srijeda, 29.07.2009.

Harač oporbe

Saborska rasprava o najnovijem rebalansu državnog proračuna pretvorila se u scenski igrokaz SDP-a, svi u jedan glas, " izbori ".



Dugotrajna rasprava o najnovijem rebalansu državnog proračuna pretvorila se u zborno pjevanje oporbe, koja nam kao spasonosno riješenje za izlazak iz krize nudi nove izbore. Neinventivna oporba koju je Sanader potpuno eutanizirao, probudila se neočekivanim bijegom bivšeg premijera, te kroz saborsku raspravu dokazala novu smjernicu svoje gospodarske strategije: '' hoćemo izbore '', papagajski se čulo iz saborskih klupa.

'' Mi vam nudimo izbore ''

Uz zazivanje prijevremenih izbora, što je legitimno pravo svake opozicije, pa tako i one hrvatske, potpuno nesposobne artikulirati svoje stajalište usprkos svesrdnom medijskom sufliranju, najčešće spominjana riječ u saborskoj raspravi bila je '' HARAČ ''. Jasno da se radi o klasičnoj demagogiji, samim time što nam ovakva oporba ne nudi nikakvo ozbiljno jamstvo izlaska iz krize, osim poziva MMF-u da dođe u pohode Hrvatskoj, toliko željnoj novog tutorstva. Ljubo Jurčić u kamere HTV-a eksplicitno je zazvao MMF kao riješenje svih hrvatskih problema, kao da građani ove zemlje ne razumiju o čemu se tu u stvarnosti radi. Hrvatska nažalost i danas, u 21. stoljeću ima relativno slabo pismeno stanovništvo, međutim toliko nepismeni nisu čak ni Hrvati. Onog trenutka kada MMF doista zakorači unutar granica jedne zemlje, ruši se čitav monetarni sustav te iste zemlje, gubite svaku kontrolu nad sudbinom vašeg gospodarstva, drugim riječima, vi kao gospodarski subjekt više ne postojite.

Kako bi takva sudbina mogla utješiti i ohrabiti hrvatsko pučanstvo? Zapravo radi se o čistoj demagogiji, politikantstvu, odnosno očajničkom potezu, kako bi se u Hrvatskoj isprovocirali prijevremeni izbori. Zašto se danas u ovakvim okolnostima zazivaju izbori koji bi donijeli dodatni trošak našem ionako krhkom gospodarstvu? Iz jednostavnog razloga, naime, SDP, kao i čitava oporba, svjestan je trenutka, svjestan činjenice kako njihove šanse rapidno padaju u slučaju da ova Vlada izdrži još desetak mjeseci. Svjetsko gospodarstvo već pokazuje znakove oporavka, doduše svjetlo na kraju tunela nazire se tek u tragovima, ali ipak svijetli, sve jačim sjajem ( neka bude i crveno, samo da svijetli ). Hrvatska nije otok, ukoliko ovaj proračun stabilizira naše financije te osigura likvidnost državi ( u tom slučaju ni poslodavci neće imati opravdanja za neisplaćivanje plaća svojim zaposlenicima ) u idućim mjesecima, Vlada će preživjeti, a domino efekt iz svijeta preliti će se i na naše gospodarstvo, jednako kako se i svjetska kriza sunovratila na Hrvatsku, što bi u konačnici moglo dovesti do oporavka već u drugom kvartalu sljedeće godine. Tko bi mijenjao Vladu koja izvodi zemlju iz krize? Upravo iz odgovora na ovo pitanje krije se pozadina SDP-ove žučljive inicijative za novim izborima, inicijative podržane od ljevičarskih medija koji su uglavnom interesno povezani sa svojim fiktivnim ili stvarnim vlasnicima, kako onima u Hrvatskoj tako onima u inozemstvu.

'' Što se ono bijeli u gori zelenoj ''

Nakon opće halabuke i umjetno stvorene panike, atmosfera u Hrvatskoj se stabilizira, smanjuju se tenzije, te šanse ovoj vlasti rastu, stoga je razumljiv sve veći paničini poziv SDP-a građanima, pa i kroz lažne inicijative koje sa stvarnom situacijom ove zemlje veze nemaju. Naime, kako namaknuti sredstva? Otmicom, pljačkom? Kako, ako ne privremenim povećanjem poreza ili '' kriznim nametom '' koji SDP naziva pospdrno '' HARAČEM '', radi se o nepopularnim mjerama, ali nažalost u ovom trenutku mjerama koje su nužne, uz konstataciju kako te mjere ostaju na snazi tijekom idućih dvanaest mjesci. Uzima se hijerarhijski, proporcionalno zarađenom iznosu, od bogatijih ka siromašnijem sloju građana. Na konkretnom primjeru to možemo slikovito prikazati, ukoliko primjerice " Marko " ima plaću 3100 kuna, njegov '' porez '' biti će 60 kuna, dok će se jednom " Janku " sa 20.000 kuna mjesečnih prihoda oduzeti novim nametom oko 1000 kuna.

Neka nam netko ponudi nešto opipljivo, konkretno, pa možemo razgovarati, ali ne vjerujte glupostima kako bi oporba ili bilo tko drugi, u slučaju da danas-sutra preuzme dirigentsku palicu u državi '' otimala novce tajkunima '', to su populističke izjave koje u konačnici nisu ostvarive. Zar netko misli da bi SDP '' otimao'' od " svojih " Vrhovnika, Štroka, Čačića...? Neće grom u koprive, tako nešto nije se dogodilo ni za vrijeme Račanove vlasti, kojoj su puna usta bila obračuna sa '' pretvorbenim kriminalom '', to nije bilo realno očekivati ni od Sanadera, a danas je to iracionalno, kao nikada do sada. Drugim riječima, dok god se glasuje po Kajinovom principu: '' sjaši Kurta da uzjaši Murta '', odnosno dok se rotira uvijek isti krug ljudi, nikakvih radikalnih zahvata biti neće, niti bi Hrvatska u ovakvim uvjetima trebala radikalni obračun. Takvo što se provodi u vremenima stabilnosti, kada su institucije sistema spremne osigurati sve zapovjedi nadležnih državnih organa, pod uvjetom da je naše pravosuđe neovisno. Koliko je pak neovisno uvjerili smo se na suđenju Branimiru Glavašu.

Na taj način moramo shvatiti zborno pjevanje SDP-a, uostalom i HARAČ je jedno od pjevanja u sjajnom dijelu, SMRT SMAIL AGE ČENGIĆA ( Agovanje-Hrač-Kob ), svi znamo kako je u konačnici skončao slavni Smail-Aga. Oporba je tek na početku, orkestar još nije uglazbljen, a tenori izvode zasebno i neorganizirano svaki svoju solo partituru: ''...Što se ono bijeli u gori zelenoj? Al su snijezi, al su labudovi? Da su snijezi, već bi okopnuli, labudovi već bi poletjeli. Nisu snijezi, nit su labudovi, nego šator age Hasan-age...''. Je li Hrvatska spremna za svog Hasan-agu? S obzirom na iskustva iz prošlosti, teško.

utorak, 28.07.2009.

Je li Thompson izdao Škabrnju?

MEDIJSKA PODMETANJA


Najpopularniji hrvatski glazbenik na glasovitom koncertu u Biogradu, žestoko se suprotstavio dugogodišnjem progonu notornog dvojca, Mesić-Kajin



Thompson je oduvijek bio okružen dobronamjernim dušebrižnicima, skupinom ljudi koja vjerno bdije nad moralnim vrijednostima ove države. Od odlaska premijera Sanadera, ljevičarska hrvatska ( samo formalno, njihovi interesi sežu daleko van granica naše domovine ) pera nesmiljenom žestinom '' detronizraju '' sve što je po svom habitusu desnije od razmišljanja Kajina, Mesića, Manolića, Milanovića i ostale svite revnih kritičara, bez ikakve objektivne odgovornosti. Bilo je naivno očekivati da bi jedan Thompson, kao „ simbol hrvatskoga otpora " ekstremnom liberalizmu, kozmopolitizmu, mogao biti pošteđen žestokog '' udara '' sa ljevice.

Modreni inkvizitori

Ne mogavši mu pronaći zamjerke u stvarnom načinu njegova djelovanja, budući da Thompson doista nema realnih poveznica s fašizmom, fašizam je nešto sasvim drugo, određeno jasnom definicijom, što očito ne razumiju ili ne žele razumjeti moralni čistunci hrvatske medijske scene, njegovi detronizatori, inkvizitori '' garava lica '', odlučili su zaigrati na jedinu moguću, jedinu preostalu kartu koja bi Thompsona eventualno mogla destabilizirati, a s njim, što je ipak važnije, detronizirati i čitav jedan pokret koji se malo po malo pretvara u otpor rigidnoj ljevici, odlučili su ga posvađati, doduše neuspješno, sa njegovom vojskom obožavatelja, koji su odreda hrvatski branitelji ili mladež kojoj je dozlogrdilo plesati po diktatu aktualnih vlastodržaca. Meta je odabrana, nepogrešivo precizno, Škabrnja, simbol hrvatskih stradanja i uz Vukovar, mjesto koje simbolizira četničko divljanje tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, ali je strelica promašila metu. Međutim, okus pelina je ostao. Gorčina ovih dana progovara sa Thompsonovih usana, gorčina pomiješana sa bijesom i opet opravdano ( naime, pokušali su mu podmetnuti pjevanje grozomorne, zločinačke pjesme, '' Jasenovac i Gradiška stara '', kada u to nitko normalan nije povjerovao, okrenuli su se drugim izvorima te novoj konstrukciji ), što se vidjelo na njegovom koncertu u Biogradu, gdje je pred 15.000 frenetičnih obožavatelja Thompson za izdaju direktno optužio aktualnog predsjednika Stjepana Mesića i Damira Kajina ( ovo je prvi puta nakon dugo godina da je Thompson ovako izravan ).

Što je ponukalo Thompsona na ovakvu jednu izjavu? Što je moglo do te mjere izbaciti iz kontrole čovjeka koji se nije dao navući na mnoga prijašnja podmetanja, te je nehajno odmahivao rukom na brojne podvale, uključujući i spornu, spomenutu '' pjesmu ''? No, kada su inkvizitori spomenuli Škabrnju i navodni zahtjev popularnog glazbenika iz Dalmatinske Zagore za enormnim sredstvima kako bi se pojavio na tom '' svetom '' mjestu, razumljivo Thompson više nije mogao izdržati. Notorna je istina kako u Škabrnji nastupaju njegovi prijatelji, uključujući i kuma, Matu Bulića, isti ti pojaviti će se za Dan Domovinske Zahvalnosti na velebnoj proslavi u Čavoglavima. Koliko je realno da bii Thompson odbio Škabrnju kada tamo nastupaju ljudi kojima najviše vjeruje, kada pučanstvo toga kraja naprosto obožava tlo kojim Thompson hoda? Naime, jedan komentator u '' uglednim novinama '', za koje piše veliki trojac genijalaca ( '' Brada, Kuhar i Bačva ''), nivelirao je u svojoj ekstenzivnoj kolumni, između zakona fizike i Darwinove evolucije, pa konstatirao, kako se '' krezubi balkanski roker nikada neće otresti križa koji mu je Škabrnja donijela '' dodajući da je momak iz Čavoglava na svom webu objavio kako "ipak nastupa besplatno." Što je samo djelomično točno, a djelomična istina, apsolutno je ubitačnija, od bilo kakve laži, naime, Thompson je daleko prije najavio da besplatno dolazi u Škabrnju, kako je bilo i predviđeno ranijim dogovorima, kao gost, te će nastupati zajedno sa angažiranim glazbenicima. Kao slučajno, ovakva činjenica nije spomenuta u tekstu koji potpisuje jedan od hrvatskih inkvizitora, plavooki Jurica Pavičić.

'' Na ljutu ranu, ljutu travu ''



Koliko je uspjeha polučila spomenuta konstrukcija, svjesno lansirana obmana, potakla iz splitskog legla manijakalnih mrzitelja konzervativne Hrvatske, Dežulovića, Jergovića, Pavičića? Ne mnogo, no ipak, uspjeli su pronaći čak dvojicu stanovnika Škabrnje koji su izrazili '' zgražanje ovakvim Thompsonovim postupkom '', i to naravno odmah prezentirali kao većinsko razmišljanje ljudi tog herojskog hrvatskog kraja. Mada nitko točno nezna tko su ti stanovnici Škabrnje, ni kako se zovu, s obzirom da se kao u većini slučajeva, '' stoka sitnog zuba '' poziva na neimenovani izvor, odnosno na novinarsku klasičnu patku koja otprilike glasi: '' čovjek koji je htio biti anoniman rekao nam je to i to '' ( kako se anketa radi zorno je pokazao kroz svoje tekstove jedan od korisnika konkurentskog portala ). Šteta je počinjena, no povijest je dokazala kako se inkvizicija uvijek inkvizitorima, na ovaj ili onaj način, obije o glavu, a laž kad-tad ispliva na površinu. Kratkotrajna diverzija nije uspjela u tolikoj mjeri koliko se očekivalo.Thompson je odmah energično reternirao ( teniskim riječnikom rečeno, radi se o neobranjivom vraćanju protivnikova servisa ), te uzvratio na način koji je zatekao čak i jedan skup ljuprotivnikova servisa ), te uzvratio na način koji je zatekao čak i jedan skup politikanata koje je inače teško iznenaditi, s obzirom na njihovu umreženost i interesno - ideologijsku povezanost.

Thompson više ne smije šutjeti, ljudi s kojima je suočen jednostavno ne poznaju dijalog demokracije, svaki konstruktivni način polemiziranja njima je stran, stoga u ovom slučaju dobro dođe ona stara: '' na ljutu ranu, ljutu travu '' ( da se odmah ogradimo, ovo nema nikakve veze sa fašizmom ). Sasvim je nedvojbeno da dio Thompsonove publike koketira sa hrvatskom prošlošću na koju ne možemo biti ponosni, no isto tako je činjenica da se brojni provokatori nerijetko regrutiraju među njegovu vojsku obožavatelja kako bi u pogodnom trenutku izazvali skandal. Možemo nizati primjere, no dovoljno se prisjetiti jednog portala, čiji je vlasnik u svojoj neograničenoj plemenitosti vrednovao ljudski život sa 50.000 kuna. Zbog svojih modnih egzibicija dotični su izgubili svaku mogućnost akreditiranja prilikom Thompsonovih koncerata. Hrvatsku scenu dodatno su radikalizirali ekstremni ljevičari, dok je druga strana pozivala na dijalog, raspravu, hrvatska je inkvizicija revno obavljala svoju zadaću, stoga je vrijeme da se jasno poruči takvima, riječima potpredsjednika Hrvatskog sabora, '' tko sije mržnju, požnjet će oluju ''.

ponedjeljak, 27.07.2009.

Novinarski amaterizam u službi politike

Nekoć Pukanićev vitez na bijelom konju i gorljivi kritičar ''Pašalićevog'' EPH, Mladen Pleše, proslavio se zadnjim člankom.



'' Vrh HDZ je procijenio kako Hebrang ne može osvojiti više od 5-6 posto glasova'' - napisao je novinar Jutarnjeg lista, nekadašnja Pukanićeva sablja u borbi protiv " omraženog " Ninoslava Pavića, a danas jedan od vjernih vojnika glasnogovornika briselske administracije, Mladen Pleše.

Pet posto Paška Patka

Čitajući ovakvu ''umotvorinu'' vjerujemo kako mnoge mlade kolege nisu mogle doći k sebi od iznenađenja, samo je pitanje kome će jedan ovakav tekst sada podmetnuti Pavićeva mašinerija, nije sporno novinarsko pravo na egzibicionizam u svojim komentarima, čak nema zapreka da novinar konstruira pojedine ''vijesti'' pozivajući se na nepostojeće izvore ( vjerojatno se radi o izvoru mladosti ili eliksiru vječnog života, upravo je svježina i žestoko provjetravanje ono što je nepohodno EPH-u ), međutim, kad iskusni novinar ( a Pleše je više nego iskusan, stvarni Metuzalem među novinarima, " prevrtljivac " Pleše je promijenio više redakcija nego Ciccolina partnera ) ) napiše grotesknu glupost: ''Hebrang ne može dobiti više od PET POSTO glasova '', onda je to pravi signal kako je vrijeme za mirovinu neupitno došlo.

Voljeli mi Hebranga ili ne, slagali se sa politikom Hrvatske demokratske zajednice ili osjećali prijezir prema najnovijim potezima aktualne vlasti, jedno je neosporna činjenica, HDZ uvjerljivo je najjača hrvatska stranka u posljednjih dvadesetak godina, sa izuzetno discipliniranim biračima, koji funkcioniraju na principu vojničke stege, odnosno fanatične vjernosti članstva prema svojoj stranci. Drugim riječima, ukoliko bi HDZ na predstojećim izborima kandidirao Paška Patka, ovaj ne bi osvojio manje od dvadesetak posto hrvatskog biračkog tijela.

