31
nedjelja
ožujak
2019
Kupujem sadnicu ginka bilobe
Moj najdraži frajer prespavao je kod mene. Probudili se, doručkovalo dijete i kaže - ajde hoćemo igrat čovječe ne ljuti se?
Neg šta neg ćemo igrat, saću ja donest pa da vidiš zabave. ( Budimo realni, uvijek nekako izmuljam da ga ne moram srušit pa da me pobijedi, jer ga silno veseli kad ja izgubim. ) Tražim ja čovječe ne ljuti se, a imam dva a ne jedan da se razumijemo - nema. Pojelo ga preko noći nešta. Jedna soba, druga soba, polica sa knjigama, stol u dnevnom boravku, ormarić ispod tevea, sve sam našla al čovječe ne ljuti se nisam.Najdraži frajer sjedi i gleda me kak jurišam od vrata do vrata, pa pita:
- Pa kak ti sad ne znaš gdje je čovječe ne ljuti se? Kud si ga stavila?
- I ja sam sva u čudu, sunce moje, pojma nemam gdje je.
- Al imaš dvije kutije, dvije. I sad nema nijedne?
- Nema, sve sam pregledala ( osim špajze i zahoda, al tamo nemre bit - mislim u sebi, naravno ).
- A ništa, onda ćemo čitat onu moju enciklopediju ak je uspiješ nać.
Nasmijala se ja, jer sam enciklopediju vidjela u njegovoj sobi pa je važno donijela, da dijete ne pomisli da sam skroz pogubljena. Elaborirali o dinosaurima i ubili petnajstak minuta.
Kad je milo djetešce otišlo idem ja u grad, pa ću kroz park do ljekarne. Stoji naš ginko biloba, tek propupava lišće na njemu; mislim si - pa baš ću morat žvegljat to lišće, malo - malo pa nešta il izgubim il zaboravim. U ljekarni srela dimnjačara. Prvo se nevidljivo i jurišno primila za gumb i svi ti rituali za sreću, pa se dogovorimo da dođe idući vikend očistit malo dimnjake.
- Daj mi molim te broj mobitela, izgubila sam negdje vizitku - velim ja.
- Recite vi svoj broj pa ću pustit da odzvoni, pa si spremite broj.
Izbiflam ja broj ( to još uvijek ide bez problema ), mobitel zvoni u mom džepu, pozdravimo se i krenem doma. Putem svratim u Klobuk na kavu, došlo mi da malo sjednem u vidikovac i srčem kavu i gledam prolaznike. Sjednem, stavljam šećer u kavu i vadim mobitel iz džepa da malo ćirnem na društvene mreže dok ne naiđe neko zanmljiv nogostupom. Propušten poziv, nepoznat broj. Tu ću ja nazvat da vidim ko je. Ne javlja se, reko valjda je neko krivo nazvo. Taman spremim mobitel u džep kad zvoni, opet taj neki tamo broj.
- Halo, Gordana je...
- Znam, dimnjačar je, zvao sam da vam ostane broj.
Zakocenili se od smijeha obadvoje ( meni je možda bilo malo manje smiješno, al šta ću ).
Pa sam dok sam pila kavu zaključila da moram nać sadnicu ginka gdje god znam i piknut nek raste do ceste, da imam jebenog lišća za žvakat. Valjda ću još znat donekle nešta dok sadnica počne listat.
komentiraj (25) * ispiši * #
30
subota
ožujak
2019
Crvendać
Silno volim crvendaće. Toliko je ljepote u toj sićušnoj ptičici prekrasnog perja i vrlo je zvonak njegov pjev.
Zato me prošle gofine strašno razveselilo kada sam vidjela da je jedan par savio gnijezdo pod susjedovim krovom. Cijelo sam proljeće i ljeto uživala u njihovoj pjesmi, ujutro uz kavu na terasi čekala da se pojave i da uživam gledajući kako blješte na jutarnjem suncu. Pokušavala sam ih hraniti, ali vrapci su puno krupniji i neumoljivi; poput razbojnika bi se obrušili svaki put i otjerali od hrane crvendaće koji su vrlo plahi.
Dugo ih nisam vidjela. Konačno se danas poslijepodne pojavio mužjak, ispunjavajući pjevom ulicu. Sjeo je na ogradu, prvo malo popravljao perje, a onda je zapjevao. Sjedila sam na stepenicama i uživala, žaleći što nemam mobitel u blizini da ga pokušam uslikati.
Tražeći fotografiju pernatog ljepotana u bespućima interneta naišla sam na vrlo zanimljiv tekst o vjerovanjima vezanim uz pojedine ptice. Tako za crvendaća kaže otprilike - kada ga prvi put vidite u proljeće poželite nešto i brzo će se ostvariti. Praznovjerje ili ne - razvuče lice u osmijeh. Bilo bi sjajno da mi ta majušna ptičica razriješi dilemu o kojoj sam razmišljala slušajući zvonki pjev, u smiraj proljetnog dana.
Uostalom, kakav bi život bio bez želja i snova koje treba ostvariti? Siv i bezobličan, baš kao perje vrapca u odnosu na blještave boje sićušnog crvendaća.
komentiraj (21) * ispiši * #
29
petak
ožujak
2019
Čudovište od lustera
Ako ste gledali "Mućke", onda vam nikako nije mogla promaknut epizoda u kojoj Trotteri dolaze sredit lustere neprocjenjive vrijednosti u dvorac nekog tamo trulog plemstva. Jedan su doista sredili za vijeke vjekova - dok su Del i Rodney stajali na ljestvama i držali deku ispod jednog, deda je gore na katu odšerafio drugi. Jel može - može, oni drže deku a luster ispod kojeg nije deka pada na pločice i eksplodira u paramparčad na sve strane.
Nedavno sam, po ko zna koji put, gledala ovu epizodu, i sjetila se slične dogodovštine.
Naime, moj ( sad već pokojni ) bivši svekar imo je blago rečeno pomalo uvrnut ukus za kupovanje rasvjetnih tijela, pa je tako u dnevnom boravku sa stropa visio luster poput ovog iz "Mućki", naravno ne od neprocjenjive vrijednosti neg kupljen ko zna gdje, za neku ćifu. Oprat tu skalameriju bilo je gotovo nemoguće; možda bi se dala recimo skinut pa oprat pod jakim mlazom vode, al ko bi onda prvo sastavio sve predivne kristalne suze koje bi pootpadale pa onda riskiro da ga bubne struja dok spaja skalameriju nazad na strop. Tak da sam ja to stakleno govno, dok smo ko prognanici obitavali kod njega u kući, ajde recimo nastojala čistit šta češće, uz puno ružnih riječi i prolivenog znoja.
Bila je ratna devedesetprva. Sunčana nedjelja listopada; dan ranije proslavili rođendan mog sina, i sad ja nosim tanjur kolača susjedima. Djeca se igrala vani, i par minuta nakon šta su ušli u kuću najednom onaj grozomorni zvuk aviona i dvije ili tri stravične detonacije, vrlo blizu, cijela se kuća stresla. Dok smo se snašli sve je bilo gotovo; istrpali dvije takozvane "krmače" i odletili. Srećom su pale u polje, malo dalje od kuća. Krenem doma; kod susjede dvorište puno gelera od bombe koja je bubnula vrlo blizu kuće, zbilja je neizmjerna sreća šta su se djeca maknula s dvorišta. I sad idem brže kući, i najednom mi samo prođe glavom misao - da nije nekim čudom stakleno čudovište otpalo od siline detonacije? Pružim korak, ulazim u kuću i brže u dnevni boravak. Naravno da ga nije ni pomaklo; stoji govno na stropu ko da maloprije nije odvalila avionska bomba ne usuđujem se ni mislit koje težine. Ja razočarana, mislim kad je već morala past ta bomburina pa jel ga nije moglo stepst sa stropa da ga više moje oči ne gledaju? Otvaram vrata od spavaće sobe, kad tamo cirkus Kolorado; otpo jedini normalan luster koji je bio u kući. Sad ajde šta je otpo luster, al odvalilo i komad stropa, pun krevet svačegnečeg - jupola, žbuke, žica...ajme majko. A prašine ko u Nagasakiju, samo bez radijacije.
Pa prvo pokupi svo to andrlje šta je popadalo po krevetu, skidaj posteljinu, iznosi madrace klofat van, stavljaj deke prat, usisavaj i jebi mačku mater cijelo popodne dok sam donekle uspostavila reda.
Kupili novi luster i stavili odmah u ponedjeljak. Ja izdaleka probala urgirat da maknemo čudovište iz dnevnog boravka, o mom trošku. Prijedlog je odbijen, jer da šta mu fali, eto i bombardiranje je preživio. Pa sam ga šta gledala šta čistila iduće četri godine, u snu se ne snio onakav glomazan.
komentiraj (21) * ispiši * #
28
četvrtak
ožujak
2019
Oda sarmi
Ja sam pasionirani sarmojedac. Zimsko dijete, pa valjda zato.
Ne postoji prilika ni godišnje doba u kojem ja neću u sebe potrpat sarmu, i to sa guštom. Prije par godina sam je kuhala usred ljeta, našla u jednom centru kiseli kupus i momentalno kupila glavicu i faširano. Vani plus osamsto, gori i nebo i zemlja, a kod mene na peći kipucka sarma. Još mi susjeda kaže - pa jel se to meni čini il odnekud osjetim miris kiselog kupusa, ko je poludio pa na ovoj božjoj peki to kuva? Reko šta ćete, ima nas svakakvih ( pa kud ću joj reć da kod mene kipi sarma, kad je već rekla da ko je poludio pa se s tim zajebava po vrućini ).
Prvi put sam je sama skuhala sa nekih šesnajstak godina. Mama je već bila bolesna pa joj nije preostajalo ništa drugo nego pružat verbalnu podršku, uz pooštrenu vizualnu kontrolu. Pa šta god pitam odgovori - ma to sam ti ja uvijek od oka stavljala; pa tako za luk, za papar, za rižu, za sve. Pa nek ja pogodim od oka kolko čega da stavim. Ajde to od oka je nekak i išlo, al kad sam ih trebala sfrkat...pa jebeš slaganje skela za oslikavanje Sikstinske kapele šta je to bilo. Te metnem previše mesa, te metnem premalo mesa, pa ne bi zgurala list u onaj fini frkafuljak da me ubiješ. Odmatala i zamatala dok mi nisu sarme na nos krenule van. ( Da sam ljevak to već znate; e sad zamislite kad ti dešnjak objašnjava šta da radiš lijevom rukom, a ti ideš sa kontra strane i slušaš - ne tak, krivo radiš, odmotaj. Pa sanjala sam tjedan dana smatanje i frkanje. Sad bi ih valjda mogla nažmirećke frkat, jerbo mislim da sam ih u ovo godina koliko imam smotala barem za jedan željeznički vagon. )
Pa kad preko frkafuljaka prostrem narezani kupus, a u sredinu uglavim oguljenu koljenicu ko recimo danas...pa kad to zamiriši...eto meni problema jer nikako dočekat da bude gotovo. Kod mene naime uopće ne prolazi teorija da je sarma bolja šta duže stoji. Čim je gotova ja kipuću grabim u tanjur i pušem da se šta prije ohladi. Sarma je moja pošast i gotovo.
Sjećam se jednih zimskih svatova u kojima su mladenci umjesto gulaša izvoljevali sarmu. Znate vi kakav je okus sarme kad ih se kuha četristo komada u kotlu? Pa to je vantjelesno iskustvo dok jedeš. Iskreno, mislila sam da ću završit na internoj jer sam jela dok mi nije došlo slabo.
Znači - ništa kolači i čokolade i bombonjere. Ja padam u devet nesvijesti kad vidim sarmu.
