Sjeverna Koreja glasi za najizoliraniju i najrestriktivniju zemlju svijeta (po pitanju ljudskih prava). Gotovo svakodnevno je moguće čitati vijesti o njihovom vođi, uglavnom one negativne, međutim nema mnogo informacija, posebice fotografija, koje se tiču svakodnevnog života.
Međutim, na Instagramu postoji profil koji prikazuje upravo to, sjevernokorejsku svakodnevicu u fotografijama.
POZIV NA UZBUNU! Sloboda fotografiranja na udaru EU parlamenta!!!
Sloboda panorame jest pravo da se na javnim mjestima smije snimati sve ono što se nalazi na javnim mjestima i što je vidljivo na javnim mjestima. Posebno po pitanju (zgrada) te umjetničkih djela (spomenika i kipova). Međutim, s druge strane postoji problem u ljudima koji pod paskom autorskih prava to pokušavaju zabraniti ili barem uvelike ograničiti.
To se već dogodilo u nekim zemljama - u Belgiji je na primjer zabranjeno snimati i objaviti fotografiju Atomiuma, bez prethodne dozvole nsoitelja autorskih prava. Isto vrijedi i zasve druge slične objekte. U Francuskoj je npr. OK snimati Eiffelov toran danju, ali je zabranjeno noću jer se light-show smatra autorskim djelom i automatski spada pod dotični zakon. za sada takvi zakoni postoje u Belgiji, Francuskoj, Italiji i Grčkoj.
S druge strane, države kao što su Velika Britanija, Austrija, Španjolska, Nizozemska i Hrvatska nemaju ograničenja u pogledu snimanja i objavljivanja bilo čega što se nalazi na javnim mjestima...
Kao podsjetnik, trenutno hrvatski Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima kaže slijedeće:
(...)
Reproduciranje autorskih djela trajno smještenih na javnim mjestima
Članak 91.
(1) Dopušteno je reproduciranje autorskih djela koja su trajno smještena na ulicama, trgovima, parkovima ili drugim mjestima pristupačnim javnosti te distribuiranje i priopćavanje javnosti takvih reprodukcija.
(2) Djela iz stavka 1. ovoga članka ne smiju se reproducirati u trodimenzionalnom obliku.
(3) Na primjercima djela iz stavka 1. ovoga članka potrebno je navesti izvor i autorstvo djela, osim ako to nije moguće.
Reproduciranje arhitektonskih objekata
Članak 92.
Odredbe članka 91. stavka 1. ovoga Zakona primjenjuju se samo u pogledu vanjskog izgleda arhitektonskog objekta.
(...)
To doslovno znači da je je (za sada) snimanje i reproduciranje bilo koje zgrade ili bilo kojeg spomenika vidljivog na javnome mjetsu u obliku video snimke ili fotografije (2D oblik) dozvoljeno.
Međutim, ako EU izglasa dotični prijedlog, dotična direktiva će biti obvezujuća i za Hrvatsku, i ove dvije odredbe zakona će morati biti izmjenjene u skladu s dotičnom direktivom.
Štoviše, najveći udar, u obliku nametanja takve idiotske cenzure, doživjele bi dokumentarna i ulična fotografija.. Zapravo bi bilo kakvo fotografiranje, a koje je i vrlo uobičajena turistička aktivnost, postalo de facto kršenje zakona, i praktički svakog fotografa (fotoreportera, turista, umjetnika...) pretvorilo u kriminalca. Freedom of Panorama is under attack
U Americi se dogodio još jedan slučaj gdje je fotograf proglašen "pedofilom". Zbog snapshota parkirališta, olujnog neba i nečijeg djeteta u kadru, jedan samozvani redar, očito pedofilofobskih svjetonazora, zaključio kako se "sigurno radi o nekakvom perverznjaku" i krenuo istjerivati neku svoju "pravdu".
