Samoća kao izbor....
Postoje ljudi kojima je život silom prilike dodijelio bolnu ulogu da ostanu sami. Postoje ljudi koji su sami u dvoje. Postoje ljudi koji su sami jer do sada nisu sreli nekog s kim bi podijelii svoju samotne živote. Postoje ljudi koji su samoću odabarli kao svoj životni put...
Samoća je ponekad potrebna. Koliko je ona dugoročno dobra?
Potrebni su trenuci u životu kad je potreban odmak od svega i od svih. Samim odmakom od situacija imamo bolji uvid u njih, imamo bolji pregled a samim time dolazi i bolje rješenje ili barem ideja kako nastaviti dalje, kojim putem ići...
Svima je potrebno ponekad biti sam sa sobom. Prakticiram to već godinama i paše mi, jako mi pašu ti trenuci. Ponekad ih obožavam, ponekad ih mrzim.
Samoća je regeneracija. Samoća je onaj najdublji pogled u samog sebe, otkrivanje nekog novog sebe. Samoća je ponovno rađanje iz pepela, kao feniks...Saomća je duboka samoanaliza...
Samoća kao životni put meni ne paše, ne vidim se na tom putu, ne vidim se u njoj. Nisam takav igrač kojem je samoća glavni suigrač. Oduvijek mi je odgovarao život u dvoje, život s nekim, to je moj jedan od mnogo smisla života...Volim kad me netko dočeka doma, kad imaš za koga kuhati i spremati. Volim kad se navečer imaš pored nekog stisnuti i pogledati film s nekim. Volim kad se imam i s kim posvađati, jer i te svađe su jedan život...
Mnogi kažu, imamo djecu...
Pa da, djeca su tu ali to su naša djeca, to nisu naši partneri. Djeca su sada s nama, vrlo kratko su s nama, jednom ta djeca nađu neki svoj životni put i odu..Odu nekim svojim putevima i mi kao roditelji smo samo tu da ih ponekad poguramo, tu smo da im damo podršku i roditeljsku ljubav i to je to...Oni moraju ići svojim putevima i prema svojim životima, nemamo pravo ih spriječavati u tome jer to je na kraju jedan njihov život koji oni moraju odigrati onako kako oni znaju i kako misle da je najbolje bez obzira na nas.
I šta ti ostaje? Ostaješ sam kao napušteni pas, sam sa sobom i svojom prijateljicom samoćom...
Dosadi to jednom. Dosadi ta samoća, sve je to dobro ali u umjerenim količinama, sve što je previše nije dobro...
Zato se ponekad čudim ljudima koji su samoću odabrali kao svoj životni put. Zašto tako?
Sami žive, sami spavaju, kuhaju ručak samo za sebe, sami putuju, sve sami....Gledajući ih takve ponekad mi ih je žao, ponekad razmišljam o njima - zašto su odabrali baš taj bolniji put, čime su se razočarali, čega se ustvari boje.....
Jesu li ustvari sretni tako sami sa sobom?