( Ovo je već pojedeno, uspjela poslikat dok sam puhala da se prije ohladi. I sutra ću, i preksutra. Ne fotkat nego jest, blago meni. )
komentiraj (23) * ispiši * #
27
srijeda
ožujak
2019
Hešteg samo pozitiva
Eto šta te snađe kad si u stanju iznać način da laganom metodom, zvanom motivacijska govornica, zarađuješ pare. Između ostalog, moguće je da će te optužit za nadriliječništvo. Sreća pa nije srednji vijek, jer bi odma bilo posla za tri inkvizitora i lomača bi planula u roku sekunda.
Da se razumijemo, nisam uopće slušala motivacijsku govornicu. Imam previše kilometara u nogama i toliko grozomornih situacija koje sam proživjela i preživjela da mi naprosto ne treba motivacijski progovarat. Vrlo sam svjesna činjenice da sam ja najpresudniji faktor u načinu kako ću se nosit sa problemima; definitivno mi ne treba neko pričat sat vremena o tome da trebam bit pozitivna i svemu pristupat sa sretnim mislima ko Petar Pan.
Činjenica je da motivacijsko - govornički seminar košta tristo kuna. Ak ste bili voljni izbacit sedamnajst somova kuna, mogli ste ić i na krstarenje i slušat o svačemnečem. I ne bi vjerovali, išli ljudi. Znači ima onih koji su voljni masno platit da ih neko nauči kak da budu pozitivni ( il šta već, zaista nisam slušala; čim se spomenula tarifa od sedamnajst somova kuna razbistrio mi se vidik ).
Pa razmišljam jel meni prekasno da postanem motivacijski govornik, smjehoterapeut, šta ja znam šta bi sve mogla utrpat u eventualno bavljenje tim poslom. Znate ono - od opreme trebaš samo znat dobro pričat i upakirat ono šta ljudi žele slušat i čut u najljepši šareni papir. Hešteg samo pozitiva i od toga napraviš znanost. Tipa - nezadovoljni ste, nesretni, pijete kavu nadrndani jer morate ić radit etcetera? E pa saću ja vama brzinski objasnit kak da u roku odma promijenite svoj veltanšaung i pretvorite se u umilno nasmiješeno biće koje pije kavu prepuno elana i spremno za nove radne pobjede.
Možda bi trebala pod hitno uzet raspoloživu literaturu i počet sa pripremama. Ono, da ne zamuckujem pred ljudima i da rečenice idu ko podmazane jedna iza druge. Jedino još za krstarenje nemrem uzimat predbilježbe jer nemam jahtu. Jebiga, ograničen mi je radijus djelovanja samo na kopno, pa možda da imam za početak izlete iznenađenja autobusom dok se ne skuca lova za jahtu. Al kad bi zaozbiljno počela radit na tome, ko zna gdje bi mi bio kraj. Šta je - je, bolje da me ljudi slušaju kak meljem i budu nasmijani i pozitivni neg da gutaju tablete protiv živaca i bleje u teškoj depresiji jer ih nije imo ko naučit pozitivi.
Možda ipak da malo pričekam dok se prašina slegne; kad nisam do sada imala motivacijsko-govorničke epizode ne moram baš odma počet. A i da vidim kak će se stvari razvijat u ovom slučaju.
Ne bi baš da me se optuži da sam vrač il šaman il šta već samo zato šta mogu puno pričat.
komentiraj (35) * ispiši * #
26
utorak
ožujak
2019
Muke po Bajsiću
Jučer sam se naletala za tjedan dana nečijeg naletavanja.
Prvo juriš doma s posla, jer u osamnajst nula nula krećemo za Zagreb ( kad kažem krećemo mislim na zbor čiji sam član ). Pa putem svratim u dućan po jebene bombone i kocke za potpalu i kruh i sir za uz kobasice. Krepa blagajna; ugasila se ničim izazvana. Ja gledam u strop i mantram - upali je odma sad, molim te. Mislim, otišla bi ja u drugi dućan al šta će žene sa mojim narezanim sirom? Ajde upali se đubre kroz par minuta, platim i jurišam doma.
Sa vrata bacam stvari kud stignem. Idem naložit peć, jer su najavili kijamet pa kad dođem doma da bude donekle toplo. Peć pucketa, ja brže perem ruke i idem rezat kobasice. Gulim, gulim, pa malo zarežem i palac ( sva sreća samo malo, nije bilo krvarenja epskih razmjera ). Opet peri ruke i meći flaster da ne jedu ljudi i nula pozitivnu na kobasicama. Režem i opet mantram - ne daj da se porežem. Slažem sir i kobasice na oval. Ubacujem još jednu hepokocku i klipe u kamin jer se vatra malo zdošla dok sam ja mahnitala oko kobasica.
Krenem složit zborsku opravu; e vidim da je malo skušljana. Brže vuci dasku za peglanje, lijevaj vodu u peglu i peglaj da ne izgledam na stejdžu studija Bajsić ko da me krava maloprije ispreživala. To traje i traje jer je oprava poglomazna, a i kad se žuriš onda oće đubre i skliznut sa daske pa je dižem jedno osam puta s poda. Razmišljam oću stić jest; neću stić. Trpam u torbu bombone i neke grickalice iz Lidla, da barem to potrpam u sebe u busu.
Puštam Boni na dvorište da obavi šta treba i skužim da imam nekakvi flek na novom crvenom šosu; jebem sve po spisku fleku i idem oblačit crnu haljinu. Brže malo šminke na sebe. Taman završila sa flajbanjem, eto frendice po mene. Bržebolje zatvori Boni u zahod da ne skače po ženi, pusti ženu unutra, sjele tri i pol sekunde i ajmo pokret. Uzela oval sa kobasicama, haljina ide u frendičinu vrećicu i krećemo.
Nebo prema Zagrebu je crno ko tinta. I naravno kad smo ušli u metropolu kreće potop, ne pljusak neg takva pljuščina da ne vidiš kroz prozore od busa. Stižemo na Prisavlje; faraon na porti ne dopušta da se bus uveze pred ulaz neg inzistira da se sparkira vani, a mi ležerno pješice dođemo po pljusku neviđenom još od postanka svijeta. Jedna sopranuša nam izlazi naglavce u lokvu jer je fulala stepenicu, srećom se nije strgala; malo stradale očale i koljena. Nosim oval sa kobasicama iznad glave u lijevoj ruci, desnom nastojim zapalit cigaretu manjeviše uspješno jer je nakon tri sekunde mokra. Dolazimo do porte, i sad bi pametnjaković od faraona iznutra pričo da ko smo mi i da šta trebamo. Kad ga nismo onakvi mokri ušli izujedat unutra, dobro je i prošo.
Ulazimo konačno u zgradu državne televizije ko da smo plivali do tamo, malo prsno malo baterflaj. Ostavljamo stvari i brže poleti na tonsku probu. Putem susrećemo nasmijanu voditeljicu koja nas pita šta smo donijeli; htjede reć plivaće kožice i šlauf i peraje, al eto nisam, nije ona kriva šta mi je kosa zeru mokra. Razmišljam bil se dala osušit u zahodu na ono sušilo za ruke ( u šta čisto sumnjam, jedino bi mi šiške eventualno mogle upast unutra pa da moram štemat zid da iščupam kosu odande ).
Dalje je išlo po peesu, i tonska proba i sam nastup, al kako je krenulo mislila sam da živa doma doć neću. Ko što se vidi - živa jesam.
Jedino moram konačno kupit onaj mali kišobran šta stane u torbu, da ne nosim ovale sa ementalerom i domaćim kobasicama na glavi, pogotovo kad sam u Zagrebu.
komentiraj (25) * ispiši * #
24
nedjelja
ožujak
2019
Slika govori tisuću riječi
Koliko je teško definirati što ženu čini damom? Radi li se o načinu na koji nosi odjeću, načinu na koji se ponaša, načinu na koji hoda kroz svakodnevicu?
Fotka Melihe Varešanović objavljena je u hrpi svjetski poznatih časopisa, a da ona to nije ni znala, jer je živjela u ratnom Sarajevu. Prkosila je ratu i uvjetima u kojima je živjela svojom odjećom i držanjem; kaže da u uvjetima kada se teško dolazilo i do kruha nikada nije otišla na posao nenašminkana. Jedino se ošišala na kratko jer se živjelo sa nestašicom vode za piće, a kamoli za neko veliko pranje. Meliha sama u jednom intervjuu kaže da su njena vanjština, stav i način koračanja bili jedino njeno oružje, koje je usavršila do perfekcije i kojim se borila protiv agresora.
Pogledajte vi samo tu fotku. Žena u haljini, na potpeticama, kraljevskog držanja kao da hoda po modnoj pisti, a ne pod pucnjavom ulicama Sarajeva. Djeluje vrlo samouvjereno i profinjeno, kao da ne postoji ništa što je može zustaviti. Fotograf koji ju je snimio kaže da je ležao iza vreća sa pijeskom jer se pucalo i ugledao nju kako korača. To mora djelovati nestvarno i nezemaljski - usred pucnjave vidjeti dotjeranu ženu koja hoda na visokim potpeticama kao da uopće ne doživljava pakao koji se oko nje dešava.
Kada usporedim ovo sa silnom golotinjom i neukusom koji nam se svakodnevno servira, bilo da su u pitanju takozvane pjevačice ili osobe iz javnog života, nemam nikakvu dvojbu što definira damu. Ova bi žena jednako dobro izgledala u svemu što stavi na sebe, jer iz nje isijava ženstvenost i prkos koji je zapravo možda i nužan, zbog pojačavanja dojma o tome tko ona zapravo jest.
Svima onima koji misle da je nužno pokazati što više kože kako bi privukle pozornost ovo ne da je škola, nego magisterij. Drage golišavice, vaše pokazivanje tijela samo pokazuje koliko ste daleko spremne ići da bi uzvitlale prašinu. Melihi Varešanović to nije potrebno; žena zna i obučena u haljinu dužine ispod koljena izgledati privlačnije nego sve vi zajedno. Učite od velemajstorice, što drugo reći.
komentiraj (21) * ispiši * #
23
subota
ožujak
2019
Kartična afera
Samo meni može subota ujutro ovako počet.
Znači ulazim u pekaru kupit šta mi već treba, trpam stvari u torbu pa se sjetim da moram ić na bankomat jer se kod njih ne može plaćat karticom. Kaže prodavačica, inače vrlo ljubazna cura - ma možete platit katicom, ima se ta mogućnost već neko vrijeme. Ja sva sretna, vadim karticu i dajem na propeglavanje; ide u pos uređaj i šta se dešava? Pos pada sa svoje pultne lokacije na pod uz tresak, a moja kartica netragom nestaje. Nema je, ko da ju je progutalo sa poda.
Mi obadvije u šoku, šta radi razlupanog posa šta radi kartice kojoj se izgubio svaki trag. Šta sad? Udri puzat, navirivat se - nema je. Ulazi nedužni muški kupac ( kojeg obadvije spletom okolnosti poznajemo ), pa ga se upreže da pomiče peć ispod koje je možda zafrljačila jebena kartica. Miče on peć - nema je ispod. Skida i nekakve limove koji stoje ispod polica - nema je ni tamo. Ja u očaju kopam ispod pulta po kutijama sa cigaretama, sa trakama za pisače, nagledavam se i u koš za smeće - nula bodova. Skidamo sa polica ulje, vreće sa po pet kila brašna glatkog i brašna oštrog - nula bodova. Uto stiže kolegica koja je na godišnjem, i ona se uključuje u potragu. Pužemo ko kud stigne i zavirujemo svuda, bezuspješno.
