Teorije urote su danas u modi. Gotovo da nema niti jednog aktualnog ili povjesnog događaja koje neki ljudi ne pokušavaju prikazati kao nekakve "urote", "zavjere", "lažiranja", "obmane" i tome slično.
Jedna od danas izuzetno popularnih i rasprostranjenih teorija urote je upravo ona o američkom svemirskom programu "Apollo" i spuštanju ljudi na Mjesec. Konkretno, pobornici ove teorije urote tvrde da se spuštanje ljudi na Mjesec nikada nije dogodilo, te da je to sve bila jedna velika obmana.
Apollo 15 (public domain)
Pobornike ove teorije urote može se općenito podijeliti u dvije kategorije. U prvu skupinu spadaju ljudi koji su upravo stvorili mit o dotičnoj uroti i to lansirali u javnost, predstavljajući na prvi pogled vrlo uvjerljive "argumente" i "dokaze". Druga skupina su gorljivi sljedbenici ovih prvih, koji takve teorije urote zbog vlastite površnosti nekritički progutaju, te ih je nakon toga poput kakvih vjerskih fanatika i najčvršćim dokazima nemoguće razuvjeriti da su u krivu.
Općenito, gorljivi sljedbenici ove teorije urote na sve pokušaje razuvjeravanja najčešće reagiraju tako da a priori odbacuju sve dokaze koji su u suprotnosti s njihovim uvjerenjima (tj. zabludama) nazivajući ih "propagandom", "muljanjem" i sličnim, dok u iznošenju svojih "dokaza" i "argumenata" često pokazuju upitnu razinu inteligencije i logičkog zaključivanja, elementarno nepoznavanje fizike, kemije, optike, mehanike i sličnih disciplina, kao niti poznavanje općih informacija vezanih za Apollo program.
Među popularnije "dokaze" i "argumente" kojima pobornici teorije urote nastoje osporiti to da su ljudi doista bili na Mjesecu, spadaju oni koji se tiču NASA-inih fotografija snimljenih za vrijeme trajanja Apollo misija na mjesečevoj površini i opreme za snimanje, tvrdeći kako je sve lažirano, te da su sve fotografije snimane u nekakvom studiju.
(public domain)
Inače, sve fotografije snimane su posebnim Hasselblad kamerama koje su bile prilagođene za funkcioniranje u vakuumu i u ekstremnim temperaturnim uvjetima (po pitanju konstrukcije, izolacije i podmazivanja mehanizma). Štoviše, kamere su bile robusne i maksimalno pojednostavljene sa automatiziranim namatanjem filma kako bi njihovo korištenje bilo što lakše za osobu u svemirskom odijelu. Da bi snimili sliku, astronauti su morali samo pritinuti okidač.
Evo samo nekih od "argumenata" (u obliku pitanja) vezanih za fotografije, a kojima pobornici teorije urote uglavnom pokušavaju "dokazati" svoje zablude:
** "Kako su astronauti mjenjali film na mjesecu kada su ga ispucali? I koliko su filmova trebali nositi za čitavu misiju? Zato je nemoguće da je to snimano na na Mjesecu..."
Kamere koje su astronauti koristili imale su posebne odvojive spremnike za film, napunjene dugačkim filmom koji je omogućavao velik broj ekspozicija (do 200 crno-bijelih ili cca 160 u boji). Nakon što je film u jednom spremniku bio potrošen, jednostavno se čitav spremnik zamjenio novim.
** "Tvrdi se da je na Mjesecu snimljena gomila fotografija, no na internetu ih dostupno malo, a one koje su dostupne su toliko kvalitetne da je nemoguće da su snimljene na Mjesecu..."
Tokom Apollo misija snimljeno je mnogo fotografija, no NASA je u medijima objavila samo one najbolje. Postoji gomila loših fotografija koje su loše kadrirane, loše eksponirane ili čak slučajne, i koje su kao takve sa znanstvene, dokumentarne i estetske strane potpuno beskorisne i nezanimljive. Kompletan katalog svih fotografija snimljenih za vrijeme trajanja misija Apollo može se naći na inernetu.
Apollo Image Atlas 70mm Hasselblad Image Catalog.
