Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ponašaju li se današnji muškarci kao razmažena djeca?

Je li to samo danas ili su bili i nekad prije davno takvi?

Ne znam ni sama ali se svako toliko čudom čudim kad vidim i čujem priče oko sebe. Kako se u zadnje vrijeme nekako češće družim sa suprotnim spolom, pogotovo sa onim slobodnim predstavnicima tog spola, moram priznati da me poneki baš ostave onako šokiranu i na čudu sa barem nekoliko upitnika iznad glave, te me svojim ponašanjem natjeraju da se pitam - postoje li još uvijek oni pravi i zreli muškarci ili su to sve samo velika djeca koja su zarobljena u tijelu odraslih?

Neki kažu godine, godine su važne...Ma koje godine, nemaju godine veze s nekim obrascima ponašanja, zaista nemaju, barem ja tako mogu reći iz nekog svog vlastitog proživljenog iskustva.

Kad pričam s onima koji spadaju u kategoriju 20+ i kad od njih čujem neka sasvim nezrela razmišljanja, kad od njih doživim neke riječi koje nemaju veze sa zdravim mozgom, to mi je čak i ok, mogu preko toga prijeći jer uvijek si nekako kažem, ok, mladi su, nemaju iskustva, život je nešto sasvim drugo. Kroz život i iskustva naučit će mnoge stvari, nadam se....

Kad pričam s onima koji spadaju u kategoriju 30+, čujem iste takve priče, ali prema nisam baš toliko blagonaklona i nemam baš toliko tolerancije jer ipak smatram da imaju koju godinu više a time bi trebali imati i malo više iskustva, te bi trebali biti zreliji...Kažem, trebali bi biti, ali najčešće to nije tako...

Na kraju dolazi ona kategorija 40+, e a kad njih čujem kako pričaju i kako razmišljaju i kako se na kraju krajeva ponašaju, tada moj cijeli film o muškarcima kao jačem spolu trenutno pada u vodu i sve moje iluzije da ću se ikad više zaljubiti i voljeti nestaju brzinom svjetlosti, jer to zaista ne da nema smisla, nego apsolutno nema smisla....

Od čovjeka koji ima recimo 40 god. očekuješ neku zrelost, neku odgovornost, očekuješ nešto jer smatraš da je prošao neke stvari u životu, da je nešto naučio od tog fucking života, jednostavno očekuješ neku poštenu igru jer je to tako u tim godinama, i onda se šokiraš jer shvatiš da to najčešće nije tako.
Shvatiš da i onaj klipan od 40 god. nije ništa pametniji od onog mulca iz kategorije 20+. Shvatiš da su oboje razmaženi i da ni sami ne zanju šta bi sa sobom i od sebe, shvatiš da jedno pričaju, drugo misle, treće rade...
O poigravanju tuđim osjećajima ne moram ni pričati jer je to valjda igra koja je normalna a koju ja osobno izuzetno ne volim i takve persone baš i ne cijenim osobno previše, jer igrati se nečijim osjećajima je najmanje lijepo i ne baš ugodno.

Daljnim druženjem tvoja slika o kvalitetnom muškarcu samo se lagano ali sigurno raspada jer shvatiš da taj iz 40+ se ponaša kao dijete koje misli da se upravo cijeli svijet vrti oko njega i da se sunce svako jutro diže i sključivo i samo radi njega, frustrirajuće do jaja....
Onda ponašanja tipa, svi moraju titrati onako kako on kaže i kako on želi i naravno kad on ima vremena jer zašto bi gospodin samo i malo podvio svoja leđa ili žrtvavao se radi nekog, ne?

U njegovom svijetu to se tako ne radi, ipak je on alfa mužjak, i on je alfa i omega svega, ženka je tu koja mora podviti svoja leđa i titrati upravo onako kako princ želi....

Mislim, da su takvi stereotipi ponašanja već odavno prošli jer ipak živimo u 21 st., ali predstavnika vidim još uvijek ima, ima ih, ima i drže se jako dobro, pustili su debelo korijenje samo tako.....

A onda dođeš u situaciju da samo malo testiraš kvazi jačinu tog velebnog alfa mužjaka i dobiješ sasvim poražavajuće rezultate. Postaviš mu konkretan zadatak, staviš ga pred gotov čin i on tada nestaje, nema ga, pobjegne kao da ga netko progoni...
Bude to onako dosta komično, ali uglavnom i dosta frustrirajuće jer ipak očekuješ neku ozbiljnost muškarca koji ima 40 god., očekuješ nešto sukladno s njegovim godinama...Od očekivanja ništa, dobiješ osim ništa samo jedno veliko razočaranje i to je početak i kraj priče, najčešće. Ne kažem da je uvijek tako i kod baš svih, ali koliko vidim i čujem sve je češće i češće i od toga ne možeš pobjeći...

Postoje li još uvijek zreli i odgovorni muškarci, ali baš onako, pravi muškarci?

I sve mi se čini da moj post završava jednom poznatom izrekom Bore Čorbe:

Imam svoj mali svijet i oko njega kineski zid......

Rađamo li se zli ili to zlo postajemo?

Rađamo se čisti. Rađamo se kao jedna debela i neispisana knjiga, tijekom života ispisujemo svoje stranice, jednu po jednu i tako do samo kraja. Od korica, do korica.....

Često se čudim ponekim ljudima koji su zli, ali baš onako iskreno zli, ne slučajno, jer može se biti i slučajno zao prema nekom, onako, čisto iz neke svoje vlastite gluposti iz ne razmišljanja, slučajno povrijediš dragu osobu, i to mi je nekako ok. Ispričaš se, uvidiš svoju grešku i bude ti žao i idemo dalje....

Ipak, svi smo mi samo ljudi i učimo ili bi trebali naučiti iz vlastitih pogrešaka i nije mi za zamjeriti kad te netko povrijedi nesvijesno...To opraštam, ali kad te netko krene lupati po glavi i gađati upravo ciljano onamo gdje si najslabiji, gdje najviše boli, e onda to nikako nije u redu. To mi je strašno, to baš boli..

Neki čak i danima smišljaju pakosti kako nauditi onom nekom koji ih je povrijedio, ali baš smišljaju kako se osvetiti. U svojim glavama stvaraju mikro projekte kako smjestiti kajlu nekom, kako ga uništiti, kako ga povrijediti da ga sigurno zaboli što dublje i što jače... Koliko li samo to oduzme vremena i energije i truda taj mikro projekt?

Koliko li nas samo može razoriti ta osveta? Koliko one rušilačke energije pokrene u nama? Koliko bijesa i gorčine, a za što, za trenutak neke vlastite satisfakcije? Čemu?

Život nam se svima osveti, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način ali stigne nas, jer naš život je, kao što često volim reći samo jedna fizika, jedan obični zakon akcije i reakcije... Sve se nam se jednom vrati, i ono dobro, i ono loše, ako ne od tih ljudi kojima smo tu energiju uputili, onda od nekih drugih, ali sigurno se vrati...

Sjećam se jednom kad sam bila toliko bijesna na svog bivšeg supruga, ali baš onako bijesna, baš sam ga mrzila radi nekih situacija za koje sam smatrala da nisu ok s njegove strane prema našem sinu, i baš sam razmišljala šta da mu napravim, kako da mu smjestim nešto da ga boli....Srećom "stala sam na loptu" i iskreno popričala sama sa sobom, uvidjela da od osvete nemam ama baš ništa osim gorkog okusa u ustima i grča u želucu, a on i tako lupa dalje po svom jer je upravo on najpametniji i nitko drugi nije pametan kao on, a ja najmanje... Odustala sam od osvete i osjećaja da njega boli, popustila sam i rekla sam sama sebi: ok, život će mu smjestiti nešto, prije ili kasnije, ti samo šuti i gledaj...
I zaista nakon nekoliko dana život mu je zaista smjestio, ali baš onako pošteno smjestio kajlu da nije mogao bolje.