Ja se već vidim na putu za Sisak, u banku, proglasit karticu nevažećom jer nemrem čekat krečenje pekare da dignem recimo plaću. A trebam se farbat i ko zna šta sve ne trebam još danas. Hvata me takav nalet diskofrazme da bi najrađe arlaukala ko kojot, al neću jer u pekari ima još kupaca koji sa zanimanjem prate moje podno razgledavanje prostora.
Kad najednom eto katarze - moja kartica izranja iza predzadnjeg reda tetrapaka trajnog mlijeka u koje je uletila pri ateriranju pos uređaja na pločice. Došlo mi je da ženu na rukama nosim do kuće kad krene u tom pravcu, al eto nisam; dala joj jednu pusu i svečanim korakom slavodobitnika Sinjske alke krenula na bankomat po pare da platim ceh iz pekare. Došla do bankomata, pa si mislim - jel da je gurnem il ne, kako je krenulo još će je progutat pa šta ću onda? Opet palit u banku tražit pravicu? Ipak je guram, traži me pin i dižem pare i brže spremam katicu u novčanik. Vraćam se u pekaru platit, i za utjehu zbog pretrpljenih šokova kupujem si krasan crveni šos ( da paše uz rože na martama, pa nemrem nosit na njih pepita uzorak ).
Sad treba skupit hrabrost pa se ić pofarbat, kako je krenulo jutro možda najbolje da se vratim u krevet. Da ne bi bila kriva farba u tubi, pa umjesto ultrapepeljastoplave kosa osvane turbonaglocrvena ko za najžešći tehnoparti.
komentiraj (21) * ispiši * #
21
četvrtak
ožujak
2019
Ljubici, s ljubavlju
Idući s posla kupila sam joj krasan buketić nježnih, raznobojnih frezija. Voljela je ljubičice, ali ove koje rastu u našem dvorištu poprilično su blijede, nisu mirisne i zbog toga joj ih nikad ne nosim. Radije svake godine odaberem neki drugačiji buketić, za koji mislim da bi joj se svidio.
Rođena je na prvi dan proljeća. Možda je zato i bila tako posebna, lijepa poput vedrine proljetnog dana i snažna poput proljetnica koje unatoč svježim jutrima ne odustaju od najave početka novog životnog ciklusa. Kako su oboje rođeni u ožujku, svake su godine zajedno slavili rođendane. Sjećam se bijelih damastnih stolnjaka, finih jela kojima bi se dočekalo goste, žamora njihovih glasova i pjesme koja je obično trajala do dugo u noć. Zadnja zajednička proslava bila je poprilično burna; netko je ponesen pjesmom razbio čašu baš u ovoj sobi u kojoj ja sad sjedim, i svaka iduća pjesma značila je lomljavu još jedne čaše. One kristalne koje su se čuvale za najsvečanije prigode bile su na sigurnom mjestu, daleko od očiju i ruku razbijača. Na kraju su umjesto čaša koristili šalice za kavu, neki servis sa crvenim ružicama koji je opstao na stolu ( za razliku od brojnih čaša ). U ljeto te godine otac je obolio i više ništa nije bilo isto; očima desetogodišnjakinje gledala sam kako se mijenja pogled i osmijeh moje majke, a nisam mogla učiniti baš ništa da to zaustavim.
Kad god se zaputim k njoj, sjećam se svih onih prekrasnih trenutaka zbog kojih je tako živa u mom sjećanju. Sjećam se njenog lica i pramena kose koji je uvijek neposlušno išao kud mu se htjelo, pa je za posao koristila lak za kosu a doma ga osujećivala crnom metalnom šnalom. Sjećam se njenih prekrasnih zelenih očiju. Sjećam se dodira njenih ruku dok mi plete pletenicu. Ljepote njenog osmijeha. Divim se snazi koju je morala imati da nikad, ali baš nikad ne pokaže koliko je težak teret života koji nosi. Sada znam koliko je za to trebalo hrabrosti; dok sam bila dijete gledala sam samo njenu ljepotu i strepila hoću li nastradati zbog neke psine koju sam napravila.
Danas bi napunila osamdeset godina. Grlim je svojom ljubavlju, u mislima, kad već ne mogu drugačije. Gledam je na starim crnobijelim fotografijama, nasmiješenu i punu života, tražeći sebe u njenom osmijehu.
komentiraj (19) * ispiši * #
20
srijeda
ožujak
2019
Hygge
Jel znate vi šta je hygge? Ono, pratite trendove najsretnijih zemalja svijeta?
E pa ak ne pratite, dozvolite da malo rastrančiram pojmove koji se povezuju s tim čudom. koje kad savladate bićete ne sretni neg turbonaglosretni, ko da ste recimo osvojili eurodžekpot il šta vas već uveseljava na najjače.
Ajmo od početka. Danska, Švedska i Island drže prva tri mjesta najsretnijih nacija. Mene taj redosljed momentalno podsjeti na rukomet i sekiraciju oko utakmica naših Kauboja, fali još možda recimo Francuska za potpun doživljaj, da bude skroz sportski hygge. Al nije to to. Znači skandinavske zemlje su na tronu. Navodno su od presudnog značaja za istraživanje bili BDP, društvena potpora, sloboda odlučivanja, darežljivost i percepcija korupcije. Ak još jednom pročitate nabrojano, biće vam jasno zašto je naša domovina na sedamdesetčetvrtom mjestu, znači trebali bi proć deveterostruke kvalifikacije da dođemo do vrha.
Alzo vas ist hygge? Pa to bi recimo bio način uživanja u životu. Svaštanešta je tu nabrojano, neki tip i knjigu napiso ( i to podebelu ) o čudu zvanom hygge, e tu nema šta nema. Pa nabraja brdo knjiga, predmete od drva i porculana, mekane jastuke, svijeće, karirane deke, toplu rasvjetu, kamin, veste šest brojeva veće, vunene čarape, pidžame, šlape u obliku peseka il mede - one glomazne flafi šlape, Božić, tople napitke i utješnu hranu za dušu; eto to su vam hygge mast hev potrepštine da bi mogli uživat u svoja četri zida.
Znači - svi koji uopće ne čitate neg buljite u teve i smartfone, koristite plastične stolce i keramičke šalice, anatomske jastuke, led žarulje, pokrivate se poplunima, nosite robu na knap, imate šlape ko vegaske plesačice ( ono, peta dvanajst centimetara, pink panter boje, s onim pufićem naprvo ) - odma to sve zbacat u prvi kontejner. To ne da nije hygge nego će vas načisto upropastit.
Pa u jednom našem članku daju i par brzinskih savjeta za postić nirvanu čim brže:
1. ukrasite dom drvenim stolcima i prekrijte ih čupavom dekom; jebiga, znači i namještaj treba mijenjat, eto posla za IKEU, pa nisu oni ni ludi
2. nabavite i redovno palite svijeće svih oblika i veličina; molim vas nemojte zaboravit stavit novina il neki stari tanjur ispod svijeća da ne sjebete stol il robu voskom, i nemojte se čudit šta ć svako ko uđe u kuću prvo pitat ko je umro ( kod nas su običaji neznatno drukčiji od skandinavskih )
3. čitajte knjige, a teve smanjite na minimum; e da mi je vidjet ko bi ovo proveo među ženskom populacijom kad krene turska sapunjara u udarnom terminu - ajde da vidim ko će joj uzet daljinski i ugasit teve, u najmanju ruku teški verbalni delikt ak ne i lakše tjelesne povrede
4. ispecite kekse i pozovite frendove na čovječe ne ljuti se; pa odma bi zvali hitnu da me vozi na pregled glave, a i rol mi slabo peče s gornje strane...kud ću ljudima sirove kekse dat da jedu
5. uživajte u ukusnoj večeri koju zalijevajte čašom vina; prva asocijacija na ove riječi mi je Hanibal Lektor, života mi...al zato valjda i nisam sretna jer jedem bezukusno i vino koristim otprilike nikad
E sad kad imate neke okvirne spoznaje šta je hygge - hvatajte se posla. Pa nećemo valjda bit negdje na pola ljestvice zato šta nemamo drvene stolce po cijeloj kući i nosimo krive šlape na nogama.
komentiraj (28) * ispiši * #
19
utorak
ožujak
2019
Čarolija
Prvi sam je puta čula kako pjeva "La Vergine degli Angeli" tijekom generalne probe za jedan od najljepših koncerata koje smo otpjevali.
Na pozornicu je izašla krhka, sićušna djevojka; vrlo sigurno je stala pred muški zbor AKMUZ FER-a, kratko porazgovarala s dirigentom i krenula je jedna od najpoznatijih arija ikada skladanih. Kada je počela pjevati, moram priznati da sam ostala bez daha. Nisam se usudila disati dok je ta mlada djevojka sa sigurnošću i točnošću velikih diva pjevala vrlo zahtjevnu skladbu. Njena postura, način na koji kontrolira glas, njeni pokreti dostojni su najvećih svjetskih pozornica. Tada je prvi put ovo otpjevala zajedno sa članovima zbora; mladići su u Zagrebu uvježbali svoje dionice, a ona je svoj dio uvježbala u Peći, svome rodnom gradu.
Kada je završila, nekoliko je sekundi vladala tišina, a onda se prolomio zaglušujući pljesak pjevača dvaju zborova koji su nazočili čudu glazbe. Mi, koji je do tada nismo imali priliku čuti, bili smo još više dotaknuti načinom na koji ona pjeva.
Na koncertu je izgledala još krhkije u tamnoj, svečanoj haljini; sve je na njoj krhko osim tog moćnog, prekrasnog glasa koji joj je darovan da bi njime mogla izazvati najdublje emocije i probuditi ono najljepše u čovjeku. Ne morate biti veliki poznavatelj glazbe da bi vas dotaknula njena izvedba; dovoljno je slušati je kako pjeva i prepustiti se nestvarnoj ljepoti njene izvedbe.
Ona se zove Arita Bajraktari i ima tek osamnaest. Zamislite kako će tek pjevati kroz nekoliko godina. Vrlo je skromna, vrlo jednostavna i priprema se za upis na studij solo pjevanja u Zagrebu. Od prvog trenutka kada sam je čula kako pjeva sigurna sam da je rođena za velike uloge i velike pozornice. Toliko je ljepote u njenom glasu i načinu na koji donosi glazbu. Možda u tome i jest tajna - voljeti ono što radiš.
Arita voli pjevati i savršeno to radi. Od srca joj želim da svojim glasom pokori svijet.
komentiraj (27) * ispiši * #
18
ponedjeljak
ožujak
2019
Zamislite...
Naišla sam danas na sjajan niz rečenica koji mi se iznimno svidio. Obzirom da nisam od onih koji se kite tuđim perjem, pokušala sam pronaći tko je autor ali nisam uspjela, naime nekolicina ima ove riječi ispisane ispod svojih imena. Bez obzira na to, ja ću ih ovdje citirati, jer tko god da je autor - sjajno ih je složio.
"Muškarci, zatvorite oči.
Zamislite da imate kćer. Zamislite da se zabavlja s likom kao što ste vi.
Jeste li se nasmijali?
Ne?
Onda se mijenjajte."
Valja se nad ovim dobro zamisliti. Povezanost očeva i kćeri uglavnom je vrlo snažna, u tolikoj mjeri da očevi već odrasle i udane kćeri i dalje doživljavaju kao male djevojčice kojima ne smije pasti vlas sa glave i koje ne smiju pustiti suzu. Toliko su ih puta tješili, nosili, ispunjavali im svaku želju...i kako bi onda mogli dozvoliti da njihovu kćer netko omalovažava, vrijeđa, vara, laže, brutalno pretuče? I čineći sve to prođe nekažnjeno?