** "Na nekim snimkama križići nisu na pravom mjestu, nekada su ukoso, a na nekim slikama izgledaju kao da se nalaze iza objekata. Sigurno su slike retuširane..."
Križići u aparatu su fiksirani i na svim originalnim snimljenim slikama nalaze na istom mjestu. Ako križići na nekoj fotografiji nisu "na pravom mjestu" (pomaknuti ili pod kutem), znači da se radi o izrezu iz originalne fotografije. Što se pak tiče križića koji se čine kao da su "iza objekta", radi se o tome da se u osvijetljenoj emulziji filma kod velikog kontrasta aktiviraju i susjedni (neosvjetljeni) fotoosjetljivi elementi, što daje dojam da se tamni objekt na svijetloj podlozi (pogotovo ako je malen) "smanjio" ili "nestao". Ovaj efekt je vrlo izražen kod filmske fotografije.
** "Na slikama je nebo crno, ali se ne vide zvijezde! Sigurno zato što je snimano u studiju...."
Za razliku od Zemlje, Mjesec nema atmosferu te je zato nebo na Mjesecu uvijek crno i na dnevnoj i na noćnoj strani. No na dnevnoj strani okrenutoj prema suncu gdje su astronauti i sletjeli, velika količina svijetlosti koja dolazi od sunca onemogućava da se vide zvijezde. Upravo zbog dnevne svijetlosti kamere su bile podešene na kratku (dnevnu) ekspoziciju, na kojoj nisu niti mogle zabilježiti slabi sjaj zvijezda. Postoje snimke novijeg datuma snimljene u zemljinoj orbiti gdje se na dnevnoj strani zvijezde ne vide. Osim toga, čak i po noći, kada se zvijezde jasno vide na nebu, potrebna je znatno duža ekspozicija da bi ih se zabilježilo na filmu.
** "Sjene na nekim fotografijama nisu paralelne! To je sigurno zato što je snimano u studiju sa više izvora svijetlosti!"
Sjene na nekim slikama nisu paralelne iz dva razloga. Prvo, zbog same topografije mjesečeve površine. Teren na mjesecu je izuzetno neravan u usporedbi sa npr. biljarskim stolom, a neravan teren uvijek ima utjecaj na duljinu i kut sjena, dajući privid iskrivljenja, izduženja, promjene smjera ili čak nedostatla sjena. Druga stvar je to što neki (širokokutni) objektivi zbog perspektive i distorzije slike mogu na fotografijama dati optičku iluziju da sjene nisu paralelne iako zapravo jesu. Osim toga, u situacijama kada doista postoji više izvora svijetlosti, nerjetko se iza objekata pojavljuju i višestruke sjene, no takvih sjena na slikama s Mjeseca nema.
** "Na jednoj slici se na jednom kamenu jasno vidi slovo 'c'. To je sigurno označeni rekvizit...."
Na originalnoj fotografiji na tom istom kamenu nema nikakvih "slova". To "slovo c" je najvjerojatnije dlačica ili nekakvo vlakno što se tamo potkralo prilikom jednog skeniranja filma.
** "Ista pozadina se pojavljuje na više fotografija, dok je prednji plan potpuno drugačiji! To je sigurno nacrtana pozadina u studiju..."
Radi se o paralaksi. Paralaksa je pojava gdje se prilikom promjene točke gledišta objekti koji su bliži točki gledišta doimaju kao da su više promjenili položaj u kadru (ili čak ispali iz kadra) u odnosu na objekte koji su udaljeniji od točke gledišta, i koji se zbog velike udaljenosti mogu doimati kao da se nisu uopće pomaknuli. (slika1, slika 2)
** "Sigurno nisu bili na Mjesecu jer se na nekim fotografijama vidi kako zastava vijori na vjetru, što je nemoguće ako je ova stvarno u vakuumu!"
Kao prvo zastava ne vijori na vjetru već je učvršćena na poprečni držač kako bi bila razvijena, a ne visila poput krpe na štapu. Kao drugo, zastava na fotografijama "izgleda kao da vijori na vjetru" samo zato što je izgužvana uslijed postavljanja i manipulacije. Postoje snimke snimljene kratko vrijeme jedna nakon druge koje pokazuju da se zastava uopće ne miče. (animacija)
** "Postoje snimke gdje se jasno vidi da su astronauti u studiju!"
To su snimke s treninga astronauta! Svi astronauti koji su sudjelovali u svemirskom programu Apollo su prije odlaska na misije u svemir prošli intenzivan trening kako bi uvježbali korištenje opreme u uvjetima kakvi su se očekivali za vrijeme trajanja misije. Ti treninzi su se održavali i u zatvorenm i na otvorenim prostorima.
