utorak, 24.02.2009.

Je li internet slobodan medij?

U Europskom domu je održan okrugli stol na temu ''Sloboda medija u Republici Hrvatskoj - je li internet slobodan medij?''. U okviru te teme svoje prezentacije su održali Krunoslav Borovec, Nataša Đurović, Ivana Špehar-Janković, Nenad Stazić, Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva(HND) i Željko Peratović uz Arijanu Velu kao moderatoricu.


Nezamisliv život bez interneta


- Život danas je nezamisliv bez interneta, ali procjene pokazuju kako nezakoniti sadržaji čine 5 posto svih sadržaja na mreži. Sadržaji na internetu u pravilu su bez ograničenja osim zakonski zabranjenih sadržaja poput dječje pornografije i rasne i druge netrepljivosti. Svaki dan raste broj korisnika interneta, a o prihvatljivosti sadržaja na internetu odlučuju samo administratori stranica. Kibernetički kriminal sve je rašireniji, te su 2005. godine prihodi od te vrste kriminala bili veći od kriminala droga. Po pitanji kibernetičkog kriminala policija nije jedina koja nešto može učiniti, ali problem je što su neki slučajevi medijski jako eksponirani dok s drugima to nije slučaj - rekao je Krunoslav Borovac.


Nataša Đurović, zamjenica ravnatelja USKOK-a, koja je došla kao predstavnica državnog odvjetništva, naglasila je kako izuzetno cijeni rad novinara, a zatim je održala prezentaciju o zakonima koji se odnose na medijsku slobodu uz tumačenje što se njima doista misli, a često se krivo tumači.


Kao predstavnica Županijskog suda u Zagrebu Ivana Špehar-Janković prezentirala je što se javnosti smije iznijeti, a što ne, te koje informacije novinari uopće smiju dobiti.


- Organizator skupa je preširoko odredio temu, potrebno je mnogo skupova kako bi se sve teme obradile. Shvatio sam da je tema ugroženost blogerske populacije, a po tom pitanju smatram da je strah blogera utemeljen jer nije bilo odgovarajuće komunikacije s vlastima. Kada je ministar Kirin izrekao prijetnju o otkrivanju podataka i privatnosti Vlada je pokazala da ne radi svoj posao kao i državno odjetništvo koje nije reagiralo i umirilo populaciju, a trebalo je. Smatram da policija u svom djelovanju mora procijeniti da li je nešto satira ili ozbiljno, pa tek onda djelovati - rekao je Nenad Stazić.


Zdenko Duka je također naglasio kako je internet najslobodniji medij i kako bi to trebao i ostati, te kako novinarstvo podrazumijeva profesionalnost i obrazovanje.


"Žrtve sustava postaju blogeri"


- Komentirajući blogove ministar Karamarko je rekao kako je internet siva zona, čime je apsolutno pogriješio. Zadnjih godina javlja se boom građanskog novinarstva, obično novinari koji su žrtve sustava postaju blogeri. Iako policija raspolaže svim zakonskim i ostalim mogućnostima koje treba smatram da podliježe vlasti. Njezina uloga je u zadnje vrijeme bila utjerati strah internet populaciji- rekao je Željko Peratović.


Nezadovoljan svojom pripremom Borovec je neprestano optuživao organizatore da nisu naglasili da će se razgovarati o konkretnim slučajevima, na što je Arijana Vela argumentirano odgovarala. Borovec uz to naglašava kako je zanemarena činjenica da su podneseni deseci prijava prema onima koji su veličali ustaštvo i slično.


Za kraj je Nenad Stazić zaključio kako nitko ne mora gledati sadržaje koji ga smetaju te da se na internetske sadržaje treba gledati liberalno.


FOTO ZAPIS:

nedjelja, 22.02.2009.

Apel HOO-a - "Pomozite Sandri Paović"

Hrvatski olimpijski odbor i Zračna luka Zagreb potpisali su ugovor o nastavku suradnje, suradnja je produžena na iduće četiri godine.



Hrvatski olimpijski odbor i Zračna luka Zagreb u petak potpisali su ugovor o suradnji kojim je suradnja produžena i na iduće četiri godine. Ugovor su potpisali glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora Josip Čop i direktor Zračne luke Zagreb Boško Matković.



HOO preko svog predsjednika Zlatka Mateše apelirao je na novinare, da solidariziraju javnost kako bi se pomoglo Sandri Paović, teško ozlijeđenoj u prometnoj nesreći koja se dogodila u Francuskoj. Na putu hrvatske stolnoteniske reprezentativke i olimpijke sa zadnjih Olimpijskih igara u Pekingu, prema Zračnoj luci. Na zamolbu HOO-a, koji je zajedno sa Hrvatskim stolnoteniskim savezom osnovao fond kojem je cilj skupiti sredstva kako bi oporavak teško ozlijeđene naše reprezentativke bio što bolji objavljujemo broj telefona na koji možete nazvati, te žiro račune na koji građani mogu uplatiti sredstva, svatko prema svojim mogućnostima:


telefon:


060 888 401; cijena poziva iz fiksne mreže iznosi 3,66 Kn


U tu je svrhu otvoren žiro-račun u Privrednoj banci:


Nositelj računa: Hrvatski stolnoteniski savez -HUMANITA
Broj računa je: 2340009-1510372912


Za uplate iz inozemstva, obavezno navesti sljedeće:


HR14 2340 0091 5103 7291 2
PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D.
10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia
SWIFT CODE: PBZGHR2X



Zračna luka Zagreb time je partner Hrvatske olimpijske obitelji već deset godina(dosadašnjih šest i četiri koje slijede). Potpisanim ugovorom predviđa se financiska potpora, korištenje VIP salona i cateringa Zračne luke Zagreb bez naknade.



- Zračna luka Zagreb je mjesto dočeka hrvatskih trijumfa, a već u utorak ćemo dočekati medalju u bialtonu. Osim u dočecima Zračna luka Zagreb pouzdan je partner u svakom poslu. Ovom prilikom želim Matkoviću da slijedeći potpis bude u novom terminalu - rekao je Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a.



Boško Matković izrazio je divljenje hrvatskim sportašima naglasivši da je ''sport najviše stvorio za Hrvatsku''. Također ističe kako Zagreb ima hendikep jer je zaboravljen u turizmu, te kako je zračna luka zapravo predstavnica Hrvatske. Iz tog razloga traži se riješenje za proširenje Zračne luke Zagreb, a upravo je to i jedina moguća opcija jer bi pronalazak novog mjesta bio problem.



- Zahvaljujem direktoru Zračne luke Zagreb i drago mi je što znam da postoje novci za potporu hrvatskom sportu, a nadam se da se dobra navika neće izgubiti - naglasio je Josip Čop.





Vrijednost samog ugovora varira ovisno o broju letova i dočeka, a kad je VIP salon u pitanju, koji je ujedno i jedno od najvažnijih mjesta kod povratka sportaša, još uvijek nema konkretnog projekta pa se ne zna što će se promijeniti i kako bi trebao izgledati nakon promjena koje se spremaju.



Na kraju ovog svečanog potpisivanja ugovora, priređen je mali domjenak za novinare, tom prigodom, neslužbeno Zlatko Mateša je rekao: "do sada se i nisam baš vezao u automobilu kako bih prema propisima trebao, no otkada se to dogodilo sa Sandrom, uvijek se vežem, čim sjednem u automobil".

utorak, 17.02.2009.

Milojko Pantić: "Srbi masovno navijaju za Hrvatsku"

U emisiji Mislava Togonala raspravljalo se o najavljenoj mogućnosti osnivanja zajedničke nogometne lige klubova bivše Jugoslavije.

Načelnik policijske uprave Zoran Ničeno, glavni urednik Sportskih novosti, jedinog hrvatskog dnevnog sportskog lista, Robert Šola, sportski komentator TV Srbije Milojko Pantić, splitski sportski komentator i doajen hrvatskog sportskog novinarstva Edo Pezzi, neuništivi glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza, Zorislav Srebrić te u ime udruge navijača Dinama Slaven Grgac gostovali su u emisiji Otvoreno, Mislava Togonala. Zanimljiva rasprava vodila se oko najnovije ideje osnivanja zajedničke nogometne lige, takozvane " Jadranske lige" po uzoru na košarkašku NLB ligu, koja se na ovom prostoru igra još od 2001. godine.

"Hrvatska reprezentacija igra odličan nogomet "

Najviše nevjerice i očito čuđenje gostiju iz Hrvatske , posebno glavnog urednika Sportskih novosti, Roberta Šole, izazvala je izjava sportskog komentatora sa televizije Srbije, Milojka Pantića: "Kad igra Hrvatska nogometna reprezentacija u Srbiji se masovno navija za Hrvatsku ", na ovu pomalo iznenađujuću tvrdnju reagirao je Robert Šola, sa nevjericom, " nisam baš siguran, nisam stekao takav dojam " , uz podsmijeh ustvrdio je glavni urednik Sportskih novosti.

Nešto kasnije opet mu je odgovorio kolega iz srpskog studija: "nisam mislio na ovih tisuću, dvije što dolaze na utakmice, već na normalan svijet, koji više ne odlazi na nogometne stadione, a voli dobar nogomet, kako dobro igra Hrvatska reprezentacija, tko ih ne bi volio gledati, posebno jednog Luku Modrića" - konstatirao je dobro raspoloženi Pantić.

"Jugoslanenska liga među pet u Europi"

Gosti su uglavnom bili suglasni oko mogućeg formiranja zajedničke nogometne lige, klubova bivše Jugoslavije, složni kako je najvažnije razvijati vlastitu ligu u svojim državama.

Naravno Edo Pezzi nije mogao zaobići činjenicu da se ovog vikenda igra veliki derbi u Splitu, između tradicionalnih rivala Dinama i Hajduka, izrazivši zadovoljstvo atmosferom na Poljudu te oko Hajduka, Pezzi je dodao: "javljaju mi se neki prijatelji nakon trideset godina i pitaju za karte, vjerujte da je kapacitet Poljudske ljepotice 100.00 stadion bi bio pun, mi moramo njegovati i ulagati u naš nogomet u razvoj naše lige a tek onda razmišljati o nekoj zajedničkoj ligi u budućnosti".

