subota, 04.07.2009.

Povratak mračnih vremena

PREDSJEDNIKOVA ODISEJA



Građani koji razumiju demokraciju i procese te iste demokracije ostali su konsternirani intervjuom aktualnog predsjednika na HTV-u.

Predsjednik Mesić osebujna je ličnost, njegova dvoličnost i dvostruki kriteriji nešto je na što su građani ove zemlje nažalost silom prilika navikli, s vremenom je takvo ponašanje postalo zaštitni znak Pantovčaka. Aktualni predsjednik ima običaj, potpuno stran u demokratskom svijetu, selektirati medije prema vlastitom nahođenju, dajući apsolutni prioritet onim medijskim kućama koje njegovu sliku ljube 24 sata na dan, srećom to vrijeme, mračno doba, uskoro završava, svršetkom mandata trenutačnog nam predsjednika.





Duh trećesiječanjskog režima





U trenucima kada čitava zemlja očekuje očitovanje šefa države o aktualnom trenutku u kojem se zemlja našla, nakon ostavke karizmatičnog predsjednika Vlade, trenutni vladar s Pantovčaka šuti te se javnosti obraća tek šturim priopćenjem. Međutim, uskoro se događa obrat, Mesić se prvo javlja telefonski za jednu lokalnu radio postaju, koja samo čeka da Stjepana Mesića proglasi svecem, dok javnost ogorčeno upire pogled ka trenutno najmoćnijem hrvatskom brežuljku, dotle se Mesić javlja odabranima i preko istih svojim obožavateljima šalje poruku, « ne bojte se ja sam s vama «. Za one koji ne mogu zbog potpuno objektivnih razloga uloviti radio valove privatnog radija Stjepana Mesića, predsjednika ionako nikada nije bilo briga, no vrhunac užasa tek je uslijedio, naime, Stjepan Mesić ukazuje se na javnoj televiziju te u razgovoru sa Anom Jelinić komentira aktualnu političku situaciju.





Normalan čovjek, koji iz neutralnog kuta, recimo iz jedne demokratske Sjeverne Koreje, promatra cirkusku točku trenutačnog nam predsjednika, teško može sakriti gađenje, ne toliko izjavama šefa države, na njih smo navikli i s time se moramo pomiriti, hvala Bogu, još samo nekoliko mjeseci, već načinom na koji je vođen intervju. Ovakvo ulizivačko novinarstvo nismo vidjeli od mračnih vremena Elizabete (U)Gojan. Ne znamo je li predsjednik nakon seanse na javnoj televiziji svjestan u kakvoj je predstavi sudjelovao, međutim, ovakve točke ne bi se posramio ni misteriozni pobjednik iranskih izbora, ni predsjednik već spomenute demokratske države, Sjeverne Koreje.





Novinaraka koja je vodila intervju očito je bila impresionirana autoritetom aktualnog vladara Pantovčka, postavljajući predsjedniku pitanja kakva si ni sam ne bi mogao smisliti, čak i kad bih ih osobno pisao ( gdje stoji da nije ) . Tridesetak degutantnih minuta u kojima se spomenuti šef države nesmetano obračunavao sa već poznatim protivnicima, ustašama, nazadnjacima, « kvazi profesorima «, nepodobnim novinarima, nije izazvalo nikakvu reakciju novinarke koja je vodila razgovor, Ana Jelinić nije postavila niti jedno pitanje koje bi eventualno dovelo do dinamičnijeg razgovora, ne usudivši se predsjednika krivo pogledati. Intervju « javnoj « televiziji « usamljenog hrvatskog borca protiv nadirućeg fašizma « podsjetio nas je na najgore razdoblje Račanovog režima, kada se u unaprijed režiranoj predstavi pred milijunskim auditorijem obračunavalo sa svakom vrstom oporbe. Sjetimo se sličnih razgovora na Pantovčaku, novinarke HTV-a Elizabete Gojan i Stjepana Mesića, i tada su se postavljala pitanja ključna za hrvatsku državu, « jel tako predsjedniče «, « kako se boriti protiv retrogradnih snaga koji nas vuku u prošlost «, « svi Vas znaju kao istinskog borca protiv fašizma « ( nema veze što ste tu i tamo zapjevali omiljene antifašističke pjesme, Evo zore evo…, čak nije bitno koliko smo puta pobijedili u Drugom svjetskom ratu ), ovako nešto apsolutno je sramotno za svaku državu koja nastoji biti demokratskom, da ne govorimo koliko ovakav tip novinarstva sramoti čitavu profesiju.