Kako sam doživjela tu osvetu života spram njega?

Nikako, baš nikako. Nisam se radovala, ali iskreno da se ne lažemo, nisam ni tugovala, nije mi ni bilo baš previše žao jer bilo kakve emocije spram njega iz mog života su već odavno iščeznule, kako osjećaji ljubavi, brige i topline, upravo tako i oni negativni osjećaji, jednostavno, samo mi je bilo svejedno... Ali baš onako prosto svjedeno i nebitno. I tako sam bila samo jedan promatrač situacije, ustvari, postavila sam se kao da gledam neku predstavu u kazalištu, onako lagano, bez suviše ufuravanja i emocija...

I onda se opet pitam, zašto su ljudi svjesno zli prema nekom?

Radi nekih vlastitih strahova, radi vlastitih neispunjenih očekivanja, frustracija, ljubomore, jer nemaju samopouzdanja? Radi toga što ih je život dobro našibao pa svoje strahove liječe na tuđim leđima?

Zašto?

Na kraju i ako jesi iskreno zao prema nekom, šta imaš od toga? Osjećaš li se bolje radi toga? Osjećamo li se superiornije kad nekog povrijedimo ili ponizimo?

Mislim da ne, od silne zloće u sebi možeš samo zaraditi jedan čir na želucu, tanke živce, gorak okus u ustima i jako, jako puno loših i razarajućih emocija koje vremenom postanu sigurna sam - opsesivne i tada više ne staju, ne mogu stati.... Jer zlo počinje iskrom zla prema jednom čovjeku i onda se kao rak širi, polako ali sigurno - metastazira, dok te ne zgrabi do kraja...

Odjednom, postaješ zao prema svima oko sebe, i prema onima koji su nešto krivi, a najčešće poberu oni koji su najmanje krivi, ali, uzme te, zgrabi te i teško se tom osjećaju oduprijeti...

I čemu onda to?

Samoća kao izbor....

Postoje ljudi kojima je život silom prilike dodijelio bolnu ulogu da ostanu sami. Postoje ljudi koji su sami u dvoje. Postoje ljudi koji su sami jer do sada nisu sreli nekog s kim bi podijelii svoju samotne živote. Postoje ljudi koji su samoću odabarli kao svoj životni put...

Samoća je ponekad potrebna. Koliko je ona dugoročno dobra?

Potrebni su trenuci u životu kad je potreban odmak od svega i od svih. Samim odmakom od situacija imamo bolji uvid u njih, imamo bolji pregled a samim time dolazi i bolje rješenje ili barem ideja kako nastaviti dalje, kojim putem ići...
Svima je potrebno ponekad biti sam sa sobom. Prakticiram to već godinama i paše mi, jako mi pašu ti trenuci. Ponekad ih obožavam, ponekad ih mrzim.

Samoća je regeneracija. Samoća je onaj najdublji pogled u samog sebe, otkrivanje nekog novog sebe. Samoća je ponovno rađanje iz pepela, kao feniks...Saomća je duboka samoanaliza...

Samoća kao životni put meni ne paše, ne vidim se na tom putu, ne vidim se u njoj. Nisam takav igrač kojem je samoća glavni suigrač. Oduvijek mi je odgovarao život u dvoje, život s nekim, to je moj jedan od mnogo smisla života...Volim kad me netko dočeka doma, kad imaš za koga kuhati i spremati. Volim kad se navečer imaš pored nekog stisnuti i pogledati film s nekim. Volim kad se imam i s kim posvađati, jer i te svađe su jedan život...
Mnogi kažu, imamo djecu...

Pa da, djeca su tu ali to su naša djeca, to nisu naši partneri. Djeca su sada s nama, vrlo kratko su s nama, jednom ta djeca nađu neki svoj životni put i odu..Odu nekim svojim putevima i mi kao roditelji smo samo tu da ih ponekad poguramo, tu smo da im damo podršku i roditeljsku ljubav i to je to...Oni moraju ići svojim putevima i prema svojim životima, nemamo pravo ih spriječavati u tome jer to je na kraju jedan njihov život koji oni moraju odigrati onako kako oni znaju i kako misle da je najbolje bez obzira na nas.

I šta ti ostaje? Ostaješ sam kao napušteni pas, sam sa sobom i svojom prijateljicom samoćom...

Dosadi to jednom. Dosadi ta samoća, sve je to dobro ali u umjerenim količinama, sve što je previše nije dobro...

Zato se ponekad čudim ljudima koji su samoću odabrali kao svoj životni put. Zašto tako?

Sami žive, sami spavaju, kuhaju ručak samo za sebe, sami putuju, sve sami....Gledajući ih takve ponekad mi ih je žao, ponekad razmišljam o njima - zašto su odabrali baš taj bolniji put, čime su se razočarali, čega se ustvari boje.....

Jesu li ustvari sretni tako sami sa sobom?

Često me pitaju kako sam?

Poneki me to pitaju reda radi jer ne zanju što bi me drugo pitali a neki me pitaju jer ih baš onako iskreno zanima... Mada je nekako više onih koji to pitaju reda radi...
Na to pitanje sam često alergična, šta kako sam?

Uostalom na jedno takvo uobičajno pitanje ne možeš odgovoriti jednom prostom rečenicom, ipak to je malo dublje pitanje, odgovor na takvo pitanje zahtjeva vrijeme, ali vrijeme za odgovor na pitanje "kako si?" zaslužuju oni iskreni... Ipak je tu u pitanju jedan život, jedni osjećaji...

Dobro sam, kako bi drugačije bila nego dobro? Najčešće ni ne prihvaćam drugo, već samo ono da budem dobro bez obzira što često to baš nije tako, ali...Iskreno nekad baš i nisam dobro, ali prođe to, sve prođe. Kako bi rekao jedan pisac "Godina prođe, dan nikad", tako i život, tako i situacije u životu... Sve prođe jednom samo treba izdržati taj hebeni dan, taj jedan hebeni i ponekad besmisleni život...

Ne žalim se. Šta da se žalim, šta imam od toga? Kome da se žalim?
Nema potrebe, svatko nosi svoj križ onako kako najbolje zna i može...Neda mi se žaliti. Žalim se sama sebi sa onim svojim unutarnjim monolozima, sama se pokopavam svojim mislima i sama se uzdižem kad posrnem do kraja... Sam se rodiš, sam i umireš....

Šta da kukam i da to pričam ljudima? Postoje ljudi koji se hrane tuđim bolima i nesrećama. Mojom boli se nitko neće hraniti, to je moja bol i čuvam je sebično samo za sebe. Ponekad uživam u njoj, paše mi....

Šta da im pričam kako me život šamara i postavlja mi nogu svako toliko kako bih pala i rastresla se svom težinom?
- Neee, to životno šamaranje postoji samo da bi znali da smo živi, da bi znali da postojimo, da bi bili svjesni toga da nam pumpa još uvijek radi...
Da pričam ljudima da kad dobijem životnu pljusku okrenem i drugi obraz pa da i tamo malo dobijem, pa šta? Kad se šamaramo onda nek se pošteno šamaramo a ne na pola. Nema ništa na pola, ili sve ili ništa, drugo me i ne zanima...