U ovom razmišljanju Edo Pezzi imao je podršku svog kolege sa beogradske televizije, Milojka Pantića, koji je više puta ponovio kako je nostalgičan za bivšom ligom, ali samo zbog kvalitete nogometa koja se igrala u toj ligi, konstatiravši kako je jugoslavenska nogometna liga bila među prvih pet po kvaliteti u Europi, izdvojivši nekoliko klubova, pri čemu naravno nije mogao zaobiđi nekadašnju "veliku četvorku" Dinamo, Hajduk, Zvezdu, Partizan, prisjetivši se usput još nekoliko klubova, sa prostora bivše Jugoslavije.

"Zvezda se gasi"

Sam Pantić u nekoliko navrata je oštro istupio protiv ideje o formiranju zajedničke lige, uz uobičajenu tvrdnju kako još nije vrijeme, Pantić je dodao: "jednog dana kada i Srbija i Hrvatska budu članovi Europske unije, uvjeren sam da će se igrati takva liga, ali do tada nisam za takvu vrstu natjecanja".

Zanimljivo da se Milojko Pantić, stariji poznavatelji nogometa bi rekli veliki navijač beogradskih crveno-bijelih, osvrnuo sa neskrivenim sarkazmom u glasu, na trenutno velike probleme kojima je opterećen nekadašnji prvak Europe, Crvena Zvezda: " bojim se da će za nekoliko godina stadion Crvene Zvezde biti srušeni spomenik, za kojeg će Srbi moči reći, pokoj ti vječni bio srpska zvezdo, mislim da Zvezda polako nestaje, da se gasi"-naglasio je Pantić.

"Nema sigurnosnih razloga za neigranjem zajedničke lige"

Govoreći sa sigurnosnog aspekta, načelnik policijske uprave, Zoran Ničeno, poprilično sigurno ustvrdio je kako nema organizacijskih razloga da se utakmice koje sa sobom nose tako visoki rizik ne bi mogle održati, navevši čitav niz primjera iz prošlosti, između ostaloga i gostovanje Crvene Zvezde u Zaprešiću prije nekoliko godina.

Jedina sporna točka bila je kad se razgovaralo o novom zakonu o navijačima, koji policiji daje znatno veće ovlasti.

Iz udruge navijača Dinama još jednom su izrazili svije odlučno negodovanje novim zakonom, na stranu navijača, barem djelomično je stao glavni urednik Sportskih novosti, izrazivši bojazan o nedorečenosti novog zakona, te mogućoj zlouporabi, na što je reagirao načelnik policijske uprave pokušavajući razjasniti nesporazum.

Ništa od zajedničke lige

Izgleda da je prema svemu sudeći, zajednička nogometna liga klubova bivše Jugoslavije, daleka budućnost.

Iako se o njoj puno govori već nekoliko godina u ovom trenutku ni HNS, ni UEFA, a ni većina onih koji o tome odlučuju i koji sudjeluju u toj raspravi, nisu spremni podržati ovakvu inicijativu. Od novinara i navijača, do većine čelnika nogometnih klubova, zajednička liga nije dobila prolaznu ocjenu. Za većinu razlog je najprije u nedovoljnom protoku vremena, a onda i nedefinirani status koji bi ta liga donijela klubovima sudionicima, odnosno što bi klubovi dobili, a što izgubili sudjelovanjem u njoj?

Najvažnije, nije jasno koliko bi to sve koštalo i tko bi sve to platio, ako bi se jednom ušlo u takav projekt?

Javna je tajna da ovakvo jedno natjecanje u Hrvatskoj najviše podupiru upravo dva na izgled nepomirljiva čovjeka, Zdravko Mamić i Igor Štimac, ipak kako stvari stoje, put u Beograd bio je tek jedan u nizu probnih balona Vlatka Markovića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza.

nedjelja, 15.02.2009.

SVJEDOČANSTVO VLADIMIRA ŠEKSA

PUKOVNIK ILI POKAJNIK




Njegov moto bio je locirati, uhititi, transferirati, onda je došao slučaj Glavaš i sve se promijenilo, samo naizgled.

Vladimir Šeks, potpredsjednik Hrvatskog sabora pojavio se u svojstvu svjedoka na suđenju svom nekadašnjem, nerazdvojnom, prijatelju Branimiru Glavašu. Ukazao se Šeks u svom najboljem svijetlu, ili najgorem, ovisno tko stvari promatra iz kojeg ugla.

Svjedočenje koje je šokiralo dobar dio nevladinih udruga, posebno Hrvatski helsinški odbor, majstora novogradnje Ive Banca te njegovog glasnogovornika, koji kao dobro dresirana papiga ponavlja sve što Banac misli, " korijenskog " Hrvata Ivana Zvonimira Čička. Vladimir Šeks nije morao svjedočiti, posebno ne ako bi svojim svjedočenjem mogao kompromitirati samog sebe, nije morao, ali je ipak to učinio. Mediji su to odmah protumačili kao svojevrsnu ruku pomirenja koju je Šeks nakon nekoliko godina sukoba, pružio svom starom prijatelju Branimiru Glavašu . Nema smisla nagađati koliko je tome doista tako, na razini spekulacija nezahvalno je donijeti neki konkretni zaključak, međutim ako je tome tako zašto su se mediji raspisali o slučaju Glavaš šokirani ovakvim Kopernikanskim obratom potpredsjednika Hrvatskog sabora, odnosno šokirani onime što je Šeks iznio kao svjedok u slučaju Glavaš.?

Vrlo jednostavno, barem naizgled, nedvojbeno da su mediji sa kompromitiranim nevladinim organizacijama ( HHO, GONG... ) konsenzusom presudili Glavašu i prije nego li je suđenje počelo. Brojni tekstovi u kojima se prejudicira nečija krivnja preplavili su Hrvatsku, tiskovine, elektronski mediji, čak i javna televizija, doslovce su se natjecali tko će prvi, tko će više, pljunuti po Glavašu. Kad te mediji osude, teško javnost može prihvatiti bilo kakvu drugu presudu od one koju su toj istoj javnosti servirali, Ninoslav Pavić, Žarko Puhovski, Denis Latin ili Suzana Jašić ( marginalce iz regionalnih listova, Novi list, Slobodna Dalmacija ne treba ni spominjati, oni ionako nemaju stvarnu moć formiranja šireg javnog mijenja zbog svog regionalnog djelovanja i niske tiraže ). Zato je ovo svjedočenje Vladimira Šeksa naizgled šokiralo hrvatsku javnost, iako se zapravo radi o šokiranosti dobrog dijela medija, urednika, a manjim dijelom hrvatske javnosti, budući da većina građana nije Glavaša ni smatrala odgovornim za ono što mu se stavlja na teret. Zanimljivo da se radi o udrugama ili novinarima kojima su puna usta neovisnog pravosuđa, što zaista i jeste jedan od temelja demokratskog sustava, međutim čim to pravosuđe iskoči iz njihovih unaprijed zacrtanih gabarita odmah se javljaju prosvjedi i pritisci na pravosuđe, pritisci na sud, što je nedopustivo u zemlji koja teži biti civilizirana, demokratska država. Vladimir Šeks svjedočio je onako kako je smatrao da treba, na sudu je da adekvatno vrednuje njegov iskaz pred sudskim vijećem, tu u normalnoj zemlji počinje i završava priča, nema pregovora ili dogovora sa svjedokom, u protivnom se radi o pritisku na pravosuđe, što je ponovimo još jednom nedopustivo.

Čak si ni oporbeni SDP nije dozvolio komentirati svjedočenje Šeksa u slučaju Glavaš, svjesni da bi se radilo o miješanju u rad pravosuđa, svjesni posljedica, doduše razni sociolozi poput Dražena Lalića, čovjeka koji je godinama neslužbeni glasnogovornik dalmatinskog SDP-a, odradili su taj posao umjesto njih. Nedopustivo je komentirati, a kamoli nešto drugo, sudski predmet koji je tek u postupku, ono što još više zaprepašćuje možebitna je reakcija na eventualnu oslobađajuću presudu Branimiru Glavašu, ako je nakon samo jednog svjedočenja a koje je navodno išlo u korist optuženika sasuto toliko mržnje i žući na račun potpredsjednika sabora.

Je li u Hrvatskoj, a onda i u Osijeku djelovala " peta kolona " ? Apsolutno, o tome ne može biti dvojbe, samo po Zagrebu bili su raspoređeni snajperisti sa ciljem izazivanja kaosa i naravno smrti kako bi dodatno unijeli paniku među Hrvatima u samom početku rata, peta kolona djeluje i danas, drugim metodama, ali infiltrirana kroz razne medije, bilo da se radi o uredničkim pozicijama, ili pak " običnim " novinarima, ili kroz takozvane nevladine organizacije. Ipak bilo je pojedinačnih zločina sa naše strane, što treba pustiti sudu da rasvijetli činjenice, neovisno od bilo koga. Presudu u ovoj , kao ni u bilo kojoj drugoj zemlji, ne donose ni HHO, ni GONG, ni EPH, a bogami ni bilo koji drugi mediji .

Tko je trebao svjedočiti? Puhovski možda? Nekadašnji čelnik HHO-a trenutno je zauzet svjedočenjem u Haggu, prema pisanju naših medija, on bi bio idealan svjedok. Zašto nitko nije reagirao, prije svega novinari i takozvane nevladine udruge kada su u Haggu redom lažno svjedočili Mesić, Laušić, Gojanović ili trenutni heroj medijskih trabanata Žarko Puhovski? Nije i neće, upravo zbog dvostrukih mjerila koja u Hrvatskoj vladaju već desetak godina, sa time se moramo pomiriti. Ili možda ne moramo?

Papir trpi svašta, pa tako kada sud osudi jednog Mirka Norca na dvanaest godina zatvora, onda je to objektivno suđenje, a sudac, u ovom slučaju sutkinja Šarić proglašava se heroinom 21. stoljeća, drugim riječima, za hrvatske branitelje vrijedi samo osuđujuća presuda, za takvo stanje sami smo si najviše krivi. U jednom kaosu moguće je donijeti zakon o golf igralištima, moguće je opljačkati sisačku željezaru, sve je moguće u zemlji u kojoj stvarne oporbe nema, dapače oporba se nerijetko pokazala znatno pogubnija za građane od stigmatiziranog HDZ-a. Ako netko vjeruje da bi jedan Radimir Čačić ili Slavko Linić poštenije vodili zemlju, onda je to njegovo pravo, koje nažalost nije utemeljeno niti na jednoj vjerodostojnoj činjenici. Što je još tragičnije ni glavni mediji u Hrvatskoj se previše ne uzbuđuju oko toga, oni su zaokupljeni samim sobom, druga je misija naših medijskih gurua, progon hrvatskih branitelja, kako bi i bilo drugačije ako se neki otvoreno hvale svojim političkim vezama, poznanstvima, a vjerujte da pas neće ugristi ruku koja ga hrani.


