** Jednom srednjoškolcu su prijetili suspenzijom i federalnim organima reda zbog toga što je svoje fotografije objavio na internetu. Radilo se o dokumentarim fotografijama raznih školskih sportskih događaja. A sve uz nebuloze po pitanju toga čije su zapravo fotografije i kako takve fotografije nekoga "ugrožavaju" po pitanju "privatnosti".
Poznata je stvar da su fotografi i fotoreporteri koji snimaju crnu kroniku (što će reći razne neugodne prizore ljudskih nesreća, prirodnih katastrofa i njihovih posljedica) trn u oku određenim ljudima koji takve prizore ne žele gledati. Hiperemotivne prekomotne mimozice i razni drugi slični dušebrižnici kojima ne paše kruta i tragična realnost koju bilježe fotografi i fotoreporteri, često se razbacuju floskulom da u takvim slučajevima "dotični zarađuju na tuđoj nesreći", pokušavajući njome fotoreportere prikazati kao nekakve "negativce", samo zbog toga što obavljaju svoj posao, uopće se ne obazirući na faktore koji su prenesenu nesreću izazvali. Obrušavaju se na glasnika koji tu vijest prenosti, i bez koga za tu vijest (u obliku fotoreportaže s mjesta događaja) nikada ne bi ni doznali.
Bitno je reći da u stvarnosti (za razliku od dušebrižničkog utopističkog nedostatka dodira sa istom na čemu baziraju svoje omalovažavajuće floskule) postoji gomila raznih službi, institucija i pojedinaca koje doslovno zarađuju na tuđoj nesreći, a da sa fotografijom nemaju nikakve veze, i štoviše, za razliku od fotografa/fotoreportera koje plaćaju redakcije novina, ovi upravo od unesrećenih poberu novce za svoje usluge... Npr.:
Odvjetnici - O kakvim se god pravno-zakonskim peripetijama radilo, gotovo neizbježno u njima odvjetnici imaju svoje prste, kako bi "riješili stvar". Naravno da to ne rade "na lijepe oči", već svoje usluge masno naplate od onoga tko treba njihove usluge jer se našao u nevolji, bilo po službenoj tarifi odvjetničke komore, bilo prema postotku vrijednosti samog spora. Ili se pak bogate na ovrhama.
Šarlatani - Nadriliječnici koji obećavajući prenaivnim i očajnim teško bolesnim ljudima (ili njihovoj rodbini) čudesno ozdravljenje svojim "metodama liječenja", a zapravo samo od tih istih izvlače novac; štoviše, učinak njihovih "metoda liječenja" je eventualno na razini placebo efekta, a nerjetko čak i aktivno truju ljude svojim bućkurišima (često napravljenim od industrijskih otapala ili teških metala).
Razni majstori obrtnici - npr. vodoinstalateri koji će sanirati puknute cijevi koje su u stanu izazvale poplavu, ili bravari koji će otvaranje vrata od stana koja su se zalupila jer je stanar ostavio ključeve u stanu, ili šlep-služba koja će odvući auto koji je ostao u defektu do prvog mehaničara, te sami mehaničari, i mnogi njima slični.. a koji će sve te svoje usluge naravno naplatiti upravo od onoga tko je ostao u nevolji.
Hitna pomoć - iako ih svi doživljavaju kao pozitivce, nije baš sasvim točno, jer ako nemate dopunsko, nakon njihove intervencije uskoro na kućnu adresu dolazi račun za njihove usluge.
Pogrebnici - Smrt je tragedija, a dotični naplaćuju svoje usluge ili od pokojnika, ili od njegove obitelji.
Poznato je da su ljudi koji opsesivno snimanju selfije mentalno poremećeni, bilo da su patološki opsjednuti samim sobom i vlastitim izgledom (narcizam), ili pak imaju potrebu za vlastitim produciranjem i egzibicionizmom (histrioničnost). Ili oboje. Poseban slučaj su oni koji, da bi dokazali kako su "nešto posebno", pokušavaju snimiti "selfie kakav nitko nikad nije snimio". No također ima onih koji snimajući selfije uopće ne paze na kojim mjestima i u kojim situacijama ih snimaju.