Sjetimo se prošlih predsjedničkih izbora, gotovo nitko iz HDZ-a nije želio Jadranku Kosor za predsjedničkog kandidata, nitko osim možda Mesića i Sanadera, pa ipak i toliko osporavana Jadranka Kosor osvojila je u konačnici 35 posto glasova. Kako bi se stvari do kraja kristalizirale vratimo se untrag u prošlost. Podsjetimo se vremena nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana, nikada u svojoj dvadesetogodišnjoj povijesti HDZ nije bio u težoj situciji, uspoređivati aktualni trenutak u zemlji sa ondašnjim vremenom krajnje je netočno, radi se o amaterskom novinarstvu, međutim ipak pokušajmo. Hrvatska je u to vrijeme doista bila zemlja u kojoj se sistem jedne vladavine uistinu potrošio, otišao je čovjek koji je imao autoritet i koji je HDZ držao na okupu, iako takav HDZ, sa bezbroj frakcija, nije bio ništa drugo, nego tempirana bomba koja je bila osuđena na eksploziju, prije ili kasnije.

Pašalić, Šeks, Granić, tko se sve nije borio za predsjednikovu ostavštinu? Atmosfera u zemlji bila je na rubu incidetnta, a mediji su aklamacijom podržali oporbu na parlamentarnim izborima, sve je bilo spremno za političku eutanaziju stranke koja je i sama pucala po šavovima. Međutim, čak i u jednoj takvoj situaciji Hrvatska demokratska zajednica ostala je najjača politička stranka u Hrvatskoj, osvojivši preko 25 posto glasova ( 46 zastupnika u parlamentu ). Kratki povijesni osvrt samo potvđuje naše riječi, naime HDZ kao stranka, sa najvećim biračkim tijelom, bez obzira na aktualni trenutak, zahvaljujući discipliniranom članstvu, s lakoćom može osvojiti tridesetak posto glasova. Iz svega toga možemo izvući zaključak kako se novinar Jutarnjeg lista malo opustio, možda je usput, na putu od posla do stana sreo Tomislava Židaka, čašica po čašica i eto ti ekskluzive.

Ovog trenutka spremni smo se okladiti u bilo koju sumu, da profesor Hebrang bez poteškoća može osvojiti tridesetak posto glasača ( što je šest puta više od konstrukcije Mladena Pleše ), što mu ne mora donijeti pobjedu, ali drugi krug, sasvim sigurno da.

Žudnja hrvatskog Nostradamusa ( Šeksa )


Što je ponukalo iskusnog novinara ( glavnog urednika JL ) na jedan ovakav tekst ( naivno bi bilo očekivati kako Pleše ne zna što piše, EPH, kao i dobar dio ljevičarskih medija, suštinski ne podnosi Hebranga, ali teško je očekivati da bi si svjesno dozvolili jednu ovakvu blamažu )? U svom „ ekskluzivnom „ članku Pleše se poziva na pouzdan izvor u HDZ-a, točnije na Vladimira Šeksa. Vladimir Šeks jedan je od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, uvijek pri vrhu državne i stranačke politike, međutim , Tuđman ( devedesetih ga proglasio urotnikom u stranci ), jednako kao i Sanader, nije baš doživljavao, po mnogima najboljeg hrvatskog pravnika, Šeksa kao osobu od svog najvećeg povjerenja, javna je tajna da su se Šeks i bivši premijer nekoliko puta sukobili ( Šeks se tako otvoreno nije usudio suprotstaviti predsjedniku Tuđmanu ) i to ne samo zbog ''slučaja Glavaš'', iako je Šeksova uloga bila presudna u sumnjivim okolnostima kada je srušen Ivić Pašalić.

Vladimir Šeks, usprkos slabijem zdravlju, te relativno poznim godinama, tipičan je primjer političkog karijeriste na hrvatski način, iako je najavio mirovinu 2011. godine, sada je vidljivo da se toga baš ne namjerava pridržavati. On može ''paktirati'' jednako uspješno sa desnicom, kao i sa ljevicom. Dok sa jedne strane nesmiljenom žestinom udara po predsjedniku države ''Stevanu'' Mesiću, proglašavajući ga veleizdajnikom, sa druge strane ga taj isti ''Stevan'' odlikuje na Pantovčaku, kao što je nekada bio žestoki protivnik izručenja hrvatskih generala haškom tribunalu, kasnije je uvjerljivo zagovaro ''identificiranje, lociranje i transferiranje'' tih istih generala u Den Haag.

Zapravo Vladimir Šeks je čovjek trenutka, političar koji iz svake određene situacije nastoji izvući ono što je za njega u tom trenutku najbolje, bez obzira na političku ili moralnu dimenziju. Međutim, čak i takav Šeks ne bi bio dovoljno maliciozan pa ustvrdio kako Andrija Hebrang ne može računati na više od pet posto biračkog tijela ( Hebrang bi i bez podrške HDZ-a vrlo vjerojatno dobio pet do šest postotaka glasova ), radi se konstrukciji na amaterskoj razini, kada novinar ne čuje ono što mu se kaže, već ono ''što on želi čuti''. Pogotovo kada znamo da je Pavićev koncern uložio sve svoje ''resurse'' kako bi u Hrvatskoj došlo do prijevremenih izbora, ''upregli'' su svoja elitna pera ''sms novinara'', ''vinara, kuhara i tajkuna'', Davora Butkovića, ''Bradu'' Jergovića ( smjernog obožavatelja četničkog Vojvode ) i mnoge druge, više manje vjerne protagoniste hrvatske anarho-liberalne scene.

''Vijest'' Mladena Pleše pojavila se u kasnim večernjim satima na naslovnici portala ( jutarnji.hr ), međutim, kao što se tekst ukazao na naslovnoj stranici, jednako brzo je s nje i iščezao. Kakva to ''ekskluziva'' preko noći ispari, pogotovo ako ima takav prizvuk senzacionalizma? Uostalom, nekoliko puta u tom tekstu spomenuti Nadan Vidošević, spretni ( sretni ) ''pretvorbeni'' predsjednik Hajduka i sumnjivi dioničar ( javnost ni do danas nije saznala od kuda mu pusti milijuni za tolike dionice) Kraša, trojanski je konj predsjednika na zalasku, Stjepana Mesića. Teško da bi birači HDZ-a, tri puta ponovili istu pogrešku ( 2000. godine, većina birača HDZ-a glasovala je za Stjepana Mesića ), pa Mesiću povjerili još jednom svoje povjerenje ( u smislu da podrže njegovog kandidata ), birači te stranke imaju veliki prag tolerancije i izdržljivosti, no to bi već bio sadomazohizam.

petak, 24.07.2009.

" Društvena životinja " u recesiji

ŽIVOTINJSKO CARSTVO

Je li Hrvatska televizija Zoološki vrt, po svemu sudeći, promatrajući najnoviju, ljetnu shemu HTV-a, takav zaključak se nameće sam po sebi.




Napokon smo saznali tko je naš predsjednik u odlasku, Stjepan Mesić, izravno u kamere svojih novinara na HTV-u priznao je svoje genetsko podrijetlo, „ ja sam ipak društvena životinja „, rekao je čovjek koji je nasmijao Hrvatsku.


Financijski policajac u Hrvatskoj


Notorna je činjenica kako se Hrvati nisu usrećili hrvatskim rendžerom, usamljenim ratnikom protiv fašizma, kako sam sebi voli tepati aktualni predsjednik. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska je postala gnjezdo fašističke nomenklature, ako je vjerovati njegovim konstrukcijama i podmetanjima nekadašnjih „ MOKRIŠTARACA „ sa HTV-a. Teško se oteti dojmu da mediji, poglavito javna televizija, namjerno šire paniku među ionako frustriranim građanima, nerijetko koristeći konstrukcije i podvale kao svoju, neku samo njima poznatu istinu. Zaziva se MMF. Svjetski financijski policajac u Hrvatsku ulazi početkom ovog stoljeća u vremenima Račanovog režima, iz tih vremena pamtimo dva stand by aranžmana. Građani itekako dobro znaju što nam je taj aranžman donio, diktaturom MMF-a, Hrvatska je privatizirala nekoliko svojih kapitalnih poduzeća, nije se radilo o svojevoljnom izboru, već se poslovalo po principu: „ uzmi ili ostavi „, odnosno vodilo se načelom, „ zvao si me i sad me imaš „.


Hrvatska, Bogu hvala, dolaskom Sanaderove koalicije definitivno zbacuje jaram financijskog policajca i hrvatsko gospodarstvo počinje disati svojim plućima, no, malo po malo, sustižu nas grijesi prošlosti. Što sada, kada se više nema ništa vrijedno za prodati? Više nije moguće rasprodavati hrvatsko srebro, jer srebra i nema, ostala je samo bronca iz antikvarijata, uglavnom loše kvalitete. Zašto hrvatska Vlada ne udari na posljednje režimsko uporište Pantovčaka, Hrvatsku televiziju? Zašto da mi u ovakvoj recesiji plaćamo dodatni namet od sedamdesetak kuna mjesečno, kad još k tome Sabor svojim zakonima ide na ruku takozvanoj javnoj televiziji, zašto bi ta kuća i privatna igračka Stjepana Mesića, Denisa Latina, Zorana Šprajca ( Jovanovića ), Ace Stankovića i dalje živjela na državnim jaslama, bez da plaća PDV državi i građanima čiji je navodni javni servis? Drugim riječima, zašto bi mi financirali skupa krstarenja novinara hrvatske televizije, zašto bi sljepci vodili ljude zdravih očiju?


Kad vam jednom MMF dođe nas vrata, vi ste suvereni kao Tibet pod vojnim nadzorom velike Kine. Tek u tim trenucima naši političari postaju ono što doista jesu, što sjajno igraju u teatru apsurda posljednjih desetak godina, marionete u rukama svjetskih moćnika, lutke na koncu koje se povlače po kabinetima od Bruxsellesa, do Ljubljane. Zamislite face naših vrlih sindikalnih čelnika, sve odreda teška sirotinja sa plaćom većom od bilo kojeg saborskog zastupnika, kada im MMF bude diktirao razinu radničkih, socijalnih i inih prava, sa njima nema pregovora, jednom potpisano, mora se ostvariti, ne pitajući za cijenu, a takve institucije uvijek naplate svoj rad, na ovaj ili onaj način.


Vučji čopor u hrvatskom brlogu


''Strategija vučjeg čopora'' u svom najrigidnijem obliku ulazi u svoju završnu fazu, javnom televizijom defiliraju „ spasitelji „ Hrvatske države, ljudi kojima čovjek pri zdravom razumu ne bi povjerio ni čelno mjesto kućnog savjeta, a kamoli vođenje zemlje pred financijskim slomom. U takvim okolnostima „ društvena životinja „ traži nasljednika po svojoj mjeri, nakon neuspješnog eksperimentiranja sa županom Primorsko-goranske županije, u prvi plan izbio je nekada „ uspješni „ pretvorbeni predsjednik Hajduka, Nadan Vidošević, s obzirom kako nitko normalan ne smatra Ivu Josipovića, realnim kandidatom koji bi u stvarnosti mogao useliti u predsjedničke dvore. Jednostavno čovjek nema karizmu kakva je potrebna za jednu personaliziranu kampanju, Damir Kajin, kao sušta suprotnost ( suprotnosti se privlače ), profesoru Andriji Hebrangu, igrač je regionalnog šesnaesterca, čovjek koji ne može pretrčati teren i doći u priliku matirati suparnika pred njegovim vratima.


Šteta što u ovakvoj konstelaciji snaga kandidati poput Miroslava Tuđmana ili Josipa Jurčevića ne mogu ozbiljno se nametnuti svojim idejama, prije svega sputani manjkom financijske moći i medijskim bojkotom. Može li se netko sjetiti ozbiljnije televizijske emisije u kojoj je spomenuti dvojac gostovao nakon što je izrazio svoje predsjedničke ambicije? Dakle, ostaje Hebrang, te kanditat kojeg izabere trenutačni šef države, između njih dvojice voditi će se i odlučujuća bitka za trećeg hrvatskog predsjednika od neovisnosti. Sanader? Ne ovaj puta, premalo je vremena prošlo, narod to sigurno ne bi blagonaklono prihvatio, međutim, što vrijeme nosi u doglednoj budućnosti, ostaje da se vidi. Sanader će se vratiti, samo u „ kojem obliku „? Ili „ ON „ zapravo nikada nije ni otišao?


Od koga Hrvatska može očekivati spasonosnu formulu izlaska iz ove morbidne situacije, prije svega moralne kaljuže? Ako se ne pouzdamo sami u sebe, te ako svatko na svoj način ne povuće onoliko koliko objektivno može ( još uvijek držimo namjeru Vlade da oporezuje prihode iznad 3000 kuna, dobrom idejom ), ni MMF nam neće pomoći. Neki ironično zazivaju Hogwarts i Harry Pottera, međutim, profesor Dumbledore je podlegao u šestom nastavku o malom, darovitom čarobnjaku, ni u svijetu mašte ne cvijetaju ruže. Kako dalje? Stenjajući, čovjek je ionako „ društvena životinja „.

FOTO TINO ( 64 ) : Harry Potter očarao Zagrepčane

Nakon što je Pula doživjela hrvatsku premijeru popularnog filma o mladom čarobnjaku Zagreb je došao na svoje s prvim prikazivanjima u kinu.

Nakon više od pola godine čekanja i Zagreb je dočekao novi film o malom i hrabrom čarobnjaku Harry Potteru. Naime, premijera je bila zakazana za prosinac prošle godine, ali kako bi bilo tragično pustiti dva vrlo zanimljiva i popularna filma u isto vrijeme sve je prebačeno za ovogodišnje ljeto. Govorimo naravno o filmu ''Sumrak'' koji je rušio sve top liste gledanosti i koji je jednostavno veliki suparnik Harry Potteru.

22. srpnja film ''Harry Potter i princ miješane krvi'' prikazan je premijerno u pulskoj Areni, a odmah drugi dan dočekao ga je i Zagreb i to s prepunim kinodvoranama, a tražila se ulaznica više. Naime, ukoliko želite vidjeti taj film tijekom nekoliko prvih dana teško da ćete to uspjeti jer su gotovo sve ulaznice u svim terminima rezervirane.

Već nekoliko sati prije početka filma stvorili su se redovi u Cinestaru, a mnogi koji su mislili da će se naći ulaznica viška ostali su razočarani. Dvorana se ispunila kroz nekoliko minuta prije početka filma, a obožavatelji su jedva dočekali da prestanu najave i počne pravi film, a tada se začula već poznata glazba i počeo se pojavljivati znak studija Warner Bros....

Kvaliteta vrhunska, a specijalni efekti oduševljavajući

Predivni specijalni efekti bili su vidljivi već na samom početku, svaka čarolija nosila je novo divljenje. Posebnu čaroliju pokazao je toliko željeni dućan blizanaca Freda i Georgea Weasleya, a kako su u samoj radnji došla ''crna vremena'' oni su bili tračak svjetlosti.

Koliko se sve promijenilo od prvog dijela filma pokazuje i odraslost likova spremnih na ljubavi, veze i vezice baš poput mladih ljudi u stvarnom životu. Iako je već odavno vidljiva bila ljubav između Rona i Hermione, kao i ona između Ginny i Harrya ona ipak nije tako lako ostvariva, a kakve su se zapreke pojavile prikazano je i više nego na smiješan način.

Dumbledore je pokazao vrhunac svoje moći, a Harryeva pomoć bila je ključna, no ipak najveći čarobnjak svih vremena završio je tragično i to od ruke onoga kome je vjerovao. Je li ipak sve tako kako se čini? To prepuštam slijedećem filmu, a on će vjerojatno biti još spektakularniji s obzirom da je najavljen u dva dijela i s mnogo detalja.

Što misle gledatelji?

Kako bi istražili mišljenje onih koji su među prvima pogledali film upitali smo nekoliko njih što misle, a doživjeli smo opće oduševljenje.

Mirela Manoić(13):



'' Oduševljena sam i ovo mi je najbolji film do sada. Posebno mi se sviđa to što su odrasli i zaljubljeni.''

Goran Pithard(15):



'' Iako nisam veliki ljubitelj filmova o Harry Potteru meni je film dobar. Smatram da je čak bolji od prethodnih filmova.''

Bruno Pithard(13):



'' Meni je film super, čak bi rekao i savršen, a poseban je po tome što su sad odrasli i ozbiljniji, te sve to shvaćaju drugačije i sve izgleda drugačije.''

Matija Toninić(18):



'' Film je ok jer mi je ipak knjiga bolja. Knjiga ipak ima detalja kojih tu nema, ali to nije ni moguće jer je to ekranizacija, no specijalni efekti su me oduševili.''

Ana Bitanga(17):



'' Dobar je film, čak bolji od prethodnih. Slaže se s knjigom što je vrlo bitno za one koji su ih čitali, a uz to je dinamičan i dobri su specijalni efekti.''

Kao što možete vidjezi gledatelji su zadovoljni filmom iako ostaje dojam da većina smatra knjigu detaljnijom i boljom, te izražavaju svoje razumjevanje s obzirom na brojne specijalne efekte kojima šesti dio Harry Pottera obiluje. Najvažnije, ovaj film je pokazao koliko svijet mašte i magije može biti opasan i koliko je u svemu tome prijateljstvo važno, što je ujedno i pouka ovog filma.

FOTO ZAPIS:

srijeda, 22.07.2009.

Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo

40. GODINA POSLIJE

Riječi su legendarnog američkog astronauta, Neila Armstronga, prvog čovjeka koji je stupio na prirodni zemljin satelit, Mjesec.