Što smo trebali poduzeti da bismo eventualno izbjegli kataklizmu, bilo socijalnu, bilo političku, bilo moralnu ? Ako Vas netko uporno pljačka, mijenjajte ga. Ako netko proglasi Hagg nadležnim za Oluju, lažno svjedoči u Haggu, sudite mu, ali prije toga mijenjajte vlast kako bi dobili neovisno sudstvo. Ako Vas urednik pošalje na teren sa plastičnim pištoljem, zabijte mu taj pištolj u usta, da ga ni kirurzi poslije ne mogu izvaditi. Dakle, ne čekajte pasivno, reagirajte aktivno sami, prije nego li bude kasno, ukoliko već i nije. Prema tome, Vladimir Šeks nije ovim svjedočenjem doživio iznenadno preobraćenje, nije ga obasjalo sunce ni zvijezda Danica, štiteći prijatelja, uvjeren sam, istinom, on je prije svega štitio sebe. Time je " Šeki " ostao dosljedan, baš onakav kakav je bio kad je trebalo identificirati, locirati i transferirati.

Slučaj Glavaš, ali i čitav niz drugih primjera, pokazuje kako se Hrvatska u zadnje vrijeme nalazi u totalnom kaosu. Polako izlazi na vidjelo činjenica o kojoj su neki potiho govorili, zbog straha da ne budu ismijani, kako nije samo Slovenija ta koja blokira Hrvatsku, već se radi o puno većem problemu, iza male i relativno neutjecajne države stoji moćna Engleska, topnički dnevnici, pitanje granica, korupcija, dimna zavjesa je iza koje stoji oduvijek jasna, transparentna politika Engleske prema Hrvatima, drugim riječima, prema takvoj politici, ova regija ( Zapadni Balkan ) jednostavno mora zajedno u paketu ući u Europsku uniju, bezobzira na trenutni napredak ili razvoj pojedine zemlje. Naravno da Hrvati nisu oduševljeni ulaskom u Europsku uniju, tek pedesetak posto građana prema relevantnim istraživanjima u ovom trenutku podržalo bi ulazak Hrvatske u EU, na eventualnom referendumu, međutim, Europa za nas, poglavito za političku elitu, bila je neka vrsta virtualne zvijezde vodilje, nešto oko čega je Hrvatska gradila svoju stabilnost, samim time što je sve podredila Europskom cilju, ako se to raspline poput mjehura od sapunice, Hrvatska će se naći u pravom, a ne virtualnom, kaosu, što se već i osjeća posljednjih mjeseci. Kao poslije dugotrajnog pijanstva, ide mamurluk, nakon kojeg slijedi težak oporavak.

subota, 14.02.2009.

FOTO TIINO ( 38. ) - Srcem za Lovru

U središtu Siska danas i sutra održava se humanitarna akcija u kojoj se prikupljaju sredstva za pomoć bolesnom dječaku Lovri Mediću

Danas iza 11 sati u središtu grada Siska održana je velika humanitarna akcija pod nazivom « SRCEM U SRCU GRADA «, zaista se može reći kako je akcija primjerenog imena, naime humanitarna akcija danas i sutra održava se u središtu grada kod velikog uličnog sata, a uoči Valentinova. Brojni štandovi koji nam otkrivaju kako se Valentinovo približava pokazuju zašto se akcija zove srcem u srcu.















Akcija ima za cilj prikupiti prijeko potrebna sredstva za malog Lovru Medića koji inače boluje od teške bolesti distrofije mišića., sve je organizirano u organizaciji udruga „Panonia Savia“ i „Iris Siscia Kako je zubato sunce izlazilo tako se mnoštvo ljudi okupljalo oko štandova kupujući od srca artikle kako bi se što više prikupilo sredstava za Lovru, građani očito i u ovim teškim vremenima imaju osjećaj humanosti, to ih nije napustilo usprkos stezanju remena. Svoj štand imao je i lokalni crveni križ, naravno da je oko 11 sati stigao i gradonačelnik Siska Dinko Pintarić u pratnji medija, ponajprije Hrvatske televizije, koja je imala kamere na ovom događaju.








Brojni poznati Siščani okupili su se oko gradonačelnika, manekenke iz Siska, umirovljenici, djeca sa svojim roditeljima, pilo se i kuhano vino, što je itekako dobro došlo obzirom na hladnoću. Inače kako sam napomenuo ova akcija odvija se danas i sutra ( subota ) od 10 do 17 sati, pa još nije kasno da se pridružite akciji u središtu Siska.






















Gradonačelnik Dinko Pintarić biti će nazočan i ove subote između 11 i 13 sati, te će zajedno s članovima udruga po prigodnim cijenama prodavati cvijeće, licitare i tradicionalne rukotvorine kako bi se omogućio nastavak liječenja teške bolesti s kojom se mali Lovro nosi. tradicija darivanja u ime ljubavi ove će godine u Sisku biti obilježena humanitarnom akcijom posvećenom prikupljanju sredstava za nastavak liječenja dječaka Lovre Medića oboljelog od distrofije mišića. Unatoč teškoj bolesti s kojom se mora nositi , ili možda baš zbog nje , kako ljudi kažu Lovro je izrazito komunikativan i inteligentan dječak, sretan u društvu svojih vršnjaka i svog najdražeg psića. Međutim, distrofija mišića je vrlo teška bolest i uzrokuje jedan od najtežih invaliditeta. Kontinuirane i skupe terapije mišićnih distrofija su simptomatske i preventivne: ublažavaju se postojeći simptomi i sprječavaju komplikacije. Nažalost potpuno izlječenje još uvijek nije moguće, ali je moguće itekako uspješno djelovati na bolest kako bi se obuzdala i ublažila posljedica bolesti, stoga je razumljiv veliki odaziv građana, kako je sutra Valentinovo, Dan zaljubljenih uvjereni smo kako će odaziv biti znatno veći.

četvrtak, 12.02.2009.

HRVATSKA SPORTSKA VELESILA

U odnosu na broj stanovnika, naši sportaši postižu sjajne rezultate u svim sportskim disciplinama

Nije pretjerano tvrditi da su sportaši najbolji veleposlanici jedne zemlje, sport je inače medijski jako eksponiran i zahvaljujući velikim sportskim rezultatima za našu zemlju se čuje u svim dijelovima svijeta. Nerijetko mnogi ne znaju gdje je Hrvatska ali su itekako čuli za Janicu Kostelić, Gorana Ivaniševića ili Davora Šukera.



Hrvatska je za nepunih osamnaest godina kako naši sportaši nastupaju pod našom zastavom stekla status svjetske sportske velesile, čak i kad je usporedimo sa divovima, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom, Kinom ili Njemačkom. Posebno što je bitno Hrvatski je sport osvajao odličja i u onim sportovima o kojima nismo ništa ni znali te do jučer mogli tek sanjati o nekakvom spomena vrijednom rezultatu, tu mislim prije svega na skijanje, do raspada zajedničke države skijanjem su se bavili uglavnom Slovenci, te je za njih i bilo rezervirano mjesto u timu državne reprezentacije, Dakle svestranost hrvatskog sporta najveće je bogatstvo, više nije kao što je nekoć bilo, momčadskim sportovima pridružili su se pojedinci , kroz plivanje, skijanje, tenis, ili atletiku, da ne zaboravim streličarstvo, boks i tako dalje. Sa jedne strane najveće zemlje svijeta osvajaju i najviše medalja, jasno možemo vidjeti i kroz nastupe na najvećem događaju u četiri godine za svakog sportaša, na Olimpijskim igrama, zemlje divovi brojem stanovnika bez nekoliko desetaka medalja ne vraćaju se natrag u svoju domovinu, sa druge strane proporcionalno broju stanovnika mala Hrvatska ( brojem stanovnika mala ) sa svake Olimpijade vraća se sa ponekim odličjem, rekli bi ipak nismo u rangu najvećih sportskih nacija, no nije tako.


Dovoljno je pogledati unazad sedamnaest godina, popis velikih rezultata našeg sporta je divljenja vrijedan, Pogotovo ako uzmemo u obzira znatno lošije uvjete koji za svoje pripreme, treninge, imaju sportaši u Hrvatskoj, od recimo sportaša iz Njemačke, Francuske ili Britanije, jasno da nam je problem relativno mali broj stanovnika, stoga ne čude pitanja raznih sportskih dužnosnika iz Europe i Svijeta kad navrate u Lijepu našu, " odakle crpite taj talent, iz kojeg bunara vadite nove Ivaniševiće, Bobane, Petroviće ", a doista Hrvatska je nepresušan izvor vrhunskih sportaša, vrelo koje ne presušuje, iako su nam neki predviđali sportski krah nakon što se iscrpi stari jugoslavenski bazen i odu sportaši afirmirani za vrijeme bivše države. Usprkos tim crnim, pomalo zlobnim prognozama, dogodilo se upravo suprotno, sportski gledano Hrvatska nikada nije bila jača.


Jugoslavija je bila ne samo tamnica hrvatskoga naroda, već i hrvatskih sportaša posebno nogometaša ili skijaša, što je toliko često znao ponoviti legendarni tvorac Janice i Ivice, Ante Kostelić. Tu tvrdnju, zapravo činjenicu, lako je dokazati, naime Jugoslavija u nogometnom svijetu velesila, barem si je tako sama tepala, u svih 45 godina postojanja nogometna reprezentacija bivše države nikada se nije ni približila trećem mjestu na svjetskom prvenstvu, ako izuzmemo šezdesete godine i četvrto mjesto ( od ukupno osam reprezentacija učesnica ) sa našim nedavno preminulim Dražanom Jerkovićem, legendarna plava devetka bila je ujedno najbolji strijelac tog svjetskog prvenstva. Što da se kaže o našim skijašima, o Janici Kostelić, Ivici Kosteliću, nikada ne bi dobili svoju priliku, niti bi svijet čuo za njih da Hrvatska nije krenula svojim putem, osamostalivši se kao neovisna država otvorila je put našim sportašima sputanim prema unaprijed ucrtanoj jugoslavenskoj šabloni, danas je Hrvatska i u skijanju respektabilna sportska nacija, čak ako izuzmemo obitelj Kostelić.