Svima je zajedničko to da nakon što uključe kameru na svojem "pametnom" telefonu - isključe mozak.
Primjer prvi:
Jedna je ruskinja htjel ispasti cool, pa si je za potrebu "selfija" u glavu uperila pištolj. Zatim je stisnula okidač. Onaj na pištolju, umjesto onoga na kameri.
Primjer drugi:
Jedna rumunjka je je za snimanje "ultimativnog" selfija odabrala krov željezničog vagona. Dogodilo se da je, nakon što se popela na krov vagona, umrla je od ozlijeda nakon što ju je spržila struja. (Osim ovoga, zabilježeno je još takvih slučajeva.)
Primjer treći:
Čovjek je pokušao snimiti selfie na pruzi ispred jurećeg vlaka, i pri tome je naravno poginuo. (Jedan drugi čovjek je dobio "odgojnu", nogom u glavu, prilikom sličnog opasnog pothvata ).
Primjer peti:
Žena je vozeći automobil snimala selfije i uploadala ih na društvene mreže, da bi upravo zbog gledanja u mobitel (umjesto da gleda kud vozi) poginula u frontalnom sudaru.
Važne fotografije iz povijesti, kao što su prva fotografija uopće, prva kolor fotografija, prva fotografija, prva fotografija osobe, prva fotografija iz zraka itd...
Tri vrste ljudi koji se vole iživljavati na fotografima, jer su im kamere i snimatelji neprijatelji.
MULJATORI
Bilo da se radi o nekom tko je negdje nešto skrivio pa je tražena osoba, bilo da se radi o tome da je na krivom mjestu u krivo vrijeme, sa krivom osobom, ili pak radi neke "krive" stvari, odmah je jasno zbog čega takvima smetaju kamere. Snimka naime može poslužiti kao dokaz tih njihovih muljanja i "krivina".
KOMPLEKSAŠI
Bilo da se radi o kompleksima vezanim uz vlastiti izgled (ono klasično "joj, nisam fotogenična/an") ili pak nekakvim napadajima veličine proizašlim iz nečijeg narcizma, pa smatraju da su toliko važni da imaju pravo drugima oko sebe određivati tko što gdje (ne) smije raditi, i usput časte fotografe raznim pogrdnim epitetima.
PARANOICI
Bez obzira radilo se o paranoicima "vulgaris", pedofilifobima ili "mjerodavnima" (bilo samozvanima ili institucionaliziranima), u svemu vide nekakvu "opasnost". Kakvu? To obično ni oni sami ne znaju (jer je zapravo najčešće i nema osim u njihovoj imaginaciji i nesuvislim "razlozima"), ali kao glavno "riješenje" tog "problema" nameću tvrdnju da je "za sve loše krivo fotografiranje". Pa su im tako fotografi "teroristi", "pedofili", "voajeri"...
Na uvodnu izjavu o tome da fotografski posao fotografu neće biti plaćen novcem (npr. "Nemamo novca,..."), ili da će biti plaćen nekim smiješnim i uvredljivo malim novčanim iznosom (npr. "Predviđeni budžet za fotografske usluge je [smiješno mali iznos] kn,..."), redovito slijedi famozni "...ali..." i zatim jedna ili više izlizanih nebuloznih fraza kojima se pokušava "uljepšati" činjenica da se zapravo teži iskorištavanju:
"... steći ćete neprocijenjivo iskustvo."
- Netko tko naruči fotografa da kvalitetno snimi nešto, ako je zdrave pameti, tražiti će upravo fotografa koji već ima gomilu isksutva u tom tipu fotografije. Stoga je takvo "obećavanje isksutva" totalno besmisleno.
"... imati ćete vrijednu referencu u životopisu."
- "Vrijedne reference" same po sebi ne plaćaju režije, stanarinu, hranu, prijevoz do mjesta snimanja i amortizaciju opreme. Niti su bilo kakva garancija novih angažmana.
