utorak, 14.07.2009.

Zajednička priča - Jergović i " Čiča "

JERGOVIĆEVA KLINIČKA SLIKA

Opsjednutost sarajevskog bjegunca profesorom Hebrangom ušla je u svoju završnu, kliničku fazu, mali su izgledi za oporavak.




Tjednima traje intelektualna paljba sarajevskog bjegunca, Miljenka Jergovića, prema profesoru Andriji Hebrangu, pri tome uopće ne smatramo bitnim njegovu frustraciju Hebrangom, to je stvar osobnih afiniteta i trenutnog duševnog stanja, očito frustriranog ratnog dezertera, osebujnog, « četnolikog izgleda «.

Lassie se vraća kući

Intelektualac Jergovićevog tipa, u teškoj je psihičkoj krizi koju moramo respektirati, pogotovo ako znamo posljedice ratnih razaranja, kada je hrabro, kao većina njegovih istomišljenika, herojski sa svojim sugrađanima, podnosio višegodišnju opsadu Sarajeva. Kada bi to uistinu bilo tako i kada javnost ne bi bila upoznata kako je Miljenko Jergović zvani " Brada " , jedan od najozloglašenijih književnika ovih prostora, sramotni bjegunac iz « voljenog grada «, kojem je posvetio nekoliko stotina stranica demagoškog teksta u svojim « antiratnim romanima «, prije nego je emigrirao u " Tuđmanovu Hrvatsku ", onda bi i mogli razumjeti opsjednutost kolumniste Jutarnjeg lista, Hrvatskom u koju je pobjegao, Tuđmanovom Hrvatskom. Očito mu je i takva Hrvatska, bila draža od " Alijine Bosne i Hercegovine ", odnosno zemlje koja se očajnički branila od horde koja je na svojim kapama nosila isto znakovlje kao njegova pritajena književna muza, Draža Mihajlović.

Miljenko Jergović proslavio se intervjuom srpskom časopisu « Vreme «, koji je vodila « šarmantna, mlada gospođica «, Jovana Gligorijević ( međutim, prije petnaestak mjeseci Mijenko Jergović na terasi jednog beogradskog kafića u « u prijateljskom razgovoru « sa Jovanom Gligorijevićem, zvanim Kale, « poznatim redateljem «, biranim riječima govorio je o svom novom predmetu obožavanja, književnom uzoru, Draži Mihajloviću ), u tom fašističkom, sramotnom, veleizdajničkom intervjuu ( Jergoviću nije prvi puta da za dobre pare izdaje sve oko sebe, nakon što je prodao zemlju, « voljeni grad «, prodao bi rođenu mater, za bolju nakladu, barem tako govore oni koji su imali tu nesreću da ga samo jednom sretnu ), Jergović je na neki način odriješio grijeha Dražu Mihajlovića. Što i nije neki problem, budući kako je intelektualac i « moralni redikul « odlučio živjeti u zemlji koja je četništvo rehabilitirala, kao oslobodilački pokret.

Tko danas ima najviše novca u državi potpuno devastiranoj komunističko-fašističkom diktaturom za vrijeme Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja? Naravno, odgovor je sasvim jednostavan, ostaci četništva i sljedbenici velikog Vojvode su još uvijek najimućniji sloj srpskog društva, samo što su se modernizirali, prilagodili mirnodopskim vremenima, no « vuk mijenja svoju dlaku, ali ćud nikada «, zna to dobro i sarajevski bjegunac, stoga je razumljivo njegovo općenje sa beogradskim polusvijetom, ako neće oni, tko će kupovati njegovo « piskaranje «, kalkulira u sebi dezerter ? Nas ne treba zabrinjavati najnovija privrženost starom " Čiči " , koju Jergović u najnovijoj « kolumni « opravdava svojim književnim afinitetima, drugim riječima, zadivljuje nas poprilično kolegijalan pristup književnika Jergovićevog kalibra ( Jergović doista posjeduje određeni književni talent, to nije sporno ) prema ratnom zločincu, međutim, ako to promatramo kroz prizmu biografije sarajevskog bjegunca, onda postane sasvim jasno što to Jergovića tjera da ustraje u svom zapjenjenom ludilu, rezonirajmo normalno, naime, čovjek bez domovine, ali sa popriličnom imovinom ( izdaja se uvijek dobro plaćala, na kraju čak i glavom ), najprije je zbrisao glavom bezobzira iz Sarajeva, kada je tamo postalo gusto, on se skrasio u državi čijeg predsjednika izjednačava s « balkanskim krvnikom «, Slobodanom Miloševićem, « godine su prošle pune muka « te se književnik, zvan « Brada « vratio na izvor, zajedno sa još jednim « disidentom « koji je čitav rat nesmetano piskarao protiv vlastite države, Borisom Dežulovićem, pučki rečeno, Lassie se napokon vratila kući.

