Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 24.10.2006.
Djeco, droga je zlo
Gajo je držao ispruženu desnu ruku, stežući gumeno crijevo.
Vlajo mu je pomagao; usrkao je vrelinu iz vate u injekciju, pljesnuo ga par puta ruci, a zatim mu pronašao žilu.
Gajine krvave oči digle su se s igle, besciljno zaplovile po mračnoj sobi.
U jednom su se trenutku susrele s njezinima.
Stajala je na dovratku.
Stezala usta da ne zajeca.
Nije bila sigurna gleda li je on uistinu,
zatreptala je da potjera suze iz oka,
...a onda je shvatila da joj se smiješi.
Bio je to smiješak umirućeg patka.
Pata to nije mogla izdržati.
Potrčala je, obnevidjela, i pronašla ga ispred televizora
pokušala je nešto reći, ali iz grla su joj samo klizili grčevi jada...
...a on je sjedio tupo, tupo, razvučena lica...
...i trudio se gledati u ekran, čak i kada ga je u paroksizmu boli
stala udarati po glavi i licu
«Gade! Gade!»
Nije se branio. Ništa nije rekao.
Udarala je dok nije ostala bez glasa i pala mu pod noge.
Nijemo je sjedio, ošamućen ništavnošću, i kada je istrčala iz kuće.
Nakon što je otišla, Pajo je ustao i zatvorio vrata, a zatim obukao svoju uniformu čuvara trezora.
Sjeo je na kauč, izvadio revolver, odložio ga pored sebe,
a zatim u tišini zurio u zadnje minute finala Kupa Patkovgrada...
i u oval uokvirene Rajine sliku na televizoru...
***
«Vlajo,...
Šta je to bilo?»
... ... ...
«Vlajo?...»
***
DISCLAIMER:
1. Imena likova obitelji Patak (®izdavačko preduzeće Politika), kroatizirana su za potrebe hrvatskog tržišta izmjenom nastavaka osobnih imena -a u -o. Samo toliko, i nikako više.
2. Navedene dogodovštine obitelji Patak plod su uobrazilje. Niti jedna patka nije ozlijeđena za potrebe nastajanja ovoga djela.
3. Svaka sličnost sa stvarnim patkama nenamjerna je.
4. Disney Corp. može, ukoliko to bude smatrala shodnim, poljubiti autora teksta u dupe.
nedjelja, 22.10.2006.
Kesari
Gledam je sinoć s prozora.
Čeprka po jednom,
Baci pogled u drugi,
Skoro je proguta treći.
Kopa.
Kopa.
Izroni neko govno.
Nekom govno, drugom ručak.
Ide dalje.
Noć je.
Gdje će sad, kvragu?
n. Slang
A homeless woman, especially one in a big city, who carries her possessions with her, as in a shopping bag.
Free Dictionary
***
Riječ prvi put zamijetih (zapazih – zapamtih) u američkom filmu.
Zaprimih je istodobno s konceptom, fenomenom, koji mi je iz osobnog iskustva bio krajnje nepoznat. Egzotičan kao McDonalds.
Ako je Zagreb ranih i srednjih '80-tih i imao profesionalne «ljude s ulice», ja ih nisam vidio.
Možda ih je milicija tjerala, ne znam.
Ono što znam je da po kvartovskim kontejnerima nije nitko kopao.
Po plavim kontejnerima za stari papir, naravno, kopali smo svi; u potrazi za stripovima i Erotikama koje su neki čudaci neobjašnjivo bacali.
Ali po kontejnerima za kućno smeće, sa sluzavim ostacima ručka, čikovima, rabljenim higijenskim proizvodima – Kriste, sama pomisao mi je bila nečuvena.
Tko bi to radio?
***
Po kontejnerima su prvi počeli kopati penzići, ranih 90-tih.
S očitom nelagodom, i sigurno ne u svom susjedstvu.
Nisam ih baš viđao uživo, fenomen je tek bio u nastajanju, češće sam ih vidio na fotografijama u Feralu.