"...biti ćete potpisani ispod fotografija."
- Neki vjeruju kako potpis ispod fotografija "reklamira fotografa". Ne reklamira. Samo naznačuje tko je njen autor.
"...za uzvrat ćete od nas dobiti [smještaj/obrok/nježnik u stražnjicu/nešto-treće]."
- Takvi bi za uzvrat trebali očekivati "kiflu", a ne fotografije.
Inače, paradoksalno je to da najčešće na fotografima i njihovim uslugama škrtare i pokušavaju jeftino ili džabe dobiti kvalitetne fotografije upravo oni koji u startu imaju izdašan budžet, kao i oni koji namjeravaju te fotografije koristiti za daljnju samopromociju a koja će im u konačnici donositi popriličan profit.
Primjeri:
Neki mladenci smatraju da je "skupo" platiti fotografa (koji će ostaviti trajni zapis) 5000kn, ali im nije skupo dati 5000kn samo za cvijetne aranžmane (koji će ionako uvenuti) ili još jedan desert (koji će biti pojeden, a višak bačen). Pa onda da prođu jeftinije angažiraju "susjedovog malog" koji će to džabe snimiti mobitelom, ali će se čuditi kad snimke ne budu kvalitetene koliko bi željeli.
Neki noćni klubovi koji si angažiraju fotografe da snimaju događaje za siću (ili im čak kao "plaću" daju besplatno piće) da bi kasnije te snimljene fotografije koristili za reklamu kako bi si povećali promet, i privukli što više ljudi kojima će naplaćivati ulaz i već na tome zarađivati (a kamoli još od dodatnog prometa na hrani i piću).
Na kraju, treba li možda spominjati i slučaj sa prošlogodišnjeg varaždinskog Špancirfesta?
U Australiji se dogodio slučaj da je jedna "brižna" (čitaj: pedofilofobski nastrojena paranoična, op.a.) majka pokrenula internetsku hajku protiv jednog čovjeka jer je, kako je dotična vjerovala, "ovaj snimio njenu djecu". Ona je zatim pratila i snimila njega, i zatim snimku distribuirala na društvene mreže. Kako se ispostavilo, dotični uopće nije snimao njenu djecu već "selfie" ispred plakata sa likom Dartha Vadera (zlikovcem iz filmskog serijala "Ratovi zvijezda") kojeg je namjeravao poslati svojoj djeci.
Nakon što se stvar ekspresno proširila internetom (navodno podijeljena preko 20,000 puta na društvenim mrežama), a nakon što je usput otkriveno i tko je dotični, ovaj je, ni kriv ni dužan, počeo dobivati i prijetnje smrću.
Iako se dotična žena naknadno ispričala, njena isprika zapravo nema nikakvog smisla ni svrhe, jer neće popraviti štetu koja je, zbog njene pretjerane paranoje, već učinjen potpuno nedužnom čovjeku.
(Kao ilustracija i pouka, serija "Don't judge too quickly" reklama koje na zoran način pokazuju kako se neke bezazlene situacije mogu protumačiti na potpuno pogrešan način.)
Sjedim na terasi kafića na jednom jadranskom otoku i pijucakam kavu. Mala natkrivena terasa ja skoro prazna, za jednim stolom ja, za drugim, susjednim stolom, sjede dvojica - jedan čovjek kojeg površno poznajem, i jedan kojeg sam tada prvi put vidio.
Sa terase se prostire pogled na luku i okolni akvatorij. Kako nikuda, a pogotovo ne na godišnji, ne idem bez fotoaparata, tako i ovaj put imam uz sebe spreman DSLR ("profesionalni aparat"). U jednom trenutku odlučih snimiti taj pogled na more, pa dignem aparat, usmjerim ga prema moru i okinem. Baš u trenutku okidanja konobarica ušeta u kadar.
Uslijedilo je (po sjećanju, op.a.):
- "Ček, jesam ti ušla u kadar?"
- "Da.