U mnogobrojnim slučajevima, gdje god da je "fotografiranje zabranjeno", bilo da je to nametnuto znakom zabrane, bilo "odukom uprave", gotovo uvijek probleme sa čuvarima, zaštitarima i ostalim "organima reda" (legitimnima ili samoproglašenima), imaju samo ljudi sa DSLR-aparatima ili većim mirrorlessima (kompakti sa izmjenjivim objektivima). Na ljude sa malim kompaktima i mobitelima se gotovo nikad ne obraća pažnja.
Štoviše, kako je danas paktički u svakom mobilnom uređaju nekakava kamera, takve zabrane nemaju nekog prevelikog smisla, jer ih je nemoguće provoditi - svatko tko ima mobitel s kamerom može snimati (čak i potajno), a oni koji bi morali provoditi zabranu neće u snimanj spriječavati ljude sa mobitelima, jer bi to bilo nemoguće zbog njihove brojnosti, već će ići linijom manjeg otpora i hvatati samo one koji imaju "velike aparate".
DE FACTO JAVNE POVRŠINE
Jarun, Bundek, Maksimir i slične lokacije na glasu su kao mjesta gdje redovito ljudi sa većim aparatima moraju nekome (zaštitarima) "podnositi račune" što snimaju, za koga... iako nigdje nema znakova zabrane. Događalo da su čak i roditelji koji su snimali vlastitu djecu DSLR aparatima imali probleme zbog nadobudnih zaštitara koji su im bez pardona "stručno" objašnjavali da "takvim aparatom ne smiju snimati" zbog ovog ili onog razloga. O nekakvim izletnicima i šetačima-amaterima oboružanima većim aparatima ne treba ni govoriti. Uostalom, tko je još vidio da se druženje uz roštilj na Jarunu ide fotografirati sa DSLR-aparatom?
KONCERTI, KAZALIŠTA I SLIČNI "SLETOVI"
Već je poznata stvar da dok s jedne strane svi fotoreporteri moraju napustiti koncerte nakon 2-3 uvodne pjesme ili nakon određenog vremena (minutu-dvije-pet), nitko ni na koji način ne sprečava ostale da fotografiraju (ili snimaju video), pogotovo ne fanove koji ponekad snimaju kompletan koncert svojim mobitelima iz prvih redova. No s druge strane, pitanje je kako bi prošao fan koji bi na koncert u fan-pit umjesto sa mobitelom, tabletom ili kompaktom, ušetao sa DSLR-om.
Isto tako, u nekim kazalištima, koncertnim dvoranama i kinima postoje na ulazu znakovi zabrane snimanja. No može li to spriječiti ljude da snimaju svojim mobitelima? Ne. A mobitel danas ima svatko. S druge strane, probleme će po pitanju zabrana imati svatko tko unese "pravi" fotoaparat.
[Osobno poznajem ženu koju su izbacili s jednog koncerta jer, kao fan, snimala koncert - DSLR aparatom, dok su svi oko nje su imali kompakte i mobitele. Zaštitari su iz dvorane samo nju, da bi je nakon natezanja oko toga tko je (osoba koja je kupila ulaznicu), što je (fan), i za koga snima (za sebe, jer je fotoamater), pustili natrag unutra, ali "uz uvijet da više ne snima".op.a.]
ŠKOLE I VRTIĆI
Škole i vrtići su poseban slučaj. Tamo s jedne strane zbog običnih grupnih fotografija, fotografija s izleta ili predstava, koje snimaju profesionalni fotografi, vrtićke tete ili učitelji, i koje zatim dobiju roditelji, ima gomila papirologije zbog "sigurnosti", "privatnosti" i drugih nesuvislih i nebuloznih imaginarnih opasnosti koje su u stanju dušebrižnički umovi u stanju izmisliti, dok s druge strane nitko ni najmanje ne vodi računa o tome koga, što, kako i kada djeca snimaju svojim mobitelima s kamerama (npr. štancanje selfija u WC-ima, snimanje kolega u raznim pozama i situacijama, i slično), a koje potom najčešće završavaju na internetu i društvenim mrežama.
