La Madrina

Kad bi mogla birat šta bi najrađe radila, odabrala bi recimo savjetodavnu funkciju zvanu recimo La Madrina. Da ne kažem kuma.

Morali ste gledat Marlona Branda ko Il Padrina. E to bi ja htjela bit, samo u ženskom obliku, znači otpadaju oni glupi umeci koji otežavaju govor, nema hlača sa hozntregerima i tih gluparija. U obzir dolazi Koko Šanel oprava, možda i malo nekih bisera oko vrata al vrlo diskretnih, da ne izgledam ko plesačica iz Las Vegasa.
Savjetodavni ured isto u blagom polumraku, da se oni koji dolaze po savjet il hitnu pomoć osjećaju ugodnije dok mi iznose svoje tegobe. Vrlo udoban stolac da se mogu i zavalit dok promišljam koje je rješenje najbolje il najbezbolnije, pa nemrem sjedit na nekoj skalameriji od stolca koja mi otežava uvjete za rad. Obavezan je i zapisničar u vidu nekog odvjetnika, ako problem zahtijeva zapetljana rješenja ( a i da ne moram ja sama zapisivat šta sam kome obećala riješit i kad i zašto ).
Pa ako recimo dođe neko čija je kćer vanserijski talent za umjetnost a nikako se afirmirat, onda to ide otprilike ovim tijekom. Ispaćeni otac ulazi sa slikom velikog formata pod rukom.
- Dobar dan, poštovana gospojo. Ja ću skratit maksimalno jer vidim da ima još hrpa ljudi vani. Znači moja kćer je slikarica par ekselans. Slika ko sumanuta od nula do dvadesetčetri, a i svaštanešta drugo mrlja po rukama, ne znam ja ni kak se to sve zove, te fele ajmo reć umjetnosti. Al nit ko šta kupuje nit joj oće izložbu napravit. Kome god odnese, svi se čude ko pura dreku da izvinete, da šta je to i da jel uopće normalna. Pa sam mislio vas zamolit ako bi mogli možda malo pogurat, propade mi dijete naskroz. Evo donio sam i vama da vidite.
( Ja važno dižem ruku da ne trebam ništa vidjet, uzimam telefon i zovem važnog čovjeka u ministarstvu nečega, objašnjavam da je riječ o talentu neviđenom još od Rembrandta i da nek izvoli curi riješit kako god zna i umije u roku odma prodajnu izložbu cjelokupnog opusa. Usput pripominjem da sam i njemu nekad davno slučajno baš ja sredila tu fotelju u kojoj se sad baškari i da se ne zajebava sa mnom baš previše, jer bi mogo preć radit na ukrcaj / iskrcaj djece na ringišpil u Pušćoj Bistri. On se kune svim živim i mrtvim da mogu stvar smatrat riješenom. Spuštam slušalicu, izbezumljeni otac mi ljubi ruku i odmata najgoru packariju koju je moje oko ikad vidjelo, neke figure koje kad pogledaš nema spavanja dva tjedna plus očobolja. Zahvaljujem - da ni slučajno, jer to remek djelo treba izać na svjetlost dana da i drugi uživaju u njemu. Radije nek savjetodavnu funkciju plati u regularnoj valuti, a sukladno svome nahođenju koliko mu vrijedi to šta će mu kćer postat slavnija od Davinčija zahvaljujući mojoj intervenciji. Slaže se sa mnom i klanjajući se do crne zemlje vadi podeblju kovertu koju daje mom zapisničaru i hvata se kvake. Pripominjem mu da se obavezno javi ako slučajno šta zapne i ako ovaj papak ne riješi stvar kroz par dana. On ganut, obnevidio od suza radosnica zapinje slikom za kvaku i podere platno prek na prek. Malo je u šoku, al ja ga manirima iskusnog savetodavca smirujem da sliku zafrljači u prvi kontejner, jer je i sam reko da ih cura ima more božje pa ta jedna neće falit. Konačno odlazi, ja brže idem jednu zapalit da se smirim iza savjetodavne funkcije, a prije ulaska idućeg potraživača nekog dobrog rješenja ).

Pa ko to ne bi platio, ajde recite.