Ono kad svaki dan putuješ radit

Pa jel postoji bolji način za obilježit ovo neviđeno zatopljenje nego glazbom velikog Antonija Vivaldija? Ne postoji. Jerbo se Antonio rodio 4. ožujka 1678. godine u Veneciji, baš na današnji dan, i jedan je od mojih najomiljenijih skladatelja. Silina i moćna strast koja izbija iz njegove glazbe je naprosto van dimenzija svijeta u kojem živimo.

Al nisam zapravo o tom htjela pisat. To je tek uvertira, onak da samoj sebi malo ugodim jer mi rijetko baš neko ugađa. Htjela sam pisat o vremenu koje je al skroz poludilo. Prošle godine u ovo vrijeme snijeg je bio sibirskih razmjera, znači zakrkačilo ga je tolko da sam lopatu držala u hodniku, da mogu odma ujutro čim progledam manirima iskusnog razlopatača krenut u probijanje dvorištem, kroz bijelu pustoš, moleć Svevišnjeg da usljed globalnog zatopljenja koje je poharalo Sjeverni pol nisu bijeli medvjedi dojaparili u naše pitome krajeve. Ono, čuli da je tu zakrmačilo snijega pa dolamazdrali jer se polarna kapa otapa i nije im baš najugodnije tamo gdje inače bude šeraf na globusu.. A kod nas bili polarni uvjeti.
Ove godine je pretoplo. Dobro, ujutro je onak malo ježurkasto, al najrađe bi ponijela japanke za kad krenem kući s posla. Pa bi zapravo bilo najidealnije za ove turbonaglotople prijelaze vuć sa sobom neki manji kofer s prnjama, jer se pogodit obuć nemreš ni da ti je Vakula prvi susjed ( a nije ). Znači u koferu bi pod obavezno trebala bit tanka jakna ak imaš hlače, baloner ak imaš suknju il haljinu, hlače ak počne padat kiša a otišla si radit u haljini, haljinu ak zatopli a otišla si radit u hlačama. Dalje, cipele ak ti je bilo prehladno ujutro pa si obula čizme. Japanke ak imaš valunge, da ih možeš nazut kad kreneš doma da te ne kresne kap usljed spomenutih valunga - obuješ japanke i ajmo, bar su noge komotne. To šta imaš haljinu i neki baloner nema veze, bitno da se prestaneš znojit ko stoka. Dalje, kišobran ak udari salauka, da ne pokisneš baš do kože. Toplu kapu za svaki slučaj ak okrene na sjeverac. I eto punog kofera; svako jutro izbacaš ono šta si nosila dan ranije i popuniš rezerve.
Valjda ne trebam reć da je najpogodniji kofer na kotače, da ne tegliš prnje u jebenom koferu po rukama, jer eto skolioze dok trepneš. Ovak ko gospođa drljaš kofer za sobom, i još svi misle da si počela radit ko stjuardesa il neki važan čimbenik u firmi jer si nonstop na putu. Nemaju pojma da se ti samo prilagođavaš meteorološkim situacijama pod geslom - ja sam neiznenadiva. A dobro je i to šta u kofer osim prnja za sve vremenske meteoalarme možeš stavit i sve ono šta inače tegliš u torbi - gablec, bombone, vodu, papirnate maramice, tablete, banane ak padne kalij, kavu za na poso...

Najozbiljnije razmišljam o tome da već od sutra počnem s primjenom novog režima. Moram samo provjerit kolko je velik onaj kofer šta ima kotače, da ne pomisle susjedi da selim za Australiju iz rođene kuće.