Neke škole i vrtići su čak otišli toliko daleko da su čak i roditeljima generalno zabranili snimanje predstava i drugih događanja. No opet, što djeca snimaju mobitelima i objavljuju, nitko ne kontrolira.
[Dogodio se slučaj da je jedan roditelj doživio izbacivanje sa školske predstave u kojoj su nastupala njegova vlastita djeca, i
natezanje sa zaposlenicima škole i policijom, iz jedinog razloga što je imao - DSLR aparat, dok su drugi roditelji neometano snimali kompaktima i mobitelima. Nažalost nisam uspio pronaći link na taj događaj. op.a.]
ZAKLJUČAK
Onaj tko negdje nametne neku zabranu, mora je ne samo biti sposoban dosljedno provoditi, već i provoditi u svim slučajevima kršenja bez iznimke. Jer ako se zabrana odnosi samo na neke, a ne na sve, onda znači da postoji selekcija i sustav dvostrukih pravila. Kako je snimanje - snimanje, bez obzira čime se snima, toleriranje snimanja jednima (odnosno neprovođenje zabrane), a sankcioniranje drugih zbog de facto iste stvari, automatski znači upravo diskriminaciju. Onaj tko svoju zabranu provodi na takav način ruši vlastiti autoritet (odnosno "autoritet") i sam od sebe radi budalu.
Štoviše, ako se zabrana provodi samo prema ljudima sa DSLR- aparatima, da, radi se o diskiminaciji. Na temelju vrste, odnosno veličine fotografske opreme.
U nekim zemljama članicama EU-a, postoje zakoni koji zabranjuju fotografiranje određenih objekata, točnije određenih građevina i umjetničkih djela (skulptura, instalacija isl), čak i kada su sasvim vidljivi i trajno postavljeni na javnim mjestima. To se pravda "autorskim pravima", odnosno zabranjuje se njihova reprodukcija na fotografijama bez dozvole autora, odnosno vlasnika.
Na svu sreću, u Hrvatskoj je za sada situacija takva da domaći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima pravima dozvoljava reprodukciju u 2D obliku (fotografije i video snimke) svih umjetničkih djela koje su trajno izložena na javnim prostorima, kao i vanjskog izgleda građevina. (članci 91. i 92., vidi OVDJE)
Međutim, čini se da europski parlament uskoro namjerava izglasati odluku prema kojoj bi se te odredbe o zabrani snimanja i reproduciranja autorsih djela kakve postoje u nekim državama, trebale odnositi na čitavu Europsku uniju, i koje bi sve države članice trebale uvrstiti u svoje zakone. To bi de facto značilo da bi svatko tko negdje ide nešto snimati, neku panoramsku snimku, a u kadru mu se nađe neki od takvih "autorskih" objekata, ispao kriminalac ako to negdje objavi ili čak samo i snimi (npr. u Francuskoj je zabranjeno snimanje Eiffelovog tornja noću jer se lightshow kojim je obasjan smatra takvim "autorskim djelom".)
Ono što je nekad za klasičnu fotografiju bio film, danas je za digitalnu memorijska kartica. Taj mali plastični spremnik čipova suži za pohranu digitalnih fotografija.
Međutim koliko god pojam "digitalno" nekima bio pojam pouzdanosti u odnosu na film (kojega je nepažljivim rukovanjem vrlo lako uništiti), to nije baš tako. Ni memorijske kartice nisu otporne na greške i kvarove.
Kao što stara narodna kaže da ne treba držati sve jabuke u istoj košari, tako ni sve fotografije ne treba držati na istoj memorijskoj kartici. Bolje je imati više manjih kartica jednu veliku. Naime ako memorijska kartica "crkne", ako su sve fotografije na to jednoj kartici, to svakako zna biti velik problem. S druge strane ako su snimke snimljene na više manjih kartica, ako jedna crkne, fotografije na ostalim karticama će "preživjeti".
