31

petak

kolovoz

2018

Pu šap

Ovo je obligatan dio ženske garderobe ( osim za čirići i prištići, to pomogne dermatolog i ovo sa slike vam ni ne treba, osim da metnete na štrik povremeno, tek tolko da se zna da ima žena u kući ).

Dakle, ukoliko je loš ili slabo drži, vizualno se rušite za barem 50%. Al ako se odlučite za model pu šap ( kako se vidi na cjeniku ) to je onda sasvim druga priča. Jer kad ih ovaj pu šap za tri marke po digne izgledaćete ko Mer linka. Model je dostupan u svim bojama - žuta, naglodrap, crvena, bijela, crna. Samo kupit i bržebolje se pretvarate u vamp hanume. E sad...kak ovaj pu šap podnese već prvo pranje - ne bi znala. To se s upitom obratit prodavaču, on sigurno zna i jel Melanija Tramp zadovoljna svojim pu šapom, kojeg je baš kod njega uzela prije inauguracijskog bala.
Apropo modusa da se vizualno postigne boljitak i bez pu šapa, malo sam njuškala po kojekakvim dubokoumnim savjetima i bome sam svašta pročitala. Pa ću to naravno podijelit s vama, da si možete pomoć ak je situacija takva da između ostalog nalaže i optičke varke.
Prvi savjet nalaže baš pu šap grudnjak, i to sa silikonskom podstavom ( doslovno kaže - zbog dodira; lako za dodir, šta kad se podstavljeni pu šap skine a ono - nigdje ništa, šta ćeš reć, da su ostale unutra u grudnjaku jer je tak najbolje i za njih i za grudnjak ? )
Drugi savjet izrijekom tvrdi da je za bujna poprsja ljepotica sa kalendara zaslužna - samoljepljiva traka. Znači, selotejp u ruke i s donje strane ih slijepit i približit. Nemojte me pitat kolko treba selotejpa i jel dugo drži ( ne koristim ), al sigurna sam da traka mora bit prozirna, nemojte se zajebat pa uzet onu sivu il štajaznamkojeboje traku kojom se lijepe kartonske kutije, jer se to vidi iz svemira. A i pazite kod skidanja, da se ne pokeljite naskroz.
Treći savjet nalaže da koristite ulje i tamni bronzer; znate ono, namastite dekolte pa potegnite bronzerom prema dolje, navodno to izgleda bujno ko kod Sofije Loren. E al onda stvarno nema skidanja, kak objasnit dekolte ko da ste bili na Sejšelima a ramena i trbuh bijeli ko gips ?
Četvrti savjet kaže - uspravno sjedit i hodat, jer sve izgleda puno veće. Možda, ako je grudnjak četvorka, za dvojku ne pomaže ni letva privezana za leđa radi uspravnosti.
Pa onda dalje savjetuju ladan tuš, kockice leda, plivanje, elektrostimulaciju koja se navodno radi u kozmetičkom salonu i kojekakve masaže i biljni tonici i štajaznamšta još.

Uglavnom, mislim da je najjednostavnije držat se pu šapa sa slike. Zategneš, uglaviš sve kak treba i sve pet. Pa ak se i raspadne nakon prvog pranja - nije ti žao. Bolje neg recimo elektrostimulacija koja košta Bog zna kolko, a riskiraš strujni udar i ništa se ne vidi i opet moraš nosit pu šap. Neiz bježno.



30

četvrtak

kolovoz

2018

Čiča - miča 5

Ja znam da već svi znate kak ja imam silnih problema sa spavanjem; nema šta nisam probala, al slabi su mi rezultati.