Klinička slike Miljenka Jergovića

Sarajevski bjegunac u svom opsežnom komentaru, koji u cijelosti posvećuje Hebrangu, Tuđmanu i Miloševiću, te se usput obračunava sa " djecom koja ne znaju što pišu " ( iako u ovoj zemlji, ponovimo još jednom, svi itekako dobro znaju tko je Miljenko Jergović i kakvu je Hrvatska imala nesreću da taj dezerter pobjegne baš u Hrvatsku, a ne recimo u nešto udaljeniju, sigurniju, Belgiju ), izražava kolegijalno razumijevanje za četničkog Vojvodu, « Čiča « Dražu. To je čovjek sa « svojom biografijom, svojim stavom, tragični lik, ali nije bezličan poput Tuđmana i Miloševića «, napisao je Miljenko Jergović. Zadivljuje lakoća kojom pišu ratni bjegunci, opsjednuti ratom, a da rata nisu ni vidjeli. Konstatirajmo, književnik, dezerter, i obožavatelj četničkog Vojvode, može imati ovakve ili onakve stavove, sasvim legitimno, ovisno o trenutnoj kliničkoj slici, ili dostupnosti medikamenata potrebnih za normalno funkcioniranje stanica mozga, međutim izjednačiti prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana i ratnog zločinca, Slobodana Miloševića, direktan je napad na državu, na čijoj grbači je živio Jergović nakon što je kukavički napustio Sarajevo, takva vrsta medijske manipulacije pod okriljem slobode tiska nije prvi puta što smo pročitali od « moralnog patuljka «, sa Baščaršije ( stari centar Sarajeva, kulturno središte olimpijskog grada ), od koje bi mogao dosta toga naučiti, samo kada bi se bez srama smio pojaviti u centru grada kojeg je na besraman način izdao.

Na kraju svog pamfleta Jergović konstatira kako bi sa " ratnim zločincima možda i mogao, dok sa djecom ne zna " , što je samo po sebi apsurd, da ne izaziva zgražanje i da ovakva konstrukcija nije tragična, nasmijala bi nas do suza. Naime, kako bi to ratni dezerter znao sa ratnim zločincima, zar on nije pobjegao pred tim istima, protiv kojih bi u miru mogao, drugim riječima, kako bi se kukavica znala suprotstaviti bilo kome, osim ako se ne nalazi na prikladnoj udaljenosti? Jergović tvrdi kako sa djecom ne zna, opet se malo preračunao, izgleda da se radi o « književnoj demenciji «, pa upravo sa djecom sarajevski bjegunac vodi najbolje rasprave, ako nigdje drugdje, ono putem Facebooka, to što su mu « djeca « održala lekciju na internetu te sa daleko više argumenata obrazložila svoja stajališta od zagovornika četničkog Vojvode, to je druga stvar, « svaka sila za svog vremena «.

« Andrija Hebrang laže na način na koji lažu zločinci i djeca «, pokušao je poentirati Jergović. Tko tu laže? Zar « djeca « lažu kada tvrde da je Jergović sarajevski dezerter i sramota čitave ove regije, kao jedan od rijetkih intelektualaca ( nesrpske nacionalnosti ) koji je napustio rodni grad u njegovim najtežim trenucima ? Je li Jergović zbrisao iz Sarajeva? Štovatelj lika i dijela Draže Mihajlovića doista je nestao glavom bez obzira, potraživši sigurnost u zemlji na čijem čelu je bio čovjek kojeg on danas sa pristojne udaljenost u svom šizofrenom zanosu pljuje bez ikakvih argumenta, bez osnova. Kako bi karikatura književnika, zvanog « Brada « bila potpuna, dotični je iz Hrvatske odjezdio tek nakon što Tuđmana odavno više nije bilo, skrasivši se, ovog puta nadajmo se zauvijek, u zemlji kojoj mentalnim sklopom i pripada.

Kaže Jergović: « tko sa djecom spava, upišan se budi «, kako je krenuo na Facbooku, upravo to bi mu se i moglo dogoditi ( da se razumijemo, nije " Jerga " jedini koji " banči " po Facebooku, pandan mu je i osoba koja svaki pamflet od " partizana " stavi na naslovnicu, makar bio izmišljen, činjenično netočan, odnosno plagiran, uz određenu modifikaciju " , nešto slično se događalo i sa restoranima, " najpopularnijeg blogera ", no to je neka druga tema, priča za psihijatriju ). Što Miljenko Jergović želi postići ovakvim « lajanjem «, iako zna da nije u pravu? Sasvim je prozirna njegova nakana, novac, kao i uvijek pokreće takve ljude, s obzirom kako su prodali sve što su imali, pogotovo sami sebe, ostale su im samo laži, laž se dobro prodaje sve do trenutka kada javnost ne shvati koliko je obmanuta, poslije toga slijedi, « kamenovanje «. Drugim riječima, tko o čemu, kurva ( Jergović ), o poštenju.