Zamislite, zaista, djevojku ili mladu ženu koja je krv vaše krvi. Nešto što volite više od ičega na svijetu. Prekrasna, puna životne radosti, spremna na putovanje kroz šareni kaleidoskop najljepših snova koje zapravo želi živjeti.
I onda naleti na tipa koji je omalovažava i vrijeđa. Govori joj gadosti i ponižava je gdje i kako god može. Govori joj da je glupa, ružna, nespretna, nesposobna. Da ništa nije u stanju učiniti kako treba. Da nije sreo ili upoznao veću glupaču od nje. Da ga je sram pojaviti se s njom bilo gdje jer je takva kakva je.
Ili naleti na tipa koji je vara na svakom ćošku, gdje god uspije, skupljajući druge površne veze kao usputne trofeje. Laže joj doslovno svaki put kad otvori usta.
Ili naleti na tipa koji je u naletu bijesa pretvori u krvavu, izubijanu masu, punu modrica i tragova njegovih šaka. I tako svaki put kad mu se prohtije, jer mu treba netko poput nje da se može iživljavati.
U najgoroj varijanti tip ima od svega pomalo.
Zamislite da imate kćer i da proživljava i živi takav pakao, bez obzira o kojem se paklu radi. Zamislite da vaša kćer tako živi a ništa vam ne govori; nosi svoj teret jer možda nije poslušala kad ste joj govorili - on nije čovjek za tebe. Ne govori jer se nada da će nekim čudom pakao nestati sam od sebe. Ne govori jer nije sigurna možete li joj i kako pomoći.
Zamislite sve to, i zapitajte se što bi učinili onome tko bi krv vaše krvi svakodnevno omalovažavao, vrijeđao, varao, lagao ili premlaćivao? Biste li ga krenuli lomiti od ruku ili od nogu, ili bi mu rekli - samo daj, frajeru, pravi muškarac se poznaje po takvom radikalnom pristupu, pa da je stoput moja kćer u pitanju?
Zamislite i preispitajte se. Možda neke stvari posložite puno drugačije. Oni među vama koji se ne moraju zamisliti i preispitivati znaju cijeniti i majku, i ženu, i kćer. Hvala vam na tome.
komentiraj (21) * ispiši * #
17
nedjelja
ožujak
2019
Moji najdraži frajeri
Moj najdraži frajer jučer je imao važnu nogometnu utakmicu na onom većem stadionu, iza koje su imali zadatak izvesti i velike igrače na teren.
Nisam mogla biti nazočna tamo, jer sam imala zadatak ostati čuvati drugog, manjeg najdražeg frajera, koji je spavao snom pravednika. Tek sam nogometašu pomogla da obuje kopačke i poželjela mu da igra najbolji mogući nogomet ( što se i dogodilo jer je postigao gol, a nije bilo mene da vrištim iz petnih žila sa tribina ).
Manji najdraži frajer probudio se začuđujuće brzo. Otvorio vrata od sobe i eto ga u bodiju, sa pelenom u ručici i dudom. Gleda po stanu gdje su svi, i onda skuži mene; ja uzela čitati neku knjigu dok on spava. Ide k meni, nasmiješen, pa vidi koju knjigu imam i konstatira:
- To je mamino.
Predlažem da još malo legnemo, i začudo ide za mnom. Legnemo na krevet i razgovaramo o njemu dragim temama - kavi mu, ovci be-be, sauju ( to bi bio dinosaur, za neupućene ) i tako to. Onda on traži piu. Šta je piu, majko mila? Pitam što je piu.
- Geda piu.
Ah, pa on bi gledao neki film. U nastojanju da ga još malo zadržim u horizontali kažem mu da majstori moraju popraviti film pa ćemo ga kasnije gledati. Nema prigovora, ali ne želi više ni ležati. Dižemo se i oblačimo. Pitam ga je li gladan; kaže da je, ali na pokušaje hranjenja loše reagira. Verglam o vuku koji viri sa balkona i poješće sve iz tanjura, pokazujem neke slagalice, donosim njegove omiljene životinje - bez rezultata. Neće i gotovo. Traži čokoladu, vuče me prema vratima od špajze; objašnjavam da je vuk nekim čudom sa balkona ušao u špajzu i da ne smijem otvoriti vrata. Začudo prihvaća moje argumente i vodi me u sobu da se igramo.
Slaže kockice, pjevamo mamu Kukunku i ijaijao, gledamo slikovnice, slaže životinje u farmu i svi moraju spavati.
- Kava mu pava, ovca be be pava, konj pava, pepa pig pava.
Stiže i mama s posla; trči je pozdraviti i objašnjava joj ono što sam mu prodala kao argument:
- Matoji popaviti piu.
Pa on je zapamtio što sam mu rekla, i sad to prenosi kao vrlo bitnu informaciju; kud ćeš bitnije nego da majstori moraju popraviti film?
Ubrzo stiže stariji najdraži frajer, umoran i gladan. Saznajemo da je postigao gol i da je bilo jako dobro na tekmi. Jede kao vuk. Manji najdraži frajer kategorički odbija jelo, traži sadojed. Nakon jurišnog spremanja odlazimo na kavu i slajac; veći najdraži frajer donosi kornete, i svoj i bratov, a manji najdraži frajer konstatira da je fuj ( ostalo malo jagode na vaniliji pa ne želi jesti dok se ne ukloni crvenilo jagode s njegovog korneta ). Konačno kreće jesti, kaže - cuji, uzima papirnatu maramicu i glanca njome po kornetu. Krene baciti maramicu dalje na stol i usput prolije maminu kavu. Plače jer se prestrašio, a malo se prolilo i po njegovim nogama ( na sreću kava je već bila hladnija ).
Uskoro krećemo svatko na svoju stranu; dobivam puse, pokušavam zakopčati većeg najdražeg frajera u sjedalicu ali mi ne ide, pa on konstatira da sam smotana. Manji najdraži frajer uopće ne želi sjesti u sjedalicu i protestira najglasnije što može.
Idem doma i razmišljam koliko su divni i puni energije. Razmišljam i o tome kako će ova faza njihovog odrastanja prebrzo proći; a tako ih je prekrasno priviti uz sebe i udisati njihovu ljubav i iskrenost i toplinu.
komentiraj (33) * ispiši * #
16
subota
ožujak
2019
Lá Fhéile Pádraig
Sutra je dan svetog Patrika, rekli bi Irci Lá Fhéile Pádraig. Znači sutra će se istočit deset miliona litara Guinessa, ako je vjerovat podacima koje plasira predstavnik za medije ovog svjetski poznatog soka od hmelja. To isto tako znači da će samo u zraku bit cca četri promila alkohola, o onome u krvi nećemo ni pričat ( doista, kažu da je u Zagorju ujutro u zraku dva i pol promila na dnevnoj bazi, bez proslave svetog Patricka i pive koja teče u potocima, al tamo se konzumira druga vrsta soka ).
Irci taj dan prekidaju korizmeni post i tradicionalno kuvaju neka svoja jela od špeka i kupusa ( nadam se da je riječ o kiselom kupusu, ne da mi se sad ić guglat; slatki kupus sa špekom baš mi ne zvuči prejestivo ). Proslava je uglavnom vrlo bučna i dosta tekuća, ko šta smo već konstatirali. Nije baš oduvijek bilo tako, tek od 1970. se počelo oblokavat - do tada je sve bilo zatvoreno i nije se moglo uživat u blagodatima bučne glazbe i ispijanju Guinessa.
U Irskoj nema ni zmija, ni guštera ni ostalih gmazova; navodno je Patrick to protjero odande. Sreća da je tako, kućeš se još pod dojmom tarapane saplitat sa zmijama dok krivudaš kući. ( Činjenica je da bi zmije noću trebale spavat, al ajde vraže znaj jel bi mogle spavat od tolike buke i alkohola; nisam ljubitelj gmazova pa nisam upućena u njihov metabolizam. Znam samo da ih ne bi volila srest, pogotovo ne u gluho doba noći. )
Ono šta sigurno ne znate je da je boja svetog Patrika zapravo plava, a ne zelena. Dugo je godina irska zastava bila plava, poslije ju je promijenilo u zelenu valjda zbog pustog zelenila koje tamo vlada. Al činjenica je da je Patrickova boja bila ko da navija za Dinamo, šta je zapravo divno jer eto i našim ugostiteljskim objektima povoda da uprizore proslavu dana svetog Patricka ko da je čovjek odrasto na Knežiji il u Dubravi.
Zgodni su recimo i irski vilenjaci, takozvani Leprechauni, obučeni u zelena odijela i glomazne zelene šešire i crvenih brada. Legenda kaže da bi vilenjak moro čovjeku koji ga uhvati ispunit tri želje. Znači isto ko zlatna ribica, samo bez tolikog zelenila i brade. Nije to ni loše; malo pripaziš pa ako dobaulja odnekud zaustaviš ga svim raspoloživim sredstvima da nema majci nikuda dok ti ne riješi kuću na moru, neki dobar Porše i štednu knjižicu nepoznato visokog iznosa. Gadno je samo ak zaustaviš krivog Leprechauna, onog lažnjaka koji se samo zazelenio da dostojno obilježi dan i sjebe te u koracima jer ti nemre ispunit želje kad nije pravi vilenjak. Može jedino povratit il po tebi il po terasi usljed prekomjerne konzumacije Guinessa.
Sutra obavezno obucite nešta zeleno na sebe ( iako bi zapravo trebalo plavo, al ajde ) i deknite barem jednu pivu, u čast Padraigovu. A i bubrezima će koristit malo hmelja.
komentiraj (21) * ispiši * #
15
petak
ožujak
2019
La Madrina
Kad bi mogla birat šta bi najrađe radila, odabrala bi recimo savjetodavnu funkciju zvanu recimo La Madrina. Da ne kažem kuma.
Morali ste gledat Marlona Branda ko Il Padrina. E to bi ja htjela bit, samo u ženskom obliku, znači otpadaju oni glupi umeci koji otežavaju govor, nema hlača sa hozntregerima i tih gluparija. U obzir dolazi Koko Šanel oprava, možda i malo nekih bisera oko vrata al vrlo diskretnih, da ne izgledam ko plesačica iz Las Vegasa.
Savjetodavni ured isto u blagom polumraku, da se oni koji dolaze po savjet il hitnu pomoć osjećaju ugodnije dok mi iznose svoje tegobe. Vrlo udoban stolac da se mogu i zavalit dok promišljam koje je rješenje najbolje il najbezbolnije, pa nemrem sjedit na nekoj skalameriji od stolca koja mi otežava uvjete za rad. Obavezan je i zapisničar u vidu nekog odvjetnika, ako problem zahtijeva zapetljana rješenja ( a i da ne moram ja sama zapisivat šta sam kome obećala riješit i kad i zašto ).
Pa ako recimo dođe neko čija je kćer vanserijski talent za umjetnost a nikako se afirmirat, onda to ide otprilike ovim tijekom. Ispaćeni otac ulazi sa slikom velikog formata pod rukom.
- Dobar dan, poštovana gospojo. Ja ću skratit maksimalno jer vidim da ima još hrpa ljudi vani. Znači moja kćer je slikarica par ekselans. Slika ko sumanuta od nula do dvadesetčetri, a i svaštanešta drugo mrlja po rukama, ne znam ja ni kak se to sve zove, te fele ajmo reć umjetnosti. Al nit ko šta kupuje nit joj oće izložbu napravit. Kome god odnese, svi se čude ko pura dreku da izvinete, da šta je to i da jel uopće normalna. Pa sam mislio vas zamolit ako bi mogli možda malo pogurat, propade mi dijete naskroz. Evo donio sam i vama da vidite.
