Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 11.02.2009.
Prochymal – čudotvorni lijek ili tek prvi korak?
Novi lijek otkriven u Americi na bazi matičnih stanica izazvao je pravu revoluciju među pacijentima u svijetu, ali i kod nas...
Pravu revoluciju u konvencionalnoj medicini izazvala je pojava novog, revolucionarnog lijeka ( neki su skloni nazvati ga čudotvornim eliksirom iako se radi o intravenskom načinu primjene ), Prochymala, odnosno prvog lijeka temeljenog na bazi matičnih stanica, nastalog genetičkom manipulacijom, iz matičnih stanica dragovoljnih donatora, a koji ima široku primjenu u medicini. Iako je lijek tek nedavno završio prvi dio eksperimentalne faze, u Americi taj lijek je već dostupan pacijentima po cijeni od dvadeset do trideset tisuća dolara, što bi kod nas prevedeno u kune značilo zaokruženu cifru od 150.000 kuna. Američka i Europska agencija za lijekove u hitnu su proceduru za registraciju uvrstile prvi lijek koji je dobiven od ljudskih matičnih stanica i koji, prema obećavajućim rezultatima kliničkih ispitivanja, daje nadu u izlječenje do sada neizlječivih bolesti. Lijek je proizvela tvrtka Osiris Therapeutics, vodeća svjetska kompanija za istraživanje matičnih stanica.
Ovaj novi, po mnogima revolucionarni lijek mogao bi biti od neprocjenjive koristi kod transplantiranih bolesnika kojima prijeti odbacivanje organa, te oboljelima od Crohnove bolesti. Lijek se ispituje i za liječenje šećerne bolesti tipa 1., ali kod pacijenata koji su pretrpjeli srčani udar, konačno ispitivanje moglo bi biti gotovo za najkasnije godinu dana. Međutim važno je naglasiti da se Prochymal već primjenjuje kod transplantiranih bolesnika koji su suočeni sa eventualnom mogućnošću odbacivanja transplanta, dok je kod transplantiranih osoba mogućnost izlječenja, odnosno spašavanja organa sa jednom ili dvije doze intravenskog ubrizgavanja jedne do dvije molekule Prochymala gotovo stopostotna, kod bolesnika sa Crohnovom bolešću to nije slučaj, budući da je ipak potrebno do kraja provesti određena ispitivanja i način primjene. Moguće izlječenje bolesti, koje su se do sada smatrale neizlječivima, potaknulo je i kronične bolesnike u Hrvatskoj da počnu razmišljati odlasku u inozemstvo na terapiju, ne čekajući da se lijek registrira kod nas. Ovaj lijek rezultat je ispitivanja dugog petnaest godina, no rezultat je više nego senzacionalan, poglavito ako se promatra iz kuta osoba koje žive sa transplantiranim organom, naime poznato je da su organi presađeni od druge osobe, bilo stradale u prometnoj nezgodi ili od nekog obiteljskog donatora, što je čest slučaj kod transplantacije bubrega, jer osoba sa jednim bubregom može voditi jednako kvalitetan život kao i osoba sa oba organa, često izloženi mogućnosti odbacivanja, zbog reakcije imunološkog sustava vlastitog organizma, upravo da ne bi došlo do odbacivanja organa ( najbolji primjer tome je slučaj poznatog hrvatskog nogometnog reprezentativca Ivana Klasnića, naime njegov prvi transplantirani organ odbačen je u začuđujuće kratkom roku, što inače nije pravilo, tu možemo smatrati da se radilo o liječničkoj pogrešci ili nepotrebnom forsiranju transplantacije a da transplantirani organ nije bio baš velikog stupnja podudarnosti sa primateljem, takav problem danas bi se izbjegao primjenom Prochymala ) pacijenti uzimaju čitav niz izuzetno jakih, takozvanih imunosupresiva ( lijekova koji se kombiniraju radi zaštite doniranog organa od odbacivanja ), koji itekako štete organizmu te slabe imunološki, obrambeni sustav bolesnika.
