Marketing
JESMO LI MOGLI VIŠE OD SREBRA?
Srebro zlatnog sjaja
Usprkos nekim nelogičnostima kod suđenja, Francuzi su zasluženo pobijedili Hrvatsku u nevjerojatno tvrdom finalu...
Još jednom se potvrdilo da se dan po jutru poznaje, a jutro nije počelo dobro. Ivica Kostelić, fenomenalni hrvatski skijaš, trenutno u životnoj formi, vozio je jednu od ključnih slalomskih utrka u svojoj karijeri. Čovjek koji doista nema sreće sa ozljedama, a sreća i zdravlje osnovni su preduvjet da bi sportaš ostvario vrhunski rezultat. Svi znamo što je taj momak prošao u svojoj karijeri, koljeno, ruke, leđa, noge, nema što nije slomio, u ranoj mladosti više je bio po ambulantama i bolnicama nego u svom prirodnom okruženju, više nego na startu utrka svjetskog kupa.
Sve je to iza njega, a ove sezone sav trud mu se vraća, kao i uvijek život iako ponekad nepravedan zna nagraditi trud i upornost čovjeka, uostalom nije bez vraga ona, kako sreća prati hrabre. Stoga nam je najnovija ozljeda popularnog Ivice strašno teško pala, svima nama koji volimo sport i koji se radujemo svakom dobrom rezultatu naših, hrvatskih sportaša. Konkurenti za ukupnu pobjedu svjetskog kupa nisu se proslavili, 13. mjesto Benjamina Reicha, te 4. mjesto Grangea, nudili su životnu priliku Kosteliću da pobjegne pratnji na veliku prednost..
Danas nije išlo, ozljeda leđa natjerala je Ivicu Kostelića da se spusti niz obronke Garmisch-Partenkirchena praktički više mrtav, nego živ. Ipak osvojeno je novih sedam bodova, prednost se istopila, na 36 bodova, ali sutra je novi dan, neka nova utrka, vjerujemo sa boljim rezultatom uz nastup prije svega potpuno zdravog Ivice Kostelića, možda već na svjetskom prvenstvu u Valdisereu.
Ove nedjelje sve je bilo podređeno rukometu, ( meni je tim teže palo što su nam propale karte za finale, zbog prometne nezgode na cesti Zagreb-Sisak, tek kasnije sam saznao za alternativni i puno duži pravac Sisak-Popovača-Kutina-Zagreb, čovjek zaboravi, što bi Dalmatinci rekli, prebacila me pamet ), Hrvatska se suvereno prošetala dosadašnjim tijekom svjetskog prvenstva, devet nastupa, devet blistavih pobjeda, svi, baš svi navijači paklenih kauboja bili su uvjereni kako je Francuska tek posao koji moramo odraditi u finalu, a zlato će nam pasti sa neba,. Svoj optimizam temeljeći na potpuno nevažnoj utakmici kada je Hrvatska bez Metličića i Balića ( možda je u tome tajna ) pregazila Francuze, zaista smo šampioni kad su u pitanju prijateljske utakmice. Odmah treba reći, ovo nije neuspjeh, srebrena medalja veliki je uspjeh, kako je lijepo netko rekao: « u čemu su to Hrvati još drugi na svijetu «? Međutim ostaje gorčina, dojam da se moralo više, svi smo očekivali više prvenstveno što igramo doma, pred svojim navijačima. Kad već govorim o navijačima, možda se to nekome neće svidjeti, moj subjektivni je dojam da su Dalmatinci napravili puno bolju, bučniju, pravu vatrenu domaćinsku atmosferu, čini se kako su Zagrepčani bili previše rezervirani ( sve do spektakla na trgu večeras ), južnjačko srce ipak je južnjačko srce. U finalu nismo uspjeli jer su Francuzi bili bolji, to treba priznati, sportski čestitati pobjedniku, sasvim zasluženo, u ovom trenutku Francuska je bolja, čvršća momčad, pogotovo ako naš navodno najbolji igrač Ivano Balić zabije tek jedan gol uz ogroman broj netočnih dodavanja, da bi se dobilo finale svjetskog prvenstva u ekipi morate imate barem četiri vrhunski raspoložena igrača.