( Ja važno dižem ruku da ne trebam ništa vidjet, uzimam telefon i zovem važnog čovjeka u ministarstvu nečega, objašnjavam da je riječ o talentu neviđenom još od Rembrandta i da nek izvoli curi riješit kako god zna i umije u roku odma prodajnu izložbu cjelokupnog opusa. Usput pripominjem da sam i njemu nekad davno slučajno baš ja sredila tu fotelju u kojoj se sad baškari i da se ne zajebava sa mnom baš previše, jer bi mogo preć radit na ukrcaj / iskrcaj djece na ringišpil u Pušćoj Bistri. On se kune svim živim i mrtvim da mogu stvar smatrat riješenom. Spuštam slušalicu, izbezumljeni otac mi ljubi ruku i odmata najgoru packariju koju je moje oko ikad vidjelo, neke figure koje kad pogledaš nema spavanja dva tjedna plus očobolja. Zahvaljujem - da ni slučajno, jer to remek djelo treba izać na svjetlost dana da i drugi uživaju u njemu. Radije nek savjetodavnu funkciju plati u regularnoj valuti, a sukladno svome nahođenju koliko mu vrijedi to šta će mu kćer postat slavnija od Davinčija zahvaljujući mojoj intervenciji. Slaže se sa mnom i klanjajući se do crne zemlje vadi podeblju kovertu koju daje mom zapisničaru i hvata se kvake. Pripominjem mu da se obavezno javi ako slučajno šta zapne i ako ovaj papak ne riješi stvar kroz par dana. On ganut, obnevidio od suza radosnica zapinje slikom za kvaku i podere platno prek na prek. Malo je u šoku, al ja ga manirima iskusnog savetodavca smirujem da sliku zafrljači u prvi kontejner, jer je i sam reko da ih cura ima more božje pa ta jedna neće falit. Konačno odlazi, ja brže idem jednu zapalit da se smirim iza savjetodavne funkcije, a prije ulaska idućeg potraživača nekog dobrog rješenja ).
Pa ko to ne bi platio, ajde recite.
( e to je savjetodavna haljina )
komentiraj (21) * ispiši * #
14
četvrtak
ožujak
2019
Kiss From A Rose
Dugo sam nekako sama sebi bila na posljednjem mjestu.
Nikad vremena za sebe, nikad sebe obradovati nečim što uistinu želim. Uvijek se ispriječilo nešto potrebnije, nešto bitnije, nešto što bi potisnulo i moja htijenja i mene u drugi plan, da čekamo neko bolje vrijeme.
Naglo sam progledala prije izvjesnog broja mjeseci. Shvatila sam da mi nitko neće darovati vrijeme ako ga sama ne stvorim, i da moram samu sebe povremeno razmaziti nečim posebnim.
Ove sam čizme prvi puta vidjela nakon interne zafrkancije sa mojom iznimno dragom prijateljicom Nelom; ona ih spomenula u razgovoru, ja proguglala da vidim kako izgledaju i ostala bez teksta. Ljubav na prvi pogled. Cijena me doista malo odljubila, ali...ništa nije savršeno, mora biti malo pomutnje kao i u svemu drugome.
Onda sam nakon magnetne rezonance svratila sa svojim potomkom u City Center One i vidjela ih uživo. Uzela jednu u ruke i gledala, bez pomisli da probam jer sam znala da neću moći odoljeti a da ih ne kupim unatoč cijeni od koje mi se vrtilo u glavi. Jednim dijelom razmišljaš - ajde kupuj, slavi život koji ti je darovan; drugim dijelom odgovaraš - ni za živu glavu,ostavljaj čizmu nazad na policu i briši van iz dućana.
E pa došlo je vrijeme; imala za obavit neku kontrolicu, a usput ( jer ništa nije slučajno ) saznala i da su na sniženju i to pozamašnom. Obula ih, prohodala do ogledala, svečano izjavila da kupujem...kaže prodavačica - hoćete da ih stavim u kutiju ili u vrećicu? Reko - gospodična, ja ovo ne izuvam s nogu; u vrećicu idu ove čizme u kojima sam osvanula u dućanu. Platila i izišla na suncem okupane ulice, hodajući i osjećajući se kao milion dolara, nasmijana od uha do uha.
Vrijedi se ponekad, povremeno razmaziti nečim. Jako je dobar osjećaj, evo i sad sam nasmijana dok ih gledam na fotki.
Jer ja to zaslužujem.
komentiraj (34) * ispiši * #
13
srijeda
ožujak
2019
Strah od letenja
Prvi put sam letila avionom prije nekih desetak godina, ne zato šta sam retardirana pa ne znam kupit avionsku kartu i uć u avion neg naprosto sam išla na destinacije koje sam mogla doseć autobusom il vlakom.
I iću ja sestri u posjetu, da kud neg u Njemačku. Let Zagreb - Keln, točno u podne. Traje sat i petnajst minuta, kraće neg do Zagreba kad upadneš u čep u vrijeme kad svi kreću radit. Zove ona ujutro, kaže - srce moje, jesi spremna? Naravno, ja sam se rodila spremna, šta ti je. Ne zna ona da ja nisam kapak s kapkom zalijepila skoro cijelu noć. Znate ono, ideš prvi put pa kak ću ja uopće sve to zbavit, pa pušač a treba bit bez nikotina nekih cca tri i pol sata, a da ne kažem da je jutro osvanulo ko biblijski potop, znači vani nevrijeme takvo da se cijela kuća trese kad grom ošine i kiša pada da uopće ne vidiš kroz prozor van kolko lijeva.
Odvezlo me na Pleso po tom kijametu, istrpalo me i ostavilo na milost i nemilost vremenskoj nepogodi. Napušila se ko krepatil na ulaznim vratima, jedno pet - šest jednu za drugom, sve mi slabo dolazilo, nebil razina nikotina ostala postojana ko trovremenski taft. Grmi vani, podrhtava cijela zgrada, a ja palim jednu za drugom i mislim si - pa kak ću ja to uopće preživjet jebote?!
Kad je prozvalo putnike za Keln ja s kuferkom i torbom lagano na šalter. Daj putovnicu, podigni kartu, prođi sve one puste kontrole i sjedi i čekaj. Znate i sami kolko se sjedi i čeka, šta ću o tom pričat. Ponijela ja dvije kese helf bombona, da imam za slučaj nikotinske krize plus naleti panike. Dok smo se ukrcali u jebeni avion pojela ja skoro cijelu prvu kesu, sljepljena sva od slatkoće i šećera. I ajde sjednem konačno u avion, u svoj red broj četrnajst, sjedalo do prozora. Grmi vani ko da će nebo svaki čas past na zemlju. Nastojim ne razmišljat o nebeskoj artiljeriji, jer ne smijem više ni pogledat onu drugu kesu bombona da mi ne pozli. I zjalim ja po avionu, gledam druge putnike, i onda skužim da je ispred mene red broj dvanajst. A ja sjedim, sudeći po karti, u redu broj četrnajst. Šta znači da zapravo sjedim u redu broj trinajst, koji sve ozbiljnije aviokompanije zbog praznovjerja putnika ne imaju u zračnim prometalima.
Na licu mjesta otvaram drugu kesu helf bombona i odma stavljam dva u usta. Stjuardese se muvaju, pokazuju sva ona sranja ( gdje je padobran, jebemtipadobradatijebem, ko da me briga gdje je jer sam u predinfarktnom stanju i šećer mi je dvadesetšest od bombona ). Konačno avion zarula pistom, ide sve brže i brže i odlijepi se sa piste savršenom lakoćom....i ja skužim da je to al sjajan osjećaj i da nema ništa strašno u svemu tome. Letimo mi veselo, ja sva sretna jer smo se digli na preko deset iljada metara i više ne grmi i nema kiše, kad će iz zvučnika se začut vrlo ugodan ženski glas. Mislim si - otkad stjuardese trtljaju, pa valjda se pilot treba obratit. Pa na njemačkom pa ne razumijem ništa. Kad će žena krenut na engleskom - poštovani putnici, obraća vam se vaš pilot Katarina....dalje nisam ni slušala. Odma stavila tri helfa u usta. Molim cijeli katolički kalendar da nije u peemesu i da se nije namrtvo posvađala s mužem prije puta. Jebote, kud sam u trinajstom redu tud žena pilot, samo meni se to može desit u istom avionu odjednom. Još neka žena naših korijena straši izrazito zločesto dijete da nek se smiri, jer će ih tete u protivnom izbacit van. Ja automatski vidim otvorena avionska vrata i sebe kak letim prosto zrakom, bez padobrana jer nisam pazila šta stjuardesa pokazuje kak doć do padobrana u slučaju nužde.
Sletili smo taman kad sam požderala zadnji bombon iz vrećice; spustila žena avion ko da bicikl vozi. Došlo mi je da je idem izljubit u kokpit, al bilo mi nezgodno, da ne ispadnem skroz čudakinja. Pa u bus, pa u aerodromsku zgradu, pa kontrole. Pa kad sam se konačno dočepala sestrinog zagrljaja i prvog dima cigarete...došlo mi je da poljubim zemlju, ko papa. Eto nisam; sjetila se da me sve to opet čeka kad se za tjedan dana budem vraćala doma.
komentiraj (23) * ispiši * #
12
utorak
ožujak
2019
Kad baka prolupa
Kad baka odluči u svoje ruke preuzet rođendansku proslavu svog unuka, onda to izgleda otprilike ovak:
1. unatoč pregovorima o tome da za tim nema potrebe, odlučuje da se roštilja ( šta naravno podrazumijeva još 158 vrsta jela, ko šta će i uslijedit )
2. devetnajst puta zivka telefonom da provjeri šta obavezno mora bit uvršteno u dodatnih 158 vrsta jela
3. dvadeseti put zove da pita jel može Sacher torta, al obavezno nek kupe svjećice za tortu jer ih nema kod nje u dućanu
4. dan prije ustaje u 4:00, vadi meso iz kištre, kuha juhu ( da ne mora baš na rođendan, jer bez juhe ko da i nije ručak ), peče Sachericu i dvije fele kolača, radi polugeneralku
5. zove dvadesetprvi put da kaže da nema pekmeza od marelica za Sachericu i da više dok je živa neće bit bez marilenpekmeza i da je pasirala džem od višanja za Sachericu da djeci ne smetaju kožice od višanja
6. popodne peče još jednu tortu jer nije sigurna da svi vole Sachericu, pa usput kad već radi rol peče još dve fele kolača i domaći kruh; kuha grah za salatu i štirka stoljnjak i ubruse
7. zove dvadesetdrugi put da pita jel da napravi i francusku salatu jer ima samo grah, miješanu salatu, mladi luk, ajvar, kečap i tartar
8. ustaje u ponoć jer je zaboravila napacat meso
9. ustaje u 4:00, mijesi dizano tijesto za slance i peče ih pa kad već radi rol peče još jednu felu kolača
10. priprema salate, reže nareske i sir, zakuhava juhu gris knedlima i zove dvadesettreći put da kaže da loži vatru za roštilj i da podsjeti za svjećice
11. aftekan je stol, polira čaše, juri vidjet vatru, dolazi ekipa pa na stol iznosi 6 vrsta aperitiva, sokove, vodu, nareske i sir, slance i domaći kruh
12. nadgleda pečenje mesa, priprema kišobrane i veste za goste jer se sprema nevrijeme
13. tjera sve prisutne da jedu juhu ( eto slučajno sam izvadila meso pa... )
14. pod pljuskom i grmljavinom prenosi roštilj pod krov
15. sve s terase prenosi u kuću jer je vani biblijski potop ( naravno nikom ne da ni prismrdit da pomogne jer oni su gosti )
16. na stol ide meso i salate, baka je očajna jer nema priloga ( znala sam da ću nešta zaboravit )
17. na stol idu torte i 6 fela kolača ( nisam više stigla, nije mi baš bilo dobro jučer )
18. pakira kolače i komade torte za ponijet
19. vraća goste nazad jer nisu popili kavu
20. gosti odlaze mrtvi nažderani a baka langzam sprema andrlje sa stola ( nenene, kud bi vi spremali, to ću ja pomalo... )
21. zove 24.put da provjeri jel sve bilo ok
( da ne bi slučajno pomislili - nisam ja zmaj od bake, ovo je vjeran opis jedne koju osobno poznajem )
komentiraj (29) * ispiši * #
11
ponedjeljak
ožujak
2019
Padovi ( i nagli usponi koji slijede )
Ja sam preko nekoliko puta u životu tak pala ( da ne kažem strmopizdila se ) da se i danas čudim kak sam ostala u komadu.