Bila su to teška vremena, kako za Ameriku, tako i za čovječanstvo. Vremena hladnog rata, desetljeće koje je započelo zastrašujućom epizodom u Zaljevu svinja, kada je svijet bio na ivici kataklizme, zvukovi rata dopirali su do svake kuće, do svakog čovjeka, u ljude se uvukao strah. Međutim, bilo je to desetljeće i najvećeg podviga u povijesti ljudske vrste, Mjesec, taj izvor brojnih nadahnuća, simbol romantike i oličenje tajanstvenosti, prije točno 40 godina, po američkom vremenu, osvojen je neponovljivim letom Apola 11.


U vrtlogu hladnog rata


Trojica velikih ljudi, i danas vitalnih osamdesetogodišnjaka, Michael Collins, Edwin Buzz Aldrin i Neil Armstrong, trojka je koja se uputila prema srebrenoj mjesečevoj površini, konačno odredište, More tišine. Radilo se o divovskom projektu koji je stajao enormna sredstva, za današnje vrijeme nepojmljiva, sve to naravno financirano je samo iz jednog razloga, da se bude prvi, da se pretekne Sovjete koji su u početnim trenucima bili znatno ispred Amerikanaca u svemirskoj utrci. Drugim riječima, radilo se politici, znanost je tek bila oruđe u rukama politike, a tada se ne pita za cijenu. No, bez obzira na to, povijesni let Apola 11, nakratko je ujedinio čovječanstvo, nestalo je željezne zavjese, a putovi su nam se ukrstili među zvjezdama.


Što je motiviralo Amerikance i predsjednika Kennedya ( američki predsjednici se nikada ne istrčavaju sa takvim izjavama ukoliko nemaju određeno pokriće ) da u svom znamenitom govoru 1961. godine energično naciji najavi let na Mjesec do kraja desetljeća, '' otići ćemo do kraja desetljeća na Mjesec, ne zato što je to lako, već zato što je to veliki izazov i izuzetno teško za ostvariti''? Zasigurno je pogonsko gorivo ovoj inicijativi vrijednoj milijune dolare, bila ruska dominacija, naime, Sputnjik, prvi umjetni satelit već je odavno bio lansiran, a omaleni, legendarni pionir svemirskih prostranstava, Jurij Gagarin ( visok samo 155 cm, te heroj SSSR-a ), se vinuo van zemljine atmosfere, uplašeni ovakvim razvojem događaja, Amerikanci se odlučuju na nesvakidašnju avanturu, javnost SAD-a dodatno se užasnula nad mogućnošću, da im nad glavama noću sja, ''CRVENI MJESEC '' . Panika je doslovno zavladala službenom Amerikom, a panika, pogotovo s političkom pozadinom, zna biti nezaustavljiv pokretač lavina koja nosi sve pred sobom.


Preteča programa Apolo je program za koga mnogi nisu čuli, posve neopravdano, a upravo je on donio najveći napredak u američkom space programu, radi se o projektu ''Gemini'' . Nekoliko godina astronauti su vježbali kroz taj program svoju izdržljivost u Svemiru, te su izlazili u prve svemirske šetnje, iako je prvi čovjek koji je napustio letjelicu te prošetao svemirom, bio Aleksej Arkhipovich Leonov, kopilot na brodu Voskhod 2. Međutim, program Gemini, donio je prekretnicu, koja je dovela do stvaranja projekta Apollo, po prvi puta Amerikanci su postali svjesni svojih realnih šansi da zaista slete na Mjesec u doglednoj budućnosti. San, vjekovima sanjan, san o Mjesecu, postao je realnost.


Program Apollo imao je začuđujuće malo problema s obzirom na izuzetnu složenost projekta, iako je svakodnevno rušio predviđeni financijski limit, ipak moramo se sjetiti tri junaka svemirskog programa, kada je 7. siječnja 1967. godine izbio požar u kojem su poginula tri astronauta, Roger Chaffee, Virgil Grissom i Edward White.


'' Orao je sletio ''


Nakon uspješnog, dugogodišnjeg rada, Amerikanci su napokon bili spremni, 16. srpnja ( lansiranjem iz Svemirskog centra Kennedy na Floridi, na divovskoj raketi nosaču Saturn V, do danas najvećoj i najmoćnijoj raketi za svemirske letove, visokoj 110 metara ), povijesni je dan, ne samo za Amerikance, nego i za sve ljude, gladne znanja, za sve one koji žele saznati, '' gdje smo i zašto smo tu gdje jesmo ''. Čovjek je krenuo na svoj presudni let, Neil Armstrong, Edwin Buzz Aldrin i Michael Collins, putovanje dugo četiri dana, odredište 400 000 kilometara udaljeno od plavog bisera u svemirskom beskraju, od Zemlje. Nakon što se Orao, Lunarni modul ili '' toster sa nogama '', kako su ga neki pojedinci iz NASE zvali, odvojio od komandnog modula, koji je ostao u mjesečevoj orbiti, Michael Collins u tim trenucima bio je najusamljeniji čovjek u svemiru, svemirski beskraj prostirao se pred njim, čovjek na samu pomisao osjeti svojevrsno strahopoštovanje, ovakve trenutke trebalo je doživjeti, za tako nešto čovjek se rađa i umire. Nakon kratkih problema, zbog kojih se moralo krenuti na ručno upravljanje, 20. srpnja 1969., u 16.18 sati po istočnoameričkom vremenu, isprekidani glas Neila Armstronga, zapovjednika misije, objavio je ushićenoj publici na Zemlji: "Houston, ovdje Baza, Eagle je sletio".


Ništa više nije bilo kao prije. Ni Mjesec nikada nije bio isti, čovjek je uspio dotaknuti njegovu nevinu, bijelu površinu, a Neil Armstrong, prvi čovjek koji je zakoračio Mjesecom, izgovorio je legendarne, bezvremenske riječi, ''ovo je mali korak za čovjeka, a divovski za čovječanstvo''. Nacija je bila oduševljena, svijet u deliriju, a Rusija u šoku, tek mnogo godina kasnije, javnost će doznati kako Rusi i nisu bili toliko blizu Mjesecu, koliko su Amerikanci to mislili, još jednom se pokazalo koliku moć ima strah, strah od nepoznatoga, ali ponajprije strah od čovjeka.


Danas, 40 godina kasnije, nove generacije sanjaju istu priču, danas je neko dugo vrijeme, a sutra će možda neki novi momci zakoračiti vječitim stopama u staroj četvrti Neila i Buzza. Kad pogledate Mjesec, dobro promislite, bijaše to dan, koji je promijenio povijest. Nećemo se ovdje osvrtati previše na teorije zavjere, svako društvo boluje od istih bolesti, šizofrenije i mentalnog ograničenja. Naime, dvadesetak posto Amerikanca i danas vjeruje kako se povijesni let nikada nije dogodio, već se zapravo Armstrong narodu javio iz pustinje u nekoj vojnoj bazi u Americi, analogno takvim tvrdnjama i ondašnji američki predsjednik, Richard Nixon, razgovarao je valjda sa astronautima iz susjedne prostorije. Ljudska mašta nema limita, ljudska glupost, još i manje. Naime, upravo za 40 godišnjicu nevjerojatnog podviga, NASA je objavila fotografije snimljene ovih dana iz mjesečeve orbite, na kojim su jasno vidljivi tragovi ljudi koji su svojom požrtvovnošću zadužili čovječanstvo te postali idoli mnogih generacija.

petak, 17.07.2009.

Hrvatska sirotinja na Markovom trgu

I to smo dočekali, političari sami sebi režu plaće, poruka cijelom puku hrvatskome, zamislite se nad njihovom sudbinom.

APSURDI HRVATSKE ZBILJE ( satira )

Bivša ministrica branitelja, među generacijske solidarnosti, a sada « željezna lady « hrvatske politike krenula je daleko odlučnije u obračun sa privilegiranom kastom hrvatskog društva, nego što bi to mogao premijer u egzilu, Ivo Sanader, najprije su nastradali državni dužnosnici koji će zahvaljujući nemilosrdnim škarama aktualne premijerke teško u budućnosti spajati kraj s krajem, naime, predsjednička plaće više ne iznosi tridesetak tisuća kuna, već se vrtoglavo spustila, tri tisuće kuna ispod te cifre.



Zaklada za državne dužnosnike


Čovjek se mora zamisliti na otužnom sudbinom hrvatskih političara, ne postoji normalna osoba u ovoj zemlji koja se nije dosjetila osnovati neki zasebni humanitarni fond kako bi se ad hoc prikupila značajnija financijska sredstva za spas posrnule hrvatske sirotinje sa Markovog trga. Dok jedni strahuju, drugi, oni malo objektivniji, očekuju pomoć od Keruma i Zdravka Mamića, milostivi, vječiti gazda Maksimira, zasigurno ima u rukavu neku akciju, koncert ili humanitarnu utakmicu, stoga za naglo osiromašeni političarski puk hrvatski, nema zime, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što zajedno u Gradskoj skupštini Grada Zagreba sjede Ćiro, Bandić i Čačić, odreda ljudi koji vape za socijalnom pomoći.

Ne vidimo razloga da se pučanstvo previše buni i talasa zbog najnovijeg u nizu rebalansa, « svaki tjedan, rebalans jedan «, reče predsjednički kandidat čiji bivši šef stranke na svojoj imovinskoj kartici nema ništa osim stana i nekoliko polovnih automobila, te nekoliko sela u istarskoj županiji, no seljaci su danas ionako u « banani « pa je to uteg više na leđima Ivana Jakovčića. Ukoliko se ne umiješaju demokratski zaštitnici i štovatelji starog mirotvorca, Benita Musolinija, bojimo se za uspjeh kampanje Damira Kajina, međutim tu je Thompson, dokazani obožavatelj lika i djela najpopularnijeg hrvatskog glazbenika mogao bi se u ovako dramatičnim trenucima predomisliti te dozvoliti koncert u pulskoj Areni kojim bi se dodatno napunile baterije za put preko Jadrana do susjedne Italije. Stoga je Kajin idealno rješenje za izlazak iz krize, u slučaju njegove pobjede svaki mjesec imali bi sletove, mimohode i marševe podrške u čast neumrlom vođi, koliko bi to tek entuzijazma pobudilo u narodu teško je zamisliti, no svakako bi Hrvatska procvala kao u najbolja vremena dragog nam maršala, otvorili bi se opet brojni elitni hoteli, poput Golog otoka, odnosno Stare Gradiške.

O Marijana, slatka mala Marijana ( studentska )

Idealna država, Potemkinovih sela, očekuje spas od studenata i učenika, moramo konstatirati, s pravom, i ovog puta hrvatski političari su nepogrešivo osjetili bilo svog voljenog naroda, pred mladima se ionako nalazi budućnost, zašto bi onda imali sadašnjost?

Međutim, nije sve tako idealno kako nam mediji pokušavaju servirati danima plasirajući javnosti vijesti o Hrvatskoj kao zemlji mira i prosperiteta, ne sjećamo se kada je zadnji puta u nekim medijima objavljen neki tekst koji ima veze sa korupcijom, ako toga i bude, radi se ionako o novinarskim zanovijetalima željnim senzacionalizma, tko njih « šljivi « ? Mnogi su dušebrižnici popljuvali bivšeg premijera, sada kada su postali očiti razlozi njegovog preuranjenog ( nema veze sa umjetnom oplodnjom i preuranjenim svršetkom ) egzodusa, nedvojbeno se kaju, Sanader nije poput mnogih odlepršao na egzotična odredišta Libije, Kube, odnosno Irana, već se kao svaki prosječni Hrvat vozika na jeftinom čamcu hrvatskim morem, time direktno puneći državnu blagajnu, ako ni na koji drugi način, a ono barem putem 22-postotnog poreza, koji će uskoro biti 24 postotni, ako je suditi prema riječima neumoljivog Jože Friščića.

Zanimljiv je taj Joža, iako " 16 godina na vlasti " , nije to ostavilo traga na njemu, vidi se da je čovjek usvojio sve postulate demokratskog ponašanja. U što se mogla uvjeriti i osoba koju je on « izmislio «, Marijana Petir. Oporba ne miruje, sastali se u Kastvu. Trojni pakt, Milanović-Čačić-Kajin, nagovještava bolje sutra drage nam domovine, poruka poslana sa tog mjesta više je nego optimistična i trebali bi je se sjetiti svih građani Hrvatske prilikom glasovanja, « bolji život svima, a ne samo njima «, što će reći, vrijeme je da i mi u oporbi budemo siromašni kao vi na vlasti, domovina prije svega. Blago nama.

Taman kada se učinilo da više nema mogućnosti za pomoć nepotrebnom višku stanovništva, oko četiri milijuna vječitih nezadovoljnika je odahnulo. Kao i uvijek branitelji će spašavati stvar, uostalom što su oni radili ako nisu vodili neke tamo svoje privatne ratove, bilo vas je 500.000, zar niste to mogli prije završiti, pa da na brzinu još nekoga isporučimo u Den Haag?

Ne vidimo razloga da se režu mirovine onima koji imaju više od 10.000 kuna mjesečnih primanja, neprikosnoven vozni park, te nekoliko stanova i gradonačelnika na svojim plećima. Oni koji pak nemaju ništa od toga, sami su krivi, ovi potonji uzeli su im sve, kada je bilo pravo vrijeme, kada se šakom i kapom dijelilo, sada se međutim radi nešto slično, samo obrnutom progresijom, sada se otima, uglavnom od onih koji nemaju ništa « osim vlastite sudbine «, kako bi rekao velikih hrvatski « madrac «, pardon, mudrac. I bio je u pravu, ma koliko mi šutjeli o tome. Što branitelj može izgubiti, osim vlastita života? Ništa, može samo puno dobiti i dobio je, Lepu Brenu u zagrebačkoj Areni. LIJEPA NAŠA, PUNA ODLIKAŠA.

srijeda, 15.07.2009.

NAKON TUĐMANA-TUĐMAN ( Galerija predsjedničkih kandidata )

PREDSJEDNIČKI IZBORI

Može li se u Hrvatskoj ponoviti ono što se dogodilo u vodećoj sili svijeta? Nakon oca Busha, predsjednik je postao George Bush mlađi.

Iako do predsjedničkih izbora ima više od godinu dana, potencijalni kandidati već se naziru na političkom obzoru, sin prvog hrvatskog predsjednika profesor Miroslav Tuđman potvrdio je svoju kandidaturu, kojom definitivno ulazi u utrku za trećeg predsjednika Republike Hrvatske od neovisnosti.


Presudni glasači HDZ-a




Miroslav Tuđman nema tu karizmu koju je imao njegov otac, utemeljitelj hrvatske države doktor Franjo Tuđman, konačan rezultat njegove kandidature uvelike ovisi o kandidatu kojeg će istaknuti HDZ kao najsnažnija politička stranka u Hrvatskoj.


Naime, nema dvojbe da Miroslav Tuđman računa na glasače HDZ-a, posebno onog dijela nezadovoljnog suviše liberalnom politikom trenutnog vodstva ove stranke, javna je tajna da gotovo trećina glasača HDZ-a glasuje za tu stranku isključivo iz razloga da SDP ne dođe ponovo na vlast, iako je ta mogućnost u ovom trenutku minimalna zbog slabog koalicijskog potencijala socijaldemokratske partije, dakle oni suštinski ne podnose bivšeg premijera Sanadera, ali birajući njegov HDZ, oni zapravo prema svom rezoniranju biraju manje od dva "zla", a " zlo ", bilo ono malo ili veliko, opet ostaje " zlo ". Drugim riječima, u Hrvatskoj se i dalje glasuje prema ideološkom ključu, dok su stvarni programi, ukoliko takvi postoje, duboko na margini političkih zbivanja te ih nitko i ne čita, niti odlučuju izbornog pobjednika, što samo dokazuje kako je Hrvatska još uvijek u demokratskom kamenom dobu.



Miroslav Tuđman ima šanse, tim prije što mu je ovo prva predsjednička " nominacija ", za razliku od mnogih, već izlizanih, potrošenih kandidata, koji će nam ponuditi svoj spasonosni program kako se izbori budu približavali, inflacija kandidata i živopisnih likova zalutalih u politiku tek nas očekuje.


Savez Mesić-Sanader



Tuđman mlađi ima šanse ukoliko HDZ kandidira nekog poput Jadranke Kosor, naime Kosor je na zadnjim predsjedničkim izborima doživjela fijasko, osvojivši tek glasove potpunih nezadovoljnika vladavinom predsjednika Mesića. Usprkos tome ona je ušla u drugi krug, što pokazuje ranjivost i slabost aktualnog hrvatskog predsjednika, bila je to katastrofalna pogreška vodstva HDZ-a prilikom procjene šansi svog kandidata, namjerna ili slučajna, druga je stvar, možemo puno toga zaključiti u činjenici što Mesić zapravo nikada nije ozbiljnije kritizirao Sanaderovu politiku, usprkos različitih političkih svjetonazora, zapravo Mesić je u oba svoja mandata bolje surađivao sa Sanaderom nego sa pokojnim premijerom Račanom.


Razlog tome sigurno leži u činjenici što je Račan dobrano skresao ovlasti drugom hrvatskom predsjedniku, iako je Mesić bio prividno ravnodušan prema tom potezu Ivice Račana, suštinski se nikada nije pomirio sa statusom fikusa u državi koja se nalazi u jeku tranzicije, u vremenu kada bi predsjednik svojim djelovanjem itekako imao što za reći.