Jedini problem je što je danas sve teže u prodaji naći kartice manjeg kapaciteta; svi s enatječu da izbace što veće i što brže kartice.
Još jedna stvar oko koje treba voditi računa jest da se memorisjke kartice uvijek kupuju od pouzdanih prodavača. Kupnja na neviđeno može rezultirati kupnjom "mačka u vreći " - od toga da se dobije neispravna kartica, do toga da se kupi nepouzdani "lažnjak". (primjer)
[ovo nije fotografska tema, ali se tiče jedne stvari koja mene osobno, a vjerujem i druge, poprilično izluđuje. op.a.]
Vozačka kultura u Hrvatskoj je na niskom nivou. Međutim dok su po tom pitanju svi pogledi uprti u vozače raznih motornih vozila, a koje se nakon bilo kakve nezgode, pogotovo one sa smrtnim posljedicama, od strane medija i javnosti etiketira kao "divljake na cesti", "nedogovorne manijake", "opasnost u prometu" i slično, malo tko gleda prometnu kulturu ostalih sudionika u prometu. Posebice biciklista kojih danas u prometu ima sve više i više.
U zadnje vrijeme biciklisti sami sebe pokušavaju prikazati javnosti kao "jako ugrožene" i "žrtve u prometu". Da. Događa se da tu i tamo strada neki biciklist zbog nekog neopreznog vozača. Takve stvari jesu tragične. No događa se i to da biciklisti stradavaju i zbog vlastite neopreznosti. Samo što to nitko od samih biciklista ne želi priznati, i o tome se u medijima ne govori. Zaboravlja se da svaka medalja ima dvije strane.
Ne kaže se uzalud da čovjek prvo treba sam paziti na sebe, da bi onda mogao očekivati i da drugi paze na njega. Međutim neki svoje neodgovorno ponašanje u prometu uporno koriste kao izliku za to da bi "drugi trebali jako paziti na njih", smatrajući de facto da se u prometu imaju pravo ponašati kako god žele, a ako im se nešto dogodi, da je isključiva krivica "onih drugih".
Evo samo nekoliko stvari koje neki biciklisti svakodnevno rade u prometu.
- voze gledajući u mobitel
- voze sa slušalicama u ušima
- voze bez držanja upravljača
- voze bicikle bez svjetala i katadioptera
- ne nose reflektirajuće prsluke i kacige
- ne daju signale rukama kada namjeravaju skrenuti
- voze u suprotnom smjeru od dozvoljenog
- izletavaju na pješačke prelaze bez zaustavljanja i gledanja
- voze po kolnicima gdje postoje iscrtane staze na pločniku
- ignoriraju prometna pravila, znakove i semafore
- ne voze uz rub prometne trake
- guraju se između drugih vozila i pješaka
itd.
Ako ovo nije neogovorno ponašanje u prometu, što onda jest?
Štoviše, ako se prouči malo bolje, može se uočiti da su te stvari zapravo gotovo identične onome što rade i neki neoprezni vozači motornih vozila. Da u kojem slučaju netko motornim vozilom obori biciklistu koji počini neku od gore navedenih stvari, naravno svi će se a priori obrušiti na vozača motornog vozila.
Štoviše, biciklisti se čak i bune kada im policija naplati kaznu za neki od tih prekršaja, pokušavajući to demagoški prikazati kao "hajku na bicikliste" i slično... Valjda vjeruju da prometni zakoni i pravila na njih ne vrijede? Vozače se zbog prekršaja kažnjava, dok bi se biciklistima teške prometne prekršaje možda trebalo tolerirati? Ima onih koji doista misle tako.
Uz to, da ne bi bilo zabune kod onih koji imaju problema sa nerazlikovanjem pojmova (kod nas čest slučaj, op.a.), prometna (ne)kultura i infrastrukturni problemi su dvije zasebne kategorije i jedno ne uvjetuje drugo. Prometna kultura je stvar samog sudionika u prometu, tj. njegovog ponašanja u prometu. Postojala infrastruktura ili ne.
