Marketing
DNEVNIK ANNE FRANK
Tražite li istinsku heroinu jednog vremena, zapravo heroinu svih vremena, ne trebate daleko tražiti, jedna djevojka daleko je iznad svih.
U jednom prijateljskom razgovoru ovih dana među kolegama sa fakulteta povela se zanimljiva rasprava o idolu mladih generacija, heroini jednog vremena i i bezvremenskom primjeru ljubavi. Patnji, stradanju, tragediji unatoč.
Duh generacije, duh mladosti
Jedna rečenica, naizgled bogohulna ostala mi je u sjećanju, « Anna je bila sretnica, koliko nas ima prilike biti u toliko vremena zatvoren u skučenom prostoru sa osobom koju beskrajno voli, proživjeti tragediju a moći uživati u njoj, bez mržnje i ogorčenja? "
Zaista, mala Anna, odrasla u liberalnoj, ali vojničkoj, židovskoj obitelji, čiji je otac, Otto Frank bio jedan od njemačkih junaka prvog svjetskog rata, imala je sretno djetinjstvo koje se ne razlikuje toliko od njenih vršnjaka, unatoč silama mraka koje su svoj demonski ples otpočele na njemačkom tlu. No, onda se nešto dogodilo, netko besprizoran, netko nečovječan, netko monstruozan, odjednom je rekao, da djeca nisu djeca, a ljudi više nisu ljudi, Anna Frank je to najbolje ilustrirala u svom legendarnom dnevniku, rečenicom: « prestanite biti Židovi, budite ljudi «. Najteže je biti čovjek, olovnih vremena u prvoj polovici krvavog dvadesetog stoljeća, sve je više bilo ljudi i na mitinzima i na marševima smrti, a sve manje čovjeka. Gdje je nestao čovjek? Kada i kako je čovjek pokleknuo pred jednim zlom i dopustio tom zlu da terorom uništi živote mnogih mladića i djevojka? Živjeti bezbrižno svoj život, živjeti bezbrižno najbolje razdoblje svog života, odjednom je postala privilegija rijetkih, a tragedija mnogih.
Vrijednost ljudskog života mjerila se u kilogramima brašna, šećera ili soli, netko, tko je sebe nazvao glavnim parametrom vrijednosti, odjednom je promijenio svijet, mladost više nije bila mladost, ispraznile su se školske klupe, nestalo je smijeha, plesa, veselih i razigranih pustolovina na školskim hodnicima bilo je sve manje, a prve ljubavi su ustuknule pred mržnjom iracionalne ideologije sa stvarnom posljedicom, ustuknule, ali nikada nisu bile poražene. Naime, ljubav ne možete poraziti, koliko god mržnja bila snažna, koliko god zlo bilo moćno, na kraju ustukne pred snagom istinske ljubavi. Uostalom, ljubav ne možete ubiti, ubiti čovjeka je relativno lako, posebno kada ljudski život ima tako malu cijenu, ali ubiti ljubav u njemu, to nije moguće, uzeti dušu čovjeku možete samo ako taj isti duše nema. Anna Frank imala je dušu, što je najvažnije sa svojih četrnaest godina imala je srce dovoljno veliko da se suprotstavi zlu i da ne dopusti tom zlu ulazak u njen svijet, koliko god taj svijet bio skučen između četiri zida na nekom nizozemskom tavanu, ona nije čekala kraj, već je sanjala o novom početku sa osobom koju je neizmjerno voljela, radost prve ljubavi, koja se ne zaboravlja, održala je Annu živom, dala joj snage da svijetu ispriča bezvremensku priču o vrijednosti prve ljubavi, o vrijednosti života, priču o opraštanju, najljepšu priču o mladosti.
Kraj ili početak ?
Kada je Margot, starija sestra Anne Frank, dobila poziv za radni kamp u Njemačkoj. Cijeloj obitelji prijeti uhićenje ukoliko se ne javi. Tada je " Tajno skrovište " već bilo pripremljeno za prihvat obitelji Frank i obitelji van Pels Tajno se skrovište nalazilo u napuštenom dijelu tvrtke u kojoj su radili Frank i von Pels. Ulaz je sakrivala velika pomična polica za knjige. Obitelji su ušle u skrovište 6. srpnja 1942 godine. U sklonište je ušla obitelj Frank (Otto, Edith, Margot, Anne) i obitelj von Pels (Hermann, Auguste i njihov sin Peter). Posljednji je ušao obiteljski prijatelj, zubar Fritz Pfeffer. Pomagali su im Miep Gies, Johannes Kleiman, Victor Kugler i Bep Voskuijl. Oni su se brinuli da sakriveni dobiju namirnice, odjeću i sve drugo što im je bilo potrebno. Započelo je razdoblje o kojem je Anna Frank ispričala priču bolje od svih pjesnika, književnika i znanstvenika, kroz jednostavan ali potresan opis života unutar zidina skrovišta koje nije garantiralo sigurnost, a opet je bilo poprište ljubavi kakvu treba tražiti samo u filmovima i kakvu može pružiti samo čovjek, ako je čovjek. Radost savezničkog iskrcavanja na Normandiji ubrzo je prekinuta, obitelj je postala svjesna da je skrovište otkriveno te da je samo pitanje trenutka kada će oni koji nisu marili, oni koji nisu cijenili ljudski život, ući kroz vrata malih tavanskih prostorija i raspršiti snove nesretnih ljudi, snove o slobodi i snove o normalnom životu, nešto što se danas iz ove perspektive podrazumijeva, onda je bila rijetka pojava i privilegija odabranih.
Anna Frank, kao i toliki broj nedužnih ljudi, ubrzo je postala žrtva vojničke doktrine, taktike i iracionalnog vojnog nadmudrivanja ( saveznicima se i nije toliko žurilo ), baš kao i varšavski heroji koji su bili žrtve sovjetske besprizorne taktičke igre, igre u kojoj je sve bilo važnije od života samoga, Anna umire u nacističkom logoru, dva mjeseca prije oslobođenja. Njen duh umire, ali legenda ostaje, ne možete ubiti duh slobode, ljubav još manje, a dušu nikako. Uostalom, što je čovjek bez duše, ako je čovjek?
Amsterdamom kruži legenda, možda to i nije legenda, mnogi se zaklinju kako se nerijetko na prozorčiću, na vrhu zgrade, u kasnim noćnim satima, u srebrenom odsjaju mjesečine može vidjeti obris Anne Frank kako grad promatra onako kao što je to činila prije više od pola vijeka. Sa prozora skučenog skrovišta na vrhu zgrade, u kojem su Frankovi proživjeli posljednje zajedničke dane, Anna šalje poruku, i danas, kao i onda, ubili ste čovjeka, no, niste ubili ljubav.
Možda to nije legenda, možda je to tek odraz naše savjesti, breme koje će čovječanstvo nositi vjekovima, sa uvijek neizbježnim pitanjem, jesmo li što mogli učiniti?
Post je objavljen 01.07.2009. u 11:16 sati.