Naši sportaši uvijek su u onim presudnim, odlučujućim trenucima znali prepoznati pravu stranu i stati uz svoj narod, tako je bilo 1990. godine kada je Hrvatska bila na prekretnici i kada je bila suočena sa užasom nametnutog rata, naši vrhunski sportaši toga vremena odigrali su svoje možda i presudne uloge u tim neizvjesnim danima, sjetimo se prosvjeda Stojka Vrankovića i Dražena Petrovića ispred zgrade UN- a na East Riveru ili nastupa Gorana Ivaniševića, u to vrijeme jedne od najvećih zvijezda svjetskog tenisa, sa maramom oko čela na kojoj je bio izvezen jasno vidljivi hrvatski grb. Znali su sportaši i izraziti svoje neslaganje sa aktualnom politikom, stanjem u društvu kad su osjetili bilo naroda, nezadovoljstvo sa smjerom kojim ide Hrvatska, sjetite se potpisivanja peticije potpore našim generalima Ćirinih brončanih nogometaša, bilo je to vrijeme kada se Račan po drugi puta spremao izdati Hrvatsku ( prvi puta je to učinio razoružavši Hrvatsku i otevši joj sve oružje teritorijalne obrane ), a u saboru je donesen zakon o nadležnosti haškog suda nad Olujom, čime je otvoren lov na hrvatske generale. Nogometaši su se našli na udaru tadašnjih režimskih medija, od Hrvatske televizije do tiskanih izdanja EPH. Teško je izdvojiti deset najblistavijih trenutaka Hrvatskog sporta u zadnjih osamnaest godina, a biti objektivan, no ipak vrijedi pokušati.


Rezultati Janice Kostelić - Višestruka olimpijska pobjednica, višestruka svjetska prvakinja, dvostruka ukupna pobjednica skijaškog svjetskog kupa, osvajačica malog kristalnog globusa u slalomu, pobjednica u svih pet skijaških disciplina…



Treće mjesto nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, najveći uspjeh Hrvatskoga nogometa, svih vremena, Ćiro sa svojim vatrenima ušao je u povijest Hrvatskoga sporta.



Goran Ivanišević osvojio Wimbledon 2001. godine, turnir koji je bio Goranova sudbina, tri puta finalista, i uvijek Amerikanac u finalu, Agasi ili Sampras, zaustavljali su Gorana u pohodu da osvoji turnir svojih snova, kada se nitko nije nadao, i kada je u London, na drevne travnate terene kišnog Londona stigao kao nepostavljeni igrač, Goran Ivanišević u finalu je pobijedio Patricka Raftera, velikog Australca, u finalu u pet setova, finalu koje je zbog tradicionalne wimledonske kiše odigrano iznimno u ponedjeljak, doček u Splitu, na rivi, bio je fantastičan.

Iva Majoli osvoji Roland Garros, koliko je teško osvojiti jedan Grand Slam turnir, pokazuje nam činjenica da jedna Jugoslavija koja je imala znatno veći izbor sportaša nikada nije uspjela ostvariti više od polufinala na najvećim svjetskim teniskim turnirima, bio je ovo 100-ti Roland Garros na crvenoj zemlji u Parizu.

Srebrena medalja na legendarnim, prvim Hrvatskim Olimpijskim igrama u Barceloni, košarkaška reprezentacija Hrvatske predvođena sa Draženom Petrovićem igrala je finalnu utakmicu protiv po mnogima jedinog, pravog dream tema, košarkaške reprezentacije SAD-a sa Michaelom Jordanom i Magicom Johnsonom kao najistaknutijim svjetskim igračima svih vremena, čarobnjacima košarkaške lopte. Prepuna dvorana u Barceloni u kojoj je bio i prvi hrvatski predsjednik, svjedočila je legendarnom zakucavanju Franje Arapovića za povijesno vodstvo protiv nepobjedivog DREAM TEMA. Nikad prije, nikad poslije ovakvo finale nije igrano, dva najbolja svjetska tima sudarila su se na festivalu košarke, bila je to ujedno i posljednja olimpijska medalja naše reprezentacije.



Hrvatska rukometna reprezentacija, dvije zlatne Olimpijske medalje, prvaci svijeta, vice prvaci svijeta, vice prvaci Europe, brončani na europskom prvenstvu još tamo sredinom devedesetih...Posebno se tu ističe Červarova generacija, sa pet medalja, osam polufinala od mogućih devet, jednostavno najljepša rukometna priča ikada ispričana. Iako je Červar suočen sa mnogobrojnim, uglavnom neutemeljenim prigovorima, pogotovo od strane bivšeg izbornika Velimira Kljajića, koji je doduše osvojio zlatnu olimpijsku medalju 1996. u Atlanti, međutim sa znatno jačim igračkim imenima samo nekoliko mjeseci kasnije strmoglavio se naš rukomet u svjetsko podzemlje u provaliju iz koje nas je Lino izvukao tek sedam godina kasnije nakon Atlante.



Osvojen Davisov Cup 2005. godine, Ljubičić-Ančić, godina u kojoj je popularni Ljubo bio u životnoj formi, bez poraza nanizao je sve svoje protivnike u jednom od najjačih svjetskih reprezentativnih natjecanja, natjecanja koje je do sada osvajalo tek 12 država, u više od stoljeća staroj tradiciji. Svake godine 140 zemalja sudjeluje u takmičenju za Davisov pokal, od 140 zemalja , pod vodstvom Nikole Pilića, velikog Splićanina, Hrvatska je osvojila trofej i ušla u tenisku povijest.

Blanka Vlašić, iako tek na početku karijere, već u svom džepu ima osvojenu srebrenu Olimpijsku medalju, prošla godina bila je za pamćenje, bila je to sezona sa najvećim nizom pobjeda na raznim atletskim mitinzima diljem globusa, malo snaga, malo koncentracija, glavni su uzrok što već danas Blanka nema u svojoj vitrini sve ono što jedan sportaš može imati, no vrijeme radi za nju, najbolji dani tek dolaze.



Hrvatska vaterpolo reprezentacija, svjetski prvak sa Ratkom Rudićem kao izbornikom, srebrena sa Olimpijskih igara u Atlanti, nažalost nikada nismo osvojili više od europskog srebra, usprkos nedvojbene kvalitete koja krasi naš vaterpolo, prošle godine na Olimpijadu otišli smo kao favoriti no potpuno smo razočarali.


Ivica Kostelić, da Ivica nije imao takvu nesreću, toliko peha i ozljeda, sigurno da bi danas bio jedan od najuspješnijih svjetskih skijaša svih vremena, možda uz bok jednom Ingemaru Stenmarku ili Pirmanu Zurbigenu.Što dokazuje ovih dana, svojom svestranošću Ivica je vodeći skijaš svijeta u ovom trenutku. Unatoč brojnim pehovima, brojnim ozljedama, Ivica je svjetski prvak u slalomu, osvajač malog kristalnog globusa također u slalomu i srebreni sa Olimpijskih igra u kombinaciji. To su veliki rezultati, a kako sam kaže, najbolje tek dolazi.



Skijanje, vaterpolo, nogomet, rukomet, tenis, košarka, atletika, sve ovo samo dokazuje ono što sam na početku rekao, Hrvatska je sportska velesila, sposobna u svim sportovima zagorčati život i svjetskim divovima kao što su Rusija, Njemačka, Francuska, Kina ili Sjedinjene Države, zemlje koje brojem stanovnika daleko nadmašuju jednu relativno malu Hrvatsku.



Mogao bih ovdje izdvojiti čitav niz imena koje nisam spomenuo, Filip Ude, Zoran Primorac, Željko Mavrović, Snježana Pejčić, Duje Draganja, klupske prvake Europe, Zagreb u rukometu, Podravka u rukometu, Jadran, Jug, Mladost u vaterpolu, i ne bih pogriješio, međutim, nekom drugom prilikom. Hrvatski sportaši, kao i Hrvatska država, tek su na svom početku.

srijeda, 11.02.2009.

Prochymal – čudotvorni lijek ili tek prvi korak?

Novi lijek otkriven u Americi na bazi matičnih stanica izazvao je pravu revoluciju među pacijentima u svijetu, ali i kod nas...



Pravu revoluciju u konvencionalnoj medicini izazvala je pojava novog, revolucionarnog lijeka ( neki su skloni nazvati ga čudotvornim eliksirom iako se radi o intravenskom načinu primjene ), Prochymala, odnosno prvog lijeka temeljenog na bazi matičnih stanica, nastalog genetičkom manipulacijom, iz matičnih stanica dragovoljnih donatora, a koji ima široku primjenu u medicini. Iako je lijek tek nedavno završio prvi dio eksperimentalne faze, u Americi taj lijek je već dostupan pacijentima po cijeni od dvadeset do trideset tisuća dolara, što bi kod nas prevedeno u kune značilo zaokruženu cifru od 150.000 kuna. Američka i Europska agencija za lijekove u hitnu su proceduru za registraciju uvrstile prvi lijek koji je dobiven od ljudskih matičnih stanica i koji, prema obećavajućim rezultatima kliničkih ispitivanja, daje nadu u izlječenje do sada neizlječivih bolesti. Lijek je proizvela tvrtka Osiris Therapeutics, vodeća svjetska kompanija za istraživanje matičnih stanica.



