Day after D-day

Sve je dobro dok traje dan D, oću reć svatovski dan.

Urediš se - znači puna ratna sprema, frizura, mejkap, brijanje nogu, fina haljina i cipele na petu. Obaviš zajedno s mladencima protokol u sakralnom objektu, dovezeš se do sale, pa kresneš aperitiv - dva dobrodošlice. Gledaš one koji sjede jer im se ne da plesat, a ti prvih par plesova obaviš u već spomenutim cipelama na petu, i onda poučena dugogodišnjim iskustvom vadiš iz torbe starke ( crvene su pa štosno izgledaju uz crnu haljinicu ) i daješ oduška tome šta su te pozvali u svatove. Pa plešeš i plešeš. Kad krene večera moraš sjest i jest ko sav normalan svijet ( a i dobra je klopa, juha, pa meseko i prilozi i salata ). Čim vidiš da se bend priprema za svirku, odma niski start i maži dalje. Pa tako do odojka i janjetine. Tu već lagano mrljaš s jelom, jer još uvijek variš večeru. Pa opet maži dok traje svirka, hešteg samo jako. Prođe i darivanje, al i dalje se pleše. Dođe i gulaš, kojeg ni ne pogledaš iako fenomenalno miriši, jer treba još možda malo plesat, a ak se pretrpaš ko zna oćeš više moć pravilno postupat na dens floru. Pa još kad ti bend negdje u pol četri zapraši Proud Mary...e tu se rastaviš na atome od plesa. Pa dođeš kući oko pet ujutro i zaspiš još dok se izuvaš u hodniku.
E onda nakon buđenja kreću možda malo problemi. Glava se raspada ko da bubnjar još uvijek odrađuje gažu, prvi korak je nać Kafetine i promptno popit dva nebil i bubnjar lego spavat. Dok čekaš da zakipi voda za kavu brže otapaj kalcij i poloči jer skužiš da su i glasnice u rasulu ( povremeno te ponijelo pa si i pjevala tijekom koreografije ). Kafetini nabrzo otjeraju bubnjara kući, al kreće kiselina iza kave. Traži sodu bikarbonu po visećoj i brže smiješaj i tubekni, da razgrize demone koji nadiru iz želuca ko da si izjela nešta živo a ne ono malo pretrpala želudac s večerom i par kolača i tortom i par čaša pive i dvije litre soka od narandže. Hod je neznatno otežan bolovima u koljenima ( s godinama se podmazivanje zglobova smanji, pa se ispostavlja da bi bilo bolje da si sjedila i ošla kući odma poslije darivanja, al ti nisi ta; ko bi divljo, i čemu si ponijela starke ak ih nećeš razlijepit plešuć ). Zaključuješ da već za iduće svatove treba poradit na tome da starke nećeš nosit sa sobom, jer to onemogućuje ples širih razmjera, pa ćeš lijepo samo sjedit za stolom i jest i varit ko anakonda, zalijevajuć pojedeno mineralnom vodom.

Al kak to objasnit onom nečem unutra, šta te tjera da preplešeš cijelu noć ko da ti je dvadeset ? Kak, kad je to tak dobar osjećaj, bez obzira na ono šta slijedi idući dan ?