Kad Ljubmir uteče

Kad pjevaš u najstarijem zboru u Hrvatskoj, onda na put uvijek ideš spreman za sve predvidive i nepredvidive situacije. Obzirom da sutra krećemo put Rovinja, na državnu smotru zborova, ja sam poduzela sve potrebne korake da pribavim logistiku bez koje je put nezamisliv.

To znači da sam u blaženom Lidlu kupila sljedeće:
- materijala za jedno četri do pet sendvićaka srednje veličine, da putem ne dođe do kolabiranja usljed gladi
- materijala za mimo sendvićaka, nek se nađe za sitne noćne sate ( znači lepinje, žemlje i viška paketić kulena )
- čips i tvrde bombone, bez kojih ja više nemrem zamislit ni probu ni nastup ( šećer ne smijem ni izmjerit, biće je stopedesetosam )
- intonativni pripravak nužan da bi glasnice bile kvalitetno podmazane i spremne za izvedbu šta živućih, šta blagopokojnih skladatelja
- ledeni čaj za zalijevat sendvićke, komada dva
- kavu za dobar početak jutra jer smo smješteni u apartmanskom naselju, pa mogu ujutro ko normalna žena sjest na terasu i pit kavu sa socom ko da sam doma
- nove šunjalice za po apartmanu, lani sam ih zaboravila pa sam hodala ko papudžijski mačak u onim flafi čarapama
- one fine grčke paprike punjene sirom koje ću sad pojest jer nema boga da dočekaju put

Ujutro se moram dić ranije da skuvam još malo domaćih kobasica i spakiram ajvar, senf i kisele paprike; od krumpir salate sam odustala, ne diže mi se u pola četri da kuvam krumpir i gulim crveni luk i tražim poklopac od taperver posude koji nemrem nać al nikako još od Uskrsa, a ne bi baš riskirala improvizaciju pa da mi se krumpir salata istrese po haljini, u čemu ću pjevat jebote? Pa dok napravim sendvićke i popakiram jelo treba mi barem pola sata. Jer gladan pjevač je loš pjevač, nepisano pravilo.
Svaki put se kunem da neću više nosit puno robe, i onda uvijek nablekačim u torbu svašta - te haljinu ( šta ak cure budu nosile haljine a ja ko gelipter u trapericama ), te šest rezervnih majica jer se al svaki put zaserem jebenim jelom ( volim umake pa to ti je ), pa dugi rukav pa kratki rukav, pa tri šosa koja sigurno neću obuć al nek se nađu, trenirka za po apartmanu, pidžama, šunjalice, rezervne gaće...ko da selim a ne da idem na dva dana.
A kad počnem pakovat dodatke prehrani i praške; znači trebam ponest vitamine, minerale i komplekse svačegnečeg ( četri kutiješine ), pa praške za bolove, pa one za spavanje. Samo na to ode pola mjesta u torbi. Plus koncertna oprava i cipele, plus debela vesturina ako opet sastave pijavice i bura po Rovinju. Plus toaletna torba.

Otprilike trebam krenut ujutro četrdesetpet minuta ranije da to sve doteglim do mjesta polaska, jer ću morat putem odmarat barem na šest lokacija. I nadat se da mi neće otapst ručka kojom teglim kofer, jer ga dić ne mogu ni pod prijetnjom smrću.

Divno je pjevat u zboru.