E zato je jedna u priči spavala ravnih sto godina, i naspavala se za dva života. Nazvalo je Uspavana ljepotica ( neko je zove i Trnoružica, i nikad mi nije bilo jasno kakve veze trnje i ružica imaju sa spavanjem i vretenom, al ajde...ko mene uopće pita jel se trebala zvat Trnoružica, mene više muči to šta se sita naspavala ).
Dakle, njeni su ispaćeni roditelji imali silnih problema dok je ona uopće došla na svijet, tad još nije bilo znanstvenih dostignuća koja bi omogućila kraljici da postane majka dok si reko keks. Pa se patili i zlopatili, i ajde nekako kraljica rodi curicu ( u priči izrijekom tvrde da se sve desilo nakon šta je kraljica naletila na žabu; i to mi je onak malo suspektno, koju vražju mater ima žaba s plodnim danima, al ko šta rekoh - samo tumačim ono šta je eventualno još nejasno ). E kad se curica rodila, kralj napravio tulum neviđenih razmjera i pozvo sve živo i mrtvo na tulum, al zaboravio na svega jednu vilu, koja je onda osvanula na tulumu ko partibrejker i rekla - e pa saćete me zapamtit. Ubošće se na vreteno kad napuni petnajst i umrijeće. To izrekla i otišla, bijesna ko ris.
Na sreću, jedna od dobrih vila još nije poželila malenoj kraljevni nešta lijepo; spasi ona situaciju, pa kaže - e pa neće umrijet, ubošće se al će spavat sto godina. Kralj pomahnito, naredio odma da spale sva vretena u cijelom kraljevstvu. Al naravno da je ostalo jedno, i to u dvorcu, i naravno da je pod nerazjašnjenim okolnostima kraljevna baš sa petnajst ostala sama u dvorcu i naletila na neku babu kak barata vretenom ( vi naravno već pogađate da je baba glavom i bradom bila ona mrcina šta je htjela napakostit kralju i kraljici jer je nije zvalo na odojak i grah salatu ). Pa dajte da ja probam, pa šta je to...baba je pusti, ajde kad si navalila, ona se ubode i zaspi al iste sekunde. I ne samo ona; svi zaspali u dvorcu, i spavali sto godina. Cijeli dvorac obrasto u ruže i u trnje ( e pa zato su je zvali i Trnoružica, vidiš ti to ).
Kad, nakon sto godina, eto lole dovoljno hrabrog da bez Štilove pile i mača za živicu probije put do Trnoružice. Pa je nađe nakvu uspavanu, pa je cmokne; ona se naravno probudi, naspavana i čila, i promptno se zaljube jedno u drugo. Probudili se i svi ostali, naspavani i čili isto ko ona, i ajmo odma svatove spremat, da šta drugo. Neće valjda opet ić spavat.

Pa vas ja sad pitam koja je pouka priče ? Za mene može bit samo jedna - u roku sad moram nabavit vreteno i ubost se tijekom ručnog rada, nebil se konačno naspavala i probudila čila i naspavana ko Trnoružica. Lako za princa i svatove.



( fotka by Zarapix, gle kak je krasna )

29

srijeda

kolovoz

2018

Ono kad moraš bit Lastan

Jučer meni zvoni mobitel; zove žena s kojom sam davno radila, bile smo si onak baš dobre a nismo se čule pa jedno sto godina.

Ja sva sretna, ajde saćemo se site nalajat gdje je i šta radi i šta ima novo i svaštanešta. Sretna između ostalog i jer sam stavila kuvat neki sataraš za potrpat u teglice za zimu, pa će mi bit manje dosadno miješat dok nas dvije imamo telekonferenciju. I nakon onih općenitih pitanja postavim ono krucijalno, krivo pitanje - jesi našla nekog. ( Naime, u vrijeme dok smo radile zajedno bila je vuk samotnjak; znate ono, svakom frajeru koji joj je prišo našla je stopedesetosam zamjerki, čak i onima koji su nama izgledali fenomenalni. Ak ništa drugo, zamjerila bi mu recimo to šta ima blatfus pa kilavo hoda. Prestrašno. )
Kad - žena u plač. Nemre pričat. Miješam ja sataraš, pa pokušavam prekinut potop s druge strane slušalice.
-Pa jesam nešta krivo pitala, za ime Božje? Šta je?
-Ma nisi. I jesi. Zato sam te i nazvala, ja ne znam šta da radim - rida ona sve u šesnajst.
-Pa daj odapni više, šta je? Jel neko umro, jebote?
-Ma nije. Ja ću umrijet. Ja sam ti se ( gušenje od plača ) zatelebala ko balavica ( gušenje od plača koje prijeti smrtnim ishodom ) u tipa koji me ne jebe ni za suvu šljivu ( gušenje epskih razmjera, za koje ne znam kak ću ga zaustavit ).
Meni pada kuvača na pod. Brže skidam sataraš s peći dok ne operem kuvaču, istovremeno pokušavajuć zaustavit jauk s druge strane da bi mi mogla smisleno reć o čemu se radi.
-Pa bilo ti je i vrijeme, dok smo mi ostali imali te situacije...
-Šta si rekla ?! Bilo mi je i vrijjeme ?! Pa ja ne jedem, ne spavam, nisam u stanju suvislo razgovarat o bilo čemu, a ti mene jebeš da kak mi je bilo i vrijeme ?!
-Dobro smiri se, mislila sam da si očito i ti morala doživjet da te neko izuje iz cipela. Sad mi objasni šta to znači da te ne jebe ni za suvu šljivu.
S druge strane plač se dodatno pojačava. Jedva ja razumijem šta ona priča.
-Pa eto...nema vremena za mene. Osim kad njemu to paše. Kad već mislim da se neće više ni javit - eto njega. Taman malo zaboravim ( opet plač ) i sjebe mi koncepciju naskroz.
-Pa nemoj mu odgovarat.
-Šta da mu nemoj ?! E jesam našla kog ću pitat za savjet. Pa kak da mu ne odgovorim kad jedva čekam da mi se javi. Jesi ti ikad bila zatelebana, jebote ?
Miješam sataraš lijevom rukom, mobitel držim ramenom, a desnom rukom otvaram rol da metnem flašice grijat, nadajuć se da mi Sony neće upast u kipuće povrće jer ga onda jedino mogu bacit.
-Pa normalno da sam bila zatelebana, neg šta neg sam bila. Ignoriraj ga. Šta će trčat za nečim šta mu se nudi ko pohano na tanjuru?
S druge strane muk. Da se nije onesvijestila?
-Jel me čuješ?
-Ma čujem te, naravno. Kak meni to nije palo na pamet?
-E pa ti si zatelebana, sestro slatka. Ja sam Lastan pa ne gledam kroz ružičaste naočale; imam savjetodavnu funkciju. Ignoriraj ga, nemoj skakat čim se on udostoji javit. Možda okrene ploču.
Sataraš je spreman za trpat u flašice, ja u panici jer kak da je sad prekinem a žena pati gore od mladog Vertera, kad eto spasa - prekida ona mene:
-Ajme evo me zove, ajde čujemo se, moram se javit.