Da to pričam?
Ne da mi se, nije neka fora.. I tako mi ovaj život ne može ništa, i tako na kraju ja pobijedim, i tako se svaki put dignem, nekad krvavih koljena, nekad samo s lakšim ozljedama, ali dignem se. Prkosim i ne dam se samo tako. Tjeram inat s njim...Bude zanimljiva ta borba, onako, oči u oči, pa hajde, daj ajde, tresni me još jednom.... Volim to... Volim takve igre kad me malo boli. Kad malo zapeče i zaboli znaš da si živ, znaš da postojiš.

Kakav bi to život bio bez boli?

Dosadan i linearan. Tko bi to voljeo? Vjerojatno netko da, ja ne. Ne sviđa mi se ništa linerano u životu, dosadno mi je to, nema akcije, nema dinamike...Ovako je baš fora, nenadhebivo dobro. Vječita borba.

I tako na kraju uvijek sve bude dobro na koliko nama izgledalo loše, ali bude dobro jer sve što se događa, događa se ustvari u našu korist i jednom sve ali baš sve dođe na svoje. Prije ili kasnije mora, tako to funkcionira, životna ravnoteža.

Ovi životni šamari i postavljanje noge su samo onako usputni testovi. Testovi izdržljivosti nas samih. I tako je jednom davno netko pametniji i mudriji od nas rekao da nam je dano u životu samo ono što možemo izdržati, zato čemu briga..

Šamaraj me živote i tako ja to sve mogu. Kompa ne možeš mi ništa, jer ne možeš me ti toliko puta klepiti koliko se ja puta mogu dignuti...

Žao mi je, izabrao si krivog suigrača za ovu igru... Ovo je moja igra u kojoj sam si izabrala samo i isključivo pobjedu...

Svoju osobnu pobjedu...

Plaćanjem alimentacije završava očinstvo?

Ne, tako ne bi trebalo biti ali često upravo tako i bude nažalost. Kako mi kaže odvjetnica, vi ste sretni jer imate od kuda uopće i naplatiti alimentaciju, koliko je onih majki koje to nemaju od kuda naplatiti ili se ganjaju godinama po sudovima za tih pišljivh par kuna. Najčešće se sve odigra u njihovu korist, ali je potrebno mnogo vremena i plaćanja odvjetnika dok sve to ne završi, a treba preživjeti svaki hebeni dan nekako...

Ali, završava li očinstvo i briga o djetetu stvarno plaćanjem alimentacije? Da, najčešće fucking da, o tome i sama svjedočim iz vlastitog životnog primjera koliko ti očevi mogu biti ili uzvišeni i gotovo savršeni ili mogu biti ponekad zadnja gamad koji bi trebalo pošteno nagaziti bez imalo grižnje savjesti...

Zovem svog bivšeg i kažem mu da bi možda trebali malo i podijeliti troškove plaćanja oko izvanvrtićkih aktivnosti našeg klinca jer ja to sama ne mogu sve podnjeti a na kraju, i da mogu, zašto bih?

Otac mu je isto koliko sam mu i ja majka i tu smo za njega dokle god smo živi. Tu smo da mu budemo potpora i podrška, da ga guramo naprijed i da mu damo ruku kad padne, tu smo da mu omogućimo najbolje moguće obrazovanje i svu ljubav i brigu ovog svijeta bez obzira što ne živimo skupa..Upravo zato i postoje roditelji, ne znam, ja sam barem odrasla u takvoj obitelji i neizmjerno sam sretna radi toga što ih imam, a tako nekakvo odrastanje bih voljela omogućiti i svom sinu, jer mojim roditeljima su njihova djeca bila alfa i omega, bili su razlog zašto žive i zašto postoje. Dakle, sve radi i samo zbog djece.....

Nakon što sam mu lagano servirala taj svoj prijedlog sam dobila i odgovor kakav nisam očekivala, odgovor koji nisam željela čuti, odgovor koji je u meni pokrenuo onu svu moguću škorpionsku otrovnost, onaj bijes u meni je proradio i u sekundi sam osjetila kako mi bubnji u glavi i kako mi pulsira ona žila posred čela...

Odgovor je bio sljedeći...

- Pa ja plaćam alimentaciju! Ako ne možeš sve sama plaćati to je tvoj problem, o tome si trebala prije misliti...

Samo sam zašutila jer sam znala, ako sada krenem sa samo jednom riječi ali samo jednom, znam kako će se to završiti. Završiti će to na način da će iz mene izletiti sve potisnute stvari, svi moji bijesovi i na njega i na njegovu obitelj, da će krenuti psovke kao iz rukava i to one najgore i najmasnije kojih se mogu sjetiti u tom trenutku. Dakle, završiti će grozno. Završiti će mojom apsolutnom mržnjom prema njemu, ali onom baš pravom i dubokom, jer je drugačije i ne znam.

I onda si ja tako mislim, pa kakav ti moraš biti ne otac, nego čovjek kad se možeš tako ponašati. Nije tu stvar njega kao njega, mnogi su takvi, ima takvi primjeraka na sve strane.

Rastave se, nađu si cure, klate sa curama po skijanjima, termama, raznim godišnjim odmorima a na svoju djecu zaborave, ne postoje za njih više. Jednom kad se to dijete odseli iz zajedničkog roditeljskog doma, tu nastane kraj jedne priče jer mama je ta koja brine o djetetu, ona je skrbnik, on joj plaća alimentaciju i tu je njegova očinska i roditeljska uloga započela i završila.
Ima takvih primjera na tisuće, svako toliko se susretnem s takvom pričom, nažalost.

Kad to čujem, boli me, ne mogu da me ne boli, jer svako dijete treba i majku i oca, i bez obzira da li žive zajedno ili ne, sasvim nebitno... Roditeljske figure su bitne u tim malim životima bez obzira gdje živjeli, jer nekad je bolje da ne žive zajedno tj. da žive odovjeno sretni i zadovoljni, nego zajedno samo pro forme u totalnom kaosu i neredu...

Ali kad čujem i kad na vlastitoj koži osjetim takvo ponašanje ne mogu da se ne zapitam: pa dobro kakvi su to očevi?
Kakvi su to ljudi bez imalo osjećaja i emocija prema vlastitoj djeci?
Kako mogu biti toliko hebeno sebični i samo gledati sebe i svoje dupe?

Mogu, očito mogu, jer kad je čovjek sebičan, onda je sebičan i nema tu spasa. Onda je sam sebi najvažniji i ništa, ali baš ništa mu nije sveto, pa čak ni dobrobit vlastitog djeteta.....

Tužno, zar ne?

Istinito - nažalost, da i sve je više takvih priča....

Evo dokaza da muškarci zaista vole kučke, da ne vjeruješ......

Situacija A.

- Ne tako davno sam upoznala jednog tipa, onako, nije moj tip muškarca ali mi se dopao, zanimljiv mi je bio nekako. Ima mi ono nešto u sebi što je meni još i dan danas vrlo interesantno. Družimo se mi povremeno, šaljemo si SMS-ove, nalazimo se, igramo neku igru toplo-hladno, zanimaš me-ne zanimaš me, uglavnom nešto se događa. Zanimljiva igra i posve naporna za živce u ovim mojim godinama.
Ja sam prema njemu sva fina i krasna jer mi se dopada pa mi je kao važno da ostavm dobar dojam što bi značilo da sam sva kulturna, pazim kako se izražavam i što pričam. Uglavnom, fina sam i nisam baš ono što jesam u svakodnevnom životu ha ha haaaaa...I pokušavam ja biti ono što jesam s njime ali on djeluje na mene tako smirujuće da od mene napravi jedno milo janje, tako i kad želim biti ono što jesam on napravi nešto i smekša me u sekundi...
O nekim svojim očekivanjima, nadanjima i vjerovanjima sam s njime iskreno porazgovarala jer sam smatrala da je to nešto sasvim normalno za dvoje ljudi koji su na laganom pragu skoro 40-ih godina. Iskreno sam progovorila i o nekim svojim osjećajma prema njemu i naravno, čim je saznao nešto o mojim osjećajima tada su i započele igre toplo-hladno s njegove strane. Malo se zovemo, pa se onda ne zovemo - igramo se mačke i miša umjesto da se prepustimo svojim nekim osjećajima i samo jednostavno uživamo....