- "Mogu vidit?" - dolazi do mene
Iako nemam običaj ljudima pokazivati snimljeno, pogotovo ne onima koji se bune i tvrde da se "ne vole fotka", pokažem dotičnoj sliku.
- "U kontralihtu si. Vidi se samo silueta."
Na što će ona važnim tonom
- "Ajd dobro, al ja inače ne dozvoljavam da me se snima bez pitanja."
U tom trenutku javlja se poznanik za susjednim stolom, vrlo vjerojatno iz nekakve potrebe da zadivi konobaricu izigravajući joj advokata, važnim tonom (po sjećanju, op.a):
- "Ej, ti fotograf, pazi da nebi dobio prijavu."
- "Za što?"
- "Za snimanje bez pitanja!"
- "Na javnom mjestu je snimaje dozvoljeno."
- "Ne bez pitanja!"
- "Ma pričaj ti što hoćeš... na javnom smo mjestu, i ni jedan zakon ne zabranjuje snimanje na javnom mjestu. Šta ti misliš da oni što postave nadzorne kamere pitaju svakoga tko prošeta ulicom dal ga smiju snimat? "
- "Znam ja. Ti ćeš to na Facebook stavit. Vidio sam..."
(Tu dolazim do zaključka da dotični - sere. Nemam ga na listi prijatelja pa ne može vidjeti što stavljam na svoj profil, a niti stavljam svoje snimljene fotografije na web, kamoli ne na Facebook). Prilično iziritiran dotičnom na to odgovaram:
- "Ja ne stavljam slike na Facebook. Najbolji su mi oni koji tvrde da se ne vole slikat, a pun Facebook njihovih slika. A kamere ionak smetaju samo onima koji ili imaju putra na glavi ili su teški kompleksaši."
I tu razgovor završava.
Inače, zanimljivo da se njegov prijatelj za stolom uopće nije upletao u razgovor, ali je čini se, ipak stao na moju stranu. Naime, potvrdno je klimao glavom na svaku moju tvrdnju.
Kako sam prilikom odlaska na godišnji odmor prolazio autuputom preko novog masleničkog mosta, nisam mogao iz busa ne primjetiti kako s velebitske strane mosta , na samom ulazu na most, stoji znak "zabranjeno fotografiranje". Uz taj znak je i onaj da je mostom zabranjen prolaz za pješake.
Međutim, nekoliko dana kasnije u povratku primjetih da takvog znaka na suprotnoj strani mosta - nema. Postoji samo znak zabrane prolaska za pješake.
I sad pitanje tko je tu lud? Ili se pravi lud.
Zašto nema znaka sa druge strane? Je li ga tko zaboravio postavili ili ga je netko ili nešto odni(je)o?
Kako onaj tko je postavio znak (odnosno nametnuo zabranu) misli uopće provoditi tu zabranu kada doičnim mostom dnevno prijeđe na tisuću vozila? Velika je šansa da netko iz autobusa prilikom prelaska okine koju fotografiju Novskog ždrila koje inače predstavlja vrlo lijepu vizuru; ako to učini sa samoga mosta de facto krši zabranu.
I na kraju, čemu uopće znak zabrane snimanja? Je li "autor" zabrane time mislio da je zabranjeno snimati s tog mosta vizuru Novskog ždrila? Ili je zabranjeno snimati sam most (kao u neka davna vremena gdje se snimanje mostova i tunela smatralo subverzibvnom i kontrarevolucionarnom aktivnošću)? Inače, onaj tko nametne neku zabranu, a nema sposobnost provođenja te zabrane u potpunosti, bez diskriminacije (npr na temelju veličine foto-opreme), samo od sebe i čitavog sustava radi budalu.
FOTOBOMBER - (engl. photobomb) osoba koja slučajno ili namjerno uletava u kadar i na taj način upropasti fotografiju.
FOTO-KRAMA - Stara, rabljena i dugo nekorištena fotografska oprema, upitne ispravnosti, koja skuplja prašinu.