Ovaj novi, po mnogima revolucionarni lijek mogao bi biti od neprocjenjive koristi kod transplantiranih bolesnika kojima prijeti odbacivanje organa, te oboljelima od Crohnove bolesti. Lijek se ispituje i za liječenje šećerne bolesti tipa 1., ali kod pacijenata koji su pretrpjeli srčani udar, konačno ispitivanje moglo bi biti gotovo za najkasnije godinu dana. Međutim važno je naglasiti da se Prochymal već primjenjuje kod transplantiranih bolesnika koji su suočeni sa eventualnom mogućnošću odbacivanja transplanta, dok je kod transplantiranih osoba mogućnost izlječenja, odnosno spašavanja organa sa jednom ili dvije doze intravenskog ubrizgavanja jedne do dvije molekule Prochymala gotovo stopostotna, kod bolesnika sa Crohnovom bolešću to nije slučaj, budući da je ipak potrebno do kraja provesti određena ispitivanja i način primjene. Moguće izlječenje bolesti, koje su se do sada smatrale neizlječivima, potaknulo je i kronične bolesnike u Hrvatskoj da počnu razmišljati odlasku u inozemstvo na terapiju, ne čekajući da se lijek registrira kod nas. Ovaj lijek rezultat je ispitivanja dugog petnaest godina, no rezultat je više nego senzacionalan, poglavito ako se promatra iz kuta osoba koje žive sa transplantiranim organom, naime poznato je da su organi presađeni od druge osobe, bilo stradale u prometnoj nezgodi ili od nekog obiteljskog donatora, što je čest slučaj kod transplantacije bubrega, jer osoba sa jednim bubregom može voditi jednako kvalitetan život kao i osoba sa oba organa, često izloženi mogućnosti odbacivanja, zbog reakcije imunološkog sustava vlastitog organizma, upravo da ne bi došlo do odbacivanja organa ( najbolji primjer tome je slučaj poznatog hrvatskog nogometnog reprezentativca Ivana Klasnića, naime njegov prvi transplantirani organ odbačen je u začuđujuće kratkom roku, što inače nije pravilo, tu možemo smatrati da se radilo o liječničkoj pogrešci ili nepotrebnom forsiranju transplantacije a da transplantirani organ nije bio baš velikog stupnja podudarnosti sa primateljem, takav problem danas bi se izbjegao primjenom Prochymala ) pacijenti uzimaju čitav niz izuzetno jakih, takozvanih imunosupresiva ( lijekova koji se kombiniraju radi zaštite doniranog organa od odbacivanja ), koji itekako štete organizmu te slabe imunološki, obrambeni sustav bolesnika.


Imunoupresivi, poglavito do prije jednog desetljeća, odnosno prije pojave nove vrste antibiotika i nove generacije imunosupresiva, bili su uzročnici velikih problema kod pacijenata sa presađenim organom, s jedne strane održavali su transplant na životu sa druge strane ugrožavali su život pacijenta slabeći im imunološki sustav što je dovodilo do česte pojave infekcija, nerijetko sa smrtnim ishodom. Stoga je razumljivo oduševljenje sa kojim je kod osoba sa transplantiranim organom prihvaćena najava ovog revolucionarnog lijeka, pogotovo kod osoba sa transplantiranim srcem, koji su ujedno i najugroženija kategorija.

Nikakvog spora ne može biti, ukoliko se najave sa početka ovog članka obistine, radi se o pravoj revoluciju u razvoju medicine, revoluciji koja donosi spas tisućama bolesnika ovisnih o izuzetno skupim, i štetnim lijekovima koji se trenutno primjenjuju.

Ako se malo vratimo u prošlost, ne puno, tek desetak godina, vidjeti ćemo kako se transplantacijska medicina razvijala, iako se ponekad čini nedovoljno brzo, što bi moglo biti točno, poglavito ako uzmemo u obzir neophodnu, za život potrebnu terapiju hemodijalizom kod pacijenata sa insuficijentnim radom bubrega, možemo vidjeti da se ipak nešto kreće. Naime, krajem devedesetih pojavio se lijek Cell Cept, lijek iz nove generacije imunosupresiva, koji je postepeno, nažalost dosta sporo, zamijenio do tada neprikosnoveni Imuran ( lijek iz stare garde imunosupresiva, prva i druga generacija ), taj lijek nije bio dostupan i primjenjivan kod nas sve do 2001. godine, te su ga pacijenti bili prisiljeni kupovati o vlastitom trošku po mjesečnoj cijeni od 1000 njemačkih maraka u Austriji, Švicarskoj ili Njemačkoj. Cell Cept tada je bio revolucionarni lijek za pacijente sa transplantiranim organom, daleko efiikasniji, i što je strašno bitno, znatno blaži, da se tako jednostavno izrazim, od poprilično kancerogenog Imurana. U najnovije vrijeme ( posljednjih godina ) u transplantacijskoj medicini koristi se novi lijek, kod pacijenata sa većim rizikom odbacivanja organa, Prograf, znatno efikasniji od Consuprena ili Sandimuna ali i nešto opasniji sa više nuspojava prema ostalim dijelovima organizma kod pacijenta sa presađenim organom, uzimaju ga većinom pacijenti sa transplantiranim srcem.

Kao što vidite, niti jedan od ovdje navedenih lijekova nije baziran na genetičkoj manipulaciji, nije zasnovan na manipulaciji matičnim stanicama, stoga je doista sa velikom dozom optimizma dočekan Prochymal u transplantacijskoj medicini, budući da jamči izlječenje, buduči da lijek ima regeneracijska svojstva, odnosno priječi odbacivanje organa, što je kod ovakvih pacijenata i najvažnije. Međutim totalno rješenje problema pacijenata u transplantacijskoj medicini u ne tako davnoj budućnosti, jeste totalna primjena genetike u toj grani medicine. Kloniranje organa? Zašto ne.

Zadržao sam se ovdje na području koje najbolje poznajem, međutim, Prochymal je dao nadu, doduše u eksperimentalnoj fazi, sa obećavajućim rezultatima, i pacijentima sa dijabetesom, pa možemo razumjeti veliki broj poziva upućenih od strane bolesnika prema SVEUČILIŠNOJ KLINICI ZA DIJABETES, ENDOKRINOLOGIJU I BOLESTI METABOLIZMA VUK VRHOVAC u Zagrebu, na najavu novog lijeka pacijenti su doslovce zatrpali liječnike sa samo jednim pitanjem, ima li nade za nas? Osim inzulina, za dijabetičare efikasniji lijek nije poznat, međutim iz tvrtke koja je proizvela Prochymal, najavljuju da će ovaj lijek donijeti rješenje i za ovu opaku bolest od koje u Hrvatskoj boluje više od 130.000 Hrvata.

Možemo zaključiti, napokon se nešto kreće, drugim riječima rečeno, nakon niza neuspješnih pokušaja, konačno je i medicina zakoračila u 21. stoljeće, što će značiti spas za stotine tisuća bolesnika diljem svijeta.



( povodom Svjetskog dana bolesnika )

ponedjeljak, 09.02.2009.

BOJNA ČAVOGLAVE - ZAŠTO DEŽULOVIĆ LAŽE?

Zanimljivo koliko su neki ljudi spremni manipulirati javnosti zbog vlasite promocije



Nedavno se u emisiji Hrvatske televizije ( koliko je to hrvatska televizija dalo bi se razgovarati ), Aleksandra Ace Stankovića ukazao nekadašnji stanovnik Splita, osnivač komunističkog biltena sa pornografskim tipom novinarstva, Feral Tribunom, Boris Dežulović. Nekoć možda cijenjeni novinar, danas tek osoba koja uživa u demokratskim dražima susjedne Republike Srbije.

U emisiji Thompsonovog neprikosnovenog fana Stankovića, Dežulović je bubno jednu od svojih mnogobrojnih laži, očito da " propali" novinar u nedostatku vlastite kreativne misli i stvaralačkog nadahnuća služi se najjeftinijim trikovima radi privlačenja pozornosti, a radi se naravno o njegovim zaslugama za Thompsonov uzlet na hrvatsku glazbenu scenu. Naime nekada djelatnik splitskog radija, na HRT-u izmislio je a onda i zavarao veliki dio javnosti, kako je eto baš on dobio jednu kazetu od Thompsona davne 1991. godine. Kako reče Dežulović, " krezubi mladić, duge ricane kose donio mi kazetu, mi je pustili i oslobodili demona ". Ostatak priče znate.

Ne samo što ovo nije točno, već se radi o čistoj manipulaciji, naime Thompson ljeta gospodnjeg 1991. uopće nije boravio na splitskom radiju, Marko Perković tih mjeseci nije napuštao rodne Čavoglave koje su bile pod stalnim udarom jugo-komunističke armije. Thompson, tada javnosti nepoznati mladić, snimio je jednu pjesmu, pjesmu koja je kasnije postala legendom i zaštitnim znakom ogromne većine hrvatskih branitelja-BOJNA ČAVOGLAVE. Ta pjesma, snimljena na jednoj staroj kazeti, polako ali sigurno se širila među braniteljskom populacijom i postala strašno popularna, branitelji sa svih strana Hrvatske su umnožavali tu kazetu i rado uživali u stihovima sve popularnijeg Thompsona. Odnosno pjesma se promovirala sama od sebe, i tek tada, već javnosti itekako poznata stigla do radio Splita. I opet je Thompson nije odnio dolje, već su je tadašnji djelatnici jednostavno skinuli i nastavili puštati u eter jer je pjesma dostigla neviđenu popularnost među narodom, među braniteljima, i donosila radiju veliku slušanost.


Što Thompson kaže o tome:


" Ne poznajm Dežulovića i ne sjećam se da smo se ikada sreli! Tu sam pjesmu napisao i snimio na običnoj kaseti u 9. mjesecu '91. u Čavoglavama. Tako snimljenu na običnoj kaseti moji suborci bi je presnimavali i poklanjali svima koji su je htjeli imati i kada bi išli u Split na odmor, rado bi je puštali po kafićima i tako je ta pjesma sama dopirala do ljudi. Pjesma je munjevitom brzinom masovno osvajala Dalmaciju potom i ostale djelove Hrvatske. Začuđujuće je da taj tako samouvjereno laže!? Urednik Edo Gracin (Radio Split) bio je prvi koji je došao do snimke i pustio je u javnost, a nikako taj Dežulović koji vjerovatno želi na sebe skrenuti pažnju i dati sebi na važnosti! "


Međutim pjesma se već naveliko slušala u većini hrvatskih kafića. Pitanje je zašto Dežulović laže?


Odgovor je jednostavan, on jednostavno ne zna drugačije, samim time ne može si pomoći, ne može odoljeti izazovu, svjestan da je njegovo vrijeme odavno isteklo, baš kao što je vrijeme isteklo i njegovom nekadašnjem listu, Feral Tribunu.