" Ova " i " ona " vremena





Treba biti potpuno pošten i ne prešutjeti činjenicu kako su se ovakve stvari događale i tijekom devedesetih, razgovor Branka Uvodića i predsjednika Franje Tuđmana, vođen u lipnju 1999. godine, bio je eklatantni primjer apologetskog novinarstva, iako se nažalost radilo o posljednjem većem intervjuu prvog šefa države za hrvatsku televiziju. Međutim, tada su novinari reagirali, čitava novinarska struka propela se na zadnje noge i popljuvala Uvodića kao i tadašnjeg predsjednika, grmjelo je sa svih stana, prijave su se slale OESS-u, stizala su priopćenja iz uvijek pravedne, međunarodne zajednice. Govorilo se o "mračnom režimu" koji kontrolira medije, « svemoćni doktor sa dva prezimena a bez imena « proglašen je reinkarnacijom drevnog čarobnjaka Merilna, sposoban da istovremeno bude prisutan na desetke mjesta odjednom, nešto kao Zlatko Sudac danas.





Drugim riječima, mediji su reagirali, mediji su se borili svim raspoloživim snagama protiv takvih anomalija, nerijetko pretjeravši u svom križarskom pohodu. Tako je bilo u « ona vremena « ( u glavama nekih ljudi, nažalost, još uvijek se računa vrijeme prije i poslije Tuđmana, nešto kao u kalendaru, prije i poslije Krista ), no zašto danas nitko ne reagira? Osim sporadičnih reakcija, zašto nitko nije ozbiljnije prozvao šefa države zbog svog ponižavajućeg odnosa prema medijima koji nisu prirasli njegovom antifašističkom srcu? Kako je moguće selektirati medije od predsjednika SVIH GRAĐANA Hrvatske, samim time i svih medija, kako onih koji ga podržavaju, tako i onog manjeg dijela koji se usudi dignuti glas protiv « nasmiješenog diktatura «, koga je samo Račanova dalekovidnost spriječila da u ovu zemlju uvede klasičnu diktaturu, sjeverno korejskoga tipa.? Što je sa drugim medijima, što je sa gledateljima, čitateljima, koji iz ovog ili onog razloga ne mogu smisliti državnu televiziju, odnosno malu lokalnu radio postaju, zar oni ne zaslužuju « riječ predsjednika «, ili su oni građani drugog reda? Jedino ako svi nabrojeni nisu predstavnici « retrogradnih, ustaških snaga « koje Hrvatsku vode u izolaciju?





Sjetimo se druge polovice devedesetih, sjetimo se tih vremena i u kontekst tih vremena stavimo Anu Jelinić, Dijanu Čuljak-Šelebaj, Mirjanu Hrgu i mnoge druge, danas perjanice demokratskog, « antifašističkog « novinarstva ( boli spoznaja koliko se termin, "antifašizam", kod nas izlizao zbog opetovanog ponavljanja ). Ana Jelinić, na HTV je došla direktno na preporuku Pantovčaka. Usput naučivši čitati i pisati, uostalom u novinarstvu kakvom smo svjedočili zadnjih sati, dana, tjedana, nije potrebno znati čitati, najmanje je potrebno moći misliti vlastitom glavom, drugi misle za tebe, upravo zato je Jelinićka ( devedesetih je bila jednako objektivna kao i danas ) došla na hrvatsku televiziju, nekoć jednako « Tuđmanovka «, kao danas apologet Stjepana Mesića, sutra Andrije Hebranga, nema tu razlike, samo je put drugačiji, dok je cilj uvijek isti, a metode kojima se do tog cilja dolazi su nepromjenjive. Sve dotle dok narod snagom vlastitog demokratskog potencijala ne odluči nešto korijenito promijeniti u ovoj zemlji, tada apologetskom novinarstvu više neće biti mjesta ( ako netko želi biti stranački glasnogovornik, nema zapreka, no onda dalje prste sa javne televizije ), a Latin, Jelinićka, i mnogi drugi imati će dovoljno slobodnog vremena kako bi nesmetano mogli veličati kult « usamljenog borca protiv fašizma «.