
Gajo je držao ispruženu desnu ruku, stežući gumeno crijevo.
Vlajo mu je pomagao; usrkao je vrelinu iz vate u injekciju, pljesnuo ga par puta ruci, a zatim mu pronašao žilu.
Gajine krvave oči digle su se s igle, besciljno zaplovile po mračnoj sobi.
U jednom su se trenutku susrele s njezinima.
Stajala je na dovratku.
Stezala usta da ne zajeca.
Nije bila sigurna gleda li je on uistinu,
zatreptala je da potjera suze iz oka,
...a onda je shvatila da joj se smiješi.
Bio je to smiješak umirućeg patka.
Pata to nije mogla izdržati.
Potrčala je, obnevidjela, i pronašla ga ispred televizora
pokušala je nešto reći, ali iz grla su joj samo klizili grčevi jada...
...a on je sjedio tupo, tupo, razvučena lica...
...i trudio se gledati u ekran, čak i kada ga je u paroksizmu boli
stala udarati po glavi i licu
«Gade! Gade!»
Nije se branio. Ništa nije rekao.
Udarala je dok nije ostala bez glasa i pala mu pod noge.
Nijemo je sjedio, ošamućen ništavnošću, i kada je istrčala iz kuće.
Nakon što je otišla, Pajo je ustao i zatvorio vrata, a zatim obukao svoju uniformu čuvara trezora.
Sjeo je na kauč, izvadio revolver, odložio ga pored sebe,
a zatim u tišini zurio u zadnje minute finala Kupa Patkovgrada...
i u oval uokvirene Rajine sliku na televizoru...
***
«Vlajo,...
Šta je to bilo?»
... ... ...
«Vlajo?...»
***

Gledam je sinoć s prozora.
Čeprka po jednom,
Baci pogled u drugi,
Skoro je proguta treći.
Kopa.
Kopa.
Izroni neko govno.
Nekom govno, drugom ručak.
Ide dalje.
Noć je.
Gdje će sad, kvragu?
Neprimjereno,
Morbidno,
Autistički,
Nalik onom klincu u «Šestom čulu»,
Večeras sam se,
hodajući zamračenim puteljcima Studentskog centra, amongst the «in-crowd», koja je jasno davala do znanja da se ludo zabavlja na završnom slavlju 'društvenog događaja sezone',
U jednom vakuum-momentu
Sjetio da je sve to oko mene jednom bio tranzicijski konclogor.
I naježio sam se kad je bljesnula kratka vizualizacija
I kad sam umjesto tih grupica oduševljenih poklonika kulturnih događaja s plastičnim pivama i tekućim bambusima u šakama,
Vidio sablasti ljudi, prestravljenih obitelji koje su stajale na istom tom mjestu u jednom davnom času, unutar bodljikave žice i pod nadzorom nenaklonjenih puščanih cijevi...
Bacio sam pogled na tamne krovove zgrade u Crnatkovoj, da provjerim vidi li se išta.
Pročitao sam negdje da je stanarima najgornjih katova te zgrade
Tih godina bilo zabranjeno izlaziti na balkone i gledati kroz prozore u dvorište SC-a, a.k.a Zagrebačkog zbora, a.k.a zagrebačkog konc-logora...
***
«I see dead people»,
indeed.
***
Kako vrlo prikladno.
Kako vrlo Saturday-night.

Dugonoga Polly preda mu šešir s grimiznim perom.
«Ovo moraš nositi želiš li postati poznat jedac kolačima».
Reče.
On kihnu, kimnu.
Pijuckali su i pljuckali Mississouri, i kušali hvatati ribu.
Kotač parnog stroja okretao se kao Mark Twain, i nijedno od njih dvoje nije više znalo gdje počinje a gdje završava.
«Jesi li vidio Emilia», upita?
On na to reče, i nasmija se.
Nisu ga vidjeli, ali da je debeo, znaju zbog vrhnja.
Moralo se to reći, bilo je jače od njih, a i sazrijevalo je i triještilo «punu godinu»!
Ali!, sada je stvarno dosta.
Dugonoga Polly, kada joj to kažu, skinu cipele i popnu se do kreveta na spavanje, a Mali samo skoči u vodu, do ribe.
«Lbkbb nbbć, Pbblly!», grugljuljne prije spavanja.
Polly mu mahnu u dubokom snu.
Laku noć svima!
Majke i bake usnuše, a djeca ih pokriše toplim ponjavama, pa zakačkaše.
Do u duboku noć.