Još malo slučajno otkrivenih fotografija Vivian Maier...
Jedna poslovica kaže da je pretpostavka majka svih zaj**a.
Zbog pogrešnih i negativnih pretpostavki su kroz povijest stradavali nedužni ljudi, bilo da se radilo o lovu na vještice, ili linčovanju "u ime pravde".
Pretpostavke, često neprovjerene i uzete zdravo za gotovo, stvaraju predrasude, negativne stereotipe, pogrešna uvjerenja i provale gluposti koje najčešće dolaze od površnih ljudi koji nemaju spsobnost kritičkog razmišljanja i želje za provjerom činjenica. Takvi redovito o fotografiji ili nemaju blagog pojma, ili im se svo fotografsko "znanje" svodi na snimanje rođendana "idiot" kompaktnim-fotoapratima ili malo boljim mobitelima.
Evo nekih pretpostavki, stereotipa i sličnih gluposti s kojima se fotografi-amateri i fotoreporteri svakodnevno susreću, zbog kojih imaju najviše neugodnosti, i koje im poprilično idu na živce.
** Nazivanje svakog fotografa sa SLR aparatom "paparazzo" - tu se radi o osnovnom nerazlikovanju pojmova i generalizaciji zbog stereotipa, ignorancije i neinteligencije, ali i želje onoga koji dobacuje takve zajedljive komentare da provocira ili ispadne "pametan".
** Pretpostavka da SLR-fotoaparat znači da je fotograf profesionalac - Ne postoje "profesionalni fotoaparati", postoje samo profesionalni fotografi, i to bez obzira na to kakvu opremu koriste. To što netko vozi "tamić" umjesto "fiće", ne znači nužno da je profesionalni vozač.
** Uvjerenje kako je snimanje fotografija prijetnja sigurnosti - ovo može tvrditi samo netko tko svoja uvjerenja gradi na lošim akcijskim filmovima, i nekritički guta paranoičnu dušebrižničku ili režimsku propagandu.
** Uvjerenje kako samo pedofili snimaju tuđu djecu - uobičajena pretpostavka paranoidnih pedofilofoba, a od čije potrebe da "zaštite djecu od ugrožavanja pogledom" često prijeti veća opasnost fotografma nego što djeci prijeti bilo kakva realna opasnost od fotografa i snimanja.
** Pretpostavka da "normalan čovjek nema što snimati po gradu." - Maloumna pretpostavka svih onih "velikih fotografskih znalaca" koji misle da se fotoaparat smije koristiti samo na godišnjem odmoru, izletu ili nekom rođendanu, i koji u svojem albumu imaju slike svih svijetskih čuda, ali nemaju niti jednu sliku svoje zgrade, ulice ili susjedstva.
** Pretpostavka da postoji privatnost na javnom mjestu - Javna mjesta se zovu javnim upravo iz razloga što nisu privatna te na njima privatnosti nema. Osim toga, tko ne želi da ga se vidi na ulici (i možebitno snimi), ili neka uopće ne izlazi na ulicu, ili ako baš mora nek hoda sa "škarniclom" na glavi, te ne pokazuje djelove tijela koje ne žele da drugi vide.
** Uvjerenje kak za bilo kakvo snimanje treba nekakva dozvola - Ovo je najčešće kod onih nemaju pojma o zakonima i koji misle da je sve "zabranjeno", ali samo onda kada njima samima takve "zabrane" odgovaraju.
Prilikom situacije koja se dogodila u Klinici za tumore, jedna osoba prijetila je nasiljem snimatelju i fotoreporteru, pokušavajući spriječiti snimanje.
Drama u Klinici za tumore: "Razbit ću vam sve, nitko vas neće spasiti"
(događaj počinje na 0:50 i traje do 1:15)
Nije baš sasvim jasno iz kojeg razloga je počinitelju kaznenog dijela prijetnje zamućeno lice. Može se samo objasniti time da se opet iz nekog razloga štiti kriminalce...