Progovaram iskreno o svojim osjećajima, ne sramim ih se i ne bježim od njih, kad mi dođe da ga zovem - ja ga zovem, kad mi dođe da se ljutim na njega - ja se ljutim, kad mi nedostaje - otvoreno mu kažem da mi nedostaje, dakle, i ja igram neku igru ali onu spontanu igru, time ispada da si valjda manje zanimljiv kada iskreno progovaraš o sebi i svojim osjećajima prema nekom.
Valjda kad ti netko servira sebe kao na pladnju si manje zanimljiv...
Tako je to trenutno s nama.
Malo toplo - malo hladno....Sad me imaš a već drugi trenutak me nemaš. Isrpljujuće do jaja....

Situacija B

- Opet sam ne tako davno upoznala jednog muškarca koji mi je onako, više ne zanimljiv nego što mi je zanimljiv, ni ovaj nije moj tip muškarca ali tko još više čeka baš svog tipa muškarca?
Ili ti se netko sviđa ili ne, ili ti je zanimljiv ili nije, nema ti baš tu puno prostora za manevriranje. Kod ovog je priča sasvim drugačija, dakle, on je taj koji iskreno progovara o svojim osjećajima, koji iskreno progovara o svojim očekivanjima sa mnom o tome kako sam ja njemu i divna i krasna i baš sve na svijetu, ali tu sam sada ja ona koja drži uzde u svojim rukama i nedam se, u biti ne vidim se s njime, zato se i nedam.
U početku sam i s njim bila sva fina kulturna i pristojna i objasnila mu da u ovom trenutku u mojoj glavi postoji netko drugi, da me ne zanima, da, da ta priča jednostavno nema smisla. Tip kuži sve o čemu pričam, ali ne želi čuti i uporan je kao mazga što je još gore jer se tada u meni stvara totalni otpor... Nakon lijepog i uljudnog višednevnog objašnjavanja cijelokupne situacije s moje strane tip i dalje ne odustaje što mene samu tjera da više nisam tako fina i više nisam tako krasna već postajem jebeno brutalno iskrena i ne pazim da li ću ga povrijediti ili ne, ne zanima me. Kratko i jasno, pretvaram se u kučku, u zadnju odvartnu kučketinu koja se može zamisliti i što je meni još gore, što sam ja gora i odvratnija prema tipu, on više leta za mnom i oko mene, on me više voli, ja sam još ljepša??

Naopako, skroz jebeno naopako.....I onda nek mi nitko ne kaže da muškarci ne vole kučke, jer ih vole... Nema mi druge, moram i s ovim iz situacije A postati odvratna kučketina...

Kažu mi neki da sam preiskrena za ovo doba. Kažu mi da to nije dobro. Kažu i da to ljudi oko mene često to mogu zloupotrijebiti, mogu me povrijediti. Kažu da se ponekad boje moje iskrenosti, ali....

Nisam ja preiskrena, ja sam samo onako - blentavo spontana....

Kad si bletavno spontan onda valjda ispadaš i iskren, ne bih znala, ali znam da se ne sramim pričati o svojim osjećajima, o svojim željama i svojim očekivanjima. Nije to ništa strašno, svi smo mi samo ljudi koji ispod svoje debele ljušture krijemo one neke osjećaje prema drugima, bilo kakve osjećaje, ali osjećaji su tu.

Moj jedini problem je u tome što vrlo otvoreno progovaram o njima, ne bježim od njih, ne sramim ih se a opet sam i spremna na to da će me se možda povrijediti, da će se ta moja spontanost možda jednom zloupotrijebiti, ali nema veze, mogu ja to sve izdržati.

Nema te boli koju čovjek ne može izdržati, nema te boli koju čovjek ne može prevazići, iznad koje se ne može izdignuti i nastaviti dalje kao da nikad ništa nije ni bilo. Od svih tih boli ostaju samo poneki ožiljci, neki dublji, neki plići, ali ostaju jer je to tako...

Nedavno sam jednoj muškoj i relativno bliskoj osobi izjavila da će mi vrlo nedostajati, obzirom da je otišao negdje daleko...Poneki ljudi su me popljuvali radi toga, zašto sam mu to rekla, to se kao ne smije, zašto neke stvari ne mogu zadržati samo i isključivo za sebe?

Ne mogu, eto, jednostavno ne mogu, spontano mi je došlo da mu to kažem i tako sam i učinila uopće ne razmišljajući o posljedicama svojih riječi. Na kraju krajeva, pa nisam mu rekla ništa loše, ništa strašno, samo sam bila spontana i jebeno iskrena u tom trenutku. Uostalom, danas u ovom poludivljem dobu u kojem živimo, u dobu kada je sve više usamljenih ljudi, u dobru kada se bojimo svojih osjećaja i bojimo se progovoriti o njima ja sam izjavila nešto što bi svakom bilo drago čuti - čuti da će ti netko nedostajati i da će misliti na tebe kad budeš tamo negdje daleko, u nekoj drugoj vremenskoj zoni, okružen nekim sasvim nepoznatim ljudima, daleko od topline svog doma.

Nije li divno znati da nekom nedostaješ i da netko negdje misli na tebe?

Meni je to divno i bila bih vrlo sretna kad bi mi netko tako nešto rekao, ali očito ne mislimo svi isto. Ljudi sve više skrivaju svoje emocije, sve su manje iskreni, valjda od straha da ne budu povrijeđeni, da ih ne boli i da ne ostanu sami...Ali upravo skivajući vlastite emocije i ostavljajući ih negdje skriveno u sebi ustvari tek tada ostaješ sam....

Mišljenja sam da ako ljubav u životu želiš tada je moraš i davati, moraš je širiti jer ovaj je život samo jedna velika i sasvim jednostavna fizika, sve je čisti zakon akcije i reakcije...Koliko i što daješ, toliko i tako će ti se vratiti, to je tako, jednostavan zakon fizike koji se ne može pobiti nikako...To znam i u to vjerujem jer mi se upravo taj zakon potvrdio već nebrojeno puta kroz život...

Kada su emocije u pitanju, često se igraju neke igre, neke igre skrivača i igre zavaravanja. Vrlo je malo onih koji iskreno progovaraju o njima, koji ne bježe od takvih riječi, vrlo je malo onih koji iskreno i otvoreno postave karte na stol i pucaju direktno u glavu, pa šta bude - biti će, zaista ih je vrlo malo.... Ne znam zašto samo postali tako skrušeni i tako invalidni kad su u pitanju emocije, tako prestrašeni...Toliko želimo te neke velike i uzvišene osjećaje u našim životima a opet ih se tako bojimo dati ih nekom, progovarati o njima, izložiti ih....

Izložiti sebe sa svim svojim životnim željama i očekivanjima nekom, zar je to nešto loše?
Otvoreno progovoriti o svojim osjećajima prema nekom, jel bi nas tebalo biti sram radi toga?
Trebamo li bježati od svojih osjećaja i skrivati ih da igra bude zanimljivija?