Prvi pad kojeg sam dobrano zapamtila bio je onaj u paviljonu, prije ceremonije primanja u pionire, gdje sam sa stigmatiziranim koljenima jedva dohodala kud je trebalo ( detaljno opisano u priči ). Spektakularan let stepenicama sa kutijom papira, dignutom suknjom i poderanim hulahopkama, tijekom kojeg su mi odletile i cipele s nogu sam vrlo podrobno opisala isto tako u cijeloj priči, neću sad to ponavljat.
Srondala sam se jednom i u metropoli, usred mraka diskoteke, jerbo nisam vidjela jebenu stepenicu, pa sam pala ko pokošena i stukla koljena gore nego kad me primalo u pionire. Srećom pa je bilo ljetno doba, gole noge i haljina na meni, tak da sam se unakazila na najjače. Dizala me sestrična i njezin ispaćeni suprug, a ne da nisam mogla hodat nego mi je došlo da pužem al nisam mogla od razbijenih koljena. Šepala sam jedno tri dana, a kraste na koljenima nosila dok nije lišće počelo otpadat sa grana.
Jednog divnog zimskog jutra sam po teškoj smrzotini krenula u dućan i razbila se ko sijalica na tridesetak metara od kuće. Dizala se u nekoliko navrata, cipele samo proklizavaju i ne bi ustala da si bog. Srećom se sažalio neki stariji čovjek koji nije imo skliske đonove pa me digo; pita - na koju ćete stranu. Reko - kontra od one na koju sam krenula, primila ga pod ruku i svečanim šepajućim korakom nazad kući, koji crni dućan. Bez svega ću nekako, al bez glave nikako.
Jednom sam pala na benzinskoj jer mi je pukla peta na sandali, i to onak peta od desetak centimetara. Krenula iz auta kupit cigarete i mac - ode peta a ja za njom. Srećom sam tijekom tog ateriranja imala hlače na sebi i srećom nisam slomila nogu i srećom me niko nije vidio. Jedino sam se morala vraćat doma jer se krenulo na neki rođendan, pa si nisam mogla dozvolit da hodam ko Kvazimodo s jednom nogom na desetcentimetarskoj peti a drugom ravnom ko da imam blatfus.
Tmuran je dan, šta se ne bi malo smijali. Sad sam opisala svoje brodolome ( da ne kažem padolome ), a prilažem i padove žena koje hodanjem po modnim pistama zarađuju za kruh svoj svagdašnji. Tu se propada u rupe, pri okretu upada u bazen ( a muški model hoda ko da se ništa desilo nije; ja bi ga zadavila golim rukama kad bi izbauljala van iz vode ), pada se prvo na lijevu stranu pa se digne pa se pada na desnu stranu, ševrlja se na petama koje su ko štrikaće igle dok se ne padne već pri spasonosnom kraju piste, kreatorice propadaju kroz pod i ne izlaze van ko da ih je nešta progutalo, posrće se u hodu sa šprickantom dok se ne prizemlji ( da mi je samo znat kojem kretenu padne na pamet dat manekenki jebenu šprickantu u ruke da s njom tavrlja ), posrće se u najkraćem mogućem minjaku opet na štrikaćim iglama pa se uruši i onog bokca koji joj je došo pomoć da izvuče živu glavu, glavinja se u badekostimima uz padove bez kolateralnih žrtava, šalju se puse nekome u publici pa se naglo obrušava prema podu u naglozelenoj haljini ( a onda priskoči kolegica u pomoć pa i ona padne ko kruška )...Uglavnom leti se na sve strane, svim raspoloživim koracima i sredstvima.
Nasmijte se malo, razbijte ovo sivilo koje traje cijeli dan.
komentiraj (31) * ispiši * #
10
nedjelja
ožujak
2019
Čudom se čudim
Nemrem se načudit samoj sebi. Pa kak ja nisam znala upustit se u političke vode? To je kod nas tak sve pisofkejk; radiš šta ti paše, kad ti paše i kak ti paše. Za sve nađeš neki izgovor, nebitno šta je proziran ko celofan za kisele paprike. Imaš dobru plaću, službenog vozača ( il sam voziš bez važeće isprave ), ma svaštanešta imaš. Milina jedna.
Vani je to već malo teže. Pa je recimo japanski ministar za Olimpijske igre javno se ispričo nakon šta je tri minute zakasnio na sastanak u parlamentu, a oporba odma zatražila njegovu ostavku. Za tri jebene minute. Ko da ga nije bilo tri mjeseca na poso.
U Norveškoj je svojedobno ministar ribarstva podnio ostavku jer je nosio službeni telefon na ljetovanje. Neš ti razloga za ostavku; možda mu je privatni telefon pao u vodu pa je moro koristit službeni. Nemre bit da se ne javi mami s godišnjeg mjesec dana.
Švedska ministrica kulture podnijela je ostavku nakon šta se saznalo da šesnajst godina nije plaćala godišnju teve pretplatu. Muž prijavio televizijski prijemnik, za koji bi plaćali pretplatu, pet dana prije neg šta je postala ministricom, al džabe - gdje ste bili šesnajst godina, u Tasmaniji lovili onog vraga šta se vrti i urla?
Kod nas ministrica regionalnog razvoja sjedne za volan sa nevažećom vozačkom, udari dijete autom i onda na rođenom fejsbuk profilu objavi da eto fala bogu malenoj nije tak strašno noga, bila kod nje u posjeti u bolnici, i da nije produžila vozačku i da je odma uredno platila kaznu.
Pa ja to sve čitam i ne vjerujem. Nije se stigla ić slikat za vozačku jer bi regionalni razvoj propo za tih par minuta šta je sjedila ispred fotoaparata? Nije službeni vozač htio stat pred mupom jer mu je digla tlak jer je zvrndala dok je vozio? Nije vozila otkad je dobila dozvolu pa je i zaboravila da je ima?
I onda još ko šlag na tortu glasnogovornik vlade kaže - pa može se svakome dogodit. Šta, da vozi bez dokumenata il da udari autom nečije dijete? Nemamo dovoljno kvalitetnog kadra koji bi nas regionalno razvijo, ona je vrhunaravni ekspert? I da, navodno su svi u vladi jako potreseni time šta se desilo.
Pa sukladno tome, obzirom da nemam vozačku dozvolu ( čime automatski otpada mogućnost da bilo koga udarim autom ) i posjedujem važeće identifikacijske isprave, mislim da mi ne bi bilo loše malo se bacit u političke vode. Fejsbuk profil imam da s njega dajem službene izjave, lajat mogu odavde do vječnosti, i to o širokom dijapazonu tema; još samo moram odabrat resor u kojem bi moji svekoliki talenti došli do izražaja. Sad odma idem u istraživanje šta bi mi najbolje odgovaralo. Eto prosperiteta i meni i svima ostalima.
komentiraj (43) * ispiši * #
09
subota
ožujak
2019
Priča o kruški
Ona pamti silna proljeća. Posadio ju je Natašin djed i izrasla je u krasno stablo, koje se svakog proljeća zaodjenulo pjenastom bijelom cvjetnom haljinom. U njenom hladu smo se često i igrali. Uživali u njenim slatkim plodovima kad dozriju.
Ona pamti i puno ljetnih žega i oluja, kada se nebo iznenada zacrni i izlije se nevrijeme poput bujice sa neba. Puno je puta izgubila svoje lišće, gledajući kako ga vjetar raznosi Brezjem. Mnogo je hladnih zima iza nje, u kojima je sanjala novo proljeće i svoju cvjetnu haljinu kako je oblači.
Ostarjela je, onemoćala. Njena nekoć moćna krošnja gotovo se prepolovila. Stablo je vrlo krhko. Iz nje odlazi život. Bojim se da je ovo posljednje proljeće kojeg gleda svojim umornim granama.
I teško mi je zbog toga. Svako sam godišnje doba okom kamere zabilježila njen lik, šaljući ga Nataši da je vidi. Nekako sam imala osjećaj da joj te fotografije daju snagu za borbu, da joj ta krhka starica želi reći - nemoj posustati, nemoj mi otići unatoč silnom bolu kojeg trpiš. Želim da me dođeš vidjeti, kao nekada.
Nataša više nije među nama. Zaspala je zauvijek, iscrpljena strašnom borbom u koju je ulagala nadljudske napore. Ja više nemam kome slati fotografije umorne starice koja se bliži kraju svoga puta. Zapravo će se zatvoriti jedan krug života, jedan ciklus koji je imao svoj početak, prekrasne godine pune lijepih i manje lijepih trenutaka, i sada ide svome završetku.
Tako to mora biti. Mnogo se puta čovjek mora rastati od nekoga ili nečega što mu je vrlo priraslo srcu, i ništa ne može učiniti da to promijeni.
komentiraj (37) * ispiši * #
08
petak
ožujak
2019
Mojoj Boženi, s ljubavlju
Da se nekim slučajem rodila u Americi, vjerujem da bi postala filmska diva ili barem svjetski poznati fotomodel.
Sudbina je htjela da se rodi u Petrinji, da u njoj odraste i živi, da u njoj dočeka svoju preranu smrt. Bila je jedna od najljepših žena koje sam ikada vidjela, bez ikakvog uljepšavanja i dotjerivanja koje prirodnoj ljepoti zapravo i nije potrebno.Vrlo visoka i vitka, krhka poput skupocjene porculanske figurice, prekrasnog lica i crnih bademastih očiju. Kao da sad gledam neposlušni pramen njene smeđe kose koji je uvijek sklanjala sa lica iza uha, i on bi opet skliznuo jer nije želio slušati dodir njene ruke.
Mislim da ona uopće nije bila svjesna svoje ljepote. Hodala je noseći je onako kako netko nosi torbu preko ruke ili na ramenu, kao da je njena ljepota nešto sasvim razumljivo i prirodno. Nije ni slutila da bi svojom ljepotom mogla otpuhati puno svjetski poznatih ljepotica, samo kad bi joj se pružila prilika. Njene duge noge i krhkost, njeno prekrasno lice uistinu su bili posebni. Ako je itko bio unikatan, onda je to bila ona. Nikada je nisam vidjela u hlačama; uvijek neka zgodna bluza i suknja, ili haljina koje su na njoj stajale kao na lutki u izlogu dućana. Nikada našminkana, možda tek malo ruža, a i to u posebnim prilikama; kako bi tek bila lijepa da se šminkala, moj Bože..
Život joj je nažalost donio previše bola i teških trenutaka. Nikada je nisam čula da se žali, da proklinje svoju sudbinu, da plače ili dramatizira. Nosila je svoj teret najbolje što je znala. Tek se ponekad u tami njenih prekrasnih očiju mogao nazrijeti strašan, nezemaljski bol kojeg nikada nikome nije ispovijedala. Nosila se s njim najbolje što je mogla i umjela. Voljela je pjevati, sjećam se puno obiteljskih okupljanja i njenog prekrasnog glasa. Njena strast za cigaretama možda je bila još i veća nego ona za pjevanjem, zapravo je gotovo nikad nisam vidjela bez cigarete.