HDZ može zagorčati politički život Miroslavu Tuđmanu ukoliko doista postavi kandidata kojeg bi desno krilo prihvatilo te za njega glasovalo, jedan od takvih kandidata bio bi profesor Andrija Hebrang, dojam je kako bi samo on iz HDZ-a mogao ozbiljnije aplicirati za predsjednika, naravno ukoliko izuzmemo samog Sanadera, međutim poprilično je naivno očekivati da bi iskusni lisac poput bivšeg premijera riskirao eventualno premijersko mjesto u dglednoj budućnosti ( samo naivni mogu vjerovati da se Sanader zauvijek odrekao politike ) te ušao u ipak neizvjesnu predsjedničku utrku, tim prije što premijer ima znatno veći značaj i ovlasti u jednom parlamentarnom sustavu.


Ivu Sanadera tek očekuje predsjednička kandidatura, ali za četvrtog hrvatskog predsjednika, sredinom slijedećeg desetljeća.


Tuđmanu realne šanse




Fizička sličnost profesora Tuđmana sa svojim ocem može mu samo pomoći, naime, nije tajna da je većina Hrvata i danas sentimentalno vezana za prvog hrvatskog predsjednika, no osim toga Tuđman mlađi ima svojih neprijepornih kvaliteta, obrazovan je, jedan od najboljih hrvatskih analitičara u ovom trenutku, treba se samo prisjetiti njegovih analiza od prije šest-sedam godina u svezi Hrvatskog ulaska u Europsku uniju, gotovo sve što je profesor Tuđman tada " prorekao "danas se ostvaruje, naime deset godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika i po nekima glavne smetnje u demokratskom razvoju Hrvatske, Hrvatska još uvijek nije ušla ni u EU ni u NATO, naprotiv u zadnje vrijeme nas ucjenjuje i nama manipulira država svojom površinom i brojem stanovnika ne veća od manjeg europskog velegrada, naravno uz prešutnu podršku Velike Britanije. Hrvatska nije u EU, Tuđmana nema deset godina, a sve smo " identificirali, locirali i transferirali " što se od nas tražilo, pa i ono što nije, ova činjenica govori više od bilo čega, nikada zapravo nije bio problem u Tuđmanu, ako ne uzmemo u obzir njegov odlučan stav prema Haagu, odnosno nadležnosti haškog suda nad oslobodilačkim operacijama Oluja i Bljesak, drugim riječima, Hrvatska bi ušla u NATO i EU, sa Franjom Tuđmanom ili bez njega, samo pitanje koju bi cijenu platila, nikako ne može biti viša od onoga što danas imamo, dajemo puno za toliko malo.


Miro Tuđman marioneta!?


Pojavile su se spekulacije, naravno ništa više od toga, kako je Tuđman mlađi zapravo marioneta u nekim drugim rukama, odnosno netko ga je umjesto sebe postavio za kandidata.


Ovo je jedna od najvećih političkih gluposti posljednjih godina, Miroslav Tuđman nije čovjek sa kojem bi se moglo manipulirati tako lako, naime javna je tajna da sin prvog hrvatskog predsjednika mogao birati mjestu u HDZ-u, sve osim premijera, te da je sve to odbio, svjestan Sanaderovih kardinalnih pogrešaka i radikalnog zaokreta u odnosu na politiku koju je vodio prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.


Dakle, Tuđman možda nema karizmu svog oca, ali ima jasne stavove i za njih se zalaže godinama, transparentno, ako ništa drugo barem je dosljedan, što se za većinu naših aktualnih političara ne bi moglo reći, stoga nakon Tuđmana-Tuđman? Zašto ne, što nam drugo preostaje?


Nema pravog kandidata



Ni Ljubo Jurčić, ni Ivo Josipović, čak ni Radimir Čačić nisu realni kandidati za predsjednika države, budući da im podrška u narodu ne prelazi desetak posto, barem u ovom trenutku.







Što se tiče dvojca, Josipović-Jurčić. radi se o potrošenim ljudima, bez karizme, što je najgore, slušajući ih stječe se dojam kako bi ljudi nakon samo deset minuta zaspali od dosade, takvi ljudi jednostavno nisu pogodni za predsjedničkog kandidata, samim time što bi im šanse bile marginalne, više šansi od njih imao bi Anto Đapić.




Međutim nismo sigurni koliko bi Đapiću bilo pametno riskirati novi debakl, obzirom na ne tako davni izborni fijasko HSP-a, pogotovo ako uzmemo u obzir trenutno stanje u nekada trećoj stranci po snazi i rejtingu u Hrvata.


Nije to ni Nadan Vidošević, kojeg bi, kako se izbori bliže, predsjednik u odlasku rado vidio na svom mjestu, mnogo više nego se to u prvi mah činilo, čini se kako opcija sa Komadinom polako otpada, i Mesić je svjestan da Komadina nema gotovo nikakvih realnih šansi, pa sada igra na drugog kandidata, po svaku cijenu Mesić želi zadržati kakav-takav utjecaj na budućeg stanara Pantovčaka.





Šutnja Dražena Budiše




Međutim, ono što najviše čudi, jeste šutnja Dražena Budiše, po mnogima najmoralniji hrvatski političar dvadesetog stoljeća, čovjek koji je u pravim trenucima donosio prave odluke, i onda kad je koalirao sa Račanom te ga praktički doveo na vlast, budući da se HDZ potrošio, kompromitirao pred narodom i bio obezglavljen nakon odlaske predsjednika Tuđmana sa političke scene, i onda kad je istom tom Račanu okrenuo leđa.


Budiša je ostao dosljedan držeći se svojih poznatih stavova, za razliku od mnogih, Dražen Budiša nije se u politici obogati, nije sudjelovao u raznim pretvorbama, financijskim malverzacijama, ušao je u politiku čistog obraza, baš kao što je iz nje i izašao.


Vrijeme je da Hrvatska vrednuje na adekvatan način takve ljude, ako se kandidira, ( vjerojatno neće, budući da Miroslav Tuđman računa na njegovu podršku ) Dražen Budiša bio bi itekako relevantan kandidat, takav čovjek uvijek je Hrvatskoj potreban, bez obzira na vrijeme, bez obzira na izazove koje to vrijeme postavlja pred nas.


Odlazak frustriranog čovjeka





Bezobzira na sve, jedno je nedvojbeno, predsjednik Mesić odlazi. Čovjek koji je osramotio Hrvatsku, sa nekoliko pogubnih poteza uništio njenu vjerodostojnost, ponizio hrvatske branitelje, bezbroj degutantnih viceva, njegova su ostavština.


Obećao je obračun sa kriminalcima, sa kriminalom u pretvorbi i privatizaciji, ništa od toga nije ostvario, bio opsjednut sa jednim čovjekom, Ivićem Pašalićem, tog čovjeka je opsesivno proganjao godinama, na kraju nije uspio, nakon njegova dva mandata Hrvatska nije u Europskoj uniji, time je Stjepan Mesić doživio uz osobni i politički poraz. Njegova ljubovanja sa notornim teroristima Fidelom Castrom i vojskovođom Gadafijem Hrvatsku su skupo stajali, zadnjih godina zapad ga ionako ignorira, nadajmo se kako Hrvatska neće platiti preveliku cijenu njegove politike, sva sreća pa sa njim odlaze njegovi savjetnici, Budimir Lončar i ostala " elita " davno izgubljena u prošlosti.


Njegovi obračuni sa " Ustašama ", posebna su priča, za vrijeme njegova dva mandata u Hrvatskoj se namnožilo Ustaša više nego ih je bilo za njegovo vrijeme, nego četrdesetih godina prošlog stoljeća.


" Antifašist, demokratski orijentiran ( to bi po Mesiću valjda značilo, obožavanje Castra i Gadafija, oni su sigurno demokratsko cvijeće svijeta ), odlučan ", i tako dalje, niz je floskula kojima predsjednik u odlasku nastoji obmanuti javnost, naime, dovoljno je reći, svaki normalan čovjek je antifašista, ali i antikomunista, Mesić je možda bio ovo prvo, no antikomunista sigurno nije bio, prema tome ne može se baš pohvaliti pretjeranom demokratičnošću.. Stoga su njegove lekcije promašene, drugim riječima, teško kandidatu kojega on podrži za nasljednika, taj je unaprijed osuđen na poraz.

Dakle, tko bi nas mogao predstavljati, tko bi mogao « su-kreirati « hrvatsku vanjsku politiku, kao treći predsjednik od neovisnosti, lepeza je šarolika, a tek je počelo? Možda je vrijeme za ljude van politike, profesor Josip Jurčević, jedan je od takvih ljudi? Netko je spomenuo Milana Bandića? Zoran Milanović bio bi oduševljen, u to sumnje nema, jednako kao što je bio oduševljen rezultatima lokalnih izbora u glavnom hrvatskom gradu.



Ravnoteže radi, apel zdravog razuma

Što reći zaključno? Naravno da ne treba očekivati naslovnice za ovakve tekstove, ja niti imam « restoran «da bih bio najpopularniji bloger, odnosno da bih tu i tamo uplatio kakvu stimulaciju, još manje pripadam idiotskom klanu, « Klečak-Rajh, no, opet si mislim, nisam ni Vedrana Rudan, što je zaboga razlog, kada partizani svaki tekst koji doslovno ukradu ( imate primjer Darka Glavana ), « svrše na naslovnici «.

Čitajući ovakvu glupost:

«Dakle ukočeni Hebranginjo, slijepi obožavatelj i sljedbenik još sljepijeg i ukočenijeg Pokojnika, dokazano najbahatiji čovjek s ove strane Rio Grandea sa stavom progutane metle sa krive strane probavnog trakta «

Stravične stvari ( ne govor mržnje prema predsjedniku Tuđmanu, « jebeš « ( « jebeš « ,čest je « argument « povampirenih ljevičara, u nedostatku boljih, naravno ) « čovjeka i državu u kojoj je ovo moguće staviti na naslovnicu, bilo bi fer i korektno svima pružiti jednake šanse, na pet « partizana «, dajte ljude, barem jednoga koji ima suprotno mišljenje, neka vam se omakne, kad sam zadnji puta provjeravao, Hrvatska nije bila komunistička država, kakva takva. ali ipak demokratska ) to je legitimno, upravo zato frustrirana manjina, koja je organizirala karmine tijekom pobjede u Domovinskom ratu i oplakivala Jugoslaviju, nikada nije mogla sakriti prezir prema prvom predsjedniku, međutim, takvi su srećom, u 20 godina naše države, na vlasti bili tek tri, i u te tri godine zamalo da su dva puta vilama istjerani iz Banskih dvora, i to nešto govori, zapravo, to sve govori, tim prije što sam se i osobno uvjerio u Hebrangovu požrtvovnost u poslu, barem što se tiče vremena iz devedesetih kada je bio ministar zdravstva,stotine Bošnjaka, Hrvata, Srba, danonoćno je vojnim helikopterima salijetalo na Rebro gdje su spašavani životi bez obzira na nacionalnost, a zdravstvo u to vrijeme, usprkos ratu, funkcioniralo je gotovo savršeno, eh što ti je glupost ljudska, što ti je neznanje, ne možeš ga kupiti, a ni steći, feudalnim nasljeđem, ako već to nije bilo moguće genetskim kodom.

P.S. Svakog kandidata osobno sam fotografirao, ( sve slike sa žigom su moje slike i nisu ukradene sa interneta ), analogno tome, valjda mrvicu, ali « pinkicu «, znam što govorim, za razliku..ah, to je već neka druga priča…

utorak, 14.07.2009.

Zajednička priča - Jergović i " Čiča "

JERGOVIĆEVA KLINIČKA SLIKA

Opsjednutost sarajevskog bjegunca profesorom Hebrangom ušla je u svoju završnu, kliničku fazu, mali su izgledi za oporavak.




Tjednima traje intelektualna paljba sarajevskog bjegunca, Miljenka Jergovića, prema profesoru Andriji Hebrangu, pri tome uopće ne smatramo bitnim njegovu frustraciju Hebrangom, to je stvar osobnih afiniteta i trenutnog duševnog stanja, očito frustriranog ratnog dezertera, osebujnog, « četnolikog izgleda «.

Lassie se vraća kući

Intelektualac Jergovićevog tipa, u teškoj je psihičkoj krizi koju moramo respektirati, pogotovo ako znamo posljedice ratnih razaranja, kada je hrabro, kao većina njegovih istomišljenika, herojski sa svojim sugrađanima, podnosio višegodišnju opsadu Sarajeva. Kada bi to uistinu bilo tako i kada javnost ne bi bila upoznata kako je Miljenko Jergović zvani " Brada " , jedan od najozloglašenijih književnika ovih prostora, sramotni bjegunac iz « voljenog grada «, kojem je posvetio nekoliko stotina stranica demagoškog teksta u svojim « antiratnim romanima «, prije nego je emigrirao u " Tuđmanovu Hrvatsku ", onda bi i mogli razumjeti opsjednutost kolumniste Jutarnjeg lista, Hrvatskom u koju je pobjegao, Tuđmanovom Hrvatskom. Očito mu je i takva Hrvatska, bila draža od " Alijine Bosne i Hercegovine ", odnosno zemlje koja se očajnički branila od horde koja je na svojim kapama nosila isto znakovlje kao njegova pritajena književna muza, Draža Mihajlović.

Miljenko Jergović proslavio se intervjuom srpskom časopisu « Vreme «, koji je vodila « šarmantna, mlada gospođica «, Jovana Gligorijević ( međutim, prije petnaestak mjeseci Mijenko Jergović na terasi jednog beogradskog kafića u « u prijateljskom razgovoru « sa Jovanom Gligorijevićem, zvanim Kale, « poznatim redateljem «, biranim riječima govorio je o svom novom predmetu obožavanja, književnom uzoru, Draži Mihajloviću ), u tom fašističkom, sramotnom, veleizdajničkom intervjuu ( Jergoviću nije prvi puta da za dobre pare izdaje sve oko sebe, nakon što je prodao zemlju, « voljeni grad «, prodao bi rođenu mater, za bolju nakladu, barem tako govore oni koji su imali tu nesreću da ga samo jednom sretnu ), Jergović je na neki način odriješio grijeha Dražu Mihajlovića. Što i nije neki problem, budući kako je intelektualac i « moralni redikul « odlučio živjeti u zemlji koja je četništvo rehabilitirala, kao oslobodilački pokret.

Tko danas ima najviše novca u državi potpuno devastiranoj komunističko-fašističkom diktaturom za vrijeme Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja? Naravno, odgovor je sasvim jednostavan, ostaci četništva i sljedbenici velikog Vojvode su još uvijek najimućniji sloj srpskog društva, samo što su se modernizirali, prilagodili mirnodopskim vremenima, no « vuk mijenja svoju dlaku, ali ćud nikada «, zna to dobro i sarajevski bjegunac, stoga je razumljivo njegovo općenje sa beogradskim polusvijetom, ako neće oni, tko će kupovati njegovo « piskaranje «, kalkulira u sebi dezerter ? Nas ne treba zabrinjavati najnovija privrženost starom " Čiči " , koju Jergović u najnovijoj « kolumni « opravdava svojim književnim afinitetima, drugim riječima, zadivljuje nas poprilično kolegijalan pristup književnika Jergovićevog kalibra ( Jergović doista posjeduje određeni književni talent, to nije sporno ) prema ratnom zločincu, međutim, ako to promatramo kroz prizmu biografije sarajevskog bjegunca, onda postane sasvim jasno što to Jergovića tjera da ustraje u svom zapjenjenom ludilu, rezonirajmo normalno, naime, čovjek bez domovine, ali sa popriličnom imovinom ( izdaja se uvijek dobro plaćala, na kraju čak i glavom ), najprije je zbrisao glavom bezobzira iz Sarajeva, kada je tamo postalo gusto, on se skrasio u državi čijeg predsjednika izjednačava s « balkanskim krvnikom «, Slobodanom Miloševićem, « godine su prošle pune muka « te se književnik, zvan « Brada « vratio na izvor, zajedno sa još jednim « disidentom « koji je čitav rat nesmetano piskarao protiv vlastite države, Borisom Dežulovićem, pučki rečeno, Lassie se napokon vratila kući.

Klinička slike Miljenka Jergovića

Sarajevski bjegunac u svom opsežnom komentaru, koji u cijelosti posvećuje Hebrangu, Tuđmanu i Miloševiću, te se usput obračunava sa " djecom koja ne znaju što pišu " ( iako u ovoj zemlji, ponovimo još jednom, svi itekako dobro znaju tko je Miljenko Jergović i kakvu je Hrvatska imala nesreću da taj dezerter pobjegne baš u Hrvatsku, a ne recimo u nešto udaljeniju, sigurniju, Belgiju ), izražava kolegijalno razumijevanje za četničkog Vojvodu, « Čiča « Dražu. To je čovjek sa « svojom biografijom, svojim stavom, tragični lik, ali nije bezličan poput Tuđmana i Miloševića «, napisao je Miljenko Jergović. Zadivljuje lakoća kojom pišu ratni bjegunci, opsjednuti ratom, a da rata nisu ni vidjeli. Konstatirajmo, književnik, dezerter, i obožavatelj četničkog Vojvode, može imati ovakve ili onakve stavove, sasvim legitimno, ovisno o trenutnoj kliničkoj slici, ili dostupnosti medikamenata potrebnih za normalno funkcioniranje stanica mozga, međutim izjednačiti prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana i ratnog zločinca, Slobodana Miloševića, direktan je napad na državu, na čijoj grbači je živio Jergović nakon što je kukavički napustio Sarajevo, takva vrsta medijske manipulacije pod okriljem slobode tiska nije prvi puta što smo pročitali od « moralnog patuljka «, sa Baščaršije ( stari centar Sarajeva, kulturno središte olimpijskog grada ), od koje bi mogao dosta toga naučiti, samo kada bi se bez srama smio pojaviti u centru grada kojeg je na besraman način izdao.