Imunoupresivi, poglavito do prije jednog desetljeća, odnosno prije pojave nove vrste antibiotika i nove generacije imunosupresiva, bili su uzročnici velikih problema kod pacijenata sa presađenim organom, s jedne strane održavali su transplant na životu sa druge strane ugrožavali su život pacijenta slabeći im imunološki sustav što je dovodilo do česte pojave infekcija, nerijetko sa smrtnim ishodom. Stoga je razumljivo oduševljenje sa kojim je kod osoba sa transplantiranim organom prihvaćena najava ovog revolucionarnog lijeka, pogotovo kod osoba sa transplantiranim srcem, koji su ujedno i najugroženija kategorija.
Nikakvog spora ne može biti, ukoliko se najave sa početka ovog članka obistine, radi se o pravoj revoluciju u razvoju medicine, revoluciji koja donosi spas tisućama bolesnika ovisnih o izuzetno skupim, i štetnim lijekovima koji se trenutno primjenjuju.
Ako se malo vratimo u prošlost, ne puno, tek desetak godina, vidjeti ćemo kako se transplantacijska medicina razvijala, iako se ponekad čini nedovoljno brzo, što bi moglo biti točno, poglavito ako uzmemo u obzir neophodnu, za život potrebnu terapiju hemodijalizom kod pacijenata sa insuficijentnim radom bubrega, možemo vidjeti da se ipak nešto kreće. Naime, krajem devedesetih pojavio se lijek Cell Cept, lijek iz nove generacije imunosupresiva, koji je postepeno, nažalost dosta sporo, zamijenio do tada neprikosnoveni Imuran ( lijek iz stare garde imunosupresiva, prva i druga generacija ), taj lijek nije bio dostupan i primjenjivan kod nas sve do 2001. godine, te su ga pacijenti bili prisiljeni kupovati o vlastitom trošku po mjesečnoj cijeni od 1000 njemačkih maraka u Austriji, Švicarskoj ili Njemačkoj. Cell Cept tada je bio revolucionarni lijek za pacijente sa transplantiranim organom, daleko efiikasniji, i što je strašno bitno, znatno blaži, da se tako jednostavno izrazim, od poprilično kancerogenog Imurana. U najnovije vrijeme ( posljednjih godina ) u transplantacijskoj medicini koristi se novi lijek, kod pacijenata sa većim rizikom odbacivanja organa, Prograf, znatno efikasniji od Consuprena ili Sandimuna ali i nešto opasniji sa više nuspojava prema ostalim dijelovima organizma kod pacijenta sa presađenim organom, uzimaju ga većinom pacijenti sa transplantiranim srcem.
Kao što vidite, niti jedan od ovdje navedenih lijekova nije baziran na genetičkoj manipulaciji, nije zasnovan na manipulaciji matičnim stanicama, stoga je doista sa velikom dozom optimizma dočekan Prochymal u transplantacijskoj medicini, budući da jamči izlječenje, buduči da lijek ima regeneracijska svojstva, odnosno priječi odbacivanje organa, što je kod ovakvih pacijenata i najvažnije. Međutim totalno rješenje problema pacijenata u transplantacijskoj medicini u ne tako davnoj budućnosti, jeste totalna primjena genetike u toj grani medicine. Kloniranje organa? Zašto ne.
Zadržao sam se ovdje na području koje najbolje poznajem, međutim, Prochymal je dao nadu, doduše u eksperimentalnoj fazi, sa obećavajućim rezultatima, i pacijentima sa dijabetesom, pa možemo razumjeti veliki broj poziva upućenih od strane bolesnika prema SVEUČILIŠNOJ KLINICI ZA DIJABETES, ENDOKRINOLOGIJU I BOLESTI METABOLIZMA VUK VRHOVAC u Zagrebu, na najavu novog lijeka pacijenti su doslovce zatrpali liječnike sa samo jednim pitanjem, ima li nade za nas? Osim inzulina, za dijabetičare efikasniji lijek nije poznat, međutim iz tvrtke koja je proizvela Prochymal, najavljuju da će ovaj lijek donijeti rješenje i za ovu opaku bolest od koje u Hrvatskoj boluje više od 130.000 Hrvata.
Možemo zaključiti, napokon se nešto kreće, drugim riječima rečeno, nakon niza neuspješnih pokušaja, konačno je i medicina zakoračila u 21. stoljeće, što će značiti spas za stotine tisuća bolesnika diljem svijeta.