Surfajući prostranstvima YouTuba, na kojemu se može doista naći svašta, jedna od svakako zanimljivih stvari je čitav serijal filmića "What's in my camera bag" različitih autora. U tim filmovma fotografi, amateri i profesionalci, znatiželjnicima pokazuju što sve od fotografske opreme nose u svojoj fotografskoj torbi....
Evo samo nekoliko primjera: VIDEO 1, VIDEO 2, VIDEO 3, ...
Postoje ljudi koji bi se željeli baviti fotografijom, no o fotografiji ne znaju apsolutno ništa. Tu pomaže fotografska literatura. Međutim u moru dostupne literature može se naći i one koja će nekoga tko ne zna ništa o fotografiji samo zbuniti umjesto da pomogne i nauči čovjeka osnovne stvari o fotografiji.
Evo dvije preporuke:
1. Živojin Jeremić - "Popularni kurs fotografije"
U ovoj relativno maloj i tankoj knjižici opisano je sve ono osnovno i najbitnije što fotograf-početnik mora znati. Od pojmova kao što su ekspozicija, blenda, dubinska oštrina, preko vrsta fotoaprata i objektiva, do osnovnih pravila kompozicije i naputaka kako snimati određene motive.
Kako se radi o starom izdanju, ova knjiga je uglavnom dostupna samo u antikvarijatima.
2. Milan Fizi - "Fotografija"
U ovoj knjizi je opširno opisano sve vezano za fotografiju, od povijesti fotografije, prirode svijetlosti, blende, espozicije, vrsta i konstrukcija fotoaparata i objektiva, fotomaterijala, grešaka kod snimanja,... itd.
Isto kao i prethodna, dostupna je uglavnom u antikvarijatima.
Iako su obje knjige napisane davno prije pojave digitalne fotografije, početnicima daju sasvim dovoljno informacija o osnovnim fotografskim pojmovima a koje su primjenjive univerzalno i na digitalnu i na klasičnu (filmsku) fotografju.
Godina V., broj 14, Subota 6. travnja 1839.
Danica Ilirska je 6.4.1839. godine objavila vijest o pronalasku dagerotipije, jednog od prvih fotografskih procesa za dobivanje slike. Štoviše, o dotičnom pronalazku Danica Ilirska izvještava u vrlo pozitivnom tonu, dok su u to vrijeme neke druge novine širom Europe ovaj pronalazak proglašavale nemogućim ili "bogohulnim"...
Zbirka fotografija koje su osvojile Pulitzerovu nagradu...
O ukusima se ne raspravlja.
Već sam pisao o tome kako i kada sam se počeo baviti fotografijom, te o tome tko su mi uzori i što me inspirira.
Možda bi bilo dobro da napišem što volim i što ne volim u fotografiji i onome što je vezano za nju. (Ono što nije na listi spada u "neutralno".)
Volim:
** crno-bijelu fotografiju - naglašava same likove, njihovu interakciju i položaj u kadru.
** uličnu, dokumentarnu i ratnu fotografiju - jedinstveni i neponovljivi, možda ponekad i šokantni prizori, neki put i od povjesne važnosti.
** spontane portrete - ljudsko izražajno lice zna biti vrlo zanimljiv i fotogeničan motiv
** "sirovu" fotografiju - obradu u photoshopu svedenu samo na onu nužnu.
** i film i digitaliju - svatko od toga dvoje ima svoje prednosti i mane.
** male SLR i rangefinder aparate - fleksibilnost po pitanju ekspozicije, dodatne opreme...
** fotografe koji iz malo opreme nastoje izvući maksimum
** ljude koji cijene fotografiju i fotografe
Ne volim:
** neprirodno nabrijane boje i HDR - često sa jedinom svrhom da slika privuče pozornost na prvu loptu, makar kadar nije bogzna što.
** modnu i "lifestyle" fotografiju - uglavnom pozirano, ukočeno, neprirodno i u većini slučajeva takve slike su nemaštovite i "sve na isti kalup".
** voajerske fotografije - zbog takvih fotografija fotografi dolaze na loš glas.
** retuširanje i "peglanje" u PS-u - Iskrivljena slika koja ne predstavlja stvarnost i pretvara ljude u idealizirane voštane figure.