Na kraju svog pamfleta Jergović konstatira kako bi sa " ratnim zločincima možda i mogao, dok sa djecom ne zna " , što je samo po sebi apsurd, da ne izaziva zgražanje i da ovakva konstrukcija nije tragična, nasmijala bi nas do suza. Naime, kako bi to ratni dezerter znao sa ratnim zločincima, zar on nije pobjegao pred tim istima, protiv kojih bi u miru mogao, drugim riječima, kako bi se kukavica znala suprotstaviti bilo kome, osim ako se ne nalazi na prikladnoj udaljenosti? Jergović tvrdi kako sa djecom ne zna, opet se malo preračunao, izgleda da se radi o « književnoj demenciji «, pa upravo sa djecom sarajevski bjegunac vodi najbolje rasprave, ako nigdje drugdje, ono putem Facebooka, to što su mu « djeca « održala lekciju na internetu te sa daleko više argumenata obrazložila svoja stajališta od zagovornika četničkog Vojvode, to je druga stvar, « svaka sila za svog vremena «.

« Andrija Hebrang laže na način na koji lažu zločinci i djeca «, pokušao je poentirati Jergović. Tko tu laže? Zar « djeca « lažu kada tvrde da je Jergović sarajevski dezerter i sramota čitave ove regije, kao jedan od rijetkih intelektualaca ( nesrpske nacionalnosti ) koji je napustio rodni grad u njegovim najtežim trenucima ? Je li Jergović zbrisao iz Sarajeva? Štovatelj lika i dijela Draže Mihajlovića doista je nestao glavom bez obzira, potraživši sigurnost u zemlji na čijem čelu je bio čovjek kojeg on danas sa pristojne udaljenost u svom šizofrenom zanosu pljuje bez ikakvih argumenta, bez osnova. Kako bi karikatura književnika, zvanog « Brada « bila potpuna, dotični je iz Hrvatske odjezdio tek nakon što Tuđmana odavno više nije bilo, skrasivši se, ovog puta nadajmo se zauvijek, u zemlji kojoj mentalnim sklopom i pripada.

Kaže Jergović: « tko sa djecom spava, upišan se budi «, kako je krenuo na Facbooku, upravo to bi mu se i moglo dogoditi ( da se razumijemo, nije " Jerga " jedini koji " banči " po Facebooku, pandan mu je i osoba koja svaki pamflet od " partizana " stavi na naslovnicu, makar bio izmišljen, činjenično netočan, odnosno plagiran, uz određenu modifikaciju " , nešto slično se događalo i sa restoranima, " najpopularnijeg blogera ", no to je neka druga tema, priča za psihijatriju ). Što Miljenko Jergović želi postići ovakvim « lajanjem «, iako zna da nije u pravu? Sasvim je prozirna njegova nakana, novac, kao i uvijek pokreće takve ljude, s obzirom kako su prodali sve što su imali, pogotovo sami sebe, ostale su im samo laži, laž se dobro prodaje sve do trenutka kada javnost ne shvati koliko je obmanuta, poslije toga slijedi, « kamenovanje «. Drugim riječima, tko o čemu, kurva ( Jergović ), o poštenju.

nedjelja, 12.07.2009.

Vjetrovi mržnje iznad Nikole Tesle by Sadako s apprentice

Hrvatska je neprestano u čvrstom zagrljaju šizofrenih, polupismenih individua kojima se nacionalizam priviđa češće nego Damiru Kajinu ustaše, pod pretpostavkom da je to uopće moguće.

Govor mržnje, ideologije zla

Ovdje se prvenstveno referiram na jedan krajnje netočan, opasan napis , jednog kolege sa bloga, « Sadako s apprentice «. Nije mi želja napisati nešto novo ili nešto što građani o Tesli kao velikom čovjeku i znanstveniku 20 stoljeća ne bi znali, već pobiti konstante idiotske tvrdnje koje sa istinom veze nemaju, a koje opetovano govore o « Tesli kao žrtvi jednog nacionalističkog vremena «, što jednostavno nije točno, i jednom za svagda treba takvima poručiti, rječnikom predsjednika države u odlasku, Stjepana Mesića, « nećete proći «.Nikola Tesla nikada nije bio sporan, ne postoji normalan građanin u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, a koji zna čitati i pisati, da bi imao neki valjan prigovor na život i stvaralački potencijal jednog od najvećih znanstvenika prošlog vijeka, stoga, naravno u Hrvatskoj i ne postoji « nacionalistička klima « u kojoj bi kao žrtva, pao Tesla osobno.

Nikola Tesla, čovjek koji ne ostavlja dvojbu, iz više razloga, koje ovdje ne vrijedi nabrajati, jer koliko god neki ekstremni paraziti ovog društva opetovano se trudili sijati sjeme mržnje, Hrvati dobro znaju tko je Tesla uistinu bio i koliki je njegov doprinos svjetskoj znanosti, između ostaloga, Tesla bi mnogima mogao poslužiti kao primjer kako se voli domovina i što znači biti domoljub, kamo sreće da je više nas prihvatilo « domoljublje na Teslin način «. Povodom obljetnice njegove smrti napravili smo veću anketu, te između ostalog anketirano preko 300 ispitanika, svi oni, bez iznimke, izrazito povoljno su govorili o velikom znanstveniku, drugim riječima, nema « nacionalističke klime « u Hrvata koja bi poništila sve dobro što je Tesla učinio, vjerojatno zato što to i nije moguće poništiti. Drugim riječima, ne postoji « nacionalistička klima «, ali postoji totalitarna klima u kojoj nekolicina idiota konstantno Hrvatskoj nabija stigmu ustaštva, nacionalizma, šovinizma. Takvi ljudi, bez kriterija i bez osnovnih demokratskih potencijala prava su opasnost hrvatskog društva, to su štetočine i paraziti koji uporno, usprkos svim dokazima, Hrvatsku vuku natrag, vuku na dno.

Tesla oruđe u rukama lijevih ekstremista

Takvi ne « oštre noževe «( makar bi i to radili da im nisu otupjeli na Bleiburgu ), oni oštre pera i to pera koja poput karcinoma, ubijaju polako, samozatajno, ali sigurno i nepogrešivo, razarajući samo tkivo hrvatskoga naroda i ovog društva koje još uvijek, što je i normalno, živi u svom pred demokratskom dobu.

Da stvari kreću stranputicom i da je žutilo zahvatilo sve pore društva uključujući i neke respektabilne medijske kuće, mogli smo se uvjeriti na primjeru nekih novinara, koji su bez prevelike pompe jednostavno « odstrijeljeni «sa svojih radnih mjesta, « kristalna noć « hrvatskih medija i kulturna revolucija na hrvatski način pojela je svoju djecu, jednako uspješno kao u kolijevci svih revolucija, komunističkoj Kini Mao Ze Dunga šezdesetih godina prošlog vijeka, doista neka cvjeta " stotinu cvjetova " demokracije. Neki su proglašeni antisemitima, drugi su postali prekobrojni, treći se nisu uklapali u shemu idiotske familije Gotovac, nakon « kulturne revolucije «, urednici zla isplivali su na površinu. « Stoka sitnog zuba « itekako je pokazala svu zabludu Tuđmanovih riječi., s obzirom da ta stoka itekako oštre zube ima. Reklamiraju se restorani, na facebooku se veliki frajeri i mediokriteti poigravaju sa životima maloljetnih osoba, i sve naizgled djeluje normalno, dok se iza kulise odigrava bizarna predstava koja bi nas trebala uvjeriti kako se ništa nije promijenilo i kako se stalno ne vrte isti te isti, ruku pod ruku, « bratija « i partija, uz blagoslov facbook urednika. Lijepa naša Hrvatska, mala zemlja za velike promjene.



U jednoj takvoj « klimi « budimo objektivni, koga je uopće briga za Nikolu Teslu ? Zar mislite da nekoliko postotaka ekstremista prezentira Hrvatsku ? Milite li da oni koji su opsjednuti križarskom borbom protiv « nacionalizma « shvaćaju tko je Tresla bio i kakva je njegova stvarna uloga u životu ljudi dvadesetog stoljeća? Budite ozbiljni, njima je Tesla tek oruđe u borbi protiv izmišljenih neprijatelja, briga njih i za Teslu i za znanost, « jebe « se njima za istinu. Ukoliko se ta « istina « kosi sa njihovim svjetonazorom i njihovom vizijom Hrvatske. Kako nazvati ljude koji se nisu ni sjetili masakra u Srebrenici( razumljivo, važnije je djecu naučiti oralnom seksu, kao što se to pokušava preko jedne elitne i posjećene web stranice, portala )? Idiotima? Ne, nipošto, prepametni su oni da bi bili idioti, « stoka sitnog zuba «, eh, da, to već bolje zvuči.

Moj tekst povodom obljetnice smrti velikog hrvatskog, svjetskog znanstvenika, Nikole Tesle: ( objavljen prije nekoliko mjeseci )


" Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom "

Znamenita rečenica, toliko puta spominjana kod nas, koju je izrekao veliki svjetski znanstvenik Nikola Tesla, genije, umro na današnji dan..

Na današnji dan, u američkom velegradu, NEW YORKU, umro je Nikola Tesla…



Nikola Tesla rodio se 10. srpnja 1856. godine, u malom ličkom mjestu sedam kilometara od Gospića, Smiljanu, prema nekoj legendi Smiljani su dobili ime po legendarnom narodnom junaku još iz vremena ratova protiv turskih osvajača, uskočkom četovođi, Iliji Smiljaniću. Tko bi slutio prije više od 150 godina, da će jednog dana iz tog malog ličkog mjestašca krenuti u daleki svijet Nikola Tesla, ne samo to odlaskom u Sjedinjene Američke Države sa nepunih 28 godina Tesla se dobro snalazi, intelektualac, znanstvenik ubrzo je pokazao svoj raskošni talent, samo tri godine nakon odlaska preko oceana otvara vlastiti laboratorij, što priznat ćete nije lako, pogotovo ako ste stranac u dalekoj, velikoj zemlji, time samo dokazujući svoj nemjerljiv talent u ranoj fazi svog dugog života....

Rivalstvo Edison - Tesla

Činjenice o životu genijalnog znanstvenika svima su poznate, no malo je poznato kako je usprkos nedvojbenoj nadmoći, Tesla živio u sjeni također velikog američkog znanstvenika i suvremenika , Thomasa Alve Edisona, ne zato što je Edison bio veći od Tesle, već zato što je američki znanstvenik ipak imao veću podršku američkih znanstvenih krugova, ti krugovi podržavali su Eadisona i onda kad nije bio u pravu i kad se doslovno izrugivao nekim Teslinim idejama. Njih dvojica bili su veliki rivali, kao suvremenici jednog vremena, zlatnog vremena za istraživačku znanost, za inovatorstvo, suvremenici, ali i suparnici, između kojih je vladalo poštovanje, no i veliki, veliki, antagonizam, pa čak i netrpeljivost, poglavito sa strane Thomasa Alve Edisona.

Nikola Tesla u SAD-u ostvaraju najveće uspjehe koje znanstvenik može sanjati za svog života, preko 700 izuma, od kojih neke i patentira, višefazni sustav ( sustav od tri ili više izmjeničnih struja koje su međusobno fazno pomaknute ) izmjeničnih struja, izaziva revoluciju u elektroindustriji, jednofazni i višefazni elektromotor, sustav razvođenja, višefazni transformator sa željeznom jezgrom, već u 35-oj godini života radi na ostvarenju bežičnog prijenosa poruka i razvođenju energije bežičnim metodama, odnosno radiovalovima ( veliko područje elektromagnetskih valova s valnom duljinom većom od one infracrvenog zračenja, a zajednička im je osobina da se mogu proizvesti protjecanjem izmjenične električne struje u napravi koja se zove antena ), treba spomenuti još jednom kako je Tesla kao znanstvenik patentirao jednofazni i višefazni elektromotor ( Elektromotor je električni stroj koji pretvara električnu energiju u mehanički rad ), što je jedan od njegovih većih patenata, nabrajati ovako mogli bi u nedogled, cijeli svijet zna Nikolu Teslu kao velikog znanstvenika, inovatora, izumitelja, tu je svaka riječ suvišna, zapravo bolje rečeno, riječima jednostavno nije moguće dočarati istinski život velikog Tesle. Možda tek spomenuti da je znanstvenik u poznim godinama svog života proučavao mogućnost i razbijanja atoma ( 1934. godine ), Tesla nije stigao to dovršiti, ali njegovim tragom nastavili su ili su se na njegov rad oslonili američki znanstvenici za vrijeme drugog svjetskog rata u glasovitom tajnom projektu Manhattan ( projekt izrade atomske bombe ) , ali i nakon završetka rata u Europi njegove ideje i istraživanja koristio je američki znanstvenik Robert Opennheimer, kao i njemački mu kolega Wernher Von Braun, čovjek koji je konstruirao zloglasnu nacističku raketu V2, te omogućio dalekometno raketiranje Londona u završnoj fazi drugog svjetskog rata, obojica " zaslužni " za uspjeh projekta Manhattan, kao i uspjeh američkog space programa, šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Čovjek ispred svog vremena


Ne bih željeli ovdje nizati suhoparnu statistiku Teslinog života, koju ionako možete pronaći na internetu te je svima dostupna, međutim treba reći kako je Nikola Tesla živio zdravim životom, bio skroman čovjek i kandidat za Nobelovu nagradu, međutim iz razno raznih razloga nikad je nije dobio.


Nije nam bio cilj, danas na 66 obljetnicu smrti velikog znanstvenika napisati još jedan u nizu suhoparnih tekstova o njemu, Tesla je zaslužio puno više, kao znanstvenik, kao čovjek, kao domoljub, kao osoba koja se " ponosila svojim srpskim rodom i svojom Hrvatskom domovinom " , bio je skroman čovjek i kad je bio na vrhu svijeta, i kad je umirao siromašan, pomalo zaboravljen, u svom malom stanu u New Yorku, 7. siječnja 1943. godine, u punom jeku Drugog svjetskog rata. Iznad svega bio je čovjek, a to je uvijek najvažnije, lako je biti sportaš, glumac, političar, čak i znanstvenik lako je biti, no najteže je biti čovjek. Što je Nikoli Tesli uspjelo, možda je zato živio toliko dugo, bogatim , dugovječnim životom, čovjek koji je volio Hrvatsku, prijateljevao sa vođom HSS-a, nasljednikom Stjepana Radića, Vlatkom Mačekom, nikada nije zaboravio ni svoje porijeklo, ali ni svoju domovinu, jer domovina se voli srcem, ali i djelima, jedno bez drugoga ne ide, Nikola Tesla imao je oboje

subota, 11.07.2009.

" Nož, žica, Srebrenica "

U SPOMEN ŽRTVAMA SREBRENICE

Prije 14 godina, na današnji dan četničke postrojbe, ratnog zločinca, Ratka Mladića, počinile su najveći masakr nakon Drugog svjetskog rata.



Vani je lijep, sunčan srpanjski dan, isto kao što je bio prije točno 14. godina u jednom malom mjestu na Balkanu, susjednoj nam državi Bosni i Hercegovini. Nakon višetjednog okruženja, života u skloništima pod kišom granata, čelika i željeza, Mladićeve HORDE ZLA ušle su u tu, UN-om zaštićenu zonu, u Bosni i Hercegovini, ušli su u Srebrenicu. Ono što je nakon toga uslijedilo i što se počelo događati nadmašuje zdravi razum i najcrnju ljudsku maštu. Već u startu jasno se vidjelo tko je stvarni gazda u toj samo oficijelno, a nikako i činjenično, zaštićenoj zoni od strane Ujedinjenih naroda.

Srebrenica na duši čitave međunarodne zajednice


Treba jasno reći kako se u cijeloj toj situaciji uopće nisu snašle Nizozemske snage UN- a. Naprotiv, svojim kukavičlukom, svojom rezerviranošću, prepustili su nedužno stanovništvo tog bosanskog gradića Mladićevim koljačima na milost i nemilost. Zlokobno je bilo vidjeti na raznim televizijama te kvazi pregovore između nizozemskih plavaca i generala Mladića, u svakom pokretu u svakoj gesti zloglasni « general ZLA «, RATKO MLADIĆ, nije krio svoje stvarne namjere. Međunarodna zajednica, NATO pakt, potpuno su pali na tom ispitu jer su praktički dozvolili da se pred njihovim očima odigra najstrašniji i završni čin jedne tragedije i posljednji demonski ples ubojica pod vodstvom ratnog zločinca Ratka Mladića a u režiji beogradskog vožda, te u to vrijeme « faktora stabilnosti na Balkanu «, Slobodana Miloševića.

