O čaroliji

Danas sam mog najdražeg frajera vodila na subotnju matineju. Kupili putem kokice, kinder bueno i vodu, kupili ulaznice za četvrti red balkona i strpljivo čekali da se počne puštati u kinodvoranu. Bio je jako važan kad sam mu dala njegovu ulaznicu da je on pokaže na ulazu; nasmiješeno ju je pokazao i spremio u džep jakne. Izjavio je da je sjedalo jako udobno, namlatili se kokica dok još crtić nije ni počeo. Gledali smo lego nešto ( nije da je baš moj odabir, ja bi ga radije odvela da gleda recimo Disneyevu Snjeguljicu ). Pitao me zašto je mrak u dvorani i čemu služi onaj snop svjetla koji je tako vidljiv u mraku. Objasnila sam mu da je taj snop svjetla čarolija filma, jer on na veliko platno nekim čudom projicira sve one čovječuljke i letjelice. Gledao je nekih sat vremena, i onda izjavio da mu više nije zanimljivo i da je umoran. Izašli smo na svjetlost subotnjeg jutra ne dogledavši do kraja pustolovine lego čovječuljaka.

Mene je njegovo pitanje o mraku i snopu svjetla koji stvara čaroliju odmah asociralo na Zelenu milju, vjerojatno jedan od najboljih i najpotresnijih filmova ikada snimljenih. John Coffey na dan svog smaknuća poželi gledati film, jer nikada nije imao priliku za tako nešto. U mraku dvorane sjedi tek on i nekolicina zatvorskih čuvara. On gleda mjuzikl "Cilindar", slušajući sjajnu pjesmu "Cheek to cheek" popraćenu lepršavim plesom Freda Astairea i Ginger Rogers. Izraz njegovog lica je baš poput dječjeg; čudi se čaroliji koja se na velikom platnu odvija pred njegovim očima i uživa u svakom trenutku. Izgovara tek - oni su anđeli, anđeli poput onih u raju. Možda sama scena i ne bi bila toliko upečatljiva da nije bilo sjajne glume Michaela Clarka Duncana, čovjeka koji je fenomenalno utjelovio nježnog diva optuženog za zločin koji nije počinio.
Svaki vid umjetnosti to zapravo i jest, prava čarolija. Film je možda najveća čarolija od svih, jer spaja toliko toga u jedno - ekspresiju slike i zvuka, emocije koje htjeli to ili ne nastaju gledanjem filma, doživljavanje glavnih likova koje svatko od nas vidi na drugačiji način jer ni mi nismo isti. Osim toga, gledanjem odlazimo u neki sasvim drugi svijet, prepuštajući se čaroliji da nas povede na putovanje koje inače ne bismo doživjeli. Možda bi bilo najbolje svaki put iznova gledati očima djeteta koje zadivljeno promatra čaroliju dok ona traje. Kada se svjetla upale kreće povratak u stvarnost, u svakodnevicu, ali dok traje uistinu gledaš čaroliju i diviš joj se.

Baš poput Johna Coffeya.