Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
petak, 17.07.2009.
Hrvatska sirotinja na Markovom trgu
I to smo dočekali, političari sami sebi režu plaće, poruka cijelom puku hrvatskome, zamislite se nad njihovom sudbinom.
APSURDI HRVATSKE ZBILJE ( satira )
Bivša ministrica branitelja, među generacijske solidarnosti, a sada « željezna lady « hrvatske politike krenula je daleko odlučnije u obračun sa privilegiranom kastom hrvatskog društva, nego što bi to mogao premijer u egzilu, Ivo Sanader, najprije su nastradali državni dužnosnici koji će zahvaljujući nemilosrdnim škarama aktualne premijerke teško u budućnosti spajati kraj s krajem, naime, predsjednička plaće više ne iznosi tridesetak tisuća kuna, već se vrtoglavo spustila, tri tisuće kuna ispod te cifre.
Zaklada za državne dužnosnike
Čovjek se mora zamisliti na otužnom sudbinom hrvatskih političara, ne postoji normalna osoba u ovoj zemlji koja se nije dosjetila osnovati neki zasebni humanitarni fond kako bi se ad hoc prikupila značajnija financijska sredstva za spas posrnule hrvatske sirotinje sa Markovog trga. Dok jedni strahuju, drugi, oni malo objektivniji, očekuju pomoć od Keruma i Zdravka Mamića, milostivi, vječiti gazda Maksimira, zasigurno ima u rukavu neku akciju, koncert ili humanitarnu utakmicu, stoga za naglo osiromašeni političarski puk hrvatski, nema zime, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što zajedno u Gradskoj skupštini Grada Zagreba sjede Ćiro, Bandić i Čačić, odreda ljudi koji vape za socijalnom pomoći.
Ne vidimo razloga da se pučanstvo previše buni i talasa zbog najnovijeg u nizu rebalansa, « svaki tjedan, rebalans jedan «, reče predsjednički kandidat čiji bivši šef stranke na svojoj imovinskoj kartici nema ništa osim stana i nekoliko polovnih automobila, te nekoliko sela u istarskoj županiji, no seljaci su danas ionako u « banani « pa je to uteg više na leđima Ivana Jakovčića. Ukoliko se ne umiješaju demokratski zaštitnici i štovatelji starog mirotvorca, Benita Musolinija, bojimo se za uspjeh kampanje Damira Kajina, međutim tu je Thompson, dokazani obožavatelj lika i djela najpopularnijeg hrvatskog glazbenika mogao bi se u ovako dramatičnim trenucima predomisliti te dozvoliti koncert u pulskoj Areni kojim bi se dodatno napunile baterije za put preko Jadrana do susjedne Italije. Stoga je Kajin idealno rješenje za izlazak iz krize, u slučaju njegove pobjede svaki mjesec imali bi sletove, mimohode i marševe podrške u čast neumrlom vođi, koliko bi to tek entuzijazma pobudilo u narodu teško je zamisliti, no svakako bi Hrvatska procvala kao u najbolja vremena dragog nam maršala, otvorili bi se opet brojni elitni hoteli, poput Golog otoka, odnosno Stare Gradiške.
O Marijana, slatka mala Marijana ( studentska )
Idealna država, Potemkinovih sela, očekuje spas od studenata i učenika, moramo konstatirati, s pravom, i ovog puta hrvatski političari su nepogrešivo osjetili bilo svog voljenog naroda, pred mladima se ionako nalazi budućnost, zašto bi onda imali sadašnjost?
Međutim, nije sve tako idealno kako nam mediji pokušavaju servirati danima plasirajući javnosti vijesti o Hrvatskoj kao zemlji mira i prosperiteta, ne sjećamo se kada je zadnji puta u nekim medijima objavljen neki tekst koji ima veze sa korupcijom, ako toga i bude, radi se ionako o novinarskim zanovijetalima željnim senzacionalizma, tko njih « šljivi « ? Mnogi su dušebrižnici popljuvali bivšeg premijera, sada kada su postali očiti razlozi njegovog preuranjenog ( nema veze sa umjetnom oplodnjom i preuranjenim svršetkom ) egzodusa, nedvojbeno se kaju, Sanader nije poput mnogih odlepršao na egzotična odredišta Libije, Kube, odnosno Irana, već se kao svaki prosječni Hrvat vozika na jeftinom čamcu hrvatskim morem, time direktno puneći državnu blagajnu, ako ni na koji drugi način, a ono barem putem 22-postotnog poreza, koji će uskoro biti 24 postotni, ako je suditi prema riječima neumoljivog Jože Friščića.
Zanimljiv je taj Joža, iako " 16 godina na vlasti " , nije to ostavilo traga na njemu, vidi se da je čovjek usvojio sve postulate demokratskog ponašanja. U što se mogla uvjeriti i osoba koju je on « izmislio «, Marijana Petir. Oporba ne miruje, sastali se u Kastvu. Trojni pakt, Milanović-Čačić-Kajin, nagovještava bolje sutra drage nam domovine, poruka poslana sa tog mjesta više je nego optimistična i trebali bi je se sjetiti svih građani Hrvatske prilikom glasovanja, « bolji život svima, a ne samo njima «, što će reći, vrijeme je da i mi u oporbi budemo siromašni kao vi na vlasti, domovina prije svega. Blago nama.
Taman kada se učinilo da više nema mogućnosti za pomoć nepotrebnom višku stanovništva, oko četiri milijuna vječitih nezadovoljnika je odahnulo. Kao i uvijek branitelji će spašavati stvar, uostalom što su oni radili ako nisu vodili neke tamo svoje privatne ratove, bilo vas je 500.000, zar niste to mogli prije završiti, pa da na brzinu još nekoga isporučimo u Den Haag?
Ne vidimo razloga da se režu mirovine onima koji imaju više od 10.000 kuna mjesečnih primanja, neprikosnoven vozni park, te nekoliko stanova i gradonačelnika na svojim plećima. Oni koji pak nemaju ništa od toga, sami su krivi, ovi potonji uzeli su im sve, kada je bilo pravo vrijeme, kada se šakom i kapom dijelilo, sada se međutim radi nešto slično, samo obrnutom progresijom, sada se otima, uglavnom od onih koji nemaju ništa « osim vlastite sudbine «, kako bi rekao velikih hrvatski « madrac «, pardon, mudrac. I bio je u pravu, ma koliko mi šutjeli o tome. Što branitelj može izgubiti, osim vlastita života? Ništa, može samo puno dobiti i dobio je, Lepu Brenu u zagrebačkoj Areni. LIJEPA NAŠA, PUNA ODLIKAŠA.