U suludom divljanju četničkih postrojbi masakrirano je i pobijeno preko osam tisuća žitelja Srebrenice, sve muško življe i veliki broj žena i djece. Taj najstrašniji pokolj, nakon kraha nacističke Njemačke i Drugog svjetskog rata, najveći je genocid u Europi još od tih zlokobnih vremena. Žalosno je što jednom rezolutnom vojnom akcijom međunarodna zajednica nije reagirala i zaustavila masakr, a imala je i mogućnosti i vojna sredstva da to učini, te isto tako imala je i saznanje preko svojih instaliranih obavještajnih službi diljem ove regije ( koje su btw konstruirale, srećom kratkotrajni, ali krvavi hrvatsko-bošnjački rat ) Nego je naprotiv dopustila toj razularenoj vojsci ( teško je tu bandu vojskom zvati ) da svoj krvavi pir, koji je trajao nekoliko dana, privede kraju i još k tome da nizozemske plavce Mladić jedno vrijeme zadrži kao taoce. Stravično je kako licemjerna Europa i Sjedinjene Američke Države i nakon svega u isti koš trpaju hrvatske generale, ANTU GOTOVINU i ostale, sa tim koljačima i Mladićevim ubojicama.


Koliko god Srebrenica bila strašan primjer ratnog bezumlja i dokaz kako je čovjek zapravo najveća životinja u prirodi, nakon tog pokolja međunarodna zajednica više nije mogla ignorirati tragične događaje u ovom dijelu Europe. Uslijedile su odlučne borbe i zahvaljujući HRVATSKOJ VOJSCI Mladićevi teroristi doživjeli su potpuni poraz u kolovozu 1995. te su potisnuti prema Banja Luci, a i sam grad , genocidne, takozvane, Republike Srpske, bio bi oslobođen u strahovitom prodoru snaga HV - a, HVO - a i ARMIJE BIH da je bilo političke odluke u vrhu iste te međunarodne zajednice.

« Zločinac na slobodi «

Deblokadom Bihaća jedan strašan rat priveden je kraju, međutim oni koji su oslobađali i HRVATSKU i BIH danas su u haškom pritvoru dok idejni začetnik te egzekutor masakra RATKO MLADIĆ još uvijek uživa blagodati slobodnog života, što više, Mladić kao « srpski heroj « ( onog dijela, manjeg dijela, Srbije, koji se nikada nije pomirio sa vojnim porazom ), uživa zaštitu i pojedinih oficijelnih struktura Republike Srbije. Dok sa druge strane u haškom sudištu traje jedna groteskna predstava Radovana Karadžića koji se na bizaran način poigrava sa pravdom glumeći žrtvu, te time direktno šalje poruku svojim sunarodnjacima, « ubiti se mora «, sve u ime države, Boga i naroda, iako je Bog takvim zločincima odavno rekao, « laku noć «.Da se čovjek zapita : « kuda mi to idemo kad u Europu idemo !? «


Bosna i Hercegovina danas, 14 godina nakon demonskog plesa, suočena je sa postojanjem « države u državi «, na čijem je čelu jedan od posljednjih balkanskih primitivaca i zagovornika ideologije zla, zla koje je prouzročilo tisuće ubijenih, nestalih i masakriranih žrtava, a sve uz blagoslov Međunarodne zajednice te je DAYTONSKIM SPORAZUMOM, koji je zaustavio rat, ali nije donio pravedan mir, taj čudnovati kljunaš dobio i oficjelne konture. « REPUBLIKA SRPSKA « " SA GLAVNIM GRADOM " Banja Lukom, u kojoj još i danas u nekim krugovima kao jeka prošlosti zlokobno odjekuje urlik : « NOŽ, ŽICA, SREBRENICA «, tvorevina je na sramotu čitavom demokratskom, slobodarskom svijetu. Čovjek se mora zamisliti nad tim zlom i nad svime onim u što se čovjek može pretvoriti kad osjeti moć u svojim rukama, zvijer je preblaga riječ za te koljače davnog srpnja prije 14 godina u jednoj maloj i ratom opustošenoj državi, jer zvijer, bilo koje vrste, ubija samo u nuždi i samo kada se osjeti ugroženom, no, čovjek je čovjeku najveća zvijer i životinja kakve u prirodi nema.

srijeda, 08.07.2009.

Miljenko Jergović – lovac na fašiste

Sjajan marketinški potez ratnog dezertera, upravo kada na svjetlo dana izlazi njegovo novo štivo, "Volga, volga", tako to rade demokrate.



Miljenko Jergović, sarajevski pisac, ratni dezerter ( kako drugačije nazvati čovjeka koji je kukavički pobjegao iz rodnog grada u jeku neprijateljske agresije ), prošao je zanimljiv evolucijski ciklus, od fašističkog i šovinističkog cirkusanta do prvoklasnog borca protiv « Tuđmanovog režima «, u kojem se skrasio « četnikoliki « pisac , te pobjegao pred Karadžićevom hordom. Ako bi vječiti kandidat za premijera, odnosno predsjednik marginalne političke stranke, kolokvijalno nazvane, « ON i ONA «, Radimir Čačić, za Ivana Čehoka tijekom 1991. godine pomislio da je četnik, što bi tek rekao na eventualno ukazanje Miljenka Jergovića u Varaždinu, da je reinkarnacija Jevrema Simića – Drške, generalnog inspektora četničkih odreda.

Hebrang nasjeo na Jergovićevu provokaciju

Prostor bivše Jugoslavije vrvi demokratskim intelektualcima koji su tijekom devedesetih pobjegli pred najtežim problemima i pred velikosrpskom najezdom, nije Jergović jedini, nije čak ni bitan s obzirom na književni domet sarajevskog pisca, no Jergović je važan utoliko što je jedan od rijetkih književnika koji je shvatio moć medija, odnosno koji je potpuno ispravno zaključio da njegovo piskaranje neće nitko kupiti ukoliko ga prethodno dobro ne promovira, ovog puta kocka je pala na profesora Andriju Hebranga. Jergović nije mogao odabrati bolju metu, s obzirom na okolnosti u kojima se Hrvatska našla i s obzirom na političku situaciju, Hebrang je bio idealna žrtva, ne samo zato što je on izgledni predsjednički kandidat najjače hrvatske političke stranke, već ponajprije stoga što potpredsjednik HDZ-a svojim nekontroliranim izjavama nerijetko daje stimulans osobama bez skrupula, kakav je i Miljenko Jergović.

Nakon što je iz tko zna kojih razloga, Hebrang odgovorio Jergoviću kroz otvoreno pismo te time napravio početničku pogrešku, budući kako doista ne smatramo politički oportunim spuštati se na razinu ratnog dezertera iz Sarajeva, Hebrang je, otvorivši polemiku sa političkim marginalcem, sam sebi učinio medvjeđu uslugu, a Jergoviću dao važnost koju on objektivno nema, te njegovom najnovijem književnom uratku, « Volga, Volga « stvorio uvjete u kojima bi to štivo moglo ostvariti solidnu nakladu, čak i van kruga Jergovićeve obitelji, naravno, onog dijela obitelji koja ga se još uvijek nije odrekla. Što uopće jedan istaknuti političar, iz koje god opcije dolazio, ima polemizirati sa bivšim ljubiteljem četničkog pokreta? Zašto bi eventualni šef države morao poklanjati pažnju piscu koji godinama nosi kompleks Ivana Aralice?

Miljenko Jergović nakon kratkotrajnih « putešestvija « u tjedniku « Danas « u kojem je bio ratno huškački raspoložen, iako osobno svjestan da je po prirodi kukavica, proslavio se u razgovoru sa poznatim redateljem Jovanom Gligorijevićem ( zvani « Kale « ), kao i intrvjuom za srpski časopis " Vreme " koji je vodila " šarmantna " novinarka, Jovana Gligorijević. Na stranu sada je li Jergović podržao Dražu Mihajlovića ( Mihailovića ) kao istinskog borca protiv fašizma ili ga je ispravno kvalificirao kao najvećeg zločinca ovih prostora, sotonističkog ubojicu i krvnika, činjenica ostaje da je Miljenko Jergović bio neodređen prema notornom ratnom zločincu. Time su se njegovi demokratski potencijali, kojih tek sada vidimo nije ni imao, srušili poput « dvora od oraha «.

Vječita frustracija i kompleks Ivana Aralice

Tvorac « Sarajevskog Marlbora «, jedan je u nizu kritičara pokojnog predsjednika Tuđmana, što je legitimno, no njegov put od ratnog dezertera, koji nema nikakve veze sa strašnom sudbinom stotina tisuća Sarajlija tijekom višegodišnje opsade olimpijskog grada , dolaskom u Hrvatsku postao je svjestan svojih prosječnih kapaciteta, od tuda njegova opsjednutost klasikom hrvatske književnosti, Ivanom Aralicom, opsjednutost se s pretvorila u frustraciju, frustracija u mržnju.

Situacija u kojoj ratni dezerter i ljubitelj lika i dijela četničkog vojvode, sugerira profašističke stavove predsjedniku kluba HDZ-a, čiji je otac mučki likvidiran zbog svojih antifašističkih i prohrvatskih uvjerenja, krajnje je nakaradna, ovako nešto moguće je samo u Hrvatskoj. Andrija Hebrang ima čitav niz svojih « bisera «, ali Hebrang kao osoba, kao političar, pa ako hoćete i kao ratni ministar zdravstva, ima veze sa fašizmom kao Jergović sa moralom, ukoliko dezerteri bilo koje boje mogu imati moralni potencijal.

Tijekom rata, u zagrebačku bolnicu Rebro, danonoćno su slijetali vojni helikopteri, prevozeći čitav niz nesretnih bolesnika iz susjedne Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost, dobar dio njih na samom Rebru bio je podvrgnut najskupljem liječenju, mnogi su bili transplantirani, sve to u vremenima kada je ministar bio « fašista «. Na koji način je Jergović pridonio ovoj regiji, na koji način je on utjecao da se pobjedi rušilačko zlo krenulo iz Beograda? Ni na koji način, osim ako izuzmemo šteke potamanjenih Marlbora i ispijanja kave po zagrebačkim restoranima, dok je njegov rodni grad gorio u plamenu rata, čiji su zločinački temelji postavljeni još za vrijeme Draže Mihajlovića.

utorak, 07.07.2009.

FOTO TINO ( 63 ) - Vruće ljetne zabave i sexy djevojke

Zrće je sigurno jedna od najljepših šljunčanih plaža sjeverne Dalmacije, ponajprije poznata po svojim neobuzdanim ljetnim tulumima.

Otok Pag, jedan je od najljepših hrvatskih otoka, smješten na sjeveru zadarske županije, pedesetak kilometara udaljen od Zadra, uz neponovljivu plažu, Zrće, koju neki nazivaju i hrvatskom Ibizom ( iako je to nepravedno prema Zrću, Zrće je Zrće, jednostavno, neponovljivo ), smještenu u Uvali sjeveroistočno od Novalje, Otok Pag ima više svojih prepoznatljivosti što ga čini jedinstvenim u ovom kutku Europe. Primjerice netom otvoreno Paško ljeto ili stoljetne masline, no o tome drugom zgodom, u predstojećim člancima.

Raskalašeni tulumi tek predstoje

S obzirom na relativnu blizinu hrvatske metropole, naime usprkos nešto većoj kilometarskoj udaljenosti, Pag je ipak Zagrebu realno bliže od primjerice Virovitice ( 155 km udaljena od Zagreba ), zahvaljujući odličnim cestama i prometnoj povezanosti, stoga ni posjet Pagu ne predstavlja stvarni problem, obzirom kako vam je dovoljno svega nekoliko sati a da biste vidjeli sve što ste prvobitno planirali.

Plažu Zrće, nas i u svijetu proslavili su beskrajni dugotrajni, raskalašeni tulumi koji ne prestaju na ovoj plaži praktički od sumraka do zore i duže, zapravo ne prestaju 24 sata na dan. Zahvaljujući svjetski poznatim noćnim klubovima, Aquarius ( Preko dana djeluje kao beach bar i restoran. Poslijepodne ima najluđe “after beach” partyje s pjenom. Po noći radi kao diskoteka ) i Papaya, smještenim u neposrednoj blizini obale, na plaži.

Ovogodišnja sezona, koja se tek zahuktava biti će prebogata eminentnim izvođačima, pa tako dolazi Barbara Tucker ( prije dvije godine oduševila Šibenčane u primoštenskoj Aurori ), Fedde Le Grand, Roger Sanchez, The Shapeshifters…Jedno je sigurno, početkom sedmog mjeseca sezona tek otpočinje pa i raskalašenih tuluma na Zrću neće nedostajati, pri tome se teško odlučiti, što je atraktivnije, dnevno ludilo, ili noćni urnebes, « od sumraka do zore i duže, mnogo duže «

FOTO ZAPIS:

ponedjeljak, 06.07.2009.

Tko Hebrangu podmeće fašizam?

IDEOLOŠKO NOVINARSTVO



Kako se iz naftalina izvlači jedan stari intervju u kojemu nema spornih detalja, tek sada, kada se treba izabrati nova Vlada u parlamentu.

Umjesto da raspravljamo o gospodarstvu, umjesto da Hrvatska danas bude ujedinjena u jednom cilju, kako bi se pronašao izlaz iz nezapamćene krize koja potresa cijeli svijet, a koja nažalost nije zaobišla ni Hrvatsku, brojni politikanti opet nas svojim dezinformacijama vraćaju šest desetljeća unatrag i to sasvim slučajno, dan uoči izbora nove hrvatske Vlade.





Ideološki novinari i novinarstvo s nakanom





Intervju potpredsjednika HDZ-a i budućeg predsjedničkog kandidata koji se dogodio prije desetak dana tek sada je izazvao reakciju u Hrvatskoj, iako u tom intervjuu nema ništa sporno, naprotiv. Većim dijelom javnost je upoznata sa činjenicom da je Andrija Hebrang, otac trenutnog HDZ-ovog potpredsjednika, bio zatočenik najozloglašenijeg ustaškog logora u Jasenovcu, isto tako je poznato tko je za vrijeme njegovog zatočeništva bio glavni zapovjednik ustaškog logora, naravno radi se o generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću. U Hrvatskoj danas postoji konsenzus o ulozi " generala Luburića u povijesti ", tu nema spornih detalja, dok sa druge strane možemo raspravljati o njegovoj ideji pomirbe nakon rata te pogotovo kada se razišao sa poglavnikom Antom Pavelićem, dotle su stvari potpuno jasne kada je u pitanju Luburićev « doprinos « u maskaru koji se tijekom postojanja Jasenovca događao. U takvim okolnosti sreli su se komunistički dužnosnik, vojnik, istaknuti predstavnik Komuinstičke partije, Andrija Hebrang i jedan od najviših predstavnika ustaškog režima, Vjekoslav Luburić, njihov odnos u datim okolnostima povijesno se različito valorizira, no uvriježeno je stajalište kako se između spomenutog dvojca razvilo " vojničko poštovanje " , međutim, to ne znači kako su njih dvojica bili na istim pozicijama, naprotiv, iako im je sudbina nakon Drugog svjetskog rata bila ista, Hebrang i Luburić postali su žrtve komunističkog terora. Nekoć istaknuti antifašistički borac i jedan od najbližih Titovih suradnika likvidiran je u nepoznatim okolnosti tijekom zatočeništva u beogradskom kazamatu, Maks Luburić ubijen je bez suda i bez mogućnosti da javnosti uvidi sve činjenice koje su se događale za života ovog ozloglašenog časnika, likvidiran na jedini mogući način koji je UDBA poznavala, prijevarom, nemilosrdno i učinkovito.





Stoga ne postoji ništa sporno u riječima budućeg predsjedničkog kandidata, Andrije Hebranga juniora, on je samo konstatirao ono što je javnosti poznato već dvadesetak godina a što je planski skrivano u vremenima komunističke diktature. " Zločinac Vjekoslav Luburić borio se za svoju viziju Hrvatske, iako su te metode bile pogrešne " , ovo je suština Hebrangovog intervjua, nakon kojeg ne možemo ništa drugo konstatirati, osim da se radi o čistoj manipulaciji, svjesnom podmetanju pojedinih « piskarala « kako bi se unio dodatni razdor u hrvatskom društvu te na valu senzacionalizma se profitiralo na krajnje amoralan, lažan, beskrupulozan način. Što je sporno u Hebrangovim riječima? Je li možda sporno da je Luburić bio zločinac ili to da su mu metode bile pogrešne? Drugim riječima pojedinci su iz jedne sasvim precizne rečenice izvukli kontekst kakav njima odgovora što samo svjedoči o novinarstvu s nakanom ili " ideološkom novinarstvu ".





"VJEKOSLAV LUBURIĆ BORIO SE ZA HRVATSKU ", kada ovako posložimo riječi dobijemo sasvim drugačiji smisao, problem za « ideološke novinare « nastaje u trenutku ako ih se suoči sa činjenicama, odnosno sa stvarnim riječima profesora Hebranga, međutim, ne treba imati iluzije, novinari koji su ovu « vijest « lansirali u javnost, deset dana nakon što se intervju dogodio ( !!? ) dobro su upoznati sa stvarnim govorom budućeg predsjedničkog kandidata, njihov cilj ionako nije bio informirati javnost, nego podmetnuti « sirovu kost «, kako javnosti, tako i samom Hebrangu, odnosno HDZ-u. Kao i mnogo puta do sada i ovo je bio pucanj u prazno, novinarstvo s nakanom, medijska prostitucija nikada nije donijela plodove, dugoročno gledajući ovakve akrobacije osuđene su na totalni debakl.