Sretne obadvije. Ona jer joj se osmjehnula sreća, ja jer konačno mogu ostavit mobitel i grabit sataraš bez bojazni da će upast il u ranjglu il u teglu.
A ak nekom greškom dotični čita ovo šta ja pišem ( čisto sumnjam, al eto - nikad ne znaš ) daj nek mi se na vrijeme javi kad će je kontaktirat, da mi ne zakomplicira kuvanje ajvara il kiseljenje paprike. Za to mi stvarno trebaju obadvije ruke i sabrana psiha. Teško je bit Lastan.


( eto Lastana u punom sjaju, fotku posudio index.hr )

28

utorak

kolovoz

2018

Udri, neg šta ćeš

Poslala mi frendica videoklipić koji bi mogo imat radni naslov "Al se nekad dobro tuklo". Ni uz najbolju volju nisam ga uspjela iz poruke prebacit ovamo ( zakazala tehnika ), pa ćete se morat zadovoljit tek čitanjem. Pripovjedačica je žena, ko što sama kaže, četrestprvo godište, i zastupa tezu zvanu i kolcem, i lancem, i bokserom u glavu ( a nije bed blu boj, nemoš vjerovat ).

Uvod: akteri uvoda su Đuro i Jela, bračni par koji je u skladnom braku ( bar pripovjedačica tak tvrdi ) steko četrnajstero djece, a Đuro je Jelu uredno tuko. Na Jelin upit da zašto je tuče, Đuro je odgovorio - da znaš da imaš gazdu, i kad sam u Zagrebu da ti misliš da sam iza vrata i da čujem i vidim šta ti radiš i govoriš. Prema tvrdnjama pripovjedačice, Jela nikad nije ni iglu kupila a da Đuro nije bio upućen. ( Sad meni nije jasno, al nikako, jel moguće da je Jela to uzela zdravo za gotovo? Znate ono - šta ja sad mogu, on mi je gazda pa nek tuče dok mi ne odbije bubrege? I nije navedeno jel je tuko onak, čim ujutro progleda pa da ništa ne krene po zlu taj dan, il je čeko recimo da ona malo glasnije diše pa da onda krene u interpretaciju? )

Zaplet: pripovjedačica dalje izrijekom navodi slijedeće - otkad muževi ne tuku žene a učitelji djecu - nit đaka, nit žena. ( Dobro, u brzini je zamijenila malo redoslijed al jasno je šta hoće reć - nekad su tabadžije bili na cijeni, a u razredu se moglo čut kad muha kihne s druge strane prozora. I nema tu rasprave, šta bolje udaraš to je situacija više pod kontrolom, i u kuhinji i u razredu. Danas pitaš dijete šta ne jede kelj, odma prijetnja hrabrim telefonom, a u školi postrojavaju učitelje ko američke marince. Pa ti pitaj bilo šta.)