** isključivost po pitanju filma ili digitalije.
** foto-mobitele i "idiot" kamere - često imaju veliku odgodu okidanja i daju lošu sliku
** fotografe koji misle da da je skupa oprema nadomjestak za nedostatak fotografskog talenta
** ljude koji omalovažavaju fotografiju te tlače i kriminaliziraju fotografe
Iako su pojedini ljudi skloni proglašavati fotografe luđacima ako dođu u ratnu zonu, neki nasilni prosvjed ili sličan događaj, i dogodi se da stradaju, zapravo se radi o fotografima koji su za dobru fotku spremni prihvatiti određeni (profesionalni) rizik.
Međutim, u Americi je jedan fotograf svojim objektivom uhvatio drugog fotografa i ovjekovječio ga na seriji fotografija... za dotičnog fotografa sa slika treba se zapitati jesu li mu sve daske na broju (ili mu ne fali samo daska u glavi već čitava pilana).
(autor fotografija nepoznat)
Iako se u zakonima često spominje, privatnost nije nigdje točno i precizno definirana. Definicije privatnosti koje se mogu pronaći svode se na to da privatnost obuhvaća onaj dio života pojedinca koji se ne tiče drugih ljudi, no isto tako da privatno prestaje tamo gdje počinje javno.
Problem predstavljaju ljudi koji misle da je njihovo pravo na privatnost neograničeno do mjere da na račun nje uzimaju sebi za pravo uskraćivati prava drugima oko sebe. Čak i onda kada se nalaze na javnoj površini gdje ne postoji pravo na privatnost kakva postoji unutar vlastitih prostora (tj. stana ili kuće).
No, čini se da su oni ljudi koji se najviše vole pozivati na nekakvu "privatnost" dok su na javnom prostoru zapravo upravo oni koji imaju i najveću potrebu biti u centru pažnje. Takvi nerjetko u jednom trenutku drame o toj svojoj "privatnosti", dok se već u slijedećem trenutku doslovno na silu guraju pred objektiv, tuđi ili svoj vlastiti.
Štoviše, čini se da je takvo dramljenje o "privatnosti" kod dotičnih zapravo samo metoda kojom ovi nastoje manipulirati okolinom oko sebe, pogotovo u situacijama u kojima se nitko drugi oko njih ne buni na prisutnost fotoaparata. Sve to naravno u službi toga da ostave dojam važne osobe.
Štoviše, kod dotičnih se često javlja i zabluda da su sve one slike koje oni sami snime "sigurne", dok su sve one slike koje snimi netko drugi "opasne".
No po Facebooku (i internetu općenito) može se vidjeti gomila takvih "sigurnih" slika, snimljenih u privatnim prostorijama i na privatnim zabavama, a koje između ostalog nerjetko prikazuju golotinju, glupiranje, pijanstvo, povraćanje, obavljanje nužde i slične "privatne" stvari, a koje su lansirane na net najčešće upravo od strane tih istih ljudi (potpuno nesvjesnih da su objavom takvih slika zapravo oni sami narušili vlastitu privatnost) ali koji će svejedno dramiti o "privatnosti" ako netko nepoznat na ulici ili nekom događaju u njih uperi svoj objektiv.
Neki čak drame o "privatnosti" samo zbog veličine fotoaparata (i robovanja stereotipima da veliki fotoaparat automatski znači objavu slike u novinama i slično.), no to već više spada u domenu (ne)inteligencije.
Na kraju se može izvući samo jedan zaključak, a to je da je privatnost zapravo jedna velika siva zona u kojoj svaka budala vuče granice onako kako joj to u nekom trenutku paše.
Malo muzike...
Hrvatska zadnjih dana bruji o tome kako u akciju uskoro kreću šerifi, tj. javni ovršitelji - ljudi u službi države koji su maltene nedodrljivi i enormno velikih ovlasti, kako bi provodili legaliziranu pljačku (tj. "ovrhu") onih koji nemaju novca da plate račune, otimajući im u ime "pravde" i ono malo što im je ostalo, a čak ultimativno ih izbacujući gole na ulicu.