Obersnel se poklonio neofašistima





Tko zapravo podmeće Hebrangu, čuli smo iz usta oporbenih političara, Vesna Pusić ( HNS ), Nenad Stazić ( SDP ), te mnogi drugi, više ili manje irelevantni jastrebovi hrvatske političke scene. Prisjetimo se samo rasističkog govora na hrvatskoj televiziji ( NU2 Aleksandra Stankovića ) predsjednika stranke popularno nazvane u Hrvatskoj, « ON I ONA «, Radimira Čačića, « Hrvatska treba kršćansku radnu snagu «, radi se o čovjeku koji je eklatantni primjer osobe ogrezle u sukobu interesa čije firme posluju na " granici kriminala ", a koji se dobro bogatio tijekom Račanovog režima poslujući sa državom , odnosno kao ministar, sam sa sobom.





Što reći o slijednici komunističke partije, što reći o SDP-u? Sjetimo se nedavne sramotne egzibicije gradonačelnika Rijeke, Vojka Obersnela ( tvorac znamenite rečenice koju je uputio jednom svom poslušniku: « Što hoćeš više, sve si dobio…, glave ćeš me stajati « ), i njegovog sastanka sa profašističkim gradonačelnikom Rima, Gianniom Alemannom (Inače, Gianni Alemanno je nekadašnji član Fronte della Gioventů, omladinske organizacije neofašističke stranke MSI. Bio je nekoliko puta uhićivan, bio je predsjednik spomenute neofašističke omladinske organizacije.) Podsjetimo se za trenutak političke platforme rimskog gradonačelnika, ukratko, radi se o « Italiji do Splita «, sjetimo se u koliko navrata se Gianni Alemanno slikao ispod Musolinijevih fotografija, a izvorni tvorac fašizma te čovjek koji je taj isti fašizam brutalno proveo u djelo, upravo je talijanski diktator, Benito Musolini.





Kako je moguće da stranci, koja se deklarativno hvali svojom antifašističkom prošlošću, ne smeta talijanski Duce? Ili se kao i uvijek do sada radi o dvostrukim mjerilima, kakva su toliko puta pokazala na sjeveru hrvatskog Jadrana, fašisti nisu fašisti ili su malo manje fašisti, koliko god izvorni bili, ukoliko donose novac, proviziju, ukoliko donose profit. Na poklonstvo rimskom neofašisti uz Obersnela otišao je i Kajinov stranački drug, župan istarski, Ivan Jakovčić, te zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić. Nakon što je za sada propao Thompsonov koncert u pulskoj Areni, za očekivati je kvartet antifašista na pulskoj pozornici ( Alemanno, Jakovčić, Obersnel, Bandić ), koji bi sigurno priredili spektakl u vrućim, ljetnim noćima. O kakvom se antifašizmu radi i tko uistinu promovira izvorni fašizam u Hrvatskoj nije teško prepoznati, građani su nerijetko inteligentniji od većine hrvatskih političara, pogotovo od jeftinih politikanata kakvih podjednako ima na svim stranama hrvatske političke scene.





Ponovimo još jednom riječi potpredsjednika HDZ-a i budućeg, vrlo izglednog, predsjedničkog kandidata: " Zločinac Vjekoslav Luburić borio se za svoju viziju Hrvatske, iako su te metode bile pogrešne ".

subota, 04.07.2009.

Povratak mračnih vremena

PREDSJEDNIKOVA ODISEJA



Građani koji razumiju demokraciju i procese te iste demokracije ostali su konsternirani intervjuom aktualnog predsjednika na HTV-u.

Predsjednik Mesić osebujna je ličnost, njegova dvoličnost i dvostruki kriteriji nešto je na što su građani ove zemlje nažalost silom prilika navikli, s vremenom je takvo ponašanje postalo zaštitni znak Pantovčaka. Aktualni predsjednik ima običaj, potpuno stran u demokratskom svijetu, selektirati medije prema vlastitom nahođenju, dajući apsolutni prioritet onim medijskim kućama koje njegovu sliku ljube 24 sata na dan, srećom to vrijeme, mračno doba, uskoro završava, svršetkom mandata trenutačnog nam predsjednika.





Duh trećesiječanjskog režima





U trenucima kada čitava zemlja očekuje očitovanje šefa države o aktualnom trenutku u kojem se zemlja našla, nakon ostavke karizmatičnog predsjednika Vlade, trenutni vladar s Pantovčaka šuti te se javnosti obraća tek šturim priopćenjem. Međutim, uskoro se događa obrat, Mesić se prvo javlja telefonski za jednu lokalnu radio postaju, koja samo čeka da Stjepana Mesića proglasi svecem, dok javnost ogorčeno upire pogled ka trenutno najmoćnijem hrvatskom brežuljku, dotle se Mesić javlja odabranima i preko istih svojim obožavateljima šalje poruku, « ne bojte se ja sam s vama «. Za one koji ne mogu zbog potpuno objektivnih razloga uloviti radio valove privatnog radija Stjepana Mesića, predsjednika ionako nikada nije bilo briga, no vrhunac užasa tek je uslijedio, naime, Stjepan Mesić ukazuje se na javnoj televiziju te u razgovoru sa Anom Jelinić komentira aktualnu političku situaciju.





Normalan čovjek, koji iz neutralnog kuta, recimo iz jedne demokratske Sjeverne Koreje, promatra cirkusku točku trenutačnog nam predsjednika, teško može sakriti gađenje, ne toliko izjavama šefa države, na njih smo navikli i s time se moramo pomiriti, hvala Bogu, još samo nekoliko mjeseci, već načinom na koji je vođen intervju. Ovakvo ulizivačko novinarstvo nismo vidjeli od mračnih vremena Elizabete (U)Gojan. Ne znamo je li predsjednik nakon seanse na javnoj televiziji svjestan u kakvoj je predstavi sudjelovao, međutim, ovakve točke ne bi se posramio ni misteriozni pobjednik iranskih izbora, ni predsjednik već spomenute demokratske države, Sjeverne Koreje.





Novinaraka koja je vodila intervju očito je bila impresionirana autoritetom aktualnog vladara Pantovčka, postavljajući predsjedniku pitanja kakva si ni sam ne bi mogao smisliti, čak i kad bih ih osobno pisao ( gdje stoji da nije ) . Tridesetak degutantnih minuta u kojima se spomenuti šef države nesmetano obračunavao sa već poznatim protivnicima, ustašama, nazadnjacima, « kvazi profesorima «, nepodobnim novinarima, nije izazvalo nikakvu reakciju novinarke koja je vodila razgovor, Ana Jelinić nije postavila niti jedno pitanje koje bi eventualno dovelo do dinamičnijeg razgovora, ne usudivši se predsjednika krivo pogledati. Intervju « javnoj « televiziji « usamljenog hrvatskog borca protiv nadirućeg fašizma « podsjetio nas je na najgore razdoblje Račanovog režima, kada se u unaprijed režiranoj predstavi pred milijunskim auditorijem obračunavalo sa svakom vrstom oporbe. Sjetimo se sličnih razgovora na Pantovčaku, novinarke HTV-a Elizabete Gojan i Stjepana Mesića, i tada su se postavljala pitanja ključna za hrvatsku državu, « jel tako predsjedniče «, « kako se boriti protiv retrogradnih snaga koji nas vuku u prošlost «, « svi Vas znaju kao istinskog borca protiv fašizma « ( nema veze što ste tu i tamo zapjevali omiljene antifašističke pjesme, Evo zore evo…, čak nije bitno koliko smo puta pobijedili u Drugom svjetskom ratu ), ovako nešto apsolutno je sramotno za svaku državu koja nastoji biti demokratskom, da ne govorimo koliko ovakav tip novinarstva sramoti čitavu profesiju.





" Ova " i " ona " vremena





Treba biti potpuno pošten i ne prešutjeti činjenicu kako su se ovakve stvari događale i tijekom devedesetih, razgovor Branka Uvodića i predsjednika Franje Tuđmana, vođen u lipnju 1999. godine, bio je eklatantni primjer apologetskog novinarstva, iako se nažalost radilo o posljednjem većem intervjuu prvog šefa države za hrvatsku televiziju. Međutim, tada su novinari reagirali, čitava novinarska struka propela se na zadnje noge i popljuvala Uvodića kao i tadašnjeg predsjednika, grmjelo je sa svih stana, prijave su se slale OESS-u, stizala su priopćenja iz uvijek pravedne, međunarodne zajednice. Govorilo se o "mračnom režimu" koji kontrolira medije, « svemoćni doktor sa dva prezimena a bez imena « proglašen je reinkarnacijom drevnog čarobnjaka Merilna, sposoban da istovremeno bude prisutan na desetke mjesta odjednom, nešto kao Zlatko Sudac danas.





Drugim riječima, mediji su reagirali, mediji su se borili svim raspoloživim snagama protiv takvih anomalija, nerijetko pretjeravši u svom križarskom pohodu. Tako je bilo u « ona vremena « ( u glavama nekih ljudi, nažalost, još uvijek se računa vrijeme prije i poslije Tuđmana, nešto kao u kalendaru, prije i poslije Krista ), no zašto danas nitko ne reagira? Osim sporadičnih reakcija, zašto nitko nije ozbiljnije prozvao šefa države zbog svog ponižavajućeg odnosa prema medijima koji nisu prirasli njegovom antifašističkom srcu? Kako je moguće selektirati medije od predsjednika SVIH GRAĐANA Hrvatske, samim time i svih medija, kako onih koji ga podržavaju, tako i onog manjeg dijela koji se usudi dignuti glas protiv « nasmiješenog diktatura «, koga je samo Račanova dalekovidnost spriječila da u ovu zemlju uvede klasičnu diktaturu, sjeverno korejskoga tipa.? Što je sa drugim medijima, što je sa gledateljima, čitateljima, koji iz ovog ili onog razloga ne mogu smisliti državnu televiziju, odnosno malu lokalnu radio postaju, zar oni ne zaslužuju « riječ predsjednika «, ili su oni građani drugog reda? Jedino ako svi nabrojeni nisu predstavnici « retrogradnih, ustaških snaga « koje Hrvatsku vode u izolaciju?





Sjetimo se druge polovice devedesetih, sjetimo se tih vremena i u kontekst tih vremena stavimo Anu Jelinić, Dijanu Čuljak-Šelebaj, Mirjanu Hrgu i mnoge druge, danas perjanice demokratskog, « antifašističkog « novinarstva ( boli spoznaja koliko se termin, "antifašizam", kod nas izlizao zbog opetovanog ponavljanja ). Ana Jelinić, na HTV je došla direktno na preporuku Pantovčaka. Usput naučivši čitati i pisati, uostalom u novinarstvu kakvom smo svjedočili zadnjih sati, dana, tjedana, nije potrebno znati čitati, najmanje je potrebno moći misliti vlastitom glavom, drugi misle za tebe, upravo zato je Jelinićka ( devedesetih je bila jednako objektivna kao i danas ) došla na hrvatsku televiziju, nekoć jednako « Tuđmanovka «, kao danas apologet Stjepana Mesića, sutra Andrije Hebranga, nema tu razlike, samo je put drugačiji, dok je cilj uvijek isti, a metode kojima se do tog cilja dolazi su nepromjenjive. Sve dotle dok narod snagom vlastitog demokratskog potencijala ne odluči nešto korijenito promijeniti u ovoj zemlji, tada apologetskom novinarstvu više neće biti mjesta ( ako netko želi biti stranački glasnogovornik, nema zapreka, no onda dalje prste sa javne televizije ), a Latin, Jelinićka, i mnogi drugi imati će dovoljno slobodnog vremena kako bi nesmetano mogli veličati kult « usamljenog borca protiv fašizma «.

petak, 03.07.2009.

FOTO TINO ( 62 ) - Glas naroda - " Sanader otišao zbog Pirana "

ŠTO STRANCI MISLE O OSTAVCI ?

Iako je prošlo više od 24 sata od zbunjujuće ostavke premijera Sanadera, građani još uvijek komentiraju političku vijest godine.

Iskoristivši nedvojbenu top-temu u Hrvata i bez imalo dvojbe političku vijest godine, prošetali smo ulicama Zagreba te u dva nastavka donosimo izjave hrvatskih građana, ali i stranih državljana, hrvatskog porijekla, te njihova promišljanja o ostavci doktora Ive Sanadera. O ostavci koja je zasigurno dobrano protresla hrvatsku, dobrim dijelom i Europsku javnost.


" Sve će se znati na vrijeme "

Razmišljanja pojedinih državnih dužnosnika koji su tijekom dana pretrčavali iz Banskih dvora prema Saboru i obrnuto, donosimo kako ovom tekstu, tako djelomično i u multimedijama, iako su izjave političara više nego škrte, razumljivo, nitko se ne želi istrčavati sa izjavama prije nego situacija postane nešto jasnija, osim ministra Čobankovića, raspoloženih za izjave nije bilo previše. " Šutio " je i ministar u ostavci Dragan Primorac, no zato nisu šutjeli građani Republike Hrvatske, koji su se odazvali na našu anketu.

- Vidjet ćemo hoću li biti ministar poljoprivrede, sve ćete čuti na vrijeme - samo je kratko komentirao Čobanković.


Osnovno pitanje odnosilo se na premijerov odlazak ali i na mogući izbor Jadranke Kosor za novu predsjednicu hrvatske Vlade, s obzirom kako njenim izborom, Hrvatska dobiva po prvi puta ženu na čelu Vlade, što i nije toliko loše, čisto sa našeg subjektivnog stajališta.

Nijemac, Mađarica, Amerikanac...

Koliko se Hrvati vraćaju svojim korijenima pokazuje i velik broj anketiranih građana, prvi među njima bio je ni više ni manje nego Nijemac. Naime, Rikard Vagner (53) , arhitekt koji radi kao profesor u Njemačkoj prokomentirao je ne samo Sanaderovu ostavku nego i ostatak hrvatske političke scene:


'' Bilo je to veliko iznenađenje za sve nas jer je došlo nenadano. Čovjek se zalagao koliko je mogao, maksimalno je upotrijebio svoje diplomatske sposobnosti da nas uvede u Europsku uniju. Jedan krajnje nehumani čin, za koji nemam riječi je slovenski stav prema Hrvatskoj. Unatoč tome što smo bili gotovo 1200 godina zajedno na neki način, i u Austrougarskoj 500 godina, tako da je ovo što se desilo neshvatljivo. Smatram da je Sanader bio pritisnut. Koliko znam, po pouzdanim informacijama koje imam iz Italije, u u Europskoj uniji su rekli da mora odustati od Piranskog zaljeva, u stvari da da jedan dio toga teritorija ustupi Sloveniji kako bi se na taj način odblokirao pristup Europskoj uniji. On iz principa to nije iznio u javnost, a iz principa je odustao od takve suradnje, te time je morao automatski da podnese ostavku u Hrvatskoj Vladi. "

- On to još nije rekao, ali se u Europskoj uniji zna o čemu se radi. Tu je krajnje negativnu ulogu odigrao Carl Bildt, ministar vanjskih poslova Švedske, koji je bio proglašen i za vrijeme Domovinskog rata i za vrijeme Tuđmana kako je protiv nas. Nekom koincidencijom opet je došao na vlast kao ministar vanjskih poslova i time je postao predstavnik Švedske u Europskoj uniji te nam opet kroji pravdu. U tom uglu se krije ta ostavka i za o vjerujem da će uskoro sve izaći na vidjelo. Što se tiče SDP-a i njegovih malih satelita poput HNS-a, to je sramotno, optužuju čovjeka iako on nije kriv. Kriza je svjetska! On nije sposoban da vodi državu u ovoj kriznoj situaciji, to je jedina istina, on nije ekonomist i stručnjak, a i taj tim ljudi koji mu je pomagao, oni su ga pratili koliko-toliko, skoro nikako. Sad nam se oduzimaju i brodogradilišta, što mi možemo? Rekli smo nema narudžbi, ljude na ulicu se ne može poslati, a SDP smatra da je to izdaja i da se brodogradnja privatizira. Oni su prisiljeni na to, ne što to Europska unija traži nego zato što nema narudžbi, nema novaca za investicije, banke ne daju podršku jer su je dale samo za stanove i aute, a ne za takve projekte tako da je Hrvatska u jednoj izuzetno teškoj situaciji. Prodali su i Račan i Tuđman ono što je Hrvatskoj vrijedilo i više nemamo što prodavati - u svojoj opsežnoj analizi rekao nam je naš sugovornik.

Nostalgična je bila Mađarica Irena Udvarac (54) pa je rekla:



'' Pa imam nostalgiju. Isto to se dogodilo i u Mađarskoj, izgleda kao da ste kopirali situaciju. Nažalost tako mislim, iako to nikako ne odgovara ni vama ni nama. Ova situacija bi ipak zahtjevala stabilnog čovjeka. Imam dojam kao da su oni gore sebe osigurali, a sad su narod ostavili u sosu.''


