Usputne bilješke

Mišljenja sam kako je potreban je priličan talent i određena doza umješnosti da bi se kroz pjesmu ispričala priča. Pri tom podrazumijevam onu istinsku, životnu storiju koja će nadahnuti, potaknuti na promišljanje, čak na minimalne korekcije vlastitih paradigmi i predrasuda. Jednako tako, ispisan iz pera pravih majstora, prozni tekst zvučat će kao uhu ugodna melodija što se u nedogled odvija. Polazi to za rukom tek rijetkim pojedincima koji su imali sreću kanalizirati htijenja i želje u nestalne i nepredvidive brzace vlastitog talenta. Takvi umjetnici uspješno balansiraju na varljivoj vagi talenta i upornosti na radost onih što ih čitaju ili slušaju. Jedan od njih je Damir Imamović, bosanskohercegovački muzičar, umjetnik u pravom smislu riječi. Damir je jedan od onih kojima je pošlo za rukom sevdah učiniti muzikom dvadeset prvog stoljeća. Smjelim i originalnim aranžmanima svojih pjesama oživio je sevdah i približio ga mlađim generacijama, odnosno širem krugu slušatelja, čak i onima koji su prema takvoj muzici gajili određene predrasude. Tih zabluda najmanje je deset, kako je svojevremeno objašnjavao na svojim radionicama i u jednom videu na youtubeu. Sevdah je sjetna i melankolična muzika, svojevrsni balkanski blues. Moguće ga je pojmiti čak i kada slušatelj ne razumije jezik na kojem se pjeva. Damir u jednom intervjuu navodi primjer sa turneje po Meksiku kad mu je nakon koncerta prišao posjetitelj i rekao da ne razumije što pjeva, ali zna dobro o čemu priča. Njemu je to bio poticajan komentar i dokaz de je sevdah prijemčljiv i razumljiv u globalnim okvirima. Meni je ta upečatljiva crtica pokazatelj kako jezične i sve druge barijere bivaju neznatne kad su po srijedi emocije, a sevdah to svakako jest.

Prije otprilike tri godine imao sam priliku u zagrebačkoj Tvornici kulture uživo slušati Damirove interpretacije poznatih bosanskih sevdalinki i novijih autorskih pjesama. Bio sam, kao vjerujem i ostatak publike, dobrano impresioniran izvedbom. Taj koncert učvrstio je moje mišljenje kako pojam aranžman može imati brojne varijacije i svaki pomak iskorak je u novo i neotkriveno čak i kad su u pitanju pjesme stare stotinjak godina. Ovaj nadareni muzičar dao je priličan obol formiranju mojeg takvog stava. Damir je proteklih godina istraživao i otkrivao pomalo zaboravljene sevdalinke. Pronađeno i zaboravljeno prilagođavao je vlastitom ukusu i senzibilitetu. U suradnji s različitim muzičarima oživio je mnoge zaboravljene pjesme, otkrio i uglazbio neke dotad nepoznate i sve skupa upakirao u aranžman novog i originalnog zvuka. Koliko je smio i originalan govori i činjenica da je za sebe dao izraditi poseban instrument, svojevrsnu kombinaciju gitare i manje poznatog, tradicionalnog, žičanog instrumenta saza od čijeg bogatog naslijeđa i originalnog zvuka pokušava "ukrasti" pomalo za sebe, odnosno svoju publiku. Uspio je time postići izvrsnu simbiozu starog i novog, tradicije i modernosti, orijentalnog i europskog. Kada svemu pridoda bogomdan glas, produkt su pjesme kojima  ovog slušatelja „primorava“ da im se vraća i ponovnim slušanjem iznova otkriva.

Za moje najnovije otkriće Damirovog stvaranja priča kroz pjesme zaslužan je možda ponajbolji pripovjedač sa ovih prostora književnik Miljenko Jergović. On naime u svojoj kolumni "Subotnja matineja" s početka travnja piše uostalom kako mu je Damir poslao link na pjesme sa novog albuma "Singer of tales". Prva preslušavanja za Jergovića su bila intenzivno osobno iskustvo, između ostalog, i zato što su se dogodila u jeku epidemije i u vrijeme potresa u Zagrebu. Nakon čitanja tog teksta odmah sam na youtubeu potražio i pohitao poslušati, u to vrijeme jedinu objavljenu "O bosanske gore snježne". Već uvodni stihovi O bosanske gore snježne / sevdalinko puna čežnje / U tebi su zore nježne / bašče naše i avlije / Bašče naše i avlije / kad ih medna rosa lije, dali su mi naslutiti zanimljivo i novo muzičko putovanje puno različitih stanica u režiji Damira Imamovića. Naime autor teksta bosanski je prognanik iz Vlasenice Omer Ombašić nastanjen u Göteborgu. Ombašić je svoju nostalgiju pretočio u sjetne strofe koji u Damirovoj interpretaciji  kod ovog slušatelja uzrokuju sličnu želju i potrebu da se barem kroz muziku nakratko srodi sa zavičajem. Nakon tih uvodnih stihova otpjevanih u pomalo minimalističkoj maniri uz diskretnu pratnju Ivane Đurić na violini, odvija se nagli prijelaz, ugodna eksplozija zvuka žičanih instrumenata, kontrabasa Grega Cohena,  kemančea Derya Türkana i spomenute gitare/saza Damira Imamovića što sve skupa povlači slušatelja u svijet Bosne, planina, sevdaha. Refren Da je meni sada samo / da se vratim opet tamo / Gdje je Bosna gore njene / moji snovi uspomene prava je oda djetinjstvu, mladosti, zavičaju i pjesmi što ljudima koji su napustili mjesto odrastanja može poslužiti kao duhovna hrana, nadgradnja identiteta i sredstvo potrage za unutarnjim mirom. Dojmu pridonosi i dopadljivi video spot u kojem se izmjenjuju prizori bosanskih, planinskih i gorskih pejzaža sa kadrovima koncertne izvedbe navedene četvorke.

