Ljubici, s ljubavlju

Idući s posla kupila sam joj krasan buketić nježnih, raznobojnih frezija. Voljela je ljubičice, ali ove koje rastu u našem dvorištu poprilično su blijede, nisu mirisne i zbog toga joj ih nikad ne nosim. Radije svake godine odaberem neki drugačiji buketić, za koji mislim da bi joj se svidio.

Rođena je na prvi dan proljeća. Možda je zato i bila tako posebna, lijepa poput vedrine proljetnog dana i snažna poput proljetnica koje unatoč svježim jutrima ne odustaju od najave početka novog životnog ciklusa. Kako su oboje rođeni u ožujku, svake su godine zajedno slavili rođendane. Sjećam se bijelih damastnih stolnjaka, finih jela kojima bi se dočekalo goste, žamora njihovih glasova i pjesme koja je obično trajala do dugo u noć. Zadnja zajednička proslava bila je poprilično burna; netko je ponesen pjesmom razbio čašu baš u ovoj sobi u kojoj ja sad sjedim, i svaka iduća pjesma značila je lomljavu još jedne čaše. One kristalne koje su se čuvale za najsvečanije prigode bile su na sigurnom mjestu, daleko od očiju i ruku razbijača. Na kraju su umjesto čaša koristili šalice za kavu, neki servis sa crvenim ružicama koji je opstao na stolu ( za razliku od brojnih čaša ). U ljeto te godine otac je obolio i više ništa nije bilo isto; očima desetogodišnjakinje gledala sam kako se mijenja pogled i osmijeh moje majke, a nisam mogla učiniti baš ništa da to zaustavim.
Kad god se zaputim k njoj, sjećam se svih onih prekrasnih trenutaka zbog kojih je tako živa u mom sjećanju. Sjećam se njenog lica i pramena kose koji je uvijek neposlušno išao kud mu se htjelo, pa je za posao koristila lak za kosu a doma ga osujećivala crnom metalnom šnalom. Sjećam se njenih prekrasnih zelenih očiju. Sjećam se dodira njenih ruku dok mi plete pletenicu. Ljepote njenog osmijeha. Divim se snazi koju je morala imati da nikad, ali baš nikad ne pokaže koliko je težak teret života koji nosi. Sada znam koliko je za to trebalo hrabrosti; dok sam bila dijete gledala sam samo njenu ljepotu i strepila hoću li nastradati zbog neke psine koju sam napravila.

Danas bi napunila osamdeset godina. Grlim je svojom ljubavlju, u mislima, kad već ne mogu drugačije. Gledam je na starim crnobijelim fotografijama, nasmiješenu i punu života, tražeći sebe u njenom osmijehu.