Dječak zvan hrabrost

Njegovo ime niste nikada čuli. Zvao se Liang Yaoyi, jedanaestogodišnjak iz Kine. Dječak tih godina trebao bi ići u školu, prolaziti prve slatke pubertetske probleme, možda trenirati nogomet ili učiti svirati neki instrument.

On nije imao priliku činiti ništa od toga, iako je bio vrlo dobar učenik. Dijagnosticiran mu je tumor na mozgu kad je imao devet godina. Kada je postalo jasno da mu više nikakva terapija neće pomoći, rekao je svojoj mami da želi donirati organe kada za to dođe vrijeme. Čitao je o tome i donio odluku da želi spasiti druge živote, kada već ne može učiniti ništa da spasi svoj život, i da će tako ipak živjeti na jedan drugi način.
Kada je došlo vrijeme, liječnici su uistinu učinili ono što je tražio umirući dječak; pripremili su njegove organe za transplantaciju, spasivši tako nekoliko života. A onda su se poklonili velikom jedanaestogodišnjaku, koji je odlazeći sa ovog svijeta učinio nešto vrlo plemenito, nešto možda veće od samog života.

Sve sam više sigurna da djeca gledaju svijet sasvim drugim očima, sa puno više radosti i sa puno više hrabrosti. Pogledajte samo što sve vrišti sa naslovnica svih mogućih portala; toliko ljudske gluposti i plitkosti, polugolih sponzoruša, toliko mržnje i okrutnosti. Sve to pada u vodu pred hrabrošću djeteta koje umire i svojim odlaskom udahnjuje život nekom drugom.
Toliko beznačajnih, trivijalnih stvari nam je bitno. Nekome je to biti eksponiran očima javnosti, nekome nositi markiranu odjeću, nekome proživjeti život gledajući isključivo sebe i svoj trenutni osjećaj ugode.

Zapravo se svi možemo sakriti u mišju rupu pred ovim hrabrim djetetom, i nakloniti poput liječnika koji su ispunili želju umirućem.