Moram priznati da sam nakon slušanja tog najavnog singla bio pomalo ljubomoran na Jergovića i sve one koji su tad bili u prilici poslušati i druge pjesme s albuma. Ali samo tjedan kasnije on je osvanuo na youtubeu u cijelosti na moje oduševljenje. Od tad ga opetovano preslušavam otkrivajući svakim novim vraćanjem neki drugi zvuk ili sloj te posebne muzike. Imamović, između ostalog, kaže da je na njemu predano radio oko tri godine. Rezultat tog truda zaokružena je, kompaktna, do detalja dotjerana cjelina kojoj se teško može nešto dodati ili oduzeti. Naslov "Singer of tales" opisuje navadu sevdalija da kroz pjesmu ispričaju priču o ljudima, krajevima, običajima, ljubavi i u krajnjoj liniji o sebi. To je i svojevrsni omaž američkom književniku Albertu Lordu i njegovoj istoimenoj knjizi u kojoj opisuje taj fenomen, što je autoru poslužilo kao inspiracija za stvaranje albuma. Izdala ga je londonska kuća Wrasse Records, a sniman je prošle godine u Berlinu. Osim uvodne "O bosanske gore snježne" sadrži još deset pjesama od kojih svaka za sebe može u najmanju ruku poslužiti kao predložak za roman. „Poljem se vija Hajdar delija“ jedna je od njih. Iza naizgled jednostavnih stihova naslućuje se cijeli svijet neizrečenog, mogućeg. Dojmu pridonosi muziciranje u pomalo orijentalnom stilu u kojem je u prvom planu kemanče što se prepliće s violinom. Neponovljivi sevdah klasik "Kafu mi draga ispeci" polagana je ljubavna balada što na simboličan način kroz običaj pijenja, odnosno kuhanja, u stvari pečenja kave oslikava nerijetko zamršene ljubavne odnose. Glazbena pratnja je diskretna, gotovo prigušena, pa dominira Damirov glas koji je "instrument" i svijet za sebe. Takvo što može se dobiti damo rođenjem pod sretnom zvijezdom. „Sunce tone“ izrazito je atmosferična balada u kojoj violina budi sva čula. Obiluje bojama i mirisima, da se slobodnije izrazim. Ljubavna čežnja zaogrnuta vjetrom, utopljena u suton. „Kad bi ovo bio kraj“ djeluje na slušatelja pomalo hipnotično. Svojevrsna je to spora balalajka čiji stihovi obiluju stilskim figurama i simbolikom. U muzičkom smislu dominira saz/gitara i kontrabas koji ujednačenim ritmom „kaskaju kroz prizor“ dok im gudački dvojac čini diskretnu kulisu. „U Stambolu na Bosforu“ kao da je pisao Ivo Andrić. To je doslovno priča u stihu u epskom stilu koja slušatelja seli u svijet Orijenta. Logično je bilo uz takve stihove u prvi plan istaknuti kemanče koji ih izvrsno nadopunjuje. Da zgoda iz Meksika sa jezičnim „nerazumijevanjem“ može funkcionirati i kad su uloge obrnute najbolje pokazuje „Adio kerida“ čiji su stihovi na španjolskom. Naime moje znanje istog vrlo je oskudno, ali kad slušam tu pjesmu čini mi se da ju razumijevam po osjećaju. Spora je to balada što donosi dašak Mediterana. Uz odličnu Damirovu interpretaciju ističu se violina i (ovaj put više) gitara. „Salko se vija“ pravi je primjeri tradicionalne bosanske baštine pripovijedanja u stihu. Dojmljive su kratke instrumentalne dionice nakon svake strofe u kojima dolazi do izražaja snaga harmonije u muziciranju. „Puhni tihi vjetre“ pjesma je od jedva tri minute. Odiše minimalizmom i jednostavnošću stihova i muzike. Jedina pratnja sjetnom vokalu je, na trenutke razigrani, kontrabas. Potpuno različita je „Gdje si dragi“ pomalo raskošna, melodična. Stihovi su odlučni, traže odgovor. Kratke solo dionice violine, prepoznatljiva su melodija. Kad jednom uđe u uho, u stanju je tamo ostati satima. „Čovjeku moje zemlje“ još je jedna pjesma sjete i žala za raseljenom i napuštenom zemljom. Ali unatoč pustoj zemlji i neodlučnosti, budi nadu u bolje sutra jer poručuje uostalom da je čovjek veći od svog straha i jači od svake tuge.

Negdje sam pročitao da je blues tužna muzika od koje se osjećaš dobro. Možda se ta definicija može primijeniti i kad je u pitanju sevdah. Melankolija i sjeta nisu negativni osjećaji. Čak štoviše, mogu biti produhovljeni i vrlo motivirajući. Dokaz su da smo u prošlosti intenzivno živjeli i da smo u stanju na tom vrelu napajati se i učiti za budućnost. Slušanje ovog albuma kod mene uzrokuje upravo takve dobre i pozitivne misli. Sretan sam da ima nadarenih pojedinaca koji su u stanju potaknuti ono dobro u nama. Sevdah, to je čista emocija. Emocija što stvara priče.