***
Broj im jezivo raste zadnjih godina.
Više nisu egzotični, kao ni McDonalds.
Vidio sam ovo ljeto iz tramvaja cijelu obitelj.
Ilica, dva popodne.
Mama, tata, sin.
Svak prebire po svojoj kanti.
Razdragani, kao da su u šopingu u City Centru.
Family day out.
Sin ima manje od deset godina.
Malen je.
Ne, nisu bili Romi.
***
Više se ne osvrću prije nego što zarone u kontejner, provjeravajući nelagodno vidi li ih itko poznat
Više se ne srame.
Više ne izbjegavaju poglede.
Indiferentni su, ili čak prilično dobre volje.
Je li to dobro ili loše?
S koje god strane uzmem --- ne znam.
***
U mojem kvartu, koji nije u središtu grada, a niti na periferiji, koji nije previše siromašan, a bogami ni bogat, koji je relativno miran i odiše penzionerštinom i cikom dječjeg vrtića, barem površinski
U mom kvartu, koji se nije drastično izmijenio u posljednjih 20-tak godina, osim što noću više nema mjesta za parkiranje,
Svaki dan vidim ih po nekoliko.
Svaki dan.
Nekoliko.
Sad sa sigurnošću mogu reći da ništa što bacim u smeće,
Neće proći nepregledano.
Od više para očiju
I ruku.
***
Zadnjih dana ramišljam hoću li im se možda i ja pridružiti,
Jednom,
Kad klonem.
***
Usput budi priupitano, koja je muška varijanta termina «bag lady»?
Pretpostavljam da «bag lord» ne dolazi u obzir.
Saturday night out, 65 years ago...
Neprimjereno,
Morbidno,
Autistički,
Nalik onom klincu u «Šestom čulu»,
Večeras sam se,
hodajući zamračenim puteljcima Studentskog centra, amongst the «in-crowd», koja je jasno davala do znanja da se ludo zabavlja na završnom slavlju 'društvenog događaja sezone',
U jednom vakuum-momentu
Sjetio da je sve to oko mene jednom bio tranzicijski konclogor.
I naježio sam se kad je bljesnula kratka vizualizacija
I kad sam umjesto tih grupica oduševljenih poklonika kulturnih događaja s plastičnim pivama i tekućim bambusima u šakama,
Vidio sablasti ljudi, prestravljenih obitelji koje su stajale na istom tom mjestu u jednom davnom času, unutar bodljikave žice i pod nadzorom nenaklonjenih puščanih cijevi...
Bacio sam pogled na tamne krovove zgrade u Crnatkovoj, da provjerim vidi li se išta.
Pročitao sam negdje da je stanarima najgornjih katova te zgrade
Tih godina bilo zabranjeno izlaziti na balkone i gledati kroz prozore u dvorište SC-a, a.k.a Zagrebačkog zbora, a.k.a zagrebačkog konc-logora...
***
«I see dead people»,
indeed.
***
Kako vrlo prikladno.
Kako vrlo Saturday-night.
subota, 21.10.2006.
Increible
Dugonoga Polly preda mu šešir s grimiznim perom.
«Ovo moraš nositi želiš li postati poznat jedac kolačima».
Reče.
On kihnu, kimnu.
Pijuckali su i pljuckali Mississouri, i kušali hvatati ribu.
Kotač parnog stroja okretao se kao Mark Twain, i nijedno od njih dvoje nije više znalo gdje počinje a gdje završava.
«Jesi li vidio Emilia», upita?
On na to reče, i nasmija se.
Nisu ga vidjeli, ali da je debeo, znaju zbog vrhnja.
Moralo se to reći, bilo je jače od njih, a i sazrijevalo je i triještilo «punu godinu»!
Ali!, sada je stvarno dosta.
Dugonoga Polly, kada joj to kažu, skinu cipele i popnu se do kreveta na spavanje, a Mali samo skoči u vodu, do ribe.
«Lbkbb nbbć, Pbblly!», grugljuljne prije spavanja.
