
Gajo je držao ispruženu desnu ruku, stežući gumeno crijevo.
Vlajo mu je pomagao; usrkao je vrelinu iz vate u injekciju, pljesnuo ga par puta ruci, a zatim mu pronašao žilu.
Gajine krvave oči digle su se s igle, besciljno zaplovile po mračnoj sobi.
U jednom su se trenutku susrele s njezinima.
Stajala je na dovratku.
Stezala usta da ne zajeca.
Nije bila sigurna gleda li je on uistinu,
zatreptala je da potjera suze iz oka,
...a onda je shvatila da joj se smiješi.
Bio je to smiješak umirućeg patka.
Pata to nije mogla izdržati.
Potrčala je, obnevidjela, i pronašla ga ispred televizora
pokušala je nešto reći, ali iz grla su joj samo klizili grčevi jada...
...a on je sjedio tupo, tupo, razvučena lica...
...i trudio se gledati u ekran, čak i kada ga je u paroksizmu boli
stala udarati po glavi i licu
«Gade! Gade!»
Nije se branio. Ništa nije rekao.
Udarala je dok nije ostala bez glasa i pala mu pod noge.
Nijemo je sjedio, ošamućen ništavnošću, i kada je istrčala iz kuće.
Nakon što je otišla, Pajo je ustao i zatvorio vrata, a zatim obukao svoju uniformu čuvara trezora.
Sjeo je na kauč, izvadio revolver, odložio ga pored sebe,
a zatim u tišini zurio u zadnje minute finala Kupa Patkovgrada...
i u oval uokvirene Rajine sliku na televizoru...
***
«Vlajo,...
Šta je to bilo?»
... ... ...
«Vlajo?...»
***