četvrtak, 05.02.2009.

RUDAN, RUKOMET, JUGONOSTALGIČAR, LAUŠIĆ

Odjeci tjedna ( 9. )

Jugoslavija je bila najljepša država u kojoj smo svi sretno živjeli, reče mirni čovjek iz zagrebačkih Sesveta.

Tjedan koji je za nama obilovao je nizom događaja, pa idemo redom. Teško je u cijelom kolopletu događanja izdvojiti nešto posebno, no pokušat ćemo kroz kratki tjedni osvrt istaknuti ono što po našem subjektivnom mišljenju čini glavno obilježje proteklih sedam dana:

Flaster na usta



Povučena, tipična, hrvatska domaćica, kakvih u Hrvatskoj ima na tisuće, Vedrana Rudan, skandalizirala je inače osjetljivu hrvatsku javnost jednom od svojih rijetkih izjava, Naime, otvoreno je progovorila o jednom u nizu nemilosrdnih ratova koji se vode po svijetu, u svom stilu povučena domaćica, njegovateljica, kućepaziteljica, izgovorila je ono što većina građana misli, ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta. Kakvo je to vrijeme došlo, više ni obični, mali ljudi, ne mogu javno izraziti svoje mišljenje. Ništa nam drugo ne preostaje osim staviti flaster na usta, uostalom nije naše da mislimo, naše je da šutimo, drugi misle umjesto nas. Koliko dobro, možemo vidjeti posljednjih godina, svakim danom, u svakom pogledu, sve više napredujemo.


Kako to i biva u jednoj istinski demokratskoj zemlji, mirna žena, do sada javnosti nepoznata, svojom izjavom postala je slavna, poznatija čak i od Simone Gotovac, a to je kod nas jako teško biti. Naravno, Hrvatska ne bi bila Hrvatska, da se ne brine za svoje građane, u rekordnom roku i po svim demokratskim uzusima, tvrtka za koju je radila umiljata Vedrana udijelila joj je ekspresni otkaz, u ime demokracije, a onda i u ime jedne, jedine, univerzalne istine, naravno.

Pola pijem, pola Šarcu dajem



Ne, ne radi se o legendarnom saborskom zastupniku, velikom ratniku i jednom od siromašnijih Hrvata Ljubi Česiću Rojsu, iako je general tvorac ove znamenite te uvijek aktualne rečenice. Hrvatski rukometaši u ne baš sjajnom finalu izgubili su od izrazito jakih Francuza, sasvim zasluženo. Francuska je u presudnom trenutku bila jača momčad, znala je što želi, što je najvažnije znala je kako svoju želju pretvoriti u stvarnost. Dojma smo kako su pakleni izgorjeli u prevelikoj želji, više sputani atmosferom u zagrebačkoj Areni , nego motivirani. Kad u finalu ne postignete zgoditak više od 17 minuta, poglavito protiv Francuza, osim poraza se ne možete nadati ničemu više. Tko je presudio?


Naši najvažniji igrači, posebno se to odnosi na Ivana Balića, totalno su podbacili. Već duže vremena Ivano nije na nekadašnjoj razini, to treba otvoreno reći. Međutim posebno nas je zgrozilo ponašanje čovjeka koji je velikom broju mladih Hrvata više od uzora, osvojenu medalju, umjesto oko vrata kapetan hrvatske rukometne reprezentacije spremio je u džep, očigledno revoltiran, rezigniran, ljut, nadajmo se najviše na sebe, jer je ujedno i najveći krivac. Očekivati pobjedu nakon što vam glavni igrač u finalu svjetskog prvenstva zabije jedan gol jednako je realno kao što je očekivati ekspediciju hrvatskog svemirskog broda na Mars.


Tvorac ove zlatne generacije, Lino Červar, nakon finala i nakon što ga je puk oduševljeno pozdravio na prepunom Jelačić trgu, suočio se sa salvom degutantnih optužbi. Čovjeka koji je prema svim objektivnim pokazateljima najveći krivac što javna televizija nije imala svoje kamere na utakmicama svjetskog prvenstva. Nećemo o imenima, ali treba konstatirati, tko puno pije, trijezan baš i nije.


Bivši nositelj liste nekadašnjeg Saveza Komunista Hrvatske, te osoba koja se u svojoj očinskoj ljubavi dobro pobrinula za svoju familiju, poglavito se to vidi na televiziji uredno financiranoj novcem poreznih obveznika, izvolio je izbornika Červara optužiti za sve hrvatske poraze u posljednjih pet godina. Treba li ovo komentirati? Zar baš niti jednom igrači nisu bili odgovorni, zar niti jednom kvaliteta naših protivnika nije bila glavni krivac porazu, sportski i časno je izgubiti od boljeg takmaca, isto tako osvojenu medalju, makar i ne bila željenog sjaja, sportaš mora sportski prihvatiti, ako je sportaš, u suprotnom se pretvara u demagoga direktno omalovažavajući suparnika koji je u određenom trenutku bio bolji, jednostavno kvalitetniji. Ovaj prigovor ide direktno na adresu našeg najboljeg igrača Ivana Balića, koji nažalost svoju kvalitetu nije potvrdio na upravo završenom prvenstvu svijeta u rukometu. Mnoštvo trofeja, u samo šest godina, ogroman su uspjeh za jednu malu zemlju poput Hrvatske, to je činjenica koju sam spremna potvrditi čak i nakon gajbe piva i tri litre rakije.

Za dobra stara vremena




Bila je to najljepša država, bila je to država bez granica, tu smo svi lijepo živjeli i sretni bili, bila je to naravno Jugoslavija.