FOTO-SKALAMERIJA - Fotografska naprava, često improvizirana ili nezgrapna, za koju je upitno da li i koliko služi svrsi, i kako se njome uopće rukuje.
FOTO-SKLEPARIJA - Improvizirana naprava za snimanje, npr. Camera obscura izrađena od limenka, isl.
FOTO-RADIONIČAR - Fotograf koji svoje znanje o fotografiranju skuplja na raznim fotografskim radionicama svih vrsta ili fotograf koji organizira fotografske radionice.
FOTOŠOPER - (od engl. Photoshop - program za obradu fotografija) fotograf kojemu je kod snimanja glavna maksima "popravit ću kasnije u photoshopu", odnosno koji više "popravlja " slike u photoshopu nego što ih zapravo snima.
ÜBERFOTOGRAF - (od njem. über - iznad) fotograf koji iz ovog ili onog razloga za sebe misli da je najbolji fotograf svijeta i okolice, sklon omalovažavanju svih drugih fotografa.
Evo samo nekoliko linkova na Instagram profile domaćih "zvijezda" koje dobivaju enormno velik prostor u medijima samo zbog svojih objava na Instagramu...
...pa procijenite koliko one same narušavaju vlastitu privatnost svojim objavama (odnosno koliku imaju potrebu za egzibicionizmom) s obzirom da su im profili javno dostupni.
Generali poslije bitke su osobe koje pametuju o tome "što i kako je nešto trebalo napraviti" nakon što je to već napravljeno, odnosno nakon što su se već dogodile posljedice neke akcije.
Ne treba ni spominjati da u generale poslije bitke najčešće spadaju upravo osobe koje uopće nisu sudjelovale u samom događaju (u smislu da su bile na licu mjesta ili imale bilo ikakav utjecaj na ishod događaja dok se ovaj događao) i osobe koje uopće nisu kompetentne za područje o kojem pametuju (tj. izigravaju generala poslije bitke). Ta pametovanja se najčešće svode na nekakve površne ad hoc argumente i slične nesuvisle i nelogične gluposti. Ad hoc "argument" je svaka na licu mjesta izmišljena tvrdnja bazirana na nekoj logičkoj pogrešci ili totalnoj gluposti/ismišljotini, čime se pokušava racionalizirazti ili opravdati nečiji stav, ili bagatelizirati neka teška situacija.
Čisto kao primjer takvih idiotarija može se navesti slučaj bacanja fotoreportera u manduševac (kojemu je pri tome stradala kompletna fotografska oprema), gdje su "generali poslije bitke" po internetu nakon toga sve u 16 izvaljivali "pametne", pokušavajući umanjiti ozbilnost situacije, opravdavati huligane koji su ga gurnuli, pa čak za situaciju prebaciti krivnju na žrtvu. Tako su se mogli čitati komentari tipa da "zašto nije imao vodootpornu opremu", da "zašto nije snimao iz veće udaljenosti", da "što je imao tako skupu opremu", "da ak je ta oprema toliko skupa da onda mora biti vodootporna" i tome slične idiotarije.
No generala poslije bitke ima svugdje, npr. u slučajevima silovanja ima onih koji silovanje pokušavaju "opravdati" time da "što se cura tako provokativno odjenula" ili "što se napila"... Ili u situaciji gdje netko nekoga premlati pametuju da se žrtva "trebala maknuti" i tome slično... Ili npr. u situacijama gdje netko premlati fotografa koji se zateko ili na plaži ili blizu nekog igrališta, pa iako se utvrdi da nije snimao ništa nelegalno, pokušava opravdati nasilništvo time "što je imao fotoaparat kod sebe" isl.
Takav "generalizam poslije bitke" je i situacija kada npr. neki fotografski kritičar ili "kritičar" tumači nekom fotografu da je fotografiju trebalo snimiti na ovaj ili onaj način, nakon što je ova već snimljena i nakon što ju se ne može više ponoviti...