Rasplet - na upit šta misli o Istambulskoj konvenciji veli - da sam ja muško, ja bi ženu tukla, nedilje mi, kad je najpravija. Danas čoek istuče ženu i odma se zove policija; ja moga muža ne bi tužila da mi obje ruke i noge odsiječe. ( I to je isto dio NATO obuke nekadašnje stare garde; mora se znat ko je gazda i da se gazda bezuvjetno sluša, ko Jela Đuru šta je morala slušat recimo. Nema labavo. )

Eskalacija - pripovjedačica kaže da ima četri kćeri i da je zetovima rekla - udrite dok možete, nemojte dozvolit da vas žena zamagarči, jer ako te zamagarči gotov si, ostaviće i tebe i djecu i da izvineš prokurva se. ( Kad to mater kaže, šta ćeš očekivat od svekrve i rodbine i ostatka svijeta? Nek oni njih devetaju na dnevnoj bazi, skuvaće bolji ručak ).

Sve to ja odslušala preko nekoliko puta, sve ne vjerujem šta slušam. Pa si mislim - obzirom da je četrestprvo godište, velika je vjerojatnost da je porod bio težak pa je možda ostala malo bez kisika, šta je rezultiralo trajnim oštećenjem misaonih procesa. Logičnog objašnjenja nema.

27

ponedjeljak

kolovoz

2018

Kremna situaciija

Gledam ja te kreme za lice, pa se nemrem iščudit šta sve ima u njima.

Te hijaluronska kiselina, te vitamin ce, pa ulja vakanaka ( jojoba, makadamija, kokos ), pa retinol, pa glikolna i limunska kiselina...sve se pitam kak to sve izvuku odnekud i strpaju u kremu koja onda košta ko Ronaldove noge, jer će te brzopotezno pretvorit u curetak od prije trideset godina.
Pa još kad pročitaš na kutiji protiv čega sve služe... To pegla bore, vraća sjaj, podmlađuje, dubinski čisti; ma čudo jedno. Mažeš lice, štajaznam, mjesec dana i jedno jutro kad se pogledaš u špigl ono Šeron Stoun gleda u tebe, tolko si podmlađena i drugačija, jer ti to zaslužuješ. I šta se više mažeš to si mlađa, pa za mjesec i pol eto te ljepša neg sa dvadesetpet. Svi u čudu ko god te sretne, ne poznaju te više ni susjedi ni familija jer si se preobrazila iz onak malo naborane ženice u Hajdi Klum. A sve od tih čudotvornih krema.
I nikad mi nije bilo jasno ko ni Pervanu kak krema zna jel dan il je noć? Šta ak recimo ujutro bubneš kremu za noć na lice? Jel ti se počne spavat, jel se vraćaš u krevet kad skužiš da si natrackala krivu kremu il ideš skuhat kavu pa dalje za poslom? I kak, između ostalog, i ti proizvođači znaju šta je dobro za dnevnu a šta za noćnu kremu ? Jel moguće da baš svaki put pogode sastojke ?
Nekad toga nije bilo; Nivea, Solea il Bekutan. Kakvi tipovi kože, kakve dnevne i noćne kreme. Kupiš Niveu od kile i mažeš s njom između ostalog i lice. Takozvana multipraktik krema, sa širokim spektrom djelovanja ko penicilin. Nadrlja se kud već treba i šibaj dalje, šta imaš razmišljat oće li te hijaluronska kiselina vratit u pubertetsko izdanje kože.

A tek flajbanje... to da ne spominjem. Podloga, pa korektor, pa puder vaki pa nadpuder naki. Zato je sve više problema; cura se srikta, nakreči, bogac je ni ne vidi nenaflajbanu i onda kad je prvi put ugleda bez žbuke pita - ko ste vi i šta radite u mojoj kupaoni, jeste vidjeli moju ženu? Pa kad ona progovori onda skuži da se ona preobrazila u aliena, a bila pljunuta Sigurni Viver.

Prije se to nije moglo desit ni pod razno. Šta si bila na spojaku bila si i kasnije, nije bilo mogućnosti preobrazbe. A sve zbog korištenja Nivea il Solea kreme. To je bio vrh kozmetike i kremanja. Sad treba bit vidovita pa pogodit iz prve kremu koja paše tvojoj koži, i nadat se da si pogodila, jer si je platila ko svetog Petra kajganu.

26

nedjelja

kolovoz

2