Danas je punih trideset i šest godina kako je njena nježna dušica napustila ovaj svijet. A ja je gledam prekrasnu i živu na ovoj staroj fotografiji, i mislim si kako je zapravo čovjek živ dok god su živi oni koji su ga voljeli.
Božena, ovo je za tebe, jer si bila posebna i jer si bila moja najljepša teta.
komentiraj (17) * ispiši * #
07
četvrtak
ožujak
2019
Vaza koja mi je jako dobro ispala
U četvrtom osnovne naša učiteljica odlučila je da za Dan žena sami majkicama napravimo poklone. Mislim sami - izradio nam naš Petrinjac krasne zemljane vaze koje smo mi onda trebali obojat i prelakirat, pa odnest doma da bi svojim umjetninama razveselili mame.
Znači, prvo daj pare za vazu, pa se pati na likovnom i mrljaj po vazi ( a nikad nisam bila likovnjak ); odabrala sam bijelu podlogu sa crvenim obrubima i šarama. Podloga je bila zaista bijela, a šare su bile vrlo zanimljivo dizajnirane jer ja ko ljevak nikad nisam savladala vještinu preciznog baratanja debelim kistom. Šare su izgledale ko da je nekom slučajno pala tuba crvene farbe na vazu pa se svukud razmrljala. Pa kad se osušilo učiteljica nam svakom pomalo pomogla prelakirat. Zamotali u celofan, zavezali mašne i pjetlaj kući s time, na sam Dan žena.
Ono šta slijedi je naprosto nevjerojatno, jer sam ja od škole do kuće imala dvjestotinjak metara. I nećete vjerovat, al uspjela mi je jebena vaza ispast iz ruku i rasula se u parsto krhotina zamotanih u celofan. ( Dečki se malo naguravali i moja vaza pala ko kolateralna žrtva ). Ja izbezumljena; šta ću joj sad dat za dar kad dođe doma s posla? Ulazim ja u kuću, tata čita novine i veli:
- Majo, daj da vidim vazu.
Maja u jauk, naravno:
- Tata, ispala mi je i razbila se. I šta ću ja sad?
- Pa jel se nemre zalijepit?
Šta ćeš lijepit, jebote, trebala bi tri dana samo slagat one krljke da se složi ono šta treba polijepit. Vidi on da je situacija izmakla kontroli, diže se i idemo mi kupit nešta u zamjenu za onu zamotanu razbijotinu.
Sjetim se ja putem da se mami osušio jedan u nizu fikusa ( cijeli je život pokušavala uzgojit fikus, mijenjala mjesta po kući, smanjivala i pojačavala zalijevanje, al od svakog fikusa je ostajala tek ona trklja od biljke nakon šta bi pootpadalo lišće ).Oćemo joj kupit fikus - oćemo. Slatko baš nije volila jest pa da joj se kupi recimo bombonjera, a nezgodno je roditeljici za Dan žena kupit glavicu zelene salate koju je obožavala jest.
Mi kod Bešlića, kupimo najglomazniji fikus koji je bio na raspolaganju, zamotalo nam ga i brže kući dok ona još nije stigla.
Eto majkice doma, natovarena kartonskom kutijom poklona iz škole. Ja pred nju, teglim onaj fikus ( tata asistira, da i to ne slomim svojim krhkim ručicama ), odrecitiram joj pjesmicu koja je trebala ić uz vazu. Tu njoj malo krenu i suze, al se naravno odma sjeti šta je platila a trebalo je bit poklon.
- A gdje je vaza?
Pokažem ja celofan pun bijelih krhotina sa tu i tamo nečim crvenim.
- Ispala mi, gurali se dečki.
- I išli ste kupit fikus?!
Tu i tata ulazi u raspravu:
- Pa osušio ti se onaj šta si dobila ne znam više od koga. Eto ti friški, nek se i taj suši. Ispala djetetu vaza, pa šta. Imaš vaza da bi mogla pometat u njih sve cvijeće od Bešlića. Bolje traži kud ćeš s fikusom, možda ovaj nekim čudom opstane.
Vaza završila u kanti za smeće, a fikus se junački odupiro ko i svi njegovi prethodnici, sve dok nije i njemu otpo i zadnji list. Tak da te godine moji darovi uopće nisu dobro ispali ( vaza je ispala, al meni iz ruku ).
komentiraj (31) * ispiši * #
06
srijeda
ožujak
2019
O odricanju
Svako odricanje zahtijeva izvjesnu žrtvu. Nemoguće se odreći nečega bez žrtve. Stoga me još i više čudi kada se ljudi u korizmi odriču cigareta, slatkog, masnog, tko zna čega sve ne. Zar je to uistinu najveće i najvažnije odricanje koje je moguće poduzeti u svrhu pročišćenja i postajanja boljim čovjekom?
Ne bih rekla.
Odreknite se mržnje. Ona toliko truje da se s vremenom uvuče u svaku poru i čak i tjelesno vrlo privlačne ljude pretvori u duševne rugobe. Otvorite svoje živote ljubavi, prema svijetu i svim bićima koja vas okružuju. Dozvolite ljubavi da oboji vašu svakodnevicu najljepšim bojama i ukloni i onaj najmanji trag mržnje.
Odreknite se grubosti i grubih riječi i postupaka - prema djeci, prijateljima, ljudima do kojih vam je stalo, životinjama. Nekad će tek jedna lijepa riječ ili osmijeh u prolazu razmaknuti planine za koje ste mislili da ih je nemoguće ukloniti. Budite nježni i prema sebi i prema drugima, pustite da ljepota vaših riječi i djela nadvlada sivilo kojim smo svi postali omotani.
Odreknite se sebičnosti ili škrtosti. Nitko od nas nije centar svijeta. Svi smo ovdje tek u prolazu, i ponekad će neka sitnica koju nekome nesebično učinimo ili poklonimo toj osobi značiti tako puno, a nećemo ni osjetiti da smo nešto učinili ili darovali. Sjajan je osjećaj darivanja, čak bolji od osjećaja primanja nečijeg dara.
Odreknite se praznih izgovora za sve ono što bi mogli učiniti kad bi se samo malo potrudili. Vrijeme je kategorija koja nema cijenu; kada ga poklonite svojim ostarjelim roditeljima, svojoj djeci ili ljudima do kojih vam je stalo otvoriće se i ljušture u koje smo se svi zatvorili, svatko iz svojih razloga. Gledati osmijeh na licu onoga kome ste poklonili nešto svog vremena od neprocjenjive je vrijednosti.
Odreknite se ogovaranja. Svatko živi onako kako misli i osjeća da je za njega najbolje. Razlozi i odabiri pripadaju isključivo onima koji ih biraju i donose. Zar se moramo slagati sa svačijim razlozima i odabirima? Sasvim je dovoljno uvažiti ih; i mi imamo svoje razloge zašto nešto činimo i zašto nešto odabiremo.
Odreknite se gorčine. Život će nebrojeno puta donijeti situacije koje bi bilo najbolje izbjeći; puno gorkih trenutaka treba i proživjeti i preživjeti. Najlakše ih je otjerati prihvaćanjem i smiješkom na licima. Reći ćete - lakše reći nego učiniti, a zapravo je tako jednostavno. Udahneš, nasmiješiš se i kreneš dalje. S vremenom gorčina izblijedi kao da je nikad nije ni bilo.
Ako se već odričete, onda se odreknite nečeg što će vas uistinu pročistiti. Odreknite se onog lošeg što vas pritišće i ne dopušta vam da živite onako kako biste trebali - kao sretni ljudi.
komentiraj (38) * ispiši * #
05
utorak
ožujak
2019
Zamislite zvončare u Riju
E pa nek smo dogurali i do pokladnog utorka. Danas na meniju krafne, oni koji se zaozbiljno bave maškaranjem kure lomaču da spale onog nesretnika Fašnika i tak to. Vikend je uglavnom bio buran apropo maškara, danas tek tu i tamo neko dijete naleti cestom prerušeno u prvo šta mu je palo šaka.
U nas se u različitim krajevima različito i rastjeruju zlodusi zime. Zvončari su recimo onak najbučniji, mlave zamotani u ovčje kože i zvonima stavraju buku jaču od samog Big Bena. Drugdje baš i nema nekih tradicionalnih maski, pa recimo na nekim organiziranim maškaradama bude i kukaca, i filmskih zvijezda, i političara, ma nema koga nemreš srest u povorci.
Al zato u Brazilu cijela povorka zajedno nema robe ko recimo skupina od dvadesetak zvončara, ponajprije mislim na ženski dio povorke. Tu i tamo možda neki komadić prnje koji podsjeća na gaće il grudnjak, hrpa jal perja jal kojekakvih traka i ožeži. Kad bolje razmislim, pa ni nemre bit drugačije; kud ćeš na onu sparinu i vlagu u zraku se ubundat ko lički medvjed? Pa još plesat do iznemoglosti? Ajde zamislite da je naše zvončare najebat tamo na karneval, pa nakon pređena dva kilometra pola onih sramežljivih bi popadalo u nesvijest od sparine pod onim ovčjim kožurinama, a oni koji bi se poskidali ostali bi zamaškarani u zvona. Bili bi valjda jedini frajeri u povijesti brazilskog karnevala koji bi do cilja došli samo sa zvonima na sebi.
Brazilke su prekrasne žene, o tom nema rasprave; lako tako, skinut se i lamatat ne polugole neg skoro skroz gole kad imaju takva tijela. Pa kad pogledaš kraljice karnevala, ne znaš otkud uopće počet gledat, vjerujem na svekoliko oduševljenje muškog dijela poluacije. Žene su tu već strogi suci, uglavnom na tim savršenim tijelima pronalaze stoijednu manu, pa ak ništa drugo ne mogu nać onda konstatiraju da je kostim prešaren. ( Mislim kostim - ono malo nečega šta imaju na sebi da ne hodaju baš gole golcate, eto sudara sad pa sad ).
E baš zato sam odabrala fotku nebrazilke koja je lani izabrana da predvodi povorku ulicama Sambadroma, odnosno dijela grada kojim se odvija parada. A i donekle je pokrivena kostimom; Brazilke su sve samo ne to. Pitala bi ih ja da moraju nosit ovčje runo i teglit zvona bil im bilo do sambe. Ovak tu i tamo neko perce, malo elastične trake i problem kostima riješen. Vunderšen.
komentiraj (33) * ispiši * #
04
ponedjeljak
ožujak
2019
Ono kad svaki dan putuješ radit
Pa jel postoji bolji način za obilježit ovo neviđeno zatopljenje nego glazbom velikog Antonija Vivaldija? Ne postoji. Jerbo se Antonio rodio 4. ožujka 1678. godine u Veneciji, baš na današnji dan, i jedan je od mojih najomiljenijih skladatelja. Silina i moćna strast koja izbija iz njegove glazbe je naprosto van dimenzija svijeta u kojem živimo.
Al nisam zapravo o tom htjela pisat. To je tek uvertira, onak da samoj sebi malo ugodim jer mi rijetko baš neko ugađa. Htjela sam pisat o vremenu koje je al skroz poludilo. Prošle godine u ovo vrijeme snijeg je bio sibirskih razmjera, znači zakrkačilo ga je tolko da sam lopatu držala u hodniku, da mogu odma ujutro čim progledam manirima iskusnog razlopatača krenut u probijanje dvorištem, kroz bijelu pustoš, moleć Svevišnjeg da usljed globalnog zatopljenja koje je poharalo Sjeverni pol nisu bijeli medvjedi dojaparili u naše pitome krajeve. Ono, čuli da je tu zakrmačilo snijega pa dolamazdrali jer se polarna kapa otapa i nije im baš najugodnije tamo gdje inače bude šeraf na globusu.. A kod nas bili polarni uvjeti.