Država je doslovno na silu progurala kleptokracijski zakon koji to omogućava, i štoviše, čini se da je jedini cilj Hrvatske države pretvoriti građane hrvatske ili u sirotinju ili u kriminalce.
Prvo je država provela privatizaciju nakon koje su propala velika pozueća i gomile ljudi završile bez posla. Ljudi koji ne rade (ne zato što ne žele raditi već zato što posla upravo zahvaljujući državi nema!) naravno ne dobivaju plaću i ne mogu plaćati račune. Zbog neplaćenih računa država šalje ovršitelje i izbacuje ih na ulicu, te ih pretvara u sirotinju. Onaj tko radi na crno da dođe do novca i osigura si neku minimalnu egzistenciju, država ga opet tlači i pretvara u kriminalca.
No na stranu i kleptokracijska politika domaćeg političkog sustava koji je manijakalno usmjeren samo na zadovoljavanje fašistoidnih EU birokrata i njihovih "direktiva". Postoji jedan ozbiljan problem što se tiče ovrha. Računala.
Kako većina ljudi vidi računala samo kao vrlo vrijednu tehničku robu i pokretninu, ona bi tako mogla biti jedna od prvih stvari koje će ti legalni pljačkaši u službi države (tzv.javni ovršitelji) odnositi kako bi ih unovčili.
No svako računalo osim kućišta i monitora u sebi sadrži podatke; fotografije, video snimke, tekstove, e-mailove i slično, a koji predstavljaju intelektualno vlasništvo one osobe koja ih je stvorila.
Štoviše, kako danas jako puno ljudi, a pogotovo fotografa, na računalima drži svoje fotografije, praktički zajedno sa računalom bila bi odnesena i kompletna arhiva fotografija (bilo umjetnička, bilo obiteljski album) koja može biti rezultat dugogodišnjeg fotografskog rada, i koje će nakon što dotično računalo bude nekome prodano na dražbi najvjerojatnije biti obrisane i nepovratno uništene.
Trebalo bi postaviti pitanje, da li uopće postoji zakon koji štiti autora u takvim slučajevima? Ili je jednostavno nečije kompletno intelektualno vlasništvo u slučaju ovrhe (npr. zbog nekog neplaćenog računa) prepušteno na milost i nemilost ovršnom aparatu.
Svatko tko se jednom počne baviti uličnom fotografijom, često u početku ima određen strah od fotografiranja ulice i ljudi na njoj. Uglavnom je to strah od moguće reakcije ljudi na pojavu fotoaparata u njihovoj blizini (a koja ponekad zna biti i više nego neljubazna).
Neki to kompenziraju upotrebom teleobjektiva, kako bi bili sigurni da su na "sigunoj udaljenosti", no za uličnu fotografiju je zapravo bolje koristiti normalne i/ili širokokutne objektive (28, 35 ili 50mm).
Postoji nekoliko načina kako se može snimati na ulici.
** Namještanje kadra - Odabere se kadar i jednostavno čeka da netko u njega "slučajno" ušeta. Prednost ovog načina je da nije toliko stresan kao ostali načini jer daje više vremena za komponiranje kadra i manja je mogućnost greške. Mana je što ponekad treba jako dugo čekati da netko ušeta u kadar, ili pak da se kadar isprazni o suvišnih ljudi (ovisno što se na slici želi dobiti).
** Pucanje "s boka" - Tu se radi o snimanju bez gledanja u tražilo. Prednost je što se može snimati iz vrlo velike blizine i dobiti vrlo efektne kadrove zbog različitih rakursa snimanja, no mana je što ova metoda rezultira dosta velikim brojem promašaja.
** Simuliranje - Pretvaranje da se snima nešto drugo, bilo da se radi o npr. zgradi u pozadini ili nekom objektu ispred/pored objekta snimanja. Ovu metodu je najlakše primjeniti pomoću širokokutnog objektiva!
** Direktan pristup - Ako ništa drugone upali, uvijek se može direktno pitati neku osobu jel može fotka; u većini je slučajeva dovoljno zastati i podignuti fotoaparat i čekati da osoba klimne glavom "da" ili "ne". Mana je to što tada ljudi često ukočeno poziraju i na slici ne djeluju prirodno.