Osim toga, infrastruktura, tj. nedostatak iste, je jedna od stvari oko koje biciklisti (i njihov sindikat) jako zanovijetaju. Da. U Zagrebu nema puno biciklističkih staza, a one koje postoje im iz nekog razloga "nisu dobre". Uz to, dotični ne prihvaćaju "ne" kao odgovor. Konkretno, na nekim mjestima fizički nema prostora za zasebnu biciklističku stazu, dok na drugim mjestima je sama konfiguracija ulice takva da biciklistička staza nema smisla, ili pak nema novca (izvođenje bilo kakvih radova na cestama ima svoju cijenu, nije besplatno, postoje troškovi materijala i radnika op.a.). Isto tako, puno se prigovora zbog nespuštenih rubnjaka na pješačkim prelazima. No s druge strane, tamo gdje na pješačkom prelazu nema iscrtane biciklističke staze, normalo postavljeni (neupušteni) rubnjaci su vjerojatno jedini način da se se bicikliste natjera da uspore, stanu i guraju bicikl prilikom prelaska zebre.
Na kraju, nekoliko primjera biciklističke prometne (ne)kulture (iz inozemstva, gdje je prometna infrastruktura često puno bolja nego kod nas, a kao dokaz da infrastruktura nema nikakve veze sa ponašanjem pojedinaca u prometu) : video 1, video 2, video 3, video 4
Jedan od problema koji danas muči mnogobrojne moderne fotografe je - autofokus. Točnije, njegova brzina. Na pojedinim fotoaparatima on je toliko brz da fokusira trenutno, što ne predstavlja problem, dok je na nekim aparatima znatno sporiji (ponekad za fokusiranje treba pola sekunede ili čak i više!). Dodatni problem je i u tome što većina modernih digitalnih fotoaparata sa autofokusim uopće ne želi okinuti dok aparat nije fokusirao, a što je dovoljno da se promaši onaj željeni trenutak, a što ponekad zna biti vrlo iritantno i frustirajuće.
No postoji rješenje. Problem sporog autofokusa se riješi tako da se autofokus - isključi. Većina DSLR fotoaparata, mirrorless-a i nekih naprednijih kompakata pruža opciju isklučivanja autofokusa, odnosno prebacivanje s automatskog fokusa na ručni. Sa tako isključenim autofokusom okidaju trenutno, bez obzira na koju udaljenost je aparat (odnosno ovjektiv) fokusiran.
Koliko god nekome to možda bilo nepojmljivo, ali i na takav način je moguće snimati sasvim solidne fotografije. Potrebno je samo voditi računa o polju dubinske oštrine. Radi se o zoni u kojoj su objekti, iako izvan fokusa, još uvijek dovoljno oštri da bi bili sasvim prepoznatljivi. Ta zona ovisi o veličini senzora, otvoru blende i udaljenosti na koju je objektiv fokusiran.
Inače, u doba kada nije postojao autofokus, i kada su aparati radili "na žgance", fokusiralo se ručno. Ili otprilike, odokativno procijenjujući udaljenost objekta snimanja, ili pak pomoću optičkih pomagala u tražilu aparata (mikroprizme, dvostruke slike isl). Polje dubinske oštrine moglo se vidjeti prema oznakama na objektivu (postojale su oznake koje su pokazivale raspon dubinske oštrine s obzirom na otvor blende). S obzirom da današnji moderni aparati tu skalu nemaju, može pomoći online kalkulator dubinske oštrine.
Pedofilofobija je oblik iracionalnog straha (fobije) od toga da će nečije dijete imati bliski susret sa pedofilom. Bilo u obliku pravog seksualnog napastovanja ili silovanja, bilo da će na ovaj ili onaj način biti iskorišteno za proizvodnju pornografije. Ono što je karakteristično za pedofilofobiju su paranoični i iracionalni obrazci ponašanja ljudi koji je ispoljavaju kad god su djeca u pitanju. Takve ljude se naziva pedofilofobima.