Već 12 godina Amerikanac, Zijad Bećirević (67) iz Vermonta uvjeren je kako su duboki razlozi u Sanaderovoj ostavci:



'' Ja pretpostavljam da je Sanaderova ostavka izazvana dubokim razlozima koji o ovim momentima neće biti poznati javnosti, a možda i nikada do kraja poznati. To će svakako imati duboke posljedice po politička zbivanja, ne samo u hrvatskoj politici nego i na Balkanu uopće jer vjerojatno iza toga stoji i Haški proces, Europska unija, položaj Hrvatske koja će svakako ući u Europsku uniju međutim ovo će stvoriti neke određene komplikacije.''

Iako smo pokušali dobiti mišljenja stranaca koji nemaju nikakve veze s Hrvatskom to nikako nije bilo moguće. Naime, nitko od njih nije znao za tu situaciju, a dobar dio njih nije niti čuo za doktora Ivu Sanadera.

FOTO ZAPIS:























Umjesto konkretnog zaključka možemo konstatirati kako su građani s pravom potpuno zbunjeni te ni sami ne znaju kako bi se u ovakvoj situaciji postavili. Možda će u našoj idućoj šetnji gradom ( donijeti ćemo razmišljanja i građana iz Sisačko-moslavačke županije ) sami građani ponuditi " pravi odgovor ", a koji zanima čitavu javnost, na pitanje, zašto je premijer odstupio i zašto je to učinio baš sada.

srijeda, 01.07.2009.

BOŽE ČUVAJ HRVATSKU - Sanader " abdicirao "

RASPAD SISTEMA

U ovakvoj situaciji hrvatski premijer nije smio otići, poglavito što pred Hrvatskom tek predstoji najgore razdoblje.



Nakon što je sazvana konferencija na Markovom trgu mediji nisu mogli ni sanjati o čemu se konkretno radi, iako se uglavnom spekuliralo o rebalansu državnog proračuna. Naime, da se nešto « kuha « moguće je bilo primjetiti tijekom saborskog prijepodneva, klub zastupnika HDZ-a sazvao je sastanak na kojem su se pojavili gotovo svi ministri Sanaderove Vlade, dok je sam premijer na sastanak došao kroz podrumske prostorije što nije promaklo budnom novinarskom oku. No, čak i tada mediji su spekulirali kako se dovršava nacrt najavljenog rebalansa državnog proračuna, o ostavci nitko nije razmišljao, kako se očekivala kandidatura predsjednika Sanadera na predstojećim predsjedničkim izborima, nitko nije mogao pretpostaviti ovakav « salto mortale «. U Hrvatskoj političari, poglavito premijeri, nikada nisu odlazili svojevoljno, ni Sanader nije iznimka, samo što još uvijek ne razaznajemo pravu pozadinu ove priče.

Što je premijera natjeralo na ostavku?

U samom startu, što je znakovito, premijer je odmah negirao bolest kao jedan od mogućih razloga « abdikacije «, ipak možemo li mu povjerovati kad kaže kako se zasitio politike? Toliko naivni nismo, čovjek koji je do prije nekoliko dana odisao samouvjerenošću, odlazi praktički bez ispaljenog metka, demantiravši čak i mogućnost kandidature na predsjedničkim izborima. Priča poprilično na tankim osnovama, tim prije što je navodno Sanader dao 24 sata Andriji Hebrangu za očitovanje o prihvaćanju predsjedničke kandidature u ime HDZ-a, ukoliko je tome tako, nema dvojbe tko bi mogao biti predsjednički kandidat najjače hrvatske stranke s obzirom da Hebrang odavno priželjkuje nominaciju.

Nakon ovakvog zaokreta, mediji spekuliraju o pravoj pozadini odlaska čovjeka koji je uz brojne neuspjehe imao i velikih uspjeha, uspona i padova kao svaki političar, uostalom nisu li građani potvrdili na nedavnim izborima neprikosnovenu poziciju šefa HDZ-a, koji je prema prvim reakcijama bio i više nego pola stranke, neprikosnoveni autoritet kakav u kriznim situacijama Hrvatskoj nasušno treba. Sjetimo se brojnih pregovora između socijalnih partnera, sjetimo se koliko je to traljavo išlo sve dok se odnekuda nebi pojavio Sanader i autoritetom, koji krasi svakog rasnog političara, pregovore dogurao do kraja. Na stranu sada, je li se Sanader držao dogovora ili nije, uvijek bi dobio na vremenu kada je to za njega i njegovu Vladu bilo najpotrebnije.

Jadranka Kosor usprkos neospornom talentu, usprkos činjenici što se radi o osobi čiji radni dan traje praktički 14 sati ( Kosor je jedna od rijetkih radoholičara u Vladi Ive Sanadera, što izluđuje njene suradnike, ovi su nam to više puta u razgovoru i sami potvrdili ), nema tu energiju, čvrstinu kojom bi držala na okupu jednu interesnu, raznoliku koaliciju, dok bi sa druge strane vodila iscrpljujuće pregovore sa sindikatima, poslodavcima i brojnim drugim društvenim skupinama koje će pojuriti u Banske dvore kako se kriza bude produbljivala. Stoga je realno kroz nekoliko mjeseci očekivati krizu vlasti, i parlamentarne izbore, sve ovisi o namjerama Ive Sanadera i koji je njegov pravi cilj nakon odlaska s mjesta premijera.

Sanader ostavio Hrvatsku na cjedilu

Zašto je Sanader napustio najmoćniji položaj u državi? Ako bismo prihvatili većinsko razmišljanje, mogli bi zaključiti kako premijer u odlasku nije htio na svojim leđima ponijeti teret odgovornosti za mogući gospodarski slom Hrvatske, odnosno nije želio da se njegovo ime vezuje uz teška vremena koja su pred vratima a čiji se kraj nazire tek sredinom iduće godine. Ako je tome tako, onda je Ivo Sanader kukavica, drugih riječi jednostavno nema kojima bi opisali ovakav potez aktualnog šefa Vlade.

Vlada Republike Hrvatske, na čelu sa premijerom Sanaderom ne može snositi svu odgovornost za izuzetno tešku gospodarsku situaciju, mnoge zemlje u našem okruženju, pogotovo na istoku, u znatno težem su položaju, pa ne padaju premijerske glave, o čemu se onda zapravo radi? Globalna kriza sa kojom se ova Vlada poprilično uspješno nosila do prije dva mjeseca, nije specifičnost samo Hrvatske, i druge zemlje, financijski mnogo moćnije suočene su sa gospodarskim kolapsom, najbolji primjer je Island, nekoć perjanica europskog gospodarstva. Ako nisu gospodarski razlozi, što se onda dogodilo? Koliko god premijer u odlasku demantirao mogućnost kandidature za Pantovčak još uvijek ne možemo odbaciti tu mogućnost, Sanader ( 56 ) je previše mlad da bi si dopustio odlazak u mirovinu, sve ovisi kako će se postaviti članstvo HDZ-a, pogotovo desna, kontroverzna struja te stranke, koja budimo realni nikada nije u potpunosti prihvatila reformsku politiku Ive Sanadera, međutim ona nije prouzročila Sanaderov pad, Sanader je potpuno neutralizirao desnicu unutar stranke, tako što se okružio u vodstvu stranke sa ljudima od apsolutnog povjerenja, no da desna struja HDZ-a danas likuje, uopće ne treba sumnjati.

Premijer Sanader neće izvršiti svoj politički harakiri, upravo zato je i promijenjen Statut HDZ-a, čijom promjenom se uveo institut « počasnog predsjednika «, što HDZ do sada nije imao, u ovom slučaju ne radi se kao na primjeru Savke Dabčević-Kučar u HNS-u, o folklornoj poziciji, sasvim sigurno kako se Sanader neće odreći svog utjecaja na stranku koju je neprikosnoveno vodio u tranzicijskom vremenu nakon odlaska predsjednika Franje Tuđmana, Međutim, pitanje je koliko će mu HDZ-ova desnica dozvoliti miješanja u rad stranke, kada jednom Sanader bude politički marginaliziran, odnosno kada i ako se povuče iz političkog života.

Je li Sanader ucijenjen?

Na amaterskoj razini pojedine kolege spekuliraju kako je premijer zapravo ucijenjen, i to ni manje ni više, već aferom « Kamioni «. Naime, spekulacije govore da su se pronašli dokazi koji sa aferom povezuju i samog premijera, ne samo bivšeg ministra obrane Rončevića, te je « zbog vlastite dobrobiti Sanader morao odstupiti kako bi spasio obraz «.Međutim, u Hrvatskoj političari ne daju ostavke zbog afera, sjetimo se Viktora Lenca, Brodosplita, Ine, i mnogih drugih afera i skandala kada su pojedini ministri uhvaćeni sa prstima u pekmezu i nitko nije konkretno odgovarao, niti je bilo kadrovskih promjena, a kamoli da je netko završio u zatvoru. Stoga odlazak premijera Sanadera na polovici mandata kada još nisu iscrpljene sve mogućnosti da Hrvatska ulovi zadnji vlak za Europsku uniju prekriven je velom misterije, ukoliko se doista ne radi o pripremama za predstojeće predsjedničke izbore, ovaj potez Ive Sanadera potpuno je nelogičan te se može govoriti o političkom samoubojstvu.

Vlada Ive Sanadera, pogotovo u drugom mandatu se ne može pohvaliti velikim dosezima, sa jedne strane « lociralo se, identificiralo i uhitilo « sve što se uhiti dalo, pa i ono što nije trebalo, a Europska unija se čini dosta daleko, na unutrašnjem planu treba priznati kako premijer u odlasku nije imao ni sreće, globalna ekonomska kriza započela je u SAD-, što je točno, no isto tako je točno i stoje tvrdnje pojedinih analitičara ( tu izuzimamo politikante iz oporbe ) da mi zapravo nismo sami sebi htjeli priznati mogućnost da nas ta kriza dobrano pokosi, analogno tome nismo za nju bili spremni, niti smo se na vrijeme s njom uhvatili u koštac, to je već u domeni Vlade i tu leži odgovornost ne leđima Ive Sanadera.

Usprkos tome, Sanader nije smio ponuditi ostavku, ne zbog svoje mesijanske uloge ili enormnog gospodarskog potencijala, već ponajprije zato što Hrvatska nema alternativu, u ovom trenutku Hrvatska nažalost nema političara koji bi imao autoritet jednog Sanadera, te koji bi zahvaljujući tom svom autoritetu bio sposoban voditi zemlju u turbulentnim vremenima. Kad već moramo živeti sa tim saznanjem što nam drugo preostaje nego zamisliti se nad sudbinom ove prelijepe zemlje, « Bože čuvaj Hrvatsku «.

DNEVNIK ANNE FRANK

Tražite li istinsku heroinu jednog vremena, zapravo heroinu svih vremena, ne trebate daleko tražiti, jedna djevojka daleko je iznad svih.



U jednom prijateljskom razgovoru ovih dana među kolegama sa fakulteta povela se zanimljiva rasprava o idolu mladih generacija, heroini jednog vremena i i bezvremenskom primjeru ljubavi. Patnji, stradanju, tragediji unatoč.


Duh generacije, duh mladosti


Jedna rečenica, naizgled bogohulna ostala mi je u sjećanju, « Anna je bila sretnica, koliko nas ima prilike biti u toliko vremena zatvoren u skučenom prostoru sa osobom koju beskrajno voli, proživjeti tragediju a moći uživati u njoj, bez mržnje i ogorčenja? "


Zaista, mala Anna, odrasla u liberalnoj, ali vojničkoj, židovskoj obitelji, čiji je otac, Otto Frank bio jedan od njemačkih junaka prvog svjetskog rata, imala je sretno djetinjstvo koje se ne razlikuje toliko od njenih vršnjaka, unatoč silama mraka koje su svoj demonski ples otpočele na njemačkom tlu. No, onda se nešto dogodilo, netko besprizoran, netko nečovječan, netko monstruozan, odjednom je rekao, da djeca nisu djeca, a ljudi više nisu ljudi, Anna Frank je to najbolje ilustrirala u svom legendarnom dnevniku, rečenicom: « prestanite biti Židovi, budite ljudi «. Najteže je biti čovjek, olovnih vremena u prvoj polovici krvavog dvadesetog stoljeća, sve je više bilo ljudi i na mitinzima i na marševima smrti, a sve manje čovjeka. Gdje je nestao čovjek? Kada i kako je čovjek pokleknuo pred jednim zlom i dopustio tom zlu da terorom uništi živote mnogih mladića i djevojka? Živjeti bezbrižno svoj život, živjeti bezbrižno najbolje razdoblje svog života, odjednom je postala privilegija rijetkih, a tragedija mnogih.



Vrijednost ljudskog života mjerila se u kilogramima brašna, šećera ili soli, netko, tko je sebe nazvao glavnim parametrom vrijednosti, odjednom je promijenio svijet, mladost više nije bila mladost, ispraznile su se školske klupe, nestalo je smijeha, plesa, veselih i razigranih pustolovina na školskim hodnicima bilo je sve manje, a prve ljubavi su ustuknule pred mržnjom iracionalne ideologije sa stvarnom posljedicom, ustuknule, ali nikada nisu bile poražene. Naime, ljubav ne možete poraziti, koliko god mržnja bila snažna, koliko god zlo bilo moćno, na kraju ustukne pred snagom istinske ljubavi. Uostalom, ljubav ne možete ubiti, ubiti čovjeka je relativno lako, posebno kada ljudski život ima tako malu cijenu, ali ubiti ljubav u njemu, to nije moguće, uzeti dušu čovjeku možete samo ako taj isti duše nema. Anna Frank imala je dušu, što je najvažnije sa svojih četrnaest godina imala je srce dovoljno veliko da se suprotstavi zlu i da ne dopusti tom zlu ulazak u njen svijet, koliko god taj svijet bio skučen između četiri zida na nekom nizozemskom tavanu, ona nije čekala kraj, već je sanjala o novom početku sa osobom koju je neizmjerno voljela, radost prve ljubavi, koja se ne zaboravlja, održala je Annu živom, dala joj snage da svijetu ispriča bezvremensku priču o vrijednosti prve ljubavi, o vrijednosti života, priču o opraštanju, najljepšu priču o mladosti.



Kraj ili početak ?


Kada je Margot, starija sestra Anne Frank, dobila poziv za radni kamp u Njemačkoj. Cijeloj obitelji prijeti uhićenje ukoliko se ne javi. Tada je " Tajno skrovište " već bilo pripremljeno za prihvat obitelji Frank i obitelji van Pels Tajno se skrovište nalazilo u napuštenom dijelu tvrtke u kojoj su radili Frank i von Pels. Ulaz je sakrivala velika pomična polica za knjige. Obitelji su ušle u skrovište 6. srpnja 1942 godine. U sklonište je ušla obitelj Frank (Otto, Edith, Margot, Anne) i obitelj von Pels (Hermann, Auguste i njihov sin Peter). Posljednji je ušao obiteljski prijatelj, zubar Fritz Pfeffer. Pomagali su im Miep Gies, Johannes Kleiman, Victor Kugler i Bep Voskuijl. Oni su se brinuli da sakriveni dobiju namirnice, odjeću i sve drugo što im je bilo potrebno. Započelo je razdoblje o kojem je Anna Frank ispričala priču bolje od svih pjesnika, književnika i znanstvenika, kroz jednostavan ali potresan opis života unutar zidina skrovišta koje nije garantiralo sigurnost, a opet je bilo poprište ljubavi kakvu treba tražiti samo u filmovima i kakvu može pružiti samo čovjek, ako je čovjek. Radost savezničkog iskrcavanja na Normandiji ubrzo je prekinuta, obitelj je postala svjesna da je skrovište otkriveno te da je samo pitanje trenutka kada će oni koji nisu marili, oni koji nisu cijenili ljudski život, ući kroz vrata malih tavanskih prostorija i raspršiti snove nesretnih ljudi, snove o slobodi i snove o normalnom životu, nešto što se danas iz ove perspektive podrazumijeva, onda je bila rijetka pojava i privilegija odabranih.





Anna Frank, kao i toliki broj nedužnih ljudi, ubrzo je postala žrtva vojničke doktrine, taktike i iracionalnog vojnog nadmudrivanja ( saveznicima se i nije toliko žurilo ), baš kao i varšavski heroji koji su bili žrtve sovjetske besprizorne taktičke igre, igre u kojoj je sve bilo važnije od života samoga, Anna umire u nacističkom logoru, dva mjeseca prije oslobođenja. Njen duh umire, ali legenda ostaje, ne možete ubiti duh slobode, ljubav još manje, a dušu nikako. Uostalom, što je čovjek bez duše, ako je čovjek?





Amsterdamom kruži legenda, možda to i nije legenda, mnogi se zaklinju kako se nerijetko na prozorčiću, na vrhu zgrade, u kasnim noćnim satima, u srebrenom odsjaju mjesečine može vidjeti obris Anne Frank kako grad promatra onako kao što je to činila prije više od pola vijeka. Sa prozora skučenog skrovišta na vrhu zgrade, u kojem su Frankovi proživjeli posljednje zajedničke dane, Anna šalje poruku, i danas, kao i onda, ubili ste čovjeka, no, niste ubili ljubav.


Možda to nije legenda, možda je to tek odraz naše savjesti, breme koje će čovječanstvo nositi vjekovima, sa uvijek neizbježnim pitanjem, jesmo li što mogli učiniti?