Ne znam odgovore na sva ova pitanja ali gledam po sebi, imam sasvim dovoljno godina i ponešto životnog iskustva da mi se baš i ne daju igrati igre s nekim. Igrajući igre možda je zanimljivije ali dugoročno može biti i frustrirajuće i to vrlo frustrirajuće a opet s druge strane ovako spontano je baš u biti fora, upravo zato jer je spontano....

I valjda u današnje vrijeme kad je netko spontan i iskreno progovara o svojim osjećajima, ta spontanost i otvorenost ti izazove pravi šok jer gledajući oko sebe sve je manje spontanih ljudi, sve je više onih drugih....

Uskoro se bliži nesuđena šesta godišnjica mog braka .... Nesuđena je jer je nismo uspjeli niti dočekati, nismo dočekali niti petu a kamoli šestu, to bi ipak bilo malo previše...

Kažu da su jesenski brakovi plodni, mi smo eto izuzetak, mi smo oni koji su potukli to "pravilo"....

Mi nismo uspjeli.

Tko je kriv?

Nebitno je sada tko je kriv, on ili ja. Krivi smo oboje jer smo pokušali spojiti nešto što je nespojivo. Nikada ne možeš spojiti vatru i vodu iako smo nas dvoje oboje bili voda, ali očito smo bili ona oceanska pretemperamentna voda koja se nikad ne smiri, ona voda koja nikad nije samo mirno more po kojem možeš bezbrižno ploviti - nikad, ali baš nikad...

Danas minulo vrijeme gledam unatrag i pitam se i čudim se... Sve je nekako izbljedilo, sve je nekako nestalo a to čak i nije bio tako davno. Gledam na taj odnos kao da je bio nekad davno, u nekom prošlom stoljeću, u nekom davnom prošlom vremenu, gotovo ga se više i ne sjećam. Kako može to sve tako brzo proći? Kako mogu ti neki osjećaji smo tako nestati, izbljediti? Kako tako brzo?

Ponekad se zapitam jesu li i bili pravi ili samo onako površni kad su tako brzo nestali?

Ono što je pravo, ono što je duboko, to ostaje, to se pamti, o tome se priča, toga se sjeća....

Ne mogu reći da se ne sjećam našeg braka, sjećam ga se naravno, bilo je tu svašta, bilo je tu svakakvih boja, iako na kraju su lagano sve počele uzimati one crne i tamne nijanse...Valjda se u životu one ružičaste nijanse vrlo lako izbrišu, vrlo lako se ubiju i nestanu kao da ih nikad nije ni bilo....Kakva maplituda, od bekonačne ljubavi do proklete mržnje, opet i još jedna krajnost....

Danas kad sjednem s njim na kavu, onako, gledam ga i preispitujem samu sebe... Je li me ikada i voljeo? Je li mu ikada i stalo do mene ili su za njega bili važni samo oni njegovi osobni interesi...
Da, voljeo me je sigurna sam, ali na neki svoj način. Uvijek je najprije voljeo sebe pa onda ostatak svijeta, onda mene...Voljeo me je na neki svoj način koji ja nisam mogla razumijeti, nisam mogla shvatiti jer ja ne znam voljeti isto kao i on, imam neke druge načine i metode koje podrazumijevaju to voljeti nekog....

Kada volim, tada obožavam, postavljam na pijedestal, odbacujem sebe i volim, dajem se i ne razmišljam, jedna skoro sasvim bezuvjetna ljubav. Kada ne volim, onda ne volim, ta hladnoća i indiferentnost koja znači ne voljeti zna jako duboko rezati, boljeti, onako baš duboko boljeti ali to je ono ne voljeti....Nema tu zla, nema tu osvete ali ima ono, nije me briga za tebe, ne zanimaš me, ne dira me, nema suosjećanja, nema onoga - žao mi te je....Hladnoća do kraja....Opet krajnost, još jedna....

Danas kad malo bolje promislim uopće i nemam osjećaj da sam ikada i bila u braku, nemam osjećaj da sam ga ikada i voljela, a jesam i to jako, ali sve je nekako izbljedilo a nije ni bilo tako davno... Kako to tako?

Gledam na sve to što je iza nas kao da se to događalo nekom drugom, kao da sam gledala još jedan sladunjavi američki film s lošim završetkom? Kako tako brzo zaboravljamo nešto što nam je obilježilo jedan dio našeg života?

Prema njemu više nemam nikakvig osjećaja, ne osjećam više ni ljubav, ni mržnju, nemam potrebe za osvetom - od toga sam već odavno odustala - život će mu se osvetiti sam, jer to uvijek tako bude... Baš sam skroz indiferentna prema njemu, ne razmišljam više o njemu i vjerojatno da nemamo zajedničkog klinca više nikad se ne bi vidjeli niti čuli jer ja nemam potrebu za njime, nemam potrebu da znam kako je i što radi, ne zanima čime se bavi i što ima novog kod njega, jednostavno me ne zanima.

On je pospremljen u jednu ladicu prošlosti i neka tamo i bude, nema za njega mjesta u sadašnjosti i nema ni potrebe da bude....On je svoju sadašnjost odradio sa mnom i s nama onako kako je znao, uglavnom loše i ta igra je završila po svim zemaljskim i kozmičkim zakonima...

Game is over....

U današane vrijeme svi se nešto pozivaju na toleranciju, na mir u svijetu, na ne osuđivanje drugih i ostale spike sličnog kalibra. Uglavnom mi se sere od takvih priča jer najčešće to ne ispadne tako...

Najčešće osuđuju, prozivaju, prosuđuju i čude se....

Kad ideš ljudima, kako se ono kaže niz dlaku, tada si super, najbolji si najkvalitetniji si, čim se usprotiviš, ustvari, čak se i ne usprotiviš već samo iskreno kažeš što misliš i ukoliko je tvoja misao suprotna od njihove ili suprotno od onog što oni žele čuti, tada si odmah na listi za odstrel, u jednom trenutku postaješ temom ogovaranja, u jednom trenutku nisi više tako sjajan i bajan kakav si do sada bio, gleda te se poprijeko i s dozom nečeg lošeg, dozom onog nečeg čudnog u tebi jer ne misliš kao i svi, jer se ne ponašaš onako kao i većina...

U biti, ne ponašaš se kako je to većina zamislila, ne ponašaš se dolično svojim godinama, ne razmišljaš kao ovo društvo, već si samo svoj i ne želiš se mijenjati, e tada si uglavnom na.ebo samo tako... Masa te uzme u mašinu i postaješ glavni predmet rasprave na nekim kavama i ostalim dokoličarenjima, naravno, sve tebi iza leđa, jer kad bi se i reklo u facu tada stvarno ne bi bilo zanimljivo. Bilo bi dosadno i trivijalno, ono iza leđa je puno, puno slađe....

I onda se pitam gdje je tu tolarencija, gdje je tu ono osnovno pravo na različitosti, gdje je tu ono prijateljsko poštovanje tipa, ok, ti si takav kakav jesi i razmišljamo drugačije, što naravno ne znači da ukoliko si različit da si i loš?