Iako mnogi takvu paranoju pokušavau predstaviti kao "oprez" i "prevenciju", ona to nije. Naime, pravi oprez uključuje mehanizme provjere činjenica, dok kod fobija i paranoje takvih mehanizama provjere nema - djeluje se a priori, bez ikakve provjere, samo na temelju osobnih vjerovanja, emotivnih impulsa, stereotipa i predrasuda. Isto tako, zaboravlja se da se prevencija, u momentu kada "zbog sigurnosti" i "za svaki slučaj" počinje tlačiti i nedužne ljude, pretvara u teroriziranje.
Slučajeva gdje su nedužni ljudi imali problema ili čak stradavali upravo zbog pedofilofoba ima toliko da ih je teško, možda i nemoguće nabrojati, a događaju se svako malo...
Kako prepoznati pedofilofobe?
** Razbacivanje pojmom "pedofilija" - Većina pedofilofoba zapravo uopće ni ne zna što je točno pedofilija, tj. koja je njena točna definicija i na što se ona točno odnosi, pa se tim pojom razbacuju čak i u situacijama koje s pedofilijom nemaju nikakve veze, ako su oni uvjereni da ima. Identična stvar je i po pitanju pornografije. O zakonima koji se bave tom tematikom najčešće nemaju blagog pojma.
** Postavljanje sebe kao "mjerodavnog" - Većina pedofilifoba smatra da je isključivo ono što oni misle ili tvrde ispravno i istinito, i da je u svim situacijama samo to važno. Otprilike u stilu "Jedino ja sam normalan, svi oko mene koji ne misle isto kao i ja su ludi." Štoviše, ako oni sami sebe uvjere da je netko pedofil, ili da je neka slika pornografska, neće odustajati od te tvrdnje čak i kada svi dokazi govore suprotno. Zbog toga često lažno optužuju ljude.
** Hiper-emotivno reagiranje - Umjesto objektivnog, imaju isključivo subjektivni pristup. U bilo kakvoj spornoj situaciji reagiraju prema vlastitim osjećajima, impulzivno, "na prvu loptu", isključivo prema količini straha, vlastitog ili tuđeg zgražanja, količini medijskog senzacionalizma, i bez ikakvog racionalnog mentalnog rada. Zbog toga često od buhe rade slona, ili čak izmišljaju probleme tamo gdje ih nikad nije bilo.
** Doživljavanje svega opasnim za djecu - Bilo kakav dodir, pogled, obraćanje ili ljubaznost prema djetetu, bilo kakvo snimanje od strane odrasle osobe, kao i neke druge stvari, pedofilifobi doživljavaju isključivo kao opasnost za djecu, bilo kao "pokušaj zavođenja", kao nekakvo "zlostavljanje" ili "traumatiziranje" ili pak "iskorištavanje za pornografiju" u situacijama koje s pronografijom uopće nemaju veze. Zbog toga su skloni izmišljati nebulozne "mjere prevencije" (npr. zabranjuju bilo kakvo rukovanje, tapšanje, dodirivanje, davanje darova, sjedenje u krilu Djeda Mraza, snimanje školskih predstava ili snimanje uopće, zagovara se cenzura, pokušava se zabraniti literarna djela i stripove i slično.)
** Nerazlikovanje pojmova - Sve trpaju pod isti zajednički nazivnik. Bio čovjek samo osumnjičen ili proglašen krivim, bio on "gledač slika" ili serijski silovatelj, radilo se o običnoj snimci djeteta ili stvarno pornografskoj, dotični među njima ne prave apsolutno nikakvu razliku, i sve smatraju jednako krivima i jednako opasnima. Otprilike kao da se prema težini i ozbiljnosti djela izjednačava krađa žvake i oružana pljačke banke, ili gledanje filma koji prikazuje divljanje na cesti i stvarnog divljanja automobilom na cesti. Ovo zapravo najviše pokazuje nedostatak mentalnog rada i inteligencije.
