Ovaj blog je nastao prije skoro godinu dana.
Sjećam se svojih prvih početaka i svojih tekstova. Tada sam bila friško sama, bila sam na samom pragu svog novog samačkog života, na pragu svog jednog novog doba i na pragu stvaranja jednog novog početka, jednog svog svijeta. Tada sam uglavnom o tome i pisala, kroz ove retke sam proživljavala svoj razvod, svoju bol i jad, svoje nade i vjerovanja.
Kroz ove retke su se izmijenile sve moje emocije, svi moji stavovi i gledanja na svijet, na novonastale situacije, na moje brige, strahove, probleme a opet kroz ove retke izašle su i mnoge moje sreće, moje nade i vjerovanja da će jednom biti bolje, ne jednom u budućnosti već sada i ovog trenutka jer ipak na kraju priče ja sam samo onaj jebeni optimista koji vjeruje u čuda i živi svoj život upravo onako kako mi se hoće i kako to želim.
U početku nastajanja bloga bilo mi je jako stalo do komentara, bila mi je važna interakcija sa čitateljima, u početku je to bilo intezivno, vremenom je to splasnulo.
Neki komentari su mi znali uliti nadu u bolje sutra, neki komentari su me znali ohrabriti, poneki čitatelji su me znali onako pošteno popljuvati i mene i moje stavove koje bih iznosila kroz ove redove slova. Nekad sam imala potrebu da svaki komentar - komentiram, da se opravdavam, da objasnim u detalje što sam htjela reći, vremenom mi je i to splasnulo. Nemam više potrebu da se ikome opravdavam, da ikome išta objašnjavam, piše to što piše i svatko tko pročita tekst shvati to na neki svoj način, kako je shvatio i kako vidi tekst i mene kroz tekst više me gotovo i nije briga, ja sam i tako to što jesam i ne moram se niti ja a niti moji tekstovi svima svidjeti - tko ima potrebu da me kritizira, neka izvoli, komentari su dobrodošli pa i oni negativni.
Uostalom, ljepota je različitosti, ne bi bilo dobro kad bi svi isto mislili i isto gledali na svijet.
Danas isto vrlo rado ispod svakog svog posta pročitam svaki komentar, neki me navedu malo na promišljanja, ali uglavnom najčešće se kratko zadržavam na njima, promislim, nekad više, nekad manje, ali ne zadržavam se, idem dalje na neki novi post....
U početku sam imala svoju neku listu blogera koje sam pratila redovito, koje sam čitala i redovito komentirala, nakon nekog vremena i to je splasnulo. Previše vremena mi je to čitanje oduzimalo i stala sam, prestala sam ih aktivno pratiti i komentirati. Danas još tu i tamo svratim do njihovog bloga da vidim ima li što novo i jesu li tu. Jesu, uglavnom su tu, nekima se javim ponekim komentarom, nekima ne, i to je splasnulo....
Očito nakon nekog vremena u životu sve splasne, ona početnička euforija nestane...
Vidim to i po svom pisanju. Ima mjeseci kad sam kao pisaći stroj, imam tema u glavi i ne odvajam se od računala a opet imam mjeseci kad imam totalni zastoj u svom kreativnom radu, jednostavno mi se ništa neda, smrdi mi računalo i smrdi mi i knjiga i olovka i papir...
Dođe takvo razdoblje u životu, kao što sam već jednom rekla, ta fucking amplituda - ili si gore i lomiš sve pred sobom ili si dolje, zabijen si u kut svoje mračne sobe i ližeš si rane sam sa sobom...
Zašto onda na kraju uopće i pišem?
Često sam o tom pitanju razmišljala, zašto? I tako nemam ništa od toga ali opet to radim, uživam u tome. Uživam prenositi neke svoje impresije svijeta na ovaj "papir", uživam prenositi ta neka svoja stanja, te neke svoje osjećaje, jednostavno uživam u tome, sviđa mi se.....
Našla sam si neki smisao u pisanju tog mog malog bloga i nadam se da me nikad neće proći, u biti sigurna sam da neće, jer ako jednom i stanem s blogom, pisati ću nešto drugo jer jednostavno moram pisati, riječ je moje najbolje oružje, riječ je moja snaga, sreća i tuga - sve istovremeno....
A tko će to čitati?
Nebitno. Uvijek te netko pročita, kako svaka knjiga ima svog čitatelja, tako i svaki post ima svog čitatelja, dođu i prođu kroz tvoj blog, neki se zadržavaju i budu s tobom, neki samo prolete, baš kao i ljudi u životu....Baš kao i život....
Nekako, svaki taj blog je samo jedan naš život u malom, rađa se, raste, stvaramo ga iz dana u dan, uljepšavamo ga, rušimo ga, tamo smo sretni a opet tamo i plačemo...