Ima nečega u starim fotografijama od čega podilaze srsi.
Možda ne svakog.
Autora ovih redaka svakako.
I uvijek.
Moguće da je autor ovih redaka – sumnja u to već izvjesno vrijeme – INDIGO dijete , rođeno dvadesetak godina prije kovanja pojma «indigo dijete».
Za njega, pogled na staru fotografiju nije pogled na karton koja prikazuje nešto staro, nego duboko srsiprolazno iskustvo.
Dovoljno su intrigantni i uznemirujući i neživi prizori koji se stubokom razlikuju od trenutne realnosti (primjerice, stare zagrebačke vedute: gužva nakrivljenih sirotinjskih kuća na mjestu današnje tržnice Dolac, debeli srednjovjekovni bedemi oko zagrebačke katedrale, et cetera), no,
Portreti
Ljudi
Uznemiruju umnogome više.
Na njima su živi ljudi.
Koji ne postoje.
Recimo:
Fotografija majke s dojenčetom, kraj XIX. stoljeća.
Nije samo majka mrtva, mrtvo je i dojenče. To maleno biće u majčinom naručju, staro tek nekoliko mjeseci, odavno je već umrlo, možda i u dubokoj starosti.
Fotografija dječaka, koji u marinerweiss odjelcetu ganja kolo, prve godine XX. stoljeća.
Dječak – ako nije zaglavio odmah kao mladić u Prvom svjetskom ratu ili kao sredovječni muškarac u Drugom – već je proživio svoje. He's dead.
Fotografija veselog društvanceta u staroj gornjogradskoj kavani Matejna, kraj XIX. stoljeća.
Sjede oko stola, smiju se, zabavljaju, piju vino, puni su života.
Well, gues what?
Not anymore.
Fotografija «hrvatske Shirley Temple», čuda od djeteta, 6-godišnje zagrebačke glumice Lee Deutsch, iz 1930-tih.
Njoj sudbina nije bila sklona – vijek trajanja joj je istekao vrlo brzo, kao tetrapaku trajnog mlijeka.
Voljom viših državnih interesa, skončala je koju godinu kasnije u Jasenovcu.
Ima ih stotine i tisuće, gledaju nas s tih kartona.
Svi imaju lica i oči koje se smješkaju, neki glume dostojanstvo.
Nekima se zna ime, prezime, titula i biografija.
Neki su, očito, bili previše beznačajni da bi se taj podatak očuvao.
Gdje su ti ljudi?
Navodno su zaista disali ovaj isti zrak,
zauzimali određen volumen u prostoru i vremenu,
jeli punjene paprike za ručak,
čitali novine na zahodu,
pili vino
i imali mamurluk.
Fotografija tvrdi da jesu.
Da nisu fotografijom smrznuti u vremenu, nepojmljivo bi logičnije bilo vjerovati da nisu nikada ni postojali.
Kao što je to istina za puste milijune i stotine milijuna prije njih.
Svi ti nepredočivi milijuni – izuzev uvijek istih prokletih vojskovođa i kraljeva kojima je po prijezira vrijednim načelima historiografije osigurano mjesto u povijesti i kolektivnom sjećanju – svi ti ljudi koji su nekad živjeli, jeli, imali seksualne odnose, spavali, hrkali, pljuvali, driskali ako bi pojeli nešto pokvareno...
... pjevali, veselili se, očajavali, mrzili, zaljubljivali se, a neki i zapisivali nešto slično ovim recima,
svi oni do te mjere više ne postoje u realitetu u kojem postoji ovaj ekran sa slovima,
da krhka ljudska percepcija može dvojiti jesu li ikad i postojali.
No s ovima izdvojenima, zabilježenima na fotografijama, rađa se sumnja.
Produbljuje eshatološku krizu.

| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Pijesni bijesa Žavijera Osloboditelja Masa Predak Žavijera Osoboditelja, Hugo, odlazi u mirovnu misiju - linorez nepoznatog umjetnika, XIV.st.
* * *
Las Canciones Desaparecidas de Xavier Libertador
* * *
Unfathomable Hymns Of The Unforfeitable Xavier the Liberator

Popis dodatne literature:
Svijet u boci
Rutvica
Dmj
Žiola
Rahatli
Petar Pan Glazbeni Čovjek
Čovjek Vadičep
Blini
Zrinsko pismo
Prevoditelj Želibiti
Ribafiš
Sisa
Hibrid
Pusta zemlja
Kao Dylan
Hiperborealni vjetrovi
Nemetz
Marisi
Parlament
Atenski zrak
Vjetrasta
There'sAFunnyStory
Apartčik
Dida
EduardP.
Sobre todo, sean siempre capaces de sentir en lo mas hondo cualquier injusticia cometida contra cualquiera en cualquier parte del mundo.
Es la cualidad mas linda de un revolucionario.
Zapah Minulosti
1926
Life is not a succession of urgent 'nows'.
It's a listless trickle of 'why should I's'.
***
There is no pleasure in having nothing to do;
the fun is having lots to do and not doing it.
***
zavijer@gmail.com
***
online
Online Casino
- Ako si bogat, daj siromašnome. Ako si siromašan, daj bogatome.
- Ako imaš, daj. Ako primaš, uzmi.
- Tko dvogrbu devu imade, neka je zamijeni za devu jednogrbu jer deva dvogrba neće proći kroza igle ušicu.
- Tko dvogrbu devu imade i zamijeni je za devu jednogrbu, neka je zamijeni za grbu
- Tko želi, neka zaželi. Tko zaželi, neka duhne u svijeću. Tko duhne u svijeću, neka baci srebrenjak u bunar. Tko baci srebrenjak u bunar, neka zaželi.
- Tko hrani slona, neka prvo nahrani djecu svoju. Tko prvo djecu svoju nahrani, neka nahrani i slona.
- Tko nema, neka kaže. Tko ima, neka šuti. Tko nema, neka ima. Tko govori, neka šuti. Tko šuti, neka sluša. Tko sluša, neka šuša.
- Tko nikada dobro ne učini, neka ponekad učini dobro. Tko ponekad dobro učini, neka svaki dan učini dobro. Tko svaki dan učini dobro, neka svaki dan učini dobro.