Iako se dosta fotografa njome bavi, ili barem pokušava baviti, ima nekih stvari, reklo bi se početničkih grešaka, na koje bi svatko tko se misli baviti uličnom fotografijom trebao obratiti pažnju:
** Prevelik naglasak na opremu - Često je vjerovanje da bolja i skuplja oprema znači automatski i bolje fotografije. Ne znači. Uličnu fotografiju je zapravo moguće snimati bilo čime, bilo kakvim aparatom, dokle god se time može uhvatiti željeni (odlučujući) trenutak. S jedne strane, veliki i skupi DSLR-ovi, iako izvrsni aparati, nekad znaju upravo zbog veličine biti nespretni i nezahvalni za uličnu fotografiju (fotografa svi odmah uoče i prestanu se ponašati prirodno, naporno ih je dugo nositi isl.), dok su s druge strane foto-mobiteli često jako spori pa nisu baš pogodni za snimanje akcije, a u lošjim svjetlosnim uvjetima daju slike loše kvalitete. To ne znači da se sa DSLR-ovima ili mobitelima ne može snimati ulična fotografija, no zapravo nekakva "zlatna sredina" (kompaktni mirrorles, rangefinder ili "point-and-shoot" aparati) se čine kao najbolja opcija, iako i tu ima određenih kompromisa.
** Snimanje nezanimljivih prizora - Ovo se prvenstveno odnosi na snimanje "običnih" šetača i/ili ljudi koji sjede na klupama. Šetnja sama po sebi nije naročito zanimljiva. I sjedenje na klupi isto tako. Može biti zanimljivo jedino ako se šetač nalazi na nekomm neobičnom mjestu, nosi u rukama nešto neobično, bude neobično odjeven, ima neki neobičan izraz lica, ili pak bude "uokviren" nekakvim geometrijskim oblicima i sličnim. Za sjedenje, ležanje ili spavanje na klupi vrijedi isto. Poanta ulične fotografije je više u hvatanju neobičnih i nesvakidašnjih ljudi i trenutaka, a manje u pukoj dokumentaristici.
** Pogrešne tehnike snimanja - Jedna stvar na koju se mahom svi početnici pale je tzv. bokeh - zamućenje pozadine zbog vjerovanja da "slika nije profesionalna ako nema bokeh". U uličnoj fotografiji bokeh je zapravo nepoželjan; poanta je prikaz nečega na ulici. Oštrina glavnog objekta i jako zamućenje pozadine zapravo izdvaja taj objekt iz okruženja u kojem se nalazi.
** Pretjerana obrada slika - Ulična fotografija nalazi se u domeni dokumentarne fotografije, a cilj dokumentarne fotografije je što je moguće više realistično prikazati zabilježeni trenutak. Popravak kontrasta, c/b konverzija i izrez su sasvim OK, ali nekakvo ekstremno nabrijavanje kontrasta, HDR ili čak retuširanje (dodavanje ili micanje elemenata sa fotografije, osim ak se ne radi o prašini na senzoru ili ogrebotinama na filmu) ne dolaze u obzir. Nažalost tome često pribjegavaju oni koji totalno nezanimljive fotografije pokušavaju učiniti "umjetničkima".
** Nedostatak selekcije - Glavna razlika između dobrih i loših fotografa je u tome da dobri fotografi ne pokazuju drugima svoje loše fotografije, već rade selekciju onih koje im se čine najboljima. Nažalost velik broj fotografa-početnika misli da su im baš sve fotografije koje snime "dobre" pa ne rade selekciju i zapravo objavljuju sve i svašta, od zadnjeg smeća, preko tehnički OK ali sadržajno nezanimljivih slika, pa do onih rijetkih vrhunskih. Inače, ako se pažljivije pogleda radove poznatih fotografa, može se primjetiti da poznati fotografi koji su desetljaćima snimali, imaju u svojim portfolijima relativno malo fotografija. Zašto? To su njihove najbolje fotografije. Možda nekoliko stotina ili nekoliko tisuća najboljih fotografija od nekoliko desetaka ili stotina tisuća snimljenih.
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