Ove godine je pretoplo. Dobro, ujutro je onak malo ježurkasto, al najrađe bi ponijela japanke za kad krenem kući s posla. Pa bi zapravo bilo najidealnije za ove turbonaglotople prijelaze vuć sa sobom neki manji kofer s prnjama, jer se pogodit obuć nemreš ni da ti je Vakula prvi susjed ( a nije ). Znači u koferu bi pod obavezno trebala bit tanka jakna ak imaš hlače, baloner ak imaš suknju il haljinu, hlače ak počne padat kiša a otišla si radit u haljini, haljinu ak zatopli a otišla si radit u hlačama. Dalje, cipele ak ti je bilo prehladno ujutro pa si obula čizme. Japanke ak imaš valunge, da ih možeš nazut kad kreneš doma da te ne kresne kap usljed spomenutih valunga - obuješ japanke i ajmo, bar su noge komotne. To šta imaš haljinu i neki baloner nema veze, bitno da se prestaneš znojit ko stoka. Dalje, kišobran ak udari salauka, da ne pokisneš baš do kože. Toplu kapu za svaki slučaj ak okrene na sjeverac. I eto punog kofera; svako jutro izbacaš ono šta si nosila dan ranije i popuniš rezerve.
Valjda ne trebam reć da je najpogodniji kofer na kotače, da ne tegliš prnje u jebenom koferu po rukama, jer eto skolioze dok trepneš. Ovak ko gospođa drljaš kofer za sobom, i još svi misle da si počela radit ko stjuardesa il neki važan čimbenik u firmi jer si nonstop na putu. Nemaju pojma da se ti samo prilagođavaš meteorološkim situacijama pod geslom - ja sam neiznenadiva. A dobro je i to šta u kofer osim prnja za sve vremenske meteoalarme možeš stavit i sve ono šta inače tegliš u torbi - gablec, bombone, vodu, papirnate maramice, tablete, banane ak padne kalij, kavu za na poso...
Najozbiljnije razmišljam o tome da već od sutra počnem s primjenom novog režima. Moram samo provjerit kolko je velik onaj kofer šta ima kotače, da ne pomisle susjedi da selim za Australiju iz rođene kuće.
komentiraj (30) * ispiši * #
03
nedjelja
ožujak
2019
Kad ja proštrikam...
Sinoć na jedvite jade odgledam meni negledljive "Zvijezde pjevaju" ( fali mi "A strana" subotom, šta da krijem ) pa ću malo pogledat film o Aleksandru Makedonskom; dobri glumci, povijesna tematika, ko stvoreno za uljuljat se šta prije u san.
Izvršim sve pripreme zvane pidžama, šlaftablete s cedevitom, jabuka koja navodno isto uspavljuje i sve neophodno da kad mi se prispava samo pređem u spavaću sobu. I konačno kreće epopeja. Aleksandar ukroti svog Bukefala, raste u sjeni grozomornog oca sve dok ne naraste dovoljno velik da krene u pohod na Perzijsko carstvo. Ja ležim na svom trosjedu i dok se oni mlave a krv šprica na sve strane skužim ja da se meni kapci počinju sklapat. Pustim još malo da kapci padaju, i za desetak minuta vidim da ću zaspat na trosjedu ak ne krenem ( a to onda dovede do buđenja nakon sat vremena, i iza toga nema spavanja do ko zna kad ).
Bez naglih pokreta gasim teve da mi ne uflekaju tepih i namještaj tom silnom krvčugom koja šiklja na sve strane, gasim svjetlo, ušuškam se i zaspim ko klada. Budim se, vidim da je vani mrkli mrak. Okrenem se jedno četrnajst puta, pa u tom okretanju sam naglo žedna. Ništa, dignem se popit vode pa ću usput pogledat kolko ima sati. Ono petnajst do dva. Odma mi dođe slabo, vidim već po žeđi da ću morat ić i jest i pušit i šta sve ne. Pa da skratim proceduru pojedem odma malo pekmeza od šljiva, izdimim jednu i zalijem još vode, da spriječim eventualni nalet žeđi. Legnem. Okrenem se još jedno četrnajst puta; ništa. Sjetim se da sam gledala neku reklamu da i magnezij uspavljuje, a imam nekih šumećih sa magnezijem ( nije onaj magnezij noć ko u reklami al daj šta daš ). Dignem se, nađem jebene šumeće, čekam da jedna odšumi u vodi pa poločem i to. Odem na vece da spriječim eventualni nalet potrebe za korištenjem istog. Legnem. Okrenem se još jedno četrnajst puta; ništa. Pa razmišljam jel ima kakvog raspoloživog alkohola, da drmnem nešta pa da konačno zaspim. Pa razmišljam šta bi mogla skuhat za ručak. Pa se nemrem sjetit kak je Bukefal skončo. I u tim moždanim aktivnostima i silnom prevrtanju uspijem zaspat u ko zna kolko sati.
I onda u dvadeset do šest počne drndat jebeni alarm koji sam zaboravila poništit da se ne uključuje vikendom, a koji me i jučer ujutro probudio. A mobitel je naravno na stolu u dnevnom boravku. Pa se dignem, ugasim ga, i počinjem se bavit mišlju da zbilja konačno naučim štrikat, pa da nariktam lampu uz jebeni krevet i štrikam dok ne obučem sve koje poznam u veste i kape i šalove. Jer meni krevet uopće ne služi za spavanje neg za mučenje oko spavanja; nek ima bar neke koristi od njega.
komentiraj (30) * ispiši * #
02
subota
ožujak
2019
O čaroliji
Danas sam mog najdražeg frajera vodila na subotnju matineju. Kupili putem kokice, kinder bueno i vodu, kupili ulaznice za četvrti red balkona i strpljivo čekali da se počne puštati u kinodvoranu. Bio je jako važan kad sam mu dala njegovu ulaznicu da je on pokaže na ulazu; nasmiješeno ju je pokazao i spremio u džep jakne. Izjavio je da je sjedalo jako udobno, namlatili se kokica dok još crtić nije ni počeo. Gledali smo lego nešto ( nije da je baš moj odabir, ja bi ga radije odvela da gleda recimo Disneyevu Snjeguljicu ). Pitao me zašto je mrak u dvorani i čemu služi onaj snop svjetla koji je tako vidljiv u mraku. Objasnila sam mu da je taj snop svjetla čarolija filma, jer on na veliko platno nekim čudom projicira sve one čovječuljke i letjelice. Gledao je nekih sat vremena, i onda izjavio da mu više nije zanimljivo i da je umoran. Izašli smo na svjetlost subotnjeg jutra ne dogledavši do kraja pustolovine lego čovječuljaka.
Mene je njegovo pitanje o mraku i snopu svjetla koji stvara čaroliju odmah asociralo na Zelenu milju, vjerojatno jedan od najboljih i najpotresnijih filmova ikada snimljenih. John Coffey na dan svog smaknuća poželi gledati film, jer nikada nije imao priliku za tako nešto. U mraku dvorane sjedi tek on i nekolicina zatvorskih čuvara. On gleda mjuzikl "Cilindar", slušajući sjajnu pjesmu "Cheek to cheek" popraćenu lepršavim plesom Freda Astairea i Ginger Rogers. Izraz njegovog lica je baš poput dječjeg; čudi se čaroliji koja se na velikom platnu odvija pred njegovim očima i uživa u svakom trenutku. Izgovara tek - oni su anđeli, anđeli poput onih u raju. Možda sama scena i ne bi bila toliko upečatljiva da nije bilo sjajne glume Michaela Clarka Duncana, čovjeka koji je fenomenalno utjelovio nježnog diva optuženog za zločin koji nije počinio.
Svaki vid umjetnosti to zapravo i jest, prava čarolija. Film je možda najveća čarolija od svih, jer spaja toliko toga u jedno - ekspresiju slike i zvuka, emocije koje htjeli to ili ne nastaju gledanjem filma, doživljavanje glavnih likova koje svatko od nas vidi na drugačiji način jer ni mi nismo isti. Osim toga, gledanjem odlazimo u neki sasvim drugi svijet, prepuštajući se čaroliji da nas povede na putovanje koje inače ne bismo doživjeli. Možda bi bilo najbolje svaki put iznova gledati očima djeteta koje zadivljeno promatra čaroliju dok ona traje. Kada se svjetla upale kreće povratak u stvarnost, u svakodnevicu, ali dok traje uistinu gledaš čaroliju i diviš joj se.
Baš poput Johna Coffeya.
komentiraj (25) * ispiši * #
01
petak
ožujak
2019
Gledajte sebe u drugima
Život je vrlo kratak i nepredvidiv. Nikada ne možeš znati što će donijeti već idući sat ili dan koji je pred tobom. Uvijek mislimo da imamo vremena; za reći nešto što trebamo, za posjetiti nekoga koga dugo nismo vidjeli, za zagrliti nekog tko nam puno znači.
Nije baš tako. Zna se desiti da neizrečene riječi zauvijek to i ostanu, da zagrljaj ostane prazan jer smo zauvijek izgubili tog nekog posebnog, da postanemo svjesni koliko je sve prolazno tek kada bude prekasno. Uglavnom se tek tada sjetimo svih neispijenih šalica kave, svih obećanja koje smo nekome dali a nikad ih nismo ispunili, svih trenutaka kada smo možda i ne htijući nekoga silno povrijedili.
Baš zbog toga nikada nisam mogla shvatiti ljude koji misle isključivo i samo na sebe, na to kako da zadovolje i ispune svoja htijenja, uopće ne razmišljajući hoće li i na koji način svojim postupcima nauditi nekom drugom. Najlakše je biti takav. Stvoriti svoj svemir u kojem ne postoji ništa drugo osim vlastitih projekcija i želja, i ne mariti previše za ostale. Za one koje se naziva prijateljima ili obitelji. Ostaviti ih bez odgovora, lišiti ih svog prisustva, ne dopustiti im da uopće pokucaju na vrata jer taj netko vidi isključivo i samo sebe.
Ako me ičemu naučilo moje postojanje, onda je to prvenstveno spoznaja da sam tek prolaznik u ovom vremenu, i ništa ne mogu učiniti da ostanem kraće ili duže ovdje. Ali mogu prilaziti drugima sa poštovanjem, mogu im ako ništa drugo darovati lijepu riječ ili osmijeh, mogu svakom ljudskom biću pristupati kao samoj sebi. Ono što boli ili vrijeđa mene, zasigurno bi zabolilo i povrijedilo i drugog čovjeka.Nastojim svoj kratkotrajni boravak živjeti tako da nikoga ne povrijedim, ne zato što sam ja nešto posebno, nego zato što naprosto ne znam drugačije. U mom svemiru nema mjesta samo za mene i moje želje; takav svemir mi ni ne treba.
Želim reći - naučite biti ljudi jedni drugima. Barem pokušajte razmišljati o drugim ljudima kao o sebi ravnima. Zabljesnite ih svojim osmijehom i lijepim riječima; možda će ih baš to izdići iznad nekog njihovog ponora u koji su upali. Činite drugim ljudima ono što bi i sami htjeli doživjeti na svom tako kratkom putu.
Život je zaista prekratak za sve drugo.
( e sad...zašto moja fotka? e pa zato što sam je baš htjela staviti ispod ovih riječi )
komentiraj (27) * ispiši * #
