Koliko god ljubio i rado opisivao ljepote ljeta, riječi kopne i jezik presušuje svaki put kada pročitam snažan početak dvočinke "Ljetovanje na ladanju" ruskog dramatika A. J. Plehova, malo prije nego ću pasti ničice u znak poštovanja:
Čin prvi:
Transibirska željeznica u ljeto 1914., put između Moskve i Irkutska.
Prvi razred, spavaća kola, hodnik.
Prozor je otvoren, a na njemu se lakti razdragani Kolja A. Lomov, moskovski đak, i puši cigaretu.
(Kolja): Ljeto! Ah, kakvo ljeto!
Na veliku žalost svih ljubitelja lijepih riječi posvećenih ljetu, navedeni reci ujedno su i jedini očuvani tekst nesretnoga dramatika oko čije se važnosti lome književnoteorijska koplja već gotovo cijelo stoljeće.
Dopustim sebi u trenucima dokolice grešni užitak pokušaja rekonstrukcije ovog izgubljenog bisera, ispisujući jednu stranicu za drugom u nastojanju da dotaknem onaj pravi Plehovljev glas - sveudilj razmišljajuć' što bi tek od mladoga A. J. Plehova bilo da nije - skupa sa cjelokupnim svojim djelom (koje je, tvrde suvremenici, sačinjavalo nekoliko desetaka drama, te naramak poezije) izgorio u plamenu Revolucije, lakomisleno jedne studene noći zaspavši preblizu grijalice na ugljen...
Post je objavljen 06.08.2006. u 17:47 sati.