Polly mu mahnu u dubokom snu.
Laku noć svima!
Majke i bake usnuše, a djeca ih pokriše toplim ponjavama, pa zakačkaše.
Do u duboku noć.
srijeda, 18.10.2006.
Nepostojeći
Ima nečega u starim fotografijama od čega podilaze srsi.
Možda ne svakog.
Autora ovih redaka svakako.
I uvijek.
Moguće da je autor ovih redaka – sumnja u to već izvjesno vrijeme – INDIGO dijete , rođeno dvadesetak godina prije kovanja pojma «indigo dijete».
Za njega, pogled na staru fotografiju nije pogled na karton koja prikazuje nešto staro, nego duboko srsiprolazno iskustvo.
Dovoljno su intrigantni i uznemirujući i neživi prizori koji se stubokom razlikuju od trenutne realnosti (primjerice, stare zagrebačke vedute: gužva nakrivljenih sirotinjskih kuća na mjestu današnje tržnice Dolac, debeli srednjovjekovni bedemi oko zagrebačke katedrale, et cetera), no,
Portreti
Ljudi
Uznemiruju umnogome više.
Na njima su živi ljudi.
Koji ne postoje.
Recimo:
Fotografija majke s dojenčetom, kraj XIX. stoljeća.
Nije samo majka mrtva, mrtvo je i dojenče. To maleno biće u majčinom naručju, staro tek nekoliko mjeseci, odavno je već umrlo, možda i u dubokoj starosti.
Fotografija dječaka, koji u marinerweiss odjelcetu ganja kolo, prve godine XX. stoljeća.
Dječak – ako nije zaglavio odmah kao mladić u Prvom svjetskom ratu ili kao sredovječni muškarac u Drugom – već je proživio svoje. He's dead.
Fotografija veselog društvanceta u staroj gornjogradskoj kavani Matejna, kraj XIX. stoljeća.
Sjede oko stola, smiju se, zabavljaju, piju vino, puni su života.
Well, gues what?
Not anymore.
Fotografija «hrvatske Shirley Temple», čuda od djeteta, 6-godišnje zagrebačke glumice Lee Deutsch, iz 1930-tih.
Njoj sudbina nije bila sklona – vijek trajanja joj je istekao vrlo brzo, kao tetrapaku trajnog mlijeka.
Voljom viših državnih interesa, skončala je koju godinu kasnije u Jasenovcu.
Ima ih stotine i tisuće, gledaju nas s tih kartona.
Svi imaju lica i oči koje se smješkaju, neki glume dostojanstvo.
Nekima se zna ime, prezime, titula i biografija.
Neki su, očito, bili previše beznačajni da bi se taj podatak očuvao.
Gdje su ti ljudi?
Navodno su zaista disali ovaj isti zrak,
zauzimali određen volumen u prostoru i vremenu,
jeli punjene paprike za ručak,
čitali novine na zahodu,
pili vino
i imali mamurluk.
Fotografija tvrdi da jesu.
Da nisu fotografijom smrznuti u vremenu, nepojmljivo bi logičnije bilo vjerovati da nisu nikada ni postojali.
Kao što je to istina za puste milijune i stotine milijuna prije njih.
Svi ti nepredočivi milijuni – izuzev uvijek istih prokletih vojskovođa i kraljeva kojima je po prijezira vrijednim načelima historiografije osigurano mjesto u povijesti i kolektivnom sjećanju – svi ti ljudi koji su nekad živjeli, jeli, imali seksualne odnose, spavali, hrkali, pljuvali, driskali ako bi pojeli nešto pokvareno...
... pjevali, veselili se, očajavali, mrzili, zaljubljivali se, a neki i zapisivali nešto slično ovim recima,
svi oni do te mjere više ne postoje u realitetu u kojem postoji ovaj ekran sa slovima,
da krhka ljudska percepcija može dvojiti jesu li ikad i postojali.
No s ovima izdvojenima, zabilježenima na fotografijama, rađa se sumnja.
Produbljuje eshatološku krizu.
