Usputne bilješke

Riječ magaza turskog je, odnosno perzijskog porijekla. Znači otprilike skladište, podrum. Mjesto je to gdje se odlažu i čuvaju stvari, drangulije. Može biti u prizemlju ili djelomično ukopana u zemlji. U novije vrijeme magaze se betoniraju. Nekad davno za njihovu gradnju ljudi su koristili kamen. Stara djedova kuća u koju su me donijeli iz rodilišta izgrađena je na jednoj takvoj. Nalazila se u zaselku koji je po našem prezimenu nosio ime. U bosanskom ratu devedesetih cijeli taj zaselak je uništen, odnosno spaljen. Nakon toga ostao je pust. Po njemu povremeno tumaraju divlje životinje iz obližnje šume. Od stare kuće ostalo je samo nekoliko nagorjelih greda i urušena magaza. U kasnijim godinama nestala je u raslinju. U toj kući proveo sam najranije djetinjstvo. Ne sjećam se tog vremena osim po pričama i starim fotografijama. Magazu i cijelu kuću izgradio je pradjed po kojem sam dobio ime. Kažu da je bio vrstan majstor zidar i tesar. Umro je prije mog rođenja. Iza njega ostali su po prašnim kamenim zidovima visiti jednostavni ručni alati i veliki drveni hoblbank kraj ulaza. Svaki taj predmet pričao je neku težačku priču. Takav je bio moj dojam kad sam ih promatrao djetinjim očima. Da su sačuvani danas bi krasili neki obiteljski muzej velike sentimentalne vrijednosti. U nedostatku tih stvarnih predmeta možda je moguće u ovakvim pričama kreirati imaginarni postav koji će poslužiti kao gorivo melankoličnoj mašti.

Jedan naš rođak, umjetnik izradio je u bakru portret spomenutog pradjeda. Pisao sam o tome već ovdje na blogu. Prije par godina dobio sam od oca tu sliku. Nekoliko puta selio sam je od mjesta do mjesta, od zida do zida. Te selidbe rezultat su nekih mojih unutarnjih potraga i neodlučnosti. Obično je bivala na mjestima koja nisu reprezentativna. Nekako se najbolje uklopila ako bi je smjestio u kakvoj pomoćnoj prostoriji, magazi. Kao da se pradjed najbolje osjećao u takvom ambijentu okružen stvarima i alatom. Netko će reći kako je to samo komad reljefnog bakra obrubljen hrastovim letvicama. Međutim neni on opredmećuje simboličnu obiteljsku vrijednost i naslijeđe.

Nedavno smo u ponovljenom pokušaju investirali u kupnju vikendice na brijegu u Kloštar Ivaniću u zoni vinograda. Nije to ništa spektakularno. Mala kućica na kraju uskog odvojka okružena zelenilom. Ne traži velika ulaganja. Treba je dobro počistiti, osvježiti zidove i drvenariju, urediti okoliš. Odmah prvi dan bacili smo se na posao. Među prvim stvarima koje smo donijeli sa sobom bio je djedov portret. Postavili smo ga na vidljivo mjesto da nadgleda i čuva kuću dok nas nema. Trebalo nam je nekoliko dana da stvari donekle dovedemo u red. Zujala je flaserica. Škljocale su škare za živicu. Strugale su motike. Prašilo se na sve strane. Jasno nam je da će vrijeme provedeno na brijegu biti kombinacija fizičkog rada i zasluženog odmora što samo po sebi uopće nije loše. Već prvih dana uvidjeli smo da dodatnu, praktičnu vrijednost cijelom imanju daje upravo magaza. U temeljima same kuće, obrubljeni kosinom zemlje, tri su mala podruma. U jednom je mini-strojarnica i skladište. Srednji može biti radionica i alatnica, a onaj nadublji poslužit će za čuvanje hrane i pića. Takav koncept, položaj i orijentacija vikendice podsjeća me donekle na starinske kuće u kojima se živjelo od teškog rada, ali složno i ugodno. Ako dobro rasporedimo posao i guštanje povećat ćemo i sentimentalnu vrijednost vlastitog vremena. U današnjem brzom, digitalnom svijetu možda smo potrefili oazu analogne koegzistencije u kojoj vrijeme prolazi sporije, a svijet se čini zeru ljepšim.