Zanimljivo da se na Thompsona nabacuju uglavnom luzeri tranzicije, patološki bolesne osobe, čast iznimkama koje kritiziraju dio štetnog folklora oko samog pjevača, koje su svoj razlog za život izgubile odlaskom sa povijesne scene jugoslavenskog diktatora. Druga stvar, ono što smeta hrvatsku javnost, veliku većinu te javnosti, Thompsonu se uvijek prigovara, nekad s pravom, kad nešto nije u skladu sa demokratskim standardima, ali nikada mu teroristički lijevi mediji ne honoriraju dobre stvari koje napravi, naime njegova velikodušna donacija vukovarskoj bolnici u iznosu od 132.000 kuna prošla je šutke među tzv. novinarskom elitom, ali zato svaki njegov eventualni gaf, dignu na sva zvona. Želim reći da danas, razni marginalci, društveno-politički marginalne skupine, nesuđeni saborski zastupnici, google sistemaši ( što je to zaboga:) ) i ostale " avetinje " nabacuju se drvljem i kamenjem na Thompsona a da zapravo neznaju kako je to sve počelo. Neznanje nije zločin, kao što nije zločin biti glup, neobrazovan, takvih je danas, nažalost sve više. Šteta da se u Hrvatskoj ne plaća porez na glupost, državni budžet bio bi prepun, a Šuker uvijek sretan i zadovoljan.

nedjelja, 08.02.2009.

OTUŽNA SUDBINA FERALOVE DJECE

Hrvatska lije krokodilske suze (gdje će suza nego na oko) nad sudbinom izgubljene feralove djece...


Dok je Hrvatska bila u rukometnoj euforiji iza kulisa se vodio pravi medijski linč prema uspješnom mladom riječkom poduzetniku i donedavnom predsjedniku nogometnog kluba Rijeka, Robertu Ježiću.

Ne tako davno svi riječki šerifi, predvođeni sa Slavkom Linićem uživali su u društvu ovog poduzetnika, samo simboličnim članom HDZ-a, nadajući se nekoj kinti u trenutku kad je presušila česma njihovog stalnog sponzora, njihovog vjernog Vrhovnika. Rijeka je i inače zanimljiva sredina, iako srećom pošteđena ratnih razaranja, grad se nije ozbiljno pomakao sa mrtve točke godinama, najviše zaslugom nesposobnih lokalnih moćnika. Kad dugo imate vlast u jednoj sredini, ulijenite se, ispreplete mrežu sebi odanih trabanata i postanete nedodirljiva kasta, sama sebi dovoljna.

Bilo je pitanje vremena kada će jedna demokratski deficitarna sredina iznjedriti sebi podobni novinarski kan, propali obiteljski tjednik Feral Tribune pokazao se kao idealna prilika, imao je određeni renome, a u stvarnosti nikakvu čitanost, jer inače se ne bi ugasio, bezobzira što se nekadašnji bračni par, Viktor Ivančić i Heni Erceg ponašao poput pijanih milijardera, bezobzira na intervenciju države, nesposobna uprava, što namjerno, što zbog neznanja dozvolila je da propadne jedan istinski komunistički bilten koji sa demokracijom nije imao baš nikakve veze, a ono malo profesionalaca završilo je na ulici, ostavljenih na cjedilu od dobro situiranih i poput ličkih medvjeda zaštićenih vlastodržaca. Goniči robova na kraju su kako i dolikuje izvukli deblji kraj, pravda je spora, ali dostižna i nemilosrdna. Marinko Čulić, Viktor Ivančić, dvojac bez kormilara još uvijek prima plaću a da ništa ne radi, tako nešto moguće je još samo u našoj državi, van svake pameti je primati novac za suštinski nerad i ljenčarenje.

Sva javnost, što moramo uzeti sa rezervom jer se radi o lijevo orijentiranim prodavačima magla a oni su uvijek u ogromnoj manjini, digla se na noge zabrinuta nad sudbinom « slavnih kolumnista «, tvrde HDZ opet proganja novinare, opet se vraćamo u mračne devedesete, međutim niti su neizbježni Slavko Goldstein i Zoran Pusić u pravu kad liju krokodilske suze nad izgubljenim ovcama propalog feralovog krda, niti se radi o slavnim kolumnistima, jer ako su bili toliko uspješni, toliko čitani, zašto su propali, tjednik sa tiražom od nekoliko tisuća prodanih primjeraka očito nikoga, osim uže rodbine te ponekog ekstremista, nije zanimao.

Ipak usprkos tome slažem se, svatko ima pravo u javnost iznijeti svoje mišljenje, čak i kad to mišljenje vrijeđa zdravu pamet čitave nacije, svatko a onda i već spomenuti dvojac bez kormilara. Druga je stvar što je tržište, kao stvarni feralov sudac , presudilo tom tjedniku, tržišna utakmica je nemilosrdna, ili jesi ili nisi, nema sredine, njih dvojica su pokazali što znaju, javnost je to odbacila, stvar je jednostavna, čista matematika, egzaktna znanost i ovaj puta nepogrešivo je dokazala svu apsurdnost tvrdnji u kružoku Zorana Pusića i ekipe.

No to i nije glavni probleme hrvatske medijske zbilje, dvostruki kriteriji bi nas najviše trebali zabrinuti. Kad su redom sa hrvatske televizije letjeli profesionalci, mladi ljudi i poneki stariji vuk, nakon januarske revolucije, od Saše Kopljara, Mirjane Hrge, Ive Gačić do Obrada Kosovca i Ljiljane Bunjevac-Filipović , sve novinari u punom naponu snage ili sa velikim životnim iskustvom protjerani su na medijsku marginu ili bili prisiljeni na degradirajući status, šuti i radi, osnovna nit je bila tih vremena. Tada nitko nije našao za shodno uzeti u zaštitu spomenute novinare, masovna čistka provedena je pod paskom režima kirurški precizno, bezbolno u kristalnoj noći hrvatske televizije. Gdje su tih vremena bili lažni zagovaratelji demokratske svijesti u Hrvata, « Anđeli garava lica « šutke su uz neskriveno odobravanje promatrali ovaj progon.

Je li se danas tko sjetio zaštititi jednog barda našeg novinarstva Tihomira Dujmovića, nakon što je dobio otkaz u Večernjem listu, je li se tko sjetio progonjenih novinara iz Glasa Istre od strane jedne regionalne strančice kojoj su inače puna usta demokracije, dok u svom demokratskom predahu ne pregovaraju sa pravim, izvornim talijanskim fašistima? Da ne idemo dalje u povijest za vrijeme komunističke diktature, novinari su završavali po zatvorima, na Golim otocima, na robiji zbog nekoliko pogrešnih, režimu nepodobnih rečenica, djelom zahvaljujući danas aktualnim čuvarima demokratskog poretka i stvarnim cenzorima na hrvatskom medijskom prostoru.

To su dvostruki kriteriji, postoji jedna latinska izreka za cijeli ovaj cirkus, no i ona se izlizala, dok je tome tako, ne vidimo razloga za krokodilske suze ( gdje će suza nego na oko ) nad otužnom sudbinom dvojca bez kormilara.

četvrtak, 05.02.2009.

RUDAN, RUKOMET, JUGONOSTALGIČAR, LAUŠIĆ

Odjeci tjedna ( 9. )

Jugoslavija je bila najljepša država u kojoj smo svi sretno živjeli, reče mirni čovjek iz zagrebačkih Sesveta.

Tjedan koji je za nama obilovao je nizom događaja, pa idemo redom. Teško je u cijelom kolopletu događanja izdvojiti nešto posebno, no pokušat ćemo kroz kratki tjedni osvrt istaknuti ono što po našem subjektivnom mišljenju čini glavno obilježje proteklih sedam dana:

Flaster na usta



Povučena, tipična, hrvatska domaćica, kakvih u Hrvatskoj ima na tisuće, Vedrana Rudan, skandalizirala je inače osjetljivu hrvatsku javnost jednom od svojih rijetkih izjava, Naime, otvoreno je progovorila o jednom u nizu nemilosrdnih ratova koji se vode po svijetu, u svom stilu povučena domaćica, njegovateljica, kućepaziteljica, izgovorila je ono što većina građana misli, ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta. Kakvo je to vrijeme došlo, više ni obični, mali ljudi, ne mogu javno izraziti svoje mišljenje. Ništa nam drugo ne preostaje osim staviti flaster na usta, uostalom nije naše da mislimo, naše je da šutimo, drugi misle umjesto nas. Koliko dobro, možemo vidjeti posljednjih godina, svakim danom, u svakom pogledu, sve više napredujemo.


Kako to i biva u jednoj istinski demokratskoj zemlji, mirna žena, do sada javnosti nepoznata, svojom izjavom postala je slavna, poznatija čak i od Simone Gotovac, a to je kod nas jako teško biti. Naravno, Hrvatska ne bi bila Hrvatska, da se ne brine za svoje građane, u rekordnom roku i po svim demokratskim uzusima, tvrtka za koju je radila umiljata Vedrana udijelila joj je ekspresni otkaz, u ime demokracije, a onda i u ime jedne, jedine, univerzalne istine, naravno.

Pola pijem, pola Šarcu dajem



Ne, ne radi se o legendarnom saborskom zastupniku, velikom ratniku i jednom od siromašnijih Hrvata Ljubi Česiću Rojsu, iako je general tvorac ove znamenite te uvijek aktualne rečenice. Hrvatski rukometaši u ne baš sjajnom finalu izgubili su od izrazito jakih Francuza, sasvim zasluženo. Francuska je u presudnom trenutku bila jača momčad, znala je što želi, što je najvažnije znala je kako svoju želju pretvoriti u stvarnost. Dojma smo kako su pakleni izgorjeli u prevelikoj želji, više sputani atmosferom u zagrebačkoj Areni , nego motivirani. Kad u finalu ne postignete zgoditak više od 17 minuta, poglavito protiv Francuza, osim poraza se ne možete nadati ničemu više. Tko je presudio?


Naši najvažniji igrači, posebno se to odnosi na Ivana Balića, totalno su podbacili. Već duže vremena Ivano nije na nekadašnjoj razini, to treba otvoreno reći. Međutim posebno nas je zgrozilo ponašanje čovjeka koji je velikom broju mladih Hrvata više od uzora, osvojenu medalju, umjesto oko vrata kapetan hrvatske rukometne reprezentacije spremio je u džep, očigledno revoltiran, rezigniran, ljut, nadajmo se najviše na sebe, jer je ujedno i najveći krivac. Očekivati pobjedu nakon što vam glavni igrač u finalu svjetskog prvenstva zabije jedan gol jednako je realno kao što je očekivati ekspediciju hrvatskog svemirskog broda na Mars.


Tvorac ove zlatne generacije, Lino Červar, nakon finala i nakon što ga je puk oduševljeno pozdravio na prepunom Jelačić trgu, suočio se sa salvom degutantnih optužbi. Čovjeka koji je prema svim objektivnim pokazateljima najveći krivac što javna televizija nije imala svoje kamere na utakmicama svjetskog prvenstva. Nećemo o imenima, ali treba konstatirati, tko puno pije, trijezan baš i nije.


