Uskoro se bliži nesuđena šesta godišnjica mog braka .... Nesuđena je jer je nismo uspjeli niti dočekati, nismo dočekali niti petu a kamoli šestu, to bi ipak bilo malo previše...
Kažu da su jesenski brakovi plodni, mi smo eto izuzetak, mi smo oni koji su potukli to "pravilo"....
Mi nismo uspjeli.
Tko je kriv?
Nebitno je sada tko je kriv, on ili ja. Krivi smo oboje jer smo pokušali spojiti nešto što je nespojivo. Nikada ne možeš spojiti vatru i vodu iako smo nas dvoje oboje bili voda, ali očito smo bili ona oceanska pretemperamentna voda koja se nikad ne smiri, ona voda koja nikad nije samo mirno more po kojem možeš bezbrižno ploviti - nikad, ali baš nikad...
Danas minulo vrijeme gledam unatrag i pitam se i čudim se... Sve je nekako izbljedilo, sve je nekako nestalo a to čak i nije bio tako davno. Gledam na taj odnos kao da je bio nekad davno, u nekom prošlom stoljeću, u nekom davnom prošlom vremenu, gotovo ga se više i ne sjećam. Kako može to sve tako brzo proći? Kako mogu ti neki osjećaji smo tako nestati, izbljediti? Kako tako brzo?
Ponekad se zapitam jesu li i bili pravi ili samo onako površni kad su tako brzo nestali?
Ono što je pravo, ono što je duboko, to ostaje, to se pamti, o tome se priča, toga se sjeća....
Ne mogu reći da se ne sjećam našeg braka, sjećam ga se naravno, bilo je tu svašta, bilo je tu svakakvih boja, iako na kraju su lagano sve počele uzimati one crne i tamne nijanse...Valjda se u životu one ružičaste nijanse vrlo lako izbrišu, vrlo lako se ubiju i nestanu kao da ih nikad nije ni bilo....Kakva maplituda, od bekonačne ljubavi do proklete mržnje, opet i još jedna krajnost....
Danas kad sjednem s njim na kavu, onako, gledam ga i preispitujem samu sebe... Je li me ikada i voljeo? Je li mu ikada i stalo do mene ili su za njega bili važni samo oni njegovi osobni interesi...
Da, voljeo me je sigurna sam, ali na neki svoj način. Uvijek je najprije voljeo sebe pa onda ostatak svijeta, onda mene...Voljeo me je na neki svoj način koji ja nisam mogla razumijeti, nisam mogla shvatiti jer ja ne znam voljeti isto kao i on, imam neke druge načine i metode koje podrazumijevaju to voljeti nekog....
Kada volim, tada obožavam, postavljam na pijedestal, odbacujem sebe i volim, dajem se i ne razmišljam, jedna skoro sasvim bezuvjetna ljubav. Kada ne volim, onda ne volim, ta hladnoća i indiferentnost koja znači ne voljeti zna jako duboko rezati, boljeti, onako baš duboko boljeti ali to je ono ne voljeti....Nema tu zla, nema tu osvete ali ima ono, nije me briga za tebe, ne zanimaš me, ne dira me, nema suosjećanja, nema onoga - žao mi te je....Hladnoća do kraja....Opet krajnost, još jedna....
Danas kad malo bolje promislim uopće i nemam osjećaj da sam ikada i bila u braku, nemam osjećaj da sam ga ikada i voljela, a jesam i to jako, ali sve je nekako izbljedilo a nije ni bilo tako davno... Kako to tako?
Gledam na sve to što je iza nas kao da se to događalo nekom drugom, kao da sam gledala još jedan sladunjavi američki film s lošim završetkom? Kako tako brzo zaboravljamo nešto što nam je obilježilo jedan dio našeg života?
Prema njemu više nemam nikakvig osjećaja, ne osjećam više ni ljubav, ni mržnju, nemam potrebe za osvetom - od toga sam već odavno odustala - život će mu se osvetiti sam, jer to uvijek tako bude... Baš sam skroz indiferentna prema njemu, ne razmišljam više o njemu i vjerojatno da nemamo zajedničkog klinca više nikad se ne bi vidjeli niti čuli jer ja nemam potrebu za njime, nemam potrebu da znam kako je i što radi, ne zanima čime se bavi i što ima novog kod njega, jednostavno me ne zanima.
On je pospremljen u jednu ladicu prošlosti i neka tamo i bude, nema za njega mjesta u sadašnjosti i nema ni potrebe da bude....On je svoju sadašnjost odradio sa mnom i s nama onako kako je znao, uglavnom loše i ta igra je završila po svim zemaljskim i kozmičkim zakonima...
Game is over....
Post je objavljen 10.10.2013. u 21:23 sati.