Nema toga....Možda i ima ali vrlo malo, samo u tragovima.....Ima u nekim izuzetno čvrstim i iskrenim prijateljstvima ali koliko vidim oko sebe i takvih je sve manje i manje....Jedno lice za mene, drugo lice kad nisam tu....Žalosno mi je to i upravo radi toga se i ponekad pitam postoje li iskrena, ali ono baš iskrena prijateljstva u kojima možeš stvarno biti ono što jesi i reći ono iskreno što stvarno misliš a da te se ne gleda poprijeko ili da nisi meta olajavanja čim digneš dupe sa stolice i okreneš leđa.....
Volim misliti da to postoji, čisto onako radi sebe, lakše mi je tako, ali da se svako toliko iznenadim ponekim "bliskim" prijateljima oko sebe - da, iznenadim se, jako se iznenadim a onda shvatim da je ipak potrebno poneko prijateljstvo dozirati, da je informacije iz osobnog života dozirati i davati na kapaljku ili uopće ne davati a opet, pa kakvo je to prijateljstvo...

Ima ljudi koji misle za sebe da su alfa i omega ovog svijeta, da je njihov put jedini ispravan i da su oni jednostavno najpametniji i nema pametnijih od njih, misle često da se samo njih mora slušati i slijediti stavove koje oni imaju jer je to jedino ispravno, jer je to jedino moralno....

Gdje je tu opet sloboda izbora, sloboda živjeti i pustiti druge da žive...

Kad učiniš nešto drugo, nešto svoje, nešto suprotno od njihovih stavova tada se čude i iščuđavaju, osuđuju, slušam često rečenice: ja to nikad ne bih tako, tako ne smiješ, tako nije ispravno....

Ma jel,

- ja to nikad ne bih - pa ne zanima me kako bi ti, ja znam kako ću napraviti ja, da li je to ispravno ili ne, vrijeme će pokazati - vrijeme uvijek pokaže ispravnost naših postupaka, na kraju krajeva, živim vrlo intuitivno i kako mi dođe, tako i napravim....

- tako ne smiješ - tko ti može zabraniti da nešto ne smiješ. Granice ne postoje, nametnuli smo si ih sami ili smo drugima dozvolili da nam ih postave a to opet govori o našoj slabosti i podložnosti drugima. Dakle, nema što ja ne mogu, možda zvuči bahato, ali je tako, sve mi možemo i smijemo ali naravno ukoliko drugima pritom ne radimo nešto loše....

- tako nije ispravno - ono što je ispravno za mene ne mora biti ispravno i za onog drugog, ne gledamo svi isto na sve u životu, svatko ima svoj stav i svoje razmišljanje i upravo kao takvo trebamo ga poštivati i cijeniti, sviđalo se to nama ili ne, ali tako je....

Sjećam se jedne situacije sa svojom bivšon svekrvom, tada sam još bila omiljena u obitelji jer se nisam čačkala tamo gdje nisam smjela, neka svoja mišljenja često sam zadržavala za sebe jer nije bilo ni potrebe da pričam o njima tj. ja sam smatrala da nema potrebe, ona je bila ta koja je uvijek i u svemu najpametnija a ja sam bila divna jer sam uglavnom šutila i nisam se izjašnjavala, smatrala sam da ne trebam, nisam imala potrebu da se izjašnjavam - tada, u to vrijeme mog ne izjašnjavanja sam bila omiljena i doslovce najbolja nevjesta koju je ona ikad mogla i zamisliti... U biti šutila sam i radila po svom....

Kako sam se razvela od njena sina, nastavile smo mi neka onako usputna druženja, silom prilike. Tada bi se načinjale neke teme koje su njoj odgovarale ali obzirom da me je često znala vući za jezik ja bih i otvoreno progovorila o tome, o onome što mislim, o onome kako ja mislim i kako ću postupati dalje u životu. Dakle, imala sam jedan sasvim iskren razgovor s njom, sasvim moj i osobni bez imalo susprezanja.
Svaki put bi se ona iščuđavala nad mojim riječima, nad mojim razmišljanjima, nad mojim stavovima, često je znala čvaknuti neku tabletu za smirenje jer nije mogla podnjeti tu moju različitost, tu moju jebenu iskrenost koja nije bila loša, nije bila negativna, jedini problem je bio u tome što je bila samo drugačija od njene vizije života, drugačija od njene iskrenosti, od njenih životnih stavova....To je bio jedini problem, različitost....

Danas kad me vidi okrene glavu od mene, ne priča sa mnom osim ono bok - bok, da mi fali priča s njom i ne baš, iskreno... Uglavnom mi se ne daju slušati ta njena, niti ičija tuđa moralna sranja kao da su sad izašli iz samostana a opet ne vide sebe i opet ne vide svoj život i svoje postupke...Jer život nekih ljudi jer ravan sodomi i gomori a skrivaju se iza neke maske lažnog morala i etike....I od toga mi se sere i to redovito.....

Mislim, nije me briga, neka svatko živi onako kako želi i ne diram se u tuđe živote, svatko zna sam najbolje za sebe, ne osuđujem, ne prosuđujem, ako me pitaju za mišljenje onda kažem ono što mislim, iako mislim da je danas jako teško biti prihvaćen od okoline kad si sasvim iskren i pucaš u glavu, ali, koga uopće briga za okolinu, ako ne mogu podnjeti ono različito onda nek ne pitaju za mišljenje, jer često neće čuti ono što bi htjeli veće ono što jest u očima jednog promatrača, a to zna malo i zaboljeti....

Jesen je...

Volim reći da nekako živim sukladno s godišnjim dobima, možda nekim naopakim redom, ali to je tako kod mene, često bude sve nekako naopako.

Jesen u meni uvijek budi neke nove osjećaje. Jesen me uvijek i ispočetka tjera u neku reviziju svog života, neko čišćenje. Na jesen radim životnu računicu, podvlačim neke nove crte i izračunavam gdje sam stala, što mi je još ostalo.
Vremenom su mi te računice postale preteške, životne revizije su mi svake godine postale sve teže i teže, nekako ih bolnije nosim. Teško mi je s njima, a opet bez njih ne mogu.

Pitam se često što ima veze s time?

Valjda ovo jesenje vrijeme, doba kiša i magla. Upravo to doba tjera me u izolaciju, postajem asocijalna i bježim od cijelog svijeta, ne priča mi se i ne druži mi se baš previše. Kad je jesen imam gorku potrebu biti sama sa sobom, tako mi je najbolje. Mnogi će reći pa kako tako?
Jednostavno tako, tako funkcioniram već 30 i kusur godina i tako mi paše. Asocijalnost i bijeg nema veze s ljubavlju prema onima koji me okružuju, volim ih i dalje istim intezitetom i ništa manje, upravo ta asocijalnost ima veze s ljubavlju prema samom sebi.

Ponekad je potrebno biti sam sa sobom. Spoznati malo i sebe, osvijestiti samog sebe, popričati sa samim sobom. Stati i okrenuti se iza sebe, pogledati onu prošlost i ono jučer širom otvorenih očiju u crno bijeloj tehnici i bez imalo uljepšavanja...

Neki će reći, to boli - pa neka boli, bol oslobađa... Mora ponekad i boljeti. Da bi znali kako je kad ne boli, kako je znati veseliti se osjećaju ne boli moramo spoznati ono suprotno, moramo spoznati bol u svim svojim dubinama i bojama....

Jesen me tjera na ovakve tekstove, možda ne jesen, možda je problem u ovoj kiši vani. Možda je problem što su neke jake i intezivne planete ušle u znak škorpiona, možda je i to, ne bih znala... Škorpion je dubina, on je onaj crno bijeli svijet, na kraju krajeva i ja sam jedan fucking škorpion koji mi daje neopisivu snagu, ali isto tako me i neopisivo pokopa do samog dna same sebe....