Iako će se to nekome učiniti nemogućim i nevjerojatnim, postoje ljudi koji se bave fotografijom iako su slabovidni ili čak i potpuno slijepi.
FOTOGRAFIJA
Ova fotografija poznata je po tome što je zabilježila jedan od najvećih pogreba u povijesti čovječanstva, a na kojemu je bilo prisutno: 4 kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova (uz popratno osoblje). Uz to od poznatih ličnosti tu su bili Indira Ghandi, Margaret Thatcher, Willy Brandt, Sadam Hussein, Yasser Arafat, ... i mnogi drugi.
Pojavom masovnijeg širenja fotografije sredinom 19. stoljeća, u Viktorijansko doba pojavila se i praksa fotografiranja umrlih osoba, tzv. post mortem fotografija, često nazivana i "memento mori".
Kako je u to doba fotografija bila rijekost, i kao takva vrlo skupa, takve post mortem fotografije su često bile jedina ikad napravljena fotografija neke osobe, i jedina uspomena na to kako je umrla osoba izgledala. Tužno ali istinito, na većini takvih fotografija dominiraju djeca, s obzirom da je smrtnost djece u to doba bila vrlo visoka.
Ono što je posebno zanimljivo u vezi post mortem fotografija iz Viktorijanskog doba jest da je većina njih snimljena kao formalni studijski portret. Za potrebe fotografiranja umrlu osobu se postavljalo u pozu kao da je živa (ponekad čak i na stalak da se čini kako stoji uspravno!), često otvorenih očiju i okruženu članovima obitelji, ili bi se osobu snimilo na način da izgleda kao da spava.
Iako je u danas takva praksa fotografiranja mrtvaca vrlo rijetka, s obzirom da su s vremenom neki takve fotografije počeli proglašavati vulgarnima i morbidnima, ne treba zaboraviti da u post mortem fotografiju spada i npr. posljednja fotografija Elvisa Presleya kako leži u lijesu.
Kao nekakav primjer kako su te fotografije izgledale, dovoljno je malo pretražiti YouTube.
UPOZORENJE! Video nije za ljude slabog srca i živaca!
Post Mortem Photography
Victorian Post Mortem Photography
< | studeni, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
Mole se svi koji imaju potrebu komentirati da se drže teme posta i bontona! Svi nesuvisli i nebulozni komentari, te komentari koji budu sadržavali uvrede, omalovažavanja, provokacije, trolanje, spam i slično će biti obrisani bez pardona, a komentatori blokirani.
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
Važniji članci na blogu
Hrvatski zakoni
131. vs 144.
Vrste nasilja nad fotografima
Birokratsko nasilje
Kome i zašto smetaju kamere
Razlikovanje pojmova za idiote #1
Razlikovanje pojmova za idiote #2
Za domaće pilote dronova
Zašto je dobro imati auto-kameru
Murphijevi zakoni fotografije
Murphijevi zakoni fotografije 2
Zašto takav naziv bloga?
Fotografski blogovi
Bablfotograf rip
Bergaz naopačke rip
Delicatus
Fotografske priče
Geomir
hawkeye_1306
Klik-Po Europama rip
Kojekakve rip
Let lastavica
Nachtfresser
Nepoznati Zagreb
Splitkarenje u po bota rip
VladKrvoglad
Ostali blogovi
Alexxl
Čarapa Floyd
Euro smijeh
Plastično je fantastično
Saddako's apprentice
Semper contra rip
U zvijezdama piše
Ostali linkovi
Blog.hr
Google
Kontakt
toco1980blog(at)net.hr
Copyright © Toco1980
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora, osim onih dijelova koji su zasebno označeni kao (cc) creative commons ili public domain.
Listopad 2024 (1)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (2)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (3)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Ožujak 2023 (1)
Veljača 2023 (4)
Siječanj 2023 (13)
Prosinac 2022 (10)
Studeni 2022 (12)
Listopad 2022 (3)
Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (6)
Lipanj 2022 (8)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Ožujak 2022 (10)
Veljača 2022 (10)
Siječanj 2022 (13)
Prosinac 2021 (8)
Studeni 2021 (10)
Listopad 2021 (15)
Rujan 2021 (5)
Kolovoz 2021 (7)
Srpanj 2021 (9)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (12)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (10)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (4)
Početak