** Pretjerano generaliziranje - Zbog pojedinih devijantnih slučajeva sve pripadnike neke skupine trpaju u istu kategoriju. Npr. ako jedan učitelj bude optužen ili osuđen zbog napastovanja djece, automatski sve učitelje trpaju u istu kategoriju kao "potencijalne pedofile". Ista stvar je i sa bilo kojim drugim skupinama (npr. svećenicima, liječnicima, sportskim trenerima, itd...), a pogotovo fotografima!
** Zagovaranje nasilja "u ime pravde" - Pedofilofobi najčešće kao jedinu metodu borbe protiv pedofila zagovaraju nasilje, ili čak sami pribjegavaju nasilju prema svakome za koga samo i posumnjaju da je pedofil. Najčešće pravdajući to time da "policija ne radi svoj posao" i da "ni jedna kazna nije dovoljna". Uz to smatraju da se u tim slučajevima na njih zakoni koji sankcioniraju nasilje (kojem pribjegavaju) ne odnose ili ne bi smjeli odnositi. (Neke zakonske odredbe iz domene seksualnih prijetsupa prema djeci doista jesu smješne po pitanju visina kazni ili razmjera kazni prem težini djela, no to se ne rješava nasiljem već lobiranjem kod zakonodavnih tijela, op.a.)
** Optuživanje svih neistomišljenika da "brane pedofile" - Klasična crno-bijela karakterizacija likova, po sistemu "tko nije naš, taj je njihov". Onaj tko poput njih ne viče "ubi pedofila" ili slično, i ne zagovara kažnjavanje istih srednjovjekovnim inkvizicijskim metodama, već su manje ekstremni jer pokušavaju racionalno razmotriti svaki zasebni slučaj, optužuju da brane pedofile ili ih čak i proglase pedofilima, uz gomilu pogrdnih epiteta, etiketiranja i nesuvislih gluposti iz domene ad hominema i emotivnih priziva.
U zadnje vrijeme dronovi, tj. bespilotne letjelice s kamerama na daljinsko upravljanje, postale su vrlo popularne sprave za snimanje iz zraka. Te skupe sprave, iako ponekad znaju biti problematične, u smislu da ili pak zaviruju u nečije dvorište preko ograde, ili ih čak neki koriste za subverzivne akcije, a što sve uglavnom ovisi o (ne)savjesnosti njihovih korisnika, postoje i situacije u kojima dronovi imaju tendenciju da budu uništeni, ili da malo nedostaje da budu uništeni. I to na dva načina. Bilo da dronovi ateriraju negdje gdje ne bi trebali (zbog nepažnje ili kvara), bilo da se radi o ljudima kojma dronovi "jako idu na živce" (slično kao i fotografi).
Tako je jedan snimatelj, snimajući panoramu sa zalaskom sunca svoju letjelicu uputio u krošnju drveta.
Već neko vrijeme traje popriličan medijski cirkus oko video snimke koja prikazuje Tinu Katanić i trojicu mladića u seksualnom odnošaju, a koju je snimio jedan od tih mladića.
Međutim, čini se da nitko od urednika i novinara koji izdašno izvještavaju javnost o tom slučaju ne shvaća da zapravo svojim medijskim napisima samo generiraju tzv. "Streisand efekt". Naime, dok se s jedne strane u medijima govori o nekakvom sramoćenju, seksualnom iskorištavanju i sličnom, a zbog čega bi dotična mogla imati probleme (navodno joj otkazuju angažmane), s druge strane napisima zapravo samo povećavaju interes javnosti za tim videom.
Slična stvar se dogodila i prije desetak godina kad je bio aktualan Severinin video; medijski napisi su izazvali toliku pomamu za videom da je došlo zagušenja internetskih veza u ovom dijelu Europe.
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
