Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
nedjelja, 08.02.2009.
OTUŽNA SUDBINA FERALOVE DJECE
Hrvatska lije krokodilske suze (gdje će suza nego na oko) nad sudbinom izgubljene feralove djece...
Dok je Hrvatska bila u rukometnoj euforiji iza kulisa se vodio pravi medijski linč prema uspješnom mladom riječkom poduzetniku i donedavnom predsjedniku nogometnog kluba Rijeka, Robertu Ježiću.
Ne tako davno svi riječki šerifi, predvođeni sa Slavkom Linićem uživali su u društvu ovog poduzetnika, samo simboličnim članom HDZ-a, nadajući se nekoj kinti u trenutku kad je presušila česma njihovog stalnog sponzora, njihovog vjernog Vrhovnika. Rijeka je i inače zanimljiva sredina, iako srećom pošteđena ratnih razaranja, grad se nije ozbiljno pomakao sa mrtve točke godinama, najviše zaslugom nesposobnih lokalnih moćnika. Kad dugo imate vlast u jednoj sredini, ulijenite se, ispreplete mrežu sebi odanih trabanata i postanete nedodirljiva kasta, sama sebi dovoljna.
Bilo je pitanje vremena kada će jedna demokratski deficitarna sredina iznjedriti sebi podobni novinarski kan, propali obiteljski tjednik Feral Tribune pokazao se kao idealna prilika, imao je određeni renome, a u stvarnosti nikakvu čitanost, jer inače se ne bi ugasio, bezobzira što se nekadašnji bračni par, Viktor Ivančić i Heni Erceg ponašao poput pijanih milijardera, bezobzira na intervenciju države, nesposobna uprava, što namjerno, što zbog neznanja dozvolila je da propadne jedan istinski komunistički bilten koji sa demokracijom nije imao baš nikakve veze, a ono malo profesionalaca završilo je na ulici, ostavljenih na cjedilu od dobro situiranih i poput ličkih medvjeda zaštićenih vlastodržaca. Goniči robova na kraju su kako i dolikuje izvukli deblji kraj, pravda je spora, ali dostižna i nemilosrdna. Marinko Čulić, Viktor Ivančić, dvojac bez kormilara još uvijek prima plaću a da ništa ne radi, tako nešto moguće je još samo u našoj državi, van svake pameti je primati novac za suštinski nerad i ljenčarenje.
Sva javnost, što moramo uzeti sa rezervom jer se radi o lijevo orijentiranim prodavačima magla a oni su uvijek u ogromnoj manjini, digla se na noge zabrinuta nad sudbinom « slavnih kolumnista «, tvrde HDZ opet proganja novinare, opet se vraćamo u mračne devedesete, međutim niti su neizbježni Slavko Goldstein i Zoran Pusić u pravu kad liju krokodilske suze nad izgubljenim ovcama propalog feralovog krda, niti se radi o slavnim kolumnistima, jer ako su bili toliko uspješni, toliko čitani, zašto su propali, tjednik sa tiražom od nekoliko tisuća prodanih primjeraka očito nikoga, osim uže rodbine te ponekog ekstremista, nije zanimao.
Ipak usprkos tome slažem se, svatko ima pravo u javnost iznijeti svoje mišljenje, čak i kad to mišljenje vrijeđa zdravu pamet čitave nacije, svatko a onda i već spomenuti dvojac bez kormilara. Druga je stvar što je tržište, kao stvarni feralov sudac , presudilo tom tjedniku, tržišna utakmica je nemilosrdna, ili jesi ili nisi, nema sredine, njih dvojica su pokazali što znaju, javnost je to odbacila, stvar je jednostavna, čista matematika, egzaktna znanost i ovaj puta nepogrešivo je dokazala svu apsurdnost tvrdnji u kružoku Zorana Pusića i ekipe.
No to i nije glavni probleme hrvatske medijske zbilje, dvostruki kriteriji bi nas najviše trebali zabrinuti. Kad su redom sa hrvatske televizije letjeli profesionalci, mladi ljudi i poneki stariji vuk, nakon januarske revolucije, od Saše Kopljara, Mirjane Hrge, Ive Gačić do Obrada Kosovca i Ljiljane Bunjevac-Filipović , sve novinari u punom naponu snage ili sa velikim životnim iskustvom protjerani su na medijsku marginu ili bili prisiljeni na degradirajući status, šuti i radi, osnovna nit je bila tih vremena. Tada nitko nije našao za shodno uzeti u zaštitu spomenute novinare, masovna čistka provedena je pod paskom režima kirurški precizno, bezbolno u kristalnoj noći hrvatske televizije. Gdje su tih vremena bili lažni zagovaratelji demokratske svijesti u Hrvata, « Anđeli garava lica « šutke su uz neskriveno odobravanje promatrali ovaj progon.
Je li se danas tko sjetio zaštititi jednog barda našeg novinarstva Tihomira Dujmovića, nakon što je dobio otkaz u Večernjem listu, je li se tko sjetio progonjenih novinara iz Glasa Istre od strane jedne regionalne strančice kojoj su inače puna usta demokracije, dok u svom demokratskom predahu ne pregovaraju sa pravim, izvornim talijanskim fašistima? Da ne idemo dalje u povijest za vrijeme komunističke diktature, novinari su završavali po zatvorima, na Golim otocima, na robiji zbog nekoliko pogrešnih, režimu nepodobnih rečenica, djelom zahvaljujući danas aktualnim čuvarima demokratskog poretka i stvarnim cenzorima na hrvatskom medijskom prostoru.
To su dvostruki kriteriji, postoji jedna latinska izreka za cijeli ovaj cirkus, no i ona se izlizala, dok je tome tako, ne vidimo razloga za krokodilske suze ( gdje će suza nego na oko ) nad otužnom sudbinom dvojca bez kormilara.