Promatrajući sebe osjećam da su mi boli s godinama postale prebolne, da su mi tuge s godinama postale pretužne, sve to nešto ima onaj prefiks pre....Pretužno, prebolno, presretno, prelijepo, prestresno... Opet iz krajnosti u krajnost, iz preboli u presreću, opet nema sredine, to se uvijek ponavlja ispočetka....Ne znam drugačije osim iz krajnosti u krajnost, nisu me nikad naučili za sredinu, ili sam na vrhu i letim, ili sam na samom dnu odvratne blatne kaljuže previrući po samoj sebi otkrivajući nove dubine stare poznate prijateljice tuge i ostalih precrnih njenih pratilaca koji su nam uvijek tu negdje oko nas u životu i samo čekaju kada ćemo pasti da nas zarobe svojim odvatnim i ljepljivim pipcima...

Možda sve ovo neko crnilo ima veze i s godinama. Mnogi će reći, pa još si mlada - da, mlada sam, jesam, uvijek ću i takva ostati jer mi je duh mlad, duh je ono što nikad ne stari i vjerojatno ću i na samrtnoj postelji biti puna duha i crnog humora, ali dođe ti trenutak kad postaneš svjesan da stariš, da vrijeme prolazi.

Postaneš svjesan da si svake sekunde stariji i da se ova sekunda koja je upravo prošla dok ispisujem samo jednu riječ, nikad više neće vratiti, nikad je nećeš moći vratiti natrag. Gotovo je, došla je i prošla, nema reprize...

Reprize postoje samo u teatru, ne i u životu....

Shvaćam s godinama da su mi te tuge postale još tužnije, nekako više bole. Jesen otvara neke stare brazde koje su u meni već godinama. Kako je došla jesen tako i ja otvaram te ladice same sebe i gledam, promatram, vadim stvari iz njih, brišem prašinu s nekih emocija i čudim se.....Pitam se, pa kada je to bilo? Kako li je to moralo biti?

Svaki taj trenutak proživljavam ponovo i ispočetka, ne istim intezitetom jer sjećanja su već lagano i izbljedila, ali te neke emocije koje izlaze su intezivnije ili ih možda ja samo malo teže podnosim jer me život do sada već onako poprilično našamarao, pa više i nisam tako jaka i otporna kao nekad davno... Nisam otporna na emocije, lakše se rastužim, brže se rasplačem, ali ok, sve je to ljudski, sve to ide u rok službe na ovom svijetu...Emocije treba pokazivati, ne treba bježati od njih, ne treba ih se sramiti, te emocije to smo samo mi, mali i jednostavni ljudi....

Obožavam jesen radi svega ovoga što ona budi u meni..... Kiše, magle, hladnoća, izolacija, asocijalnost, ljubav prema samom sebi, istraživanje samog sebe......Neprocijenjivi su ti jesenski trenuci, tako mali a ustvari tako beskonačno vrijedni za svakog od nas.....

Ovaj blog je nastao prije skoro godinu dana.

Sjećam se svojih prvih početaka i svojih tekstova. Tada sam bila friško sama, bila sam na samom pragu svog novog samačkog života, na pragu svog jednog novog doba i na pragu stvaranja jednog novog početka, jednog svog svijeta. Tada sam uglavnom o tome i pisala, kroz ove retke sam proživljavala svoj razvod, svoju bol i jad, svoje nade i vjerovanja.

Kroz ove retke su se izmijenile sve moje emocije, svi moji stavovi i gledanja na svijet, na novonastale situacije, na moje brige, strahove, probleme a opet kroz ove retke izašle su i mnoge moje sreće, moje nade i vjerovanja da će jednom biti bolje, ne jednom u budućnosti već sada i ovog trenutka jer ipak na kraju priče ja sam samo onaj jebeni optimista koji vjeruje u čuda i živi svoj život upravo onako kako mi se hoće i kako to želim.

U početku nastajanja bloga bilo mi je jako stalo do komentara, bila mi je važna interakcija sa čitateljima, u početku je to bilo intezivno, vremenom je to splasnulo.

Neki komentari su mi znali uliti nadu u bolje sutra, neki komentari su me znali ohrabriti, poneki čitatelji su me znali onako pošteno popljuvati i mene i moje stavove koje bih iznosila kroz ove redove slova. Nekad sam imala potrebu da svaki komentar - komentiram, da se opravdavam, da objasnim u detalje što sam htjela reći, vremenom mi je i to splasnulo. Nemam više potrebu da se ikome opravdavam, da ikome išta objašnjavam, piše to što piše i svatko tko pročita tekst shvati to na neki svoj način, kako je shvatio i kako vidi tekst i mene kroz tekst više me gotovo i nije briga, ja sam i tako to što jesam i ne moram se niti ja a niti moji tekstovi svima svidjeti - tko ima potrebu da me kritizira, neka izvoli, komentari su dobrodošli pa i oni negativni.

Uostalom, ljepota je različitosti, ne bi bilo dobro kad bi svi isto mislili i isto gledali na svijet.

Danas isto vrlo rado ispod svakog svog posta pročitam svaki komentar, neki me navedu malo na promišljanja, ali uglavnom najčešće se kratko zadržavam na njima, promislim, nekad više, nekad manje, ali ne zadržavam se, idem dalje na neki novi post....

U početku sam imala svoju neku listu blogera koje sam pratila redovito, koje sam čitala i redovito komentirala, nakon nekog vremena i to je splasnulo. Previše vremena mi je to čitanje oduzimalo i stala sam, prestala sam ih aktivno pratiti i komentirati. Danas još tu i tamo svratim do njihovog bloga da vidim ima li što novo i jesu li tu. Jesu, uglavnom su tu, nekima se javim ponekim komentarom, nekima ne, i to je splasnulo....

Očito nakon nekog vremena u životu sve splasne, ona početnička euforija nestane...

Vidim to i po svom pisanju. Ima mjeseci kad sam kao pisaći stroj, imam tema u glavi i ne odvajam se od računala a opet imam mjeseci kad imam totalni zastoj u svom kreativnom radu, jednostavno mi se ništa neda, smrdi mi računalo i smrdi mi i knjiga i olovka i papir...
Dođe takvo razdoblje u životu, kao što sam već jednom rekla, ta fucking amplituda - ili si gore i lomiš sve pred sobom ili si dolje, zabijen si u kut svoje mračne sobe i ližeš si rane sam sa sobom...

Zašto onda na kraju uopće i pišem?

Često sam o tom pitanju razmišljala, zašto? I tako nemam ništa od toga ali opet to radim, uživam u tome. Uživam prenositi neke svoje impresije svijeta na ovaj "papir", uživam prenositi ta neka svoja stanja, te neke svoje osjećaje, jednostavno uživam u tome, sviđa mi se.....

Našla sam si neki smisao u pisanju tog mog malog bloga i nadam se da me nikad neće proći, u biti sigurna sam da neće, jer ako jednom i stanem s blogom, pisati ću nešto drugo jer jednostavno moram pisati, riječ je moje najbolje oružje, riječ je moja snaga, sreća i tuga - sve istovremeno....

A tko će to čitati?

Nebitno. Uvijek te netko pročita, kako svaka knjiga ima svog čitatelja, tako i svaki post ima svog čitatelja, dođu i prođu kroz tvoj blog, neki se zadržavaju i budu s tobom, neki samo prolete, baš kao i ljudi u životu....Baš kao i život....

Nekako, svaki taj blog je samo jedan naš život u malom, rađa se, raste, stvaramo ga iz dana u dan, uljepšavamo ga, rušimo ga, tamo smo sretni a opet tamo i plačemo...

Ponekad me pitaju kako nastaju ovi postovi?

Jednostavno, relativno jednostavno - kažem im.

Ponekad me pitaju koliko mi treba vremena da nešto napišem?

