Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
petak, 24.07.2009.
" Društvena životinja " u recesiji
ŽIVOTINJSKO CARSTVO
Je li Hrvatska televizija Zoološki vrt, po svemu sudeći, promatrajući najnoviju, ljetnu shemu HTV-a, takav zaključak se nameće sam po sebi.
Napokon smo saznali tko je naš predsjednik u odlasku, Stjepan Mesić, izravno u kamere svojih novinara na HTV-u priznao je svoje genetsko podrijetlo, „ ja sam ipak društvena životinja „, rekao je čovjek koji je nasmijao Hrvatsku.
Financijski policajac u Hrvatskoj
Notorna je činjenica kako se Hrvati nisu usrećili hrvatskim rendžerom, usamljenim ratnikom protiv fašizma, kako sam sebi voli tepati aktualni predsjednik. Za vrijeme njegove vladavine Hrvatska je postala gnjezdo fašističke nomenklature, ako je vjerovati njegovim konstrukcijama i podmetanjima nekadašnjih „ MOKRIŠTARACA „ sa HTV-a. Teško se oteti dojmu da mediji, poglavito javna televizija, namjerno šire paniku među ionako frustriranim građanima, nerijetko koristeći konstrukcije i podvale kao svoju, neku samo njima poznatu istinu. Zaziva se MMF. Svjetski financijski policajac u Hrvatsku ulazi početkom ovog stoljeća u vremenima Račanovog režima, iz tih vremena pamtimo dva stand by aranžmana. Građani itekako dobro znaju što nam je taj aranžman donio, diktaturom MMF-a, Hrvatska je privatizirala nekoliko svojih kapitalnih poduzeća, nije se radilo o svojevoljnom izboru, već se poslovalo po principu: „ uzmi ili ostavi „, odnosno vodilo se načelom, „ zvao si me i sad me imaš „.
Hrvatska, Bogu hvala, dolaskom Sanaderove koalicije definitivno zbacuje jaram financijskog policajca i hrvatsko gospodarstvo počinje disati svojim plućima, no, malo po malo, sustižu nas grijesi prošlosti. Što sada, kada se više nema ništa vrijedno za prodati? Više nije moguće rasprodavati hrvatsko srebro, jer srebra i nema, ostala je samo bronca iz antikvarijata, uglavnom loše kvalitete. Zašto hrvatska Vlada ne udari na posljednje režimsko uporište Pantovčaka, Hrvatsku televiziju? Zašto da mi u ovakvoj recesiji plaćamo dodatni namet od sedamdesetak kuna mjesečno, kad još k tome Sabor svojim zakonima ide na ruku takozvanoj javnoj televiziji, zašto bi ta kuća i privatna igračka Stjepana Mesića, Denisa Latina, Zorana Šprajca ( Jovanovića ), Ace Stankovića i dalje živjela na državnim jaslama, bez da plaća PDV državi i građanima čiji je navodni javni servis? Drugim riječima, zašto bi mi financirali skupa krstarenja novinara hrvatske televizije, zašto bi sljepci vodili ljude zdravih očiju?
Kad vam jednom MMF dođe nas vrata, vi ste suvereni kao Tibet pod vojnim nadzorom velike Kine. Tek u tim trenucima naši političari postaju ono što doista jesu, što sjajno igraju u teatru apsurda posljednjih desetak godina, marionete u rukama svjetskih moćnika, lutke na koncu koje se povlače po kabinetima od Bruxsellesa, do Ljubljane. Zamislite face naših vrlih sindikalnih čelnika, sve odreda teška sirotinja sa plaćom većom od bilo kojeg saborskog zastupnika, kada im MMF bude diktirao razinu radničkih, socijalnih i inih prava, sa njima nema pregovora, jednom potpisano, mora se ostvariti, ne pitajući za cijenu, a takve institucije uvijek naplate svoj rad, na ovaj ili onaj način.
Vučji čopor u hrvatskom brlogu
''Strategija vučjeg čopora'' u svom najrigidnijem obliku ulazi u svoju završnu fazu, javnom televizijom defiliraju „ spasitelji „ Hrvatske države, ljudi kojima čovjek pri zdravom razumu ne bi povjerio ni čelno mjesto kućnog savjeta, a kamoli vođenje zemlje pred financijskim slomom. U takvim okolnostima „ društvena životinja „ traži nasljednika po svojoj mjeri, nakon neuspješnog eksperimentiranja sa županom Primorsko-goranske županije, u prvi plan izbio je nekada „ uspješni „ pretvorbeni predsjednik Hajduka, Nadan Vidošević, s obzirom kako nitko normalan ne smatra Ivu Josipovića, realnim kandidatom koji bi u stvarnosti mogao useliti u predsjedničke dvore. Jednostavno čovjek nema karizmu kakva je potrebna za jednu personaliziranu kampanju, Damir Kajin, kao sušta suprotnost ( suprotnosti se privlače ), profesoru Andriji Hebrangu, igrač je regionalnog šesnaesterca, čovjek koji ne može pretrčati teren i doći u priliku matirati suparnika pred njegovim vratima.
Šteta što u ovakvoj konstelaciji snaga kandidati poput Miroslava Tuđmana ili Josipa Jurčevića ne mogu ozbiljno se nametnuti svojim idejama, prije svega sputani manjkom financijske moći i medijskim bojkotom. Može li se netko sjetiti ozbiljnije televizijske emisije u kojoj je spomenuti dvojac gostovao nakon što je izrazio svoje predsjedničke ambicije? Dakle, ostaje Hebrang, te kanditat kojeg izabere trenutačni šef države, između njih dvojice voditi će se i odlučujuća bitka za trećeg hrvatskog predsjednika od neovisnosti. Sanader? Ne ovaj puta, premalo je vremena prošlo, narod to sigurno ne bi blagonaklono prihvatio, međutim, što vrijeme nosi u doglednoj budućnosti, ostaje da se vidi. Sanader će se vratiti, samo u „ kojem obliku „? Ili „ ON „ zapravo nikada nije ni otišao?
Od koga Hrvatska može očekivati spasonosnu formulu izlaska iz ove morbidne situacije, prije svega moralne kaljuže? Ako se ne pouzdamo sami u sebe, te ako svatko na svoj način ne povuće onoliko koliko objektivno može ( još uvijek držimo namjeru Vlade da oporezuje prihode iznad 3000 kuna, dobrom idejom ), ni MMF nam neće pomoći. Neki ironično zazivaju Hogwarts i Harry Pottera, međutim, profesor Dumbledore je podlegao u šestom nastavku o malom, darovitom čarobnjaku, ni u svijetu mašte ne cvijetaju ruže. Kako dalje? Stenjajući, čovjek je ionako „ društvena životinja „.
