Sjajan marketinški potez ratnog dezertera, upravo kada na svjetlo dana izlazi njegovo novo štivo, "Volga, volga", tako to rade demokrate.
Miljenko Jergović, sarajevski pisac, ratni dezerter ( kako drugačije nazvati čovjeka koji je kukavički pobjegao iz rodnog grada u jeku neprijateljske agresije ), prošao je zanimljiv evolucijski ciklus, od fašističkog i šovinističkog cirkusanta do prvoklasnog borca protiv « Tuđmanovog režima «, u kojem se skrasio « četnikoliki « pisac , te pobjegao pred Karadžićevom hordom. Ako bi vječiti kandidat za premijera, odnosno predsjednik marginalne političke stranke, kolokvijalno nazvane, « ON i ONA «, Radimir Čačić, za Ivana Čehoka tijekom 1991. godine pomislio da je četnik, što bi tek rekao na eventualno ukazanje Miljenka Jergovića u Varaždinu, da je reinkarnacija Jevrema Simića – Drške, generalnog inspektora četničkih odreda.
Hebrang nasjeo na Jergovićevu provokaciju
Prostor bivše Jugoslavije vrvi demokratskim intelektualcima koji su tijekom devedesetih pobjegli pred najtežim problemima i pred velikosrpskom najezdom, nije Jergović jedini, nije čak ni bitan s obzirom na književni domet sarajevskog pisca, no Jergović je važan utoliko što je jedan od rijetkih književnika koji je shvatio moć medija, odnosno koji je potpuno ispravno zaključio da njegovo piskaranje neće nitko kupiti ukoliko ga prethodno dobro ne promovira, ovog puta kocka je pala na profesora Andriju Hebranga. Jergović nije mogao odabrati bolju metu, s obzirom na okolnosti u kojima se Hrvatska našla i s obzirom na političku situaciju, Hebrang je bio idealna žrtva, ne samo zato što je on izgledni predsjednički kandidat najjače hrvatske političke stranke, već ponajprije stoga što potpredsjednik HDZ-a svojim nekontroliranim izjavama nerijetko daje stimulans osobama bez skrupula, kakav je i Miljenko Jergović.
Nakon što je iz tko zna kojih razloga, Hebrang odgovorio Jergoviću kroz otvoreno pismo te time napravio početničku pogrešku, budući kako doista ne smatramo politički oportunim spuštati se na razinu ratnog dezertera iz Sarajeva, Hebrang je, otvorivši polemiku sa političkim marginalcem, sam sebi učinio medvjeđu uslugu, a Jergoviću dao važnost koju on objektivno nema, te njegovom najnovijem književnom uratku, « Volga, Volga « stvorio uvjete u kojima bi to štivo moglo ostvariti solidnu nakladu, čak i van kruga Jergovićeve obitelji, naravno, onog dijela obitelji koja ga se još uvijek nije odrekla. Što uopće jedan istaknuti političar, iz koje god opcije dolazio, ima polemizirati sa bivšim ljubiteljem četničkog pokreta? Zašto bi eventualni šef države morao poklanjati pažnju piscu koji godinama nosi kompleks Ivana Aralice?
Miljenko Jergović nakon kratkotrajnih « putešestvija « u tjedniku « Danas « u kojem je bio ratno huškački raspoložen, iako osobno svjestan da je po prirodi kukavica, proslavio se u razgovoru sa poznatim redateljem Jovanom Gligorijevićem ( zvani « Kale « ), kao i intrvjuom za srpski časopis " Vreme " koji je vodila " šarmantna " novinarka, Jovana Gligorijević. Na stranu sada je li Jergović podržao Dražu Mihajlovića ( Mihailovića ) kao istinskog borca protiv fašizma ili ga je ispravno kvalificirao kao najvećeg zločinca ovih prostora, sotonističkog ubojicu i krvnika, činjenica ostaje da je Miljenko Jergović bio neodređen prema notornom ratnom zločincu. Time su se njegovi demokratski potencijali, kojih tek sada vidimo nije ni imao, srušili poput « dvora od oraha «.
Vječita frustracija i kompleks Ivana Aralice
Tvorac « Sarajevskog Marlbora «, jedan je u nizu kritičara pokojnog predsjednika Tuđmana, što je legitimno, no njegov put od ratnog dezertera, koji nema nikakve veze sa strašnom sudbinom stotina tisuća Sarajlija tijekom višegodišnje opsade olimpijskog grada , dolaskom u Hrvatsku postao je svjestan svojih prosječnih kapaciteta, od tuda njegova opsjednutost klasikom hrvatske književnosti, Ivanom Aralicom, opsjednutost se s pretvorila u frustraciju, frustracija u mržnju.
Situacija u kojoj ratni dezerter i ljubitelj lika i dijela četničkog vojvode, sugerira profašističke stavove predsjedniku kluba HDZ-a, čiji je otac mučki likvidiran zbog svojih antifašističkih i prohrvatskih uvjerenja, krajnje je nakaradna, ovako nešto moguće je samo u Hrvatskoj. Andrija Hebrang ima čitav niz svojih « bisera «, ali Hebrang kao osoba, kao političar, pa ako hoćete i kao ratni ministar zdravstva, ima veze sa fašizmom kao Jergović sa moralom, ukoliko dezerteri bilo koje boje mogu imati moralni potencijal.
Tijekom rata, u zagrebačku bolnicu Rebro, danonoćno su slijetali vojni helikopteri, prevozeći čitav niz nesretnih bolesnika iz susjedne Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost, dobar dio njih na samom Rebru bio je podvrgnut najskupljem liječenju, mnogi su bili transplantirani, sve to u vremenima kada je ministar bio « fašista «. Na koji način je Jergović pridonio ovoj regiji, na koji način je on utjecao da se pobjedi rušilačko zlo krenulo iz Beograda? Ni na koji način, osim ako izuzmemo šteke potamanjenih Marlbora i ispijanja kave po zagrebačkim restoranima, dok je njegov rodni grad gorio u plamenu rata, čiji su zločinački temelji postavljeni još za vrijeme Draže Mihajlovića.
Post je objavljen 08.07.2009. u 19:06 sati.