Malo, vrlo malo, ponekad svega nekoliko minuta. Post nastane u nekoliko minuta, iz glave u računalo i to je to - kažem im.

Ponekad me pitaju odakle mi inspiracija za tekstove?

Od ljudi - kažem im.

Inspiracija mi dolazi od ljudi, od života, od ljudskih sudbina...Puno se družim s ljudima, puno pričamo o životu, o sudbinama, o životnim situacijama, svakodnevnim problemima, srećama, tugama, kako o uspjesima tako i o životnim porazima, o očekivanjima i željama, razočaranjima, nadanjima. Pričamo i o tome što bi bilo kad bi bilo..... Inspiracija mi dolazi i od same mene i mog života koji je ponekad vrtoglava amplituda koja je čas gore a čas dolje, nema tu pravca kao ni u svakom našem malom životu....

Ljudske sudbine su nepresušan izvor inspiracije. Sve te situacije koje nam se događaju su tako ustvari zanimljive, najčešće živimo relativno brzo i ne stignemo čak niti ući u bit problema, bit situacije, ali ponekad se malo zaustavim pa gledam neku nastalu situaciju iz više kuteva, gledam je iz više stajališta, prodirem u nju i evo ti priče....
Ljude je potrebno slušati, često otkriju i više nego što su mislili, često kažu i više nego što je potrebno, neke čak i ne moraš ništa pitati - oni sami pričaju, sami sve kažu, kao da jednostavno samo čekaju da im netko dođe tko će ih slušati....Sve više je ljudi kojima je potreban slušač...

Ponekad sam i sama takva, ne želim slušati što mi ima reći onaj drugi, sada ja želim pričati, ja želim reći što me muči, što želim, što očekujem i što bih voljela, želim reći radi čega sam tužna...Sada sam samo ja centar svijeta i ne želim drugačije... Svi smo ponekad takvi kada se nađemo pred nekim našim osobnim zidovima i kad mislimo da sutra ne postoji ili da se iza tog zida krije samo još jedna crna provalija. To su takvi dani, dođu i prođu, kao i sve u životu manje više - životna amplituda....

Tako nastaju moje priče. Nastaju iz životnih amplituda od sasvim malih i običnih ljudi - prijatelja, poznanika, rođaka, gospođe s nekog šaltera, čistačice iz bolnice, nekog doktora, kolega s posla, čistača ulice, prodavačice i na kraju i mene same...

Svi mi imamo neku svoju životnu amplitudu. Čas smo gore, čas smo dolje. Kad smo gore, prštimo od sreće, kad smo dolje, prštimo od boli i tuge....

Najbolje priče najčešće nastaju kad smo dolje jer bol i patnja stvaraju najbolje tekstove, najbolje priče. Bol nas tjera da krenemo na put samog sebe i svoje spoznaje, bol nas tjera na analize, bol nas tjera na te beskonačne dubine istraživanja samog sebe, dubine koje su meni tako bolne a opet tako drage. I tisuću se puta mrzim radi tih dubina ali opet kad razmislim, neka njih tu sa mnom, radi njih i nastaju ovi tekstovi....


"Ja sam sanjar i voleo bih da je svet bolji. Ali ne znam kako da ga učinim boljim. Politika nije način. Vlast nije način. Ja ne znam način. Samo sam obeshrabren načinom na koji muškarci i žene žive svoje živote. To je bolno za njih i bolno za mene. Sve što mogu je da pišem o tom bolu." - Bukowski

Je li seks u današnje vrijeme postao lako dostupna roba?

Sve me češće muči to pitanje. Mislim, ne muči me već onako ponekad mi dođe u glavu ta misao i onda o tome razmišljam.
I sve mi se čini da jest, da, seks je postao lako dostupna roba!

Seks na nam je dospupan na sve strane. Lakih žena i muškarca koji traže samo neku površnu avanturu ima gdje god se okreneš. Svi ti nude nešto na brzaka, svu ti nude nešto za jednu noć... Instant zadovoljavanje strasti i osnovnih ljudskih potreba.

I onda se pitamda li uopće ima smisla truditi se mjesecima oko nekog kad za zadovoljavanje potreba imaš kandidata koliko želiš. Toliko puno da ih možeš birati.
Svi bi nešto na brzinu i po mogućnosti bez ikakvih obaveza.
Obaveza podrazumijeva neku vezu iako ne znam kako veza s nekom osobom tj. partnerski odons može uopće biti obaveza.
Meni veza nikad nije bila obaveza, barem je nisam tako doživljvala, to mi je uvijek više bio užitak i predstavljalo mi je zadovoljstvo, kako prije, tako i sada kad već imam neku godinu i ponešto životnog iskustva.
Ali, očito, vremena a samim time i ljudi su se promijenili.

Kako se kaže, svako vrijeme nosi svoje...

Gledajući sebe, u ovom vremenu sada nikako se ne snalazim. Ne ide mi baš. Ne smatram se baš tradicionalnom ženom, konzervativnom još i manje. Poprilično sam slobodoumna i bez predrasuda ali na ove fore tzv. novog doba ne pristajem, ne razumijem ih.
Čak se više i ne trudim razumijeti ih, prodrijeti u bit trenutnih instant zadovoljstva.
U mojoj glavi, kako prije a tako i sada, svaki emotivni odnos treba imati svoju priču, treba imati neki početak, uvertiru što podrazumijeva druženje, upoznavanje pa onda nakon toga ide sve vojim nekih laganim tokom...
Danas se to valjda izmijenilo, najprije ide seks i uživanje a onda nakon toga ide sve ostalo ako do tog ostalog uopće ikada i dođe. Jer, često to bude neki seksić na jednu noć i tu je kraj priče. Eventualno, ako je seks bio super onda se priča reprizira po još koji put dok ne dosadi ili dok ne dođe netko bolji ili bolja ili dok se jedna strana ne zaljubi i ode ravno sve u klinac, jer to je bio samo seks, hladan i bez emocija a sad su se dogodile i emocije i potrebno je pobjeći što prije...

Kakav je taj ljudski mozak koji seks doživljava tako jednostavno, tako trivijalno, tako bezvrijedno?
Je li to zaista samo udovoljavanje vlastitim potrebama ili trenutak slabosti?
Ne bi li seksualni odnos trebao biti nešto uzvišeno, nešto što se pamti?
Ne bi li seks trebao biti igra na jednom višem nivou, nešto uzvišeno, bezuvjetno davanje, izmjena energija a ne samo izmjena tjelesnih užitaka i trenutno zadovoljavanje osnovih ppotreba?

Znam kako ja doživljvama seks s nekim i kako gledam na tu igru u dvoje ali sve me više zbunjuju ljudi oko mene koji cijelu tu igru doživljavaju tako prizemno, tako životinjski i bez imalo dubine....

Ne znam, valjda je ovo sada neko novo doba gdje se brzo živi pa se tako i brzo seksa s nekim, doslovce - koga dohvatiš, jedini uvjet je da ti se barem malo fizički sviđa...
Nije ovo novo doba za mene, ne snalazim se ja u tome, barem ne što se seksa tiče...
Meni svaki odnos kako sam već i rekla treba imati priču, treba imati uvertiru, treba imati ono nešto i ne želim pristati na na ova nova instant rješenja jer ne želim, nisam taj kalibar i ne mogu biti, protiv sebe ne želim, barem ne s ovoliko godina koliko sada imam...
Radije pristajem na to da budem sama nego da prihvatim neku površnu igru da bih uhvatila korak s novim vremenom ili da buem "in" ili da zadovoljim osnovne ljudske potrebe ....