Veličamo naše vratare, ali i to je subjektivna, neutemeljena procjena, naime dovoljno je pogledati statistiku ukupno obranjenih lopti svih vratara ovog SP, ni Losert ni Alilović, nisu pri vrhu, a poznato je što vratar znači u presudnim trenucima finalnog dvoboja. Vidjeli smo to kada je francuski golman obranio PET čistih zicera našem indisponiranom, neraspoloženom lijevom krilu Goranu Špremu, nažalost nije mi jasno zašto se mijenjala momčad koja pobjeđuje, gdje se izgubio Hrvatin koji nije briljirao, ali koji je korektno odigrao svjetsko prvenstvo,? No lako je biti general poslije bitke, takvih je barem u Hrvatskoj 4,5 milijuna.
Mnogi su govorili kako je ovo kraj jedne zlatne generacije, zadnja šansa, oproštaj pred mirovinu, iako se po godinama radi o jednoj od najmlađih reprezentacija ovog svjetskog prvenstva. Cilj takvih rovokopača bio je Lino Červar, popularni Mago di Umago, šest je godina izbornik najuspješnijeg hrvatskog sportskog kolektiva. Vrhunski stručnjak, došao je za kormilo rukometne repke u trenutku kada smo bili na samom dnu, samo nas je pogled na trofejnu dvoranu nostalgično podsjećao na dane slave i ponosa, na dane iz Atlante, Olimpijske igre i zlatnu medalju, generacije Saračevića, Šole, Loserta, Smajlagića, Puca., a deseto mjesto sa europskog prvenstva 2002. godine držala nas je u surovoj stvarnosti koju je naš rukomet tih godina živio. Nakon toga, došao je u to vrijeme anonimni, javnosti nepoznati Lino Červar, mnogi su bili protiv toga, htjeli su povratak legendarnog Kljuna, Kljajića, izbornika iz Atlante 96. Sve se poklopilo, kako to samo sudbina može posložiti i krenula je najljepša sportska priča, bajka koju živimo i danas, šest sjajnih godina. Tri srebra, dva zlata, osam polufinala, ima li tko bolji? Nitko, pa čak ni velika i moćna Francuska. Tu prči nije kraj, Hrvatska ide dalje sa Linom, nekim novim dečkima i najboljima koji su nam iznjedrile ove tekme sa prvenstva svijeta u Hrvatskoj. Gdje su danas, Španjolska, jedna Njemačka ili Danska, nigdje, a to sve govori.?
Kao što sam rekao, zaslužena pobjeda Francuza, usprkos danskim « lopovima «, usprkos tendencioznom suđenju, kriminalno loš sudački par nije utjecao na konačni rezultat utakmice, ali je upropastio finale, sjeckajući igru, uništio je neizvjesnost ovog finala, koje nas igrom nije oduševilo, iako je publika nadoknadila sve propuste naših igrača, dostojanstveno navijajući i kad je bilo jasno da je sve izgubljeno i da je kraj blizu. Gotovo je, pao je zastor za najveću sportsku priredbu koju je ova država organizirala od svoje samostalnosti od svog osamostaljenja do danas, uz par anomalija u Zadru i Poreču, sve je prošlo u potpunom redu, bilo je ovo sigurno najbolje organizirano svjetsko rukometno prvenstvo do sada, 21. SP u rukometu, završeno je. Francuska zasluženo, nama ostaje tuga i osjećaj, možda smo mogli, da…
Biti će prilike, već za manje od godinu dana u Austriji, novi sukob divova, u finalu europskog prvenstva. Novo finale i prilika za revanš, zašto ne?
Post je objavljen 02.02.2009. u 00:05 sati.