Priča o kruški

Ona pamti silna proljeća. Posadio ju je Natašin djed i izrasla je u krasno stablo, koje se svakog proljeća zaodjenulo pjenastom bijelom cvjetnom haljinom. U njenom hladu smo se često i igrali. Uživali u njenim slatkim plodovima kad dozriju.

Ona pamti i puno ljetnih žega i oluja, kada se nebo iznenada zacrni i izlije se nevrijeme poput bujice sa neba. Puno je puta izgubila svoje lišće, gledajući kako ga vjetar raznosi Brezjem. Mnogo je hladnih zima iza nje, u kojima je sanjala novo proljeće i svoju cvjetnu haljinu kako je oblači.
Ostarjela je, onemoćala. Njena nekoć moćna krošnja gotovo se prepolovila. Stablo je vrlo krhko. Iz nje odlazi život. Bojim se da je ovo posljednje proljeće kojeg gleda svojim umornim granama.
I teško mi je zbog toga. Svako sam godišnje doba okom kamere zabilježila njen lik, šaljući ga Nataši da je vidi. Nekako sam imala osjećaj da joj te fotografije daju snagu za borbu, da joj ta krhka starica želi reći - nemoj posustati, nemoj mi otići unatoč silnom bolu kojeg trpiš. Želim da me dođeš vidjeti, kao nekada.

Nataša više nije među nama. Zaspala je zauvijek, iscrpljena strašnom borbom u koju je ulagala nadljudske napore. Ja više nemam kome slati fotografije umorne starice koja se bliži kraju svoga puta. Zapravo će se zatvoriti jedan krug života, jedan ciklus koji je imao svoj početak, prekrasne godine pune lijepih i manje lijepih trenutaka, i sada ide svome završetku.

Tako to mora biti. Mnogo se puta čovjek mora rastati od nekoga ili nečega što mu je vrlo priraslo srcu, i ništa ne može učiniti da to promijeni.