Bivši nositelj liste nekadašnjeg Saveza Komunista Hrvatske, te osoba koja se u svojoj očinskoj ljubavi dobro pobrinula za svoju familiju, poglavito se to vidi na televiziji uredno financiranoj novcem poreznih obveznika, izvolio je izbornika Červara optužiti za sve hrvatske poraze u posljednjih pet godina. Treba li ovo komentirati? Zar baš niti jednom igrači nisu bili odgovorni, zar niti jednom kvaliteta naših protivnika nije bila glavni krivac porazu, sportski i časno je izgubiti od boljeg takmaca, isto tako osvojenu medalju, makar i ne bila željenog sjaja, sportaš mora sportski prihvatiti, ako je sportaš, u suprotnom se pretvara u demagoga direktno omalovažavajući suparnika koji je u određenom trenutku bio bolji, jednostavno kvalitetniji. Ovaj prigovor ide direktno na adresu našeg najboljeg igrača Ivana Balića, koji nažalost svoju kvalitetu nije potvrdio na upravo završenom prvenstvu svijeta u rukometu. Mnoštvo trofeja, u samo šest godina, ogroman su uspjeh za jednu malu zemlju poput Hrvatske, to je činjenica koju sam spremna potvrditi čak i nakon gajbe piva i tri litre rakije.

Za dobra stara vremena




Bila je to najljepša država, bila je to država bez granica, tu smo svi lijepo živjeli i sretni bili, bila je to naravno Jugoslavija.


Ovo je izjavio dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić za vrijeme prijateljskog druženja sa srpskim predstavnicima sedme sile. Budući da nitko u ovoj zemlji nije upoznat sa brojnim eskapadama trenutačnog vladara Maksimira sigurno da su ovakve rečenice začudile svu Balkansku javnost. Najveći Hrvat među Hrvatima, najveći Dinamovac među dinamovcima , vjerni progonitelj jugo-oficira i sve njihove djece, obožavatelj novinara za koje u rukavu osim ponekog sumnjivog Brazilca, uvijek ima neku toplu, prijateljsku riječ, još jednom je potvrdio štovanom pučanstvu svoju dosljednost.


Nije puno vremena prošlo od kada je kavanski intelektualac nabijao na onu stvar sve svoje neistomišljenike, novinare, Srbe, Židove,Muslimane, pred očima svih hrvatskih medija ovaj obožavatelj jeftinog turbio-folka i Svetlane Ražnatović prosuo je svoj primitivizam do sada nezapamćen u sportskoj povijesti naše zemlje. Kakva bi Mamićeva dijagnoza bila, teško je definirati ovako na brzinu, psihijatri se mjesecima bore sa tim fenomenom i još ništa nisu otkrili. Kako na čelu najvećeg hrvatskog nogometnog kluba opstaje čovjek koji je toliki novac bacio u bunar, a da su europski rezultati više nego porazni, zapravo radi se o svojevrsnom rezultatskom fijasku.


Kao što je nerazumljivo, zašto gradonačelnik metropole financira privatnu prćiju braće Mamić? I kad je doveo Dinamo na rub sportske katastrofe u ligu za bedaka Mamić je ostao u sedlu, mirni čovjek i fiktivni predsjednik Dinama Mirko Barišić u cijelom ovom ludilu oko Dinama tek je obični fikus. Kako drugačije nazvati čovjeka koji tolerira ovakvo ponašanje visokog dužnosnika jednog velikog kluba, kao što Dinamo jeste, ako ništa barem kluba bogate tradicije?


Striptiz u zračnoj luci, tuče u svečanoj loži, omalovažavanje BBB-a, prostačko ponašanje prema novinarima, opijanja po opskurnim krčmama, tek su neki od brojnih skandala u bogatoj biografiji maksimirskog vožda.


Koliko ga vole navijači modrih pokazali su masovnim prikupljanjem peticije za njegov definitivan odlazak iz Dinama, nažalost bezobzira na veliki broj prikupljenih potpisa, samo jedan čovjek može Mamića istjerati iz modrih salona, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Kad bi im politika okrenula leđa, složna braća bila bi prisiljena na egzodus iz Dinama. Bojimo se da se to neće tako skoro dogoditi, Mamiću je ovaj zakon o navijačima koji se najavljuje u saboru, više nego dobro došao, njegovi redari imati će opravdanje za obračun sa nepoćudnim plavim momcima. U očekivanju rješenja ovog gordijskog čvora, ljubitelju " narodne glazbe " tek jedna, ali prigodna pjesma: " cijelo selo, šmrče bijelo "…

Izdali me prijatelji, izdao me brat



Nitko ne može uvaliti u nevolju nekoga kao Hrvat, Hrvata. Najbolji primjer za to imamo na suđenju u jednom pomalo cirkusantskom procesu u Den Haggu. Da se hrvatski generali tamo brane od apsurdnih optužbi svima je poznato, žalosno je što se ostavljeni na milost i nemilost, kao da su naši časnici vodili neke svoje, privatne ratove, kao da se nisu borili za Hrvatsku, za koju su mnogi izgubili živote, obitelji, prijatelje.


Vrijeme apsurda ide iz krajnosti u krajnost, treba samo pogledati nekoliko godina unatrag, treba se prisjetiti tko je što govorio na znamenitim skupu pred dvjesto tisuća ljudi, na dupkom punoj splitskoj rivi, Možda se trebalo otvoreno reći ovom narodu, ulazak u Europsku unije treba platiti, plaća se u gotovini, a ceh plaćaju hrvatski branitelji. Bivši Tuđmanov tjelohranitelj, Mato Laušić ovih dana svjedoči u Haggu, svojim nastupom pred haškim sudištem, Laušić je uzburkao hrvatsku javnost, nedvosmisleno optuživši hrvatske generale, revno potvrdivši sve ono, što im inače objektivno haško tužiteljstvo stavlja na teret. Boljeg saveznika i svjedoka si doista tužiteljstvo nije moglo poželjeti, druga je stvar koliko je takvo svjedočenje vjerodostojno.


Naime, u vojsci se zna hijerarhija ne terenu poglavito u ratnim uvjetima, časnik kojeg haško tužiteljstvo sumnjiči za zločine nad srpskim civilima u vrijeme navodnih inkriminiranih događaja bio je miljama daleko, u susjednoj Bosni i Hercegovini, sa druge strane šef vojne policije tek je izašao na svjetlo dana uživajući u sigurnosti koju je za sobom ostavila vojska generala kojeg sada taj isti teško tereti u Haggu. Nema se tu što dugo raspravljati, ionako smo se izgubili u pravnim zavrzlamama, stvari su kristalno jasne, ako je netko za nešto odgovoran, onda se zna tko bi to bio, najmanje prste u svemu tome imaju istinski ratnici, heroji Domovinskog rata.


Međutim, umjesto pravde dobili smo privatne obračune, kojima se danas pokušavaju preko leđa zatočenih časnika , oprati nečiji grijesi iz prošlosti, drugim riječima, kupiti bolja prošlost, kako budućnost ne bi proveli iza rešetaka. Tako je to, kada pravde nema, psi rata izlaze na svjetlo dana. Da nije tragično, mogli bi i zapjevati, onu slavonsku: " alaj volim kad godina izda sve poskupi, pojeftini p… "

utorak, 03.02.2009.

GLUPOSTI BOŽE SUŠECA

U jučerašnjem osvrtu na netom završeno svjetsko prvenstvu u rukometu, Sušec se obrušio na Linu Červara...

Hrvatska televizija potpuno je izgubila orijentaciju i smisao za realnost, objektivnost i zdrav razum prije svega. U jučerašnjem opsežnom osvrtu na netom okončano svjetsko prvenstvo u rukometu, igrano u Republici Hrvatskoj, bard televizijskog sportskog novinarstva, vječni Božo Sušec, inače stalni komentator svih većih rukometnih utakmica naše repke kada ih prenosi Hrvatska televizija, obrušio se na izbornika rukometne reptrezentacije Hrvatske te ga označio glavnim krivcem što Hrvatska jučer nije svladala jake Francuze u finalnoj utakmici.


Veliki, novinar, ali i veliki manipulator, kao i primjer nepotizma na javnoj televiziji Božo Sušec, koji je dobro uhljebio svog sina na HTV-u, inače dosadnog i više nego ispodprosječnog komentatora sportskih susreta, Sašu Sušeca, nabrojio je čitav niz gluposti u svom komentaru na odigrano finale SP 2009. Sasvim je jasno da svatko od nas ima pravo na vlastito viđenje neke sportske priredbe i da je to subjektivan doživljaj pojedinca, međutim Sušec stariji nije bilo tko, radi se o preiskusnom sportskom novinaru, koji je nekoć davno imao ambiciju baviti se politikom, a koji usput radi na javnoj televiziji, televiziji čiju pretplatu iz nekih čudnih, neshvatljivih razloga svi plaćamo, odnosno Sušec svojim stavovima kreira javno mijenje u Hrvatskoj, a danas je otvoreno otvorio lov na najuspješnijeg hrvatskog trenera svih vremena, Linu Červara.


Bez grižnje savjesti, opalio je iz svih oružja po Lininoj taktici te postavljanju igre protiv turbo jakih Francuza, optuživši izbornika za eksperimentiranje u pogrešnom trenutku, ali ni u jednom trenutku nije spomenuo katastrofalan dan našeg navodno najboljeg igrača Ivana Balića ( najboljeg, po čemu, to nije opravdao na ovom prvenstvu, a od stare slave se ne živi, posebno ukoliko ste sportaš, svaki novi dan, novo je dokazivanje ), u samo jednom trenutku okrznuo je tragikomičan danski sudački par. Sramota da nije spomenta jedna iz aviona vidljiva činjenica, u ovom trenutku Francuska je bolja, jača momčad od Hrvatske, to je glavni razlog što nismo prvci. Dakle ,prema Sušecu Lino je kriv, osobno smatram nelogičnim da igra Šprem na krilu, umjesto Hrvatina koji opet ponavljam, nije briljirao, ali je ipak korektno odigrao svih devet tekmi na prvenstvu, što je još važnije, tih svih devet utakmica smo uvjerljivo dobili. Iako ja utakmicu u skupini protiv Francuza ne računam, iskusni Francuzi vješto su nam prodali foru i dali pobjedu u jednoj nevažnoj utakmici.