Ovo je izjavio dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić za vrijeme prijateljskog druženja sa srpskim predstavnicima sedme sile. Budući da nitko u ovoj zemlji nije upoznat sa brojnim eskapadama trenutačnog vladara Maksimira sigurno da su ovakve rečenice začudile svu Balkansku javnost. Najveći Hrvat među Hrvatima, najveći Dinamovac među dinamovcima , vjerni progonitelj jugo-oficira i sve njihove djece, obožavatelj novinara za koje u rukavu osim ponekog sumnjivog Brazilca, uvijek ima neku toplu, prijateljsku riječ, još jednom je potvrdio štovanom pučanstvu svoju dosljednost.


Nije puno vremena prošlo od kada je kavanski intelektualac nabijao na onu stvar sve svoje neistomišljenike, novinare, Srbe, Židove,Muslimane, pred očima svih hrvatskih medija ovaj obožavatelj jeftinog turbio-folka i Svetlane Ražnatović prosuo je svoj primitivizam do sada nezapamćen u sportskoj povijesti naše zemlje. Kakva bi Mamićeva dijagnoza bila, teško je definirati ovako na brzinu, psihijatri se mjesecima bore sa tim fenomenom i još ništa nisu otkrili. Kako na čelu najvećeg hrvatskog nogometnog kluba opstaje čovjek koji je toliki novac bacio u bunar, a da su europski rezultati više nego porazni, zapravo radi se o svojevrsnom rezultatskom fijasku.


Kao što je nerazumljivo, zašto gradonačelnik metropole financira privatnu prćiju braće Mamić? I kad je doveo Dinamo na rub sportske katastrofe u ligu za bedaka Mamić je ostao u sedlu, mirni čovjek i fiktivni predsjednik Dinama Mirko Barišić u cijelom ovom ludilu oko Dinama tek je obični fikus. Kako drugačije nazvati čovjeka koji tolerira ovakvo ponašanje visokog dužnosnika jednog velikog kluba, kao što Dinamo jeste, ako ništa barem kluba bogate tradicije?


Striptiz u zračnoj luci, tuče u svečanoj loži, omalovažavanje BBB-a, prostačko ponašanje prema novinarima, opijanja po opskurnim krčmama, tek su neki od brojnih skandala u bogatoj biografiji maksimirskog vožda.


Koliko ga vole navijači modrih pokazali su masovnim prikupljanjem peticije za njegov definitivan odlazak iz Dinama, nažalost bezobzira na veliki broj prikupljenih potpisa, samo jedan čovjek može Mamića istjerati iz modrih salona, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Kad bi im politika okrenula leđa, složna braća bila bi prisiljena na egzodus iz Dinama. Bojimo se da se to neće tako skoro dogoditi, Mamiću je ovaj zakon o navijačima koji se najavljuje u saboru, više nego dobro došao, njegovi redari imati će opravdanje za obračun sa nepoćudnim plavim momcima. U očekivanju rješenja ovog gordijskog čvora, ljubitelju " narodne glazbe " tek jedna, ali prigodna pjesma: " cijelo selo, šmrče bijelo "…

Izdali me prijatelji, izdao me brat



Nitko ne može uvaliti u nevolju nekoga kao Hrvat, Hrvata. Najbolji primjer za to imamo na suđenju u jednom pomalo cirkusantskom procesu u Den Haggu. Da se hrvatski generali tamo brane od apsurdnih optužbi svima je poznato, žalosno je što se ostavljeni na milost i nemilost, kao da su naši časnici vodili neke svoje, privatne ratove, kao da se nisu borili za Hrvatsku, za koju su mnogi izgubili živote, obitelji, prijatelje.


Vrijeme apsurda ide iz krajnosti u krajnost, treba samo pogledati nekoliko godina unatrag, treba se prisjetiti tko je što govorio na znamenitim skupu pred dvjesto tisuća ljudi, na dupkom punoj splitskoj rivi, Možda se trebalo otvoreno reći ovom narodu, ulazak u Europsku unije treba platiti, plaća se u gotovini, a ceh plaćaju hrvatski branitelji. Bivši Tuđmanov tjelohranitelj, Mato Laušić ovih dana svjedoči u Haggu, svojim nastupom pred haškim sudištem, Laušić je uzburkao hrvatsku javnost, nedvosmisleno optuživši hrvatske generale, revno potvrdivši sve ono, što im inače objektivno haško tužiteljstvo stavlja na teret. Boljeg saveznika i svjedoka si doista tužiteljstvo nije moglo poželjeti, druga je stvar koliko je takvo svjedočenje vjerodostojno.


Naime, u vojsci se zna hijerarhija ne terenu poglavito u ratnim uvjetima, časnik kojeg haško tužiteljstvo sumnjiči za zločine nad srpskim civilima u vrijeme navodnih inkriminiranih događaja bio je miljama daleko, u susjednoj Bosni i Hercegovini, sa druge strane šef vojne policije tek je izašao na svjetlo dana uživajući u sigurnosti koju je za sobom ostavila vojska generala kojeg sada taj isti teško tereti u Haggu. Nema se tu što dugo raspravljati, ionako smo se izgubili u pravnim zavrzlamama, stvari su kristalno jasne, ako je netko za nešto odgovoran, onda se zna tko bi to bio, najmanje prste u svemu tome imaju istinski ratnici, heroji Domovinskog rata.


Međutim, umjesto pravde dobili smo privatne obračune, kojima se danas pokušavaju preko leđa zatočenih časnika , oprati nečiji grijesi iz prošlosti, drugim riječima, kupiti bolja prošlost, kako budućnost ne bi proveli iza rešetaka. Tako je to, kada pravde nema, psi rata izlaze na svjetlo dana. Da nije tragično, mogli bi i zapjevati, onu slavonsku: " alaj volim kad godina izda sve poskupi, pojeftini p… "