Strah od letenja

Prvi put sam letila avionom prije nekih desetak godina, ne zato šta sam retardirana pa ne znam kupit avionsku kartu i uć u avion neg naprosto sam išla na destinacije koje sam mogla doseć autobusom il vlakom.
I iću ja sestri u posjetu, da kud neg u Njemačku. Let Zagreb - Keln, točno u podne. Traje sat i petnajst minuta, kraće neg do Zagreba kad upadneš u čep u vrijeme kad svi kreću radit. Zove ona ujutro, kaže - srce moje, jesi spremna? Naravno, ja sam se rodila spremna, šta ti je. Ne zna ona da ja nisam kapak s kapkom zalijepila skoro cijelu noć. Znate ono, ideš prvi put pa kak ću ja uopće sve to zbavit, pa pušač a treba bit bez nikotina nekih cca tri i pol sata, a da ne kažem da je jutro osvanulo ko biblijski potop, znači vani nevrijeme takvo da se cijela kuća trese kad grom ošine i kiša pada da uopće ne vidiš kroz prozor van kolko lijeva.
Odvezlo me na Pleso po tom kijametu, istrpalo me i ostavilo na milost i nemilost vremenskoj nepogodi. Napušila se ko krepatil na ulaznim vratima, jedno pet - šest jednu za drugom, sve mi slabo dolazilo, nebil razina nikotina ostala postojana ko trovremenski taft. Grmi vani, podrhtava cijela zgrada, a ja palim jednu za drugom i mislim si - pa kak ću ja to uopće preživjet jebote?!
Kad je prozvalo putnike za Keln ja s kuferkom i torbom lagano na šalter. Daj putovnicu, podigni kartu, prođi sve one puste kontrole i sjedi i čekaj. Znate i sami kolko se sjedi i čeka, šta ću o tom pričat. Ponijela ja dvije kese helf bombona, da imam za slučaj nikotinske krize plus naleti panike. Dok smo se ukrcali u jebeni avion pojela ja skoro cijelu prvu kesu, sljepljena sva od slatkoće i šećera. I ajde sjednem konačno u avion, u svoj red broj četrnajst, sjedalo do prozora. Grmi vani ko da će nebo svaki čas past na zemlju. Nastojim ne razmišljat o nebeskoj artiljeriji, jer ne smijem više ni pogledat onu drugu kesu bombona da mi ne pozli. I zjalim ja po avionu, gledam druge putnike, i onda skužim da je ispred mene red broj dvanajst. A ja sjedim, sudeći po karti, u redu broj četrnajst. Šta znači da zapravo sjedim u redu broj trinajst, koji sve ozbiljnije aviokompanije zbog praznovjerja putnika ne imaju u zračnim prometalima.
Na licu mjesta otvaram drugu kesu helf bombona i odma stavljam dva u usta. Stjuardese se muvaju, pokazuju sva ona sranja ( gdje je padobran, jebemtipadobradatijebem, ko da me briga gdje je jer sam u predinfarktnom stanju i šećer mi je dvadesetšest od bombona ). Konačno avion zarula pistom, ide sve brže i brže i odlijepi se sa piste savršenom lakoćom....i ja skužim da je to al sjajan osjećaj i da nema ništa strašno u svemu tome. Letimo mi veselo, ja sva sretna jer smo se digli na preko deset iljada metara i više ne grmi i nema kiše, kad će iz zvučnika se začut vrlo ugodan ženski glas. Mislim si - otkad stjuardese trtljaju, pa valjda se pilot treba obratit. Pa na njemačkom pa ne razumijem ništa. Kad će žena krenut na engleskom - poštovani putnici, obraća vam se vaš pilot Katarina....dalje nisam ni slušala. Odma stavila tri helfa u usta. Molim cijeli katolički kalendar da nije u peemesu i da se nije namrtvo posvađala s mužem prije puta. Jebote, kud sam u trinajstom redu tud žena pilot, samo meni se to može desit u istom avionu odjednom. Još neka žena naših korijena straši izrazito zločesto dijete da nek se smiri, jer će ih tete u protivnom izbacit van. Ja automatski vidim otvorena avionska vrata i sebe kak letim prosto zrakom, bez padobrana jer nisam pazila šta stjuardesa pokazuje kak doć do padobrana u slučaju nužde.

Sletili smo taman kad sam požderala zadnji bombon iz vrećice; spustila žena avion ko da bicikl vozi. Došlo mi je da je idem izljubit u kokpit, al bilo mi nezgodno, da ne ispadnem skroz čudakinja. Pa u bus, pa u aerodromsku zgradu, pa kontrole. Pa kad sam se konačno dočepala sestrinog zagrljaja i prvog dima cigarete...došlo mi je da poljubim zemlju, ko papa. Eto nisam; sjetila se da me sve to opet čeka kad se za tjedan dana budem vraćala doma.