semper contra
ponedjeljak, 30.12.2013.
Smijeh liječi 5
Evo nas dragi blogeri na kraju još jedne godine koja je, po mojem mišljenju, opravdala što završava brojkom 13. Nadolazeća 2014. bi, po našim političarima i inim prognozerima 'bolje i svjetlije budućnosti' našeg naroda, trebala biti bolja. Možda i hoće ali, kao što sam već rekao u ovogodišnjoj čestitci, vjerojatno samo utoliko što neće završavati brojkom 13.
Da ovu godinu ne završim u tmurnom ozračju evo pregršt viceva iz našeg tjednika „Međimurje“, najčitanijeg lokalnog lista u Hrvatskoj (tako si barem tepa izdavač) što naravno ne znači da je i najtiražniji. Međimurci su poznati po svojoj štedljivosti pa vjerojatno svaki primjerak pročita najmanje četvero njih. Ipak manje nego Škoti za koje, kažu, vrijedi odnos 10:1.
Kao i uvijek na početku karikatura, moglo bi se reći prikladna za ovaj dan, našeg karikaturiste Damira Novaka.
A sada pregršt viceva. Ako vam je koji poznat ne snosim ni moralnu ni materijalnu odgovornost
!PRAVOSUĐE
Odvjetnik će sucu:
- Zahtijevam odlaganje. Dva ključna svjedoka nisu se odazvala pozivu.
- Kako nisu? Pa oni su ovdje.
- Onda zahtijevam odlaganje zbog iznenađujućeg obrata, obećali su da neće doći.
KAVA
Razgovaraju dva poznanika. Pita jedan:
- Što je to nesporazum?
- To je kad susjedu pozoveš na kavu, ona dođe, popije kavu i – ode!
SVAĐA
Usred svađe, žena se izdere na muža:
- Reci još samo jednu riječ i odmah se vraćam majci!
- Taxi!!!
DIREKTOR
Došao direktor kući sav iscrpljen.
- Što je? pita ga supruga.
- Danas sam proučavao testove za pripravnike i baš sam sretan što sam već direktor.
TEST
Plavuša u apoteci.
- Imate li test za trudnoću?
- Imamo!
- A jesu li pitanja teška?
NADA
Pregleda liječnik u hitnoj djedicu pa kaže:
- Vodite ga u mrtvačnicu!
- Kako? Pa nisam još mrtav!
- Pa tamo niste još ni stigli.
OVCE
Razgovaraju dva poznanika.
- U Hrvatskoj je preko 350.000 nezaposlenih, a oni u TELE 2 zapošljavaju – ovce!?
MOZAK
Srela se dvojica bivših srednjoškolca.
- Dugo se ne vidjesmo. Je si li ti ono završio medicinu?
- Jesam, jesam…prosjek 4,9!
- Svaka čast, uvijek si bio mozak! Nego pošto su ti ti tvoji krastavci?
RIJEČI
Koje riječi žene najviše mrze za vrijeme odličnog seksa?
- Draga, došao sam kući!
USPRKOS I UNATOČ SVEMU SRETNA VAM I BERIĆETNA BILA 2014. GODINA!
ponedjeljak, 23.12.2013.
Čestitka
Dragi moji blogeri i oni koji će tek postati u godini koja slijedi, nadam se da će biti barem za mrvu bolja od ove koja je na izmaku. Ako ni zbog čega drugog onda jer ne završava brojem 13.
subota, 21.12.2013.
Visokoučena mržnja
Opet sam se izgubio u Paralelnom svemiru. Kao i prije nekoliko godina nakon provedene ergometrije, tako sam i ovog ponedjeljka nakon cistoskopije mokraćnog mjehura opet otplovio u Drugi svemir. Vrativši se, ovog puta ipak relativno brzo (nakon tri-četiri sata), ustanovio sam da ležim u krevetu na neurološkom odjelu županijske bolnice u mom gradu. Liječnici su, kako je red i običaj, tijekom boravka u bolnici obavili preglede koji se u takvim slučajevima rade kao što je to bilo i u prvom slučaju, no nisu našli ništa. To sam uostalom i očekivao.
Sa mnom u sobi bila su još dvojica kranken-kamerada. Jedan profesor u mirovini (njemački i latinski) i jedan mladi velečasni. O njihovim boljkama neću, nije pristojno. Tijekom ta četiri dana boravka u bolnici svakog nas je dana, točnije gospona profesora, posjećivao bolnički kapelan, ili kakva mu je već titula. Uglavnom je komunicirao s profesorom. Pokraj mog kreveta prolazio je malne kao pokraj turskog groblja, jedva procijedivši 'dobar dan', iako se moj krevet nalazio neposredno kraj ulaza. Kao da je 'nanjušio' da nisam vjernik i da ne treba gubiti vrijeme s takvim tipovima. Na tome sam mu neizmjerno zahvalan. Poštedio me potrebe objašnjavati mu kako ta vrsta podrške i ufanja meni ne predstavlja ništa. No bio bih mu još više da je malo pažljivije birao riječi kad je s profesorom komentirao današnju situaciju u našoj zemlji.
Razgovarali su o aktualnim temama: o aktualnoj vlasti, partizanima (kud će suza nego na oko), referendumu o braku, ćirilici i naravno o – komunistima kao glavnim krivcima što je Hrvatska sve manje Lijepa naša a sve više Lijepa njihova (stranaca). O ljubiteljima pozdrava 'za dom spremni' nije bilo ni riječi. I ne bi ja imao ništa protiv i ne bi me ni malo tangiralo, ta svako ima pravo na svoje mišljenje, ali čovjek bi očekivao da osobe s profesorskom diplomom i teološkim fakultetom koriste ipak pristojni vokabular. Iz ustiju ove dvojice, međutim, potekla je bujica riječi čiste mržnje: partizančuge, pederčine, komunjare. Uz ovakve riječi možete samo zamisliti kakvi su komentari padali na račun ljudi na vlasti i onih iz puka za koje oni misle da su zavrijedili tituliranje takvim nazivima.
Jer nemojmo se zavaravati. 'Partizančuga' je, za ljude takvog pogleda na 'činjenične stvari', i onaj koji je poginuo početkom rata i nema nikakve veze s Bleiburškom tragedijom. Kriv jer je svojom žrtvom omogućio pobjedu onima koji su onda 'bleiburgovali'.
'Komunjare' su i oni koji su poginuli u ratu vjerujući u jednakost i slobodu svih ljudi ne samo u u svojoj zemlji nego na čitavom svijetu. Danas su po njihovom 'komunjare' samo trenutačni obnašitelji vlasti i pri tome ne pomišljaju da je, primjerice, i dr Franjo Tuđman, Prvi hrvatski Predsjednik, jednako tako bio partizan i komunist kad se provodila nacionalizacija. Jednako tako bio je na vlasti kad se, u načelu po istom principu, društveno vlasništvo pretakalo u privatne džepove uglavnom, blago rečeno, sumnjivih tipova.
'Pederčine' nisu ljudi, pogotovo nisu normalni ljudi iako je i njih stvorio Onaj koji je stvorio sve na svijetu. Njemu će oprostiti ali njima neće. Pomisao da bi i 'pederčine' mogle biti božja djeca, ta nije ih valjda stvorila Sotona na svoju sliku i priliku, za njih je nešto poput hereze zbog koje su, primjerice, prije tristo godina ljude spaljivali na lomačama samo zato što su tvrdili da se Zemlja okreće oko Sunca a ne, kako je to 'prirodno' i 'svakome bjelodano' obratno. Sva sreća da smo ipak u dvadeset prvom stoljeću. U protivnom mogla bi nas, nas koji mislimo drugačije o 'pederčinama', 'normalna' i 'prirodno ponašajuća' većina spaliti na lomači.
Ćirilica je pismo naših neprijatelja, i zato ploče s takvim pismom treba satrti u korijenu, bez obzira što njom ne pišu samo oni. Zato na autoputovima u Hrvatskoj mogu stajati imena gradova Ljubljana, Sarajevo, Budimpešta, ali nikako Beograd. Zato na registarskim oznakama automobila posljednja dva slova ne mogu nikako biti BG, ali mogu U, SS. Jasno je da to nema nikakve veze s ćirilicom već s mrskim im narodom. Ne mrskim pojedincem koji je zlo činio, nego cijelim narodom kojem taj zločinac pripada.
Mladi velečasni, trideset dvije godine, na moje čuđenje, nije rekao ni jedne jedine riječi. Da li zbog toga što se nije želio konfrontirati sa starijima od sebe ili pak zato što i sam tako misli pa nije imao potrebe da iznosi i svoje mišljenje kad se njihovim riječima i onako nitko nije suprotstavljao, ne znam. Suzdržavao sam se od toga da upadnem u diskusiju jer moj je stav kloniti se rasprave s ljudima koji imaju drugačije stavove od mojih po pitanju politike i religije pogotovo kad se pri tome u diskusiji ne koriste argumentima o stvarima (argumentum ad rem) već dokazuju ispravnost svog mišljenja napadom na osobu (argumentum ad hominem).
Srećom takva izmjena misli nije trajala dugo pa nisam bio prisiljen izaći iz sobe kako ne bih morao slušati nešto sa čime se ne slažem, a posebice ne na način kako su to oni činili. Niti želim niti imam snage suprotstavljati se ljudima takvih svjetonazora. Osim toga odnos snaga je bio neravnopravan – tri na jednoga. Jer uvijek je postojala mogućnost da i trenutačno šutljivi mladi velečasni krene na isti način u obranu takvih stajališta ako bi se njegovi eventualni istomišljenici možebitno našli u defanzivi.
Postojala je uz to opasnost da se, zbog uzbuđenje i nerviranja (čemu sam, priznajem, sklon), ponovo premjestim u Paralelni svemir i da se moj boravak u bolnici i u takvom društvu produlji još za nekoliko dana. A to mi svakako ne bi bilo drago. Ne zbog same bolnice i njenog osoblja (njima svaka čast i čest) već zbog ovakvih kranken-kamarada i dušobrižnika koje u danoj situaciji sam ne mogu birati. Naime ja ne odlučujem tko će zajedno sa mnom dijeliti moje bolesničke dane.
