Plaćanjem alimentacije završava očinstvo?
Ne, tako ne bi trebalo biti ali često upravo tako i bude nažalost. Kako mi kaže odvjetnica, vi ste sretni jer imate od kuda uopće i naplatiti alimentaciju, koliko je onih majki koje to nemaju od kuda naplatiti ili se ganjaju godinama po sudovima za tih pišljivh par kuna. Najčešće se sve odigra u njihovu korist, ali je potrebno mnogo vremena i plaćanja odvjetnika dok sve to ne završi, a treba preživjeti svaki hebeni dan nekako...
Ali, završava li očinstvo i briga o djetetu stvarno plaćanjem alimentacije? Da, najčešće fucking da, o tome i sama svjedočim iz vlastitog životnog primjera koliko ti očevi mogu biti ili uzvišeni i gotovo savršeni ili mogu biti ponekad zadnja gamad koji bi trebalo pošteno nagaziti bez imalo grižnje savjesti...
Zovem svog bivšeg i kažem mu da bi možda trebali malo i podijeliti troškove plaćanja oko izvanvrtićkih aktivnosti našeg klinca jer ja to sama ne mogu sve podnjeti a na kraju, i da mogu, zašto bih?
Otac mu je isto koliko sam mu i ja majka i tu smo za njega dokle god smo živi. Tu smo da mu budemo potpora i podrška, da ga guramo naprijed i da mu damo ruku kad padne, tu smo da mu omogućimo najbolje moguće obrazovanje i svu ljubav i brigu ovog svijeta bez obzira što ne živimo skupa..Upravo zato i postoje roditelji, ne znam, ja sam barem odrasla u takvoj obitelji i neizmjerno sam sretna radi toga što ih imam, a tako nekakvo odrastanje bih voljela omogućiti i svom sinu, jer mojim roditeljima su njihova djeca bila alfa i omega, bili su razlog zašto žive i zašto postoje. Dakle, sve radi i samo zbog djece.....
Nakon što sam mu lagano servirala taj svoj prijedlog sam dobila i odgovor kakav nisam očekivala, odgovor koji nisam željela čuti, odgovor koji je u meni pokrenuo onu svu moguću škorpionsku otrovnost, onaj bijes u meni je proradio i u sekundi sam osjetila kako mi bubnji u glavi i kako mi pulsira ona žila posred čela...
Odgovor je bio sljedeći...
- Pa ja plaćam alimentaciju! Ako ne možeš sve sama plaćati to je tvoj problem, o tome si trebala prije misliti...
Samo sam zašutila jer sam znala, ako sada krenem sa samo jednom riječi ali samo jednom, znam kako će se to završiti. Završiti će to na način da će iz mene izletiti sve potisnute stvari, svi moji bijesovi i na njega i na njegovu obitelj, da će krenuti psovke kao iz rukava i to one najgore i najmasnije kojih se mogu sjetiti u tom trenutku. Dakle, završiti će grozno. Završiti će mojom apsolutnom mržnjom prema njemu, ali onom baš pravom i dubokom, jer je drugačije i ne znam.
I onda si ja tako mislim, pa kakav ti moraš biti ne otac, nego čovjek kad se možeš tako ponašati. Nije tu stvar njega kao njega, mnogi su takvi, ima takvi primjeraka na sve strane.
Rastave se, nađu si cure, klate sa curama po skijanjima, termama, raznim godišnjim odmorima a na svoju djecu zaborave, ne postoje za njih više. Jednom kad se to dijete odseli iz zajedničkog roditeljskog doma, tu nastane kraj jedne priče jer mama je ta koja brine o djetetu, ona je skrbnik, on joj plaća alimentaciju i tu je njegova očinska i roditeljska uloga započela i završila.
Ima takvih primjera na tisuće, svako toliko se susretnem s takvom pričom, nažalost.
Kad to čujem, boli me, ne mogu da me ne boli, jer svako dijete treba i majku i oca, i bez obzira da li žive zajedno ili ne, sasvim nebitno... Roditeljske figure su bitne u tim malim životima bez obzira gdje živjeli, jer nekad je bolje da ne žive zajedno tj. da žive odovjeno sretni i zadovoljni, nego zajedno samo pro forme u totalnom kaosu i neredu...
Ali kad čujem i kad na vlastitoj koži osjetim takvo ponašanje ne mogu da se ne zapitam: pa dobro kakvi su to očevi?
Kakvi su to ljudi bez imalo osjećaja i emocija prema vlastitoj djeci?
Kako mogu biti toliko hebeno sebični i samo gledati sebe i svoje dupe?
Mogu, očito mogu, jer kad je čovjek sebičan, onda je sebičan i nema tu spasa. Onda je sam sebi najvažniji i ništa, ali baš ništa mu nije sveto, pa čak ni dobrobit vlastitog djeteta.....
Tužno, zar ne?
Istinito - nažalost, da i sve je više takvih priča....