Međutim Lino je bio najbolji, bio je heroj, bio je vrhunski stručnjak, dok smo pobjeđivali, kako je odjednom nakon devet fantastičnih pobjeda izgubio sve znanje koje je prije toga imao, i prema priznanju Bože Sušeca, za kojeg i inače je poznato da ne ljubi previše našeg izbornika, no njihova ljubav je obostrana. Ovo je bio nekorektan, huškački, osvrt na jedno ipak uspješno prvenstvo, umjesto da se radujemo rezultatima koje nema niti jedna reprezentacija ovog stoljeća, mi po dobrom hrvatskom običaju pljujemo na tanjur iz kojeg se hranimo. Nije Hrvatska izgubila, kako tvrdi Sušec, sve najvažnije utakmice u zadnjih pet godina, naprotiv, mi smo ih dobili, naši dečki na svakom natjecanju, desetkovani ozljedama učinili su sve, pa i više od toga, što se u datom trenutku učiniti moglo, a Lino kao trener izvukao je iz njih maksimum, uz minimalan broj grešaka. Lako je biti generalom poslije bitke, takvih je u Hrvatskoj zaita bezbroj, jedan od njih je i tata Sušec. Samo da se prisjetimo kako su tih godina prolazili Rusi, Španjolci, Danci, Njemci odmah nam bude jasno odakle " vjetar tamjana nosi ".


Hrvatska televizija doživjela je debakl izgubivši utrku da direktno prenosi najvažniju sportsku priredbu u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas, nikakav komentar u stilu: " napad je najbolja obrana ", neće sprati tu ljagu sa naše javne televizije, ekipa sa Prisavlja i inače izgubljena u magli, izgubila je u nadmetanju sa jednom ipak manjom televizijskom kućom i to je ponavljam čisti debakl. Kad vidim tko sve tamo radi, odmah mi bude jasno zašto. Umjesto prenosa na TV-u, imali smo direktne, nemaštovite radijske prenose Hrvatskog radija, za čiju nemaštovitost odgovoran je i sam tata Sušec, obzirom da je kreirao te sa suradnicima prenosio rukometne susrete. Slušatelji hrvatskog radija danima će nositi posljedice trauma iziritirani kreštavim glasom HTV-ovog komentatora, na njegovom mjestu ipak bi prvo dobro pomeo ispred svojih vrata, kad pogledamo prema Prisavlju, vidimo da se tu ima što i vidjeti. Da ti pamet stane. Pogavito ako znamo da je ON, Božo Sušec najodgovorniji što je televizija koji svi mi još uvijek plaćamo izgubila utrku sa komercijalnim te ipak manje utjecajnim RTL-om. Da li je Sušec pijanica kako tvrdi Červar? Pa nakon ovih riječi, trijezan nije, svakako.

ponedjeljak, 02.02.2009.

JESMO LI MOGLI VIŠE OD SREBRA?

Srebro zlatnog sjaja



Usprkos nekim nelogičnostima kod suđenja, Francuzi su zasluženo pobijedili Hrvatsku u nevjerojatno tvrdom finalu...

Još jednom se potvrdilo da se dan po jutru poznaje, a jutro nije počelo dobro. Ivica Kostelić, fenomenalni hrvatski skijaš, trenutno u životnoj formi, vozio je jednu od ključnih slalomskih utrka u svojoj karijeri. Čovjek koji doista nema sreće sa ozljedama, a sreća i zdravlje osnovni su preduvjet da bi sportaš ostvario vrhunski rezultat. Svi znamo što je taj momak prošao u svojoj karijeri, koljeno, ruke, leđa, noge, nema što nije slomio, u ranoj mladosti više je bio po ambulantama i bolnicama nego u svom prirodnom okruženju, više nego na startu utrka svjetskog kupa.


Sve je to iza njega, a ove sezone sav trud mu se vraća, kao i uvijek život iako ponekad nepravedan zna nagraditi trud i upornost čovjeka, uostalom nije bez vraga ona, kako sreća prati hrabre. Stoga nam je najnovija ozljeda popularnog Ivice strašno teško pala, svima nama koji volimo sport i koji se radujemo svakom dobrom rezultatu naših, hrvatskih sportaša. Konkurenti za ukupnu pobjedu svjetskog kupa nisu se proslavili, 13. mjesto Benjamina Reicha, te 4. mjesto Grangea, nudili su životnu priliku Kosteliću da pobjegne pratnji na veliku prednost..


Danas nije išlo, ozljeda leđa natjerala je Ivicu Kostelića da se spusti niz obronke Garmisch-Partenkirchena praktički više mrtav, nego živ. Ipak osvojeno je novih sedam bodova, prednost se istopila, na 36 bodova, ali sutra je novi dan, neka nova utrka, vjerujemo sa boljim rezultatom uz nastup prije svega potpuno zdravog Ivice Kostelića, možda već na svjetskom prvenstvu u Valdisereu.


Ove nedjelje sve je bilo podređeno rukometu, ( meni je tim teže palo što su nam propale karte za finale, zbog prometne nezgode na cesti Zagreb-Sisak, tek kasnije sam saznao za alternativni i puno duži pravac Sisak-Popovača-Kutina-Zagreb, čovjek zaboravi, što bi Dalmatinci rekli, prebacila me pamet ), Hrvatska se suvereno prošetala dosadašnjim tijekom svjetskog prvenstva, devet nastupa, devet blistavih pobjeda, svi, baš svi navijači paklenih kauboja bili su uvjereni kako je Francuska tek posao koji moramo odraditi u finalu, a zlato će nam pasti sa neba,. Svoj optimizam temeljeći na potpuno nevažnoj utakmici kada je Hrvatska bez Metličića i Balića ( možda je u tome tajna ) pregazila Francuze, zaista smo šampioni kad su u pitanju prijateljske utakmice. Odmah treba reći, ovo nije neuspjeh, srebrena medalja veliki je uspjeh, kako je lijepo netko rekao: « u čemu su to Hrvati još drugi na svijetu «? Međutim ostaje gorčina, dojam da se moralo više, svi smo očekivali više prvenstveno što igramo doma, pred svojim navijačima. Kad već govorim o navijačima, možda se to nekome neće svidjeti, moj subjektivni je dojam da su Dalmatinci napravili puno bolju, bučniju, pravu vatrenu domaćinsku atmosferu, čini se kako su Zagrepčani bili previše rezervirani ( sve do spektakla na trgu večeras ), južnjačko srce ipak je južnjačko srce. U finalu nismo uspjeli jer su Francuzi bili bolji, to treba priznati, sportski čestitati pobjedniku, sasvim zasluženo, u ovom trenutku Francuska je bolja, čvršća momčad, pogotovo ako naš navodno najbolji igrač Ivano Balić zabije tek jedan gol uz ogroman broj netočnih dodavanja, da bi se dobilo finale svjetskog prvenstva u ekipi morate imate barem četiri vrhunski raspoložena igrača.


Veličamo naše vratare, ali i to je subjektivna, neutemeljena procjena, naime dovoljno je pogledati statistiku ukupno obranjenih lopti svih vratara ovog SP, ni Losert ni Alilović, nisu pri vrhu, a poznato je što vratar znači u presudnim trenucima finalnog dvoboja. Vidjeli smo to kada je francuski golman obranio PET čistih zicera našem indisponiranom, neraspoloženom lijevom krilu Goranu Špremu, nažalost nije mi jasno zašto se mijenjala momčad koja pobjeđuje, gdje se izgubio Hrvatin koji nije briljirao, ali koji je korektno odigrao svjetsko prvenstvo,? No lako je biti general poslije bitke, takvih je barem u Hrvatskoj 4,5 milijuna.


Mnogi su govorili kako je ovo kraj jedne zlatne generacije, zadnja šansa, oproštaj pred mirovinu, iako se po godinama radi o jednoj od najmlađih reprezentacija ovog svjetskog prvenstva. Cilj takvih rovokopača bio je Lino Červar, popularni Mago di Umago, šest je godina izbornik najuspješnijeg hrvatskog sportskog kolektiva. Vrhunski stručnjak, došao je za kormilo rukometne repke u trenutku kada smo bili na samom dnu, samo nas je pogled na trofejnu dvoranu nostalgično podsjećao na dane slave i ponosa, na dane iz Atlante, Olimpijske igre i zlatnu medalju, generacije Saračevića, Šole, Loserta, Smajlagića, Puca., a deseto mjesto sa europskog prvenstva 2002. godine držala nas je u surovoj stvarnosti koju je naš rukomet tih godina živio. Nakon toga, došao je u to vrijeme anonimni, javnosti nepoznati Lino Červar, mnogi su bili protiv toga, htjeli su povratak legendarnog Kljuna, Kljajića, izbornika iz Atlante 96. Sve se poklopilo, kako to samo sudbina može posložiti i krenula je najljepša sportska priča, bajka koju živimo i danas, šest sjajnih godina. Tri srebra, dva zlata, osam polufinala, ima li tko bolji? Nitko, pa čak ni velika i moćna Francuska. Tu prči nije kraj, Hrvatska ide dalje sa Linom, nekim novim dečkima i najboljima koji su nam iznjedrile ove tekme sa prvenstva svijeta u Hrvatskoj. Gdje su danas, Španjolska, jedna Njemačka ili Danska, nigdje, a to sve govori.?


Kao što sam rekao, zaslužena pobjeda Francuza, usprkos danskim « lopovima «, usprkos tendencioznom suđenju, kriminalno loš sudački par nije utjecao na konačni rezultat utakmice, ali je upropastio finale, sjeckajući igru, uništio je neizvjesnost ovog finala, koje nas igrom nije oduševilo, iako je publika nadoknadila sve propuste naših igrača, dostojanstveno navijajući i kad je bilo jasno da je sve izgubljeno i da je kraj blizu. Gotovo je, pao je zastor za najveću sportsku priredbu koju je ova država organizirala od svoje samostalnosti od svog osamostaljenja do danas, uz par anomalija u Zadru i Poreču, sve je prošlo u potpunom redu, bilo je ovo sigurno najbolje organizirano svjetsko rukometno prvenstvo do sada, 21. SP u rukometu, završeno je. Francuska zasluženo, nama ostaje tuga i osjećaj, možda smo mogli, da…


Biti će prilike, već za manje od godinu dana u Austriji, novi sukob divova, u finalu europskog prvenstva. Novo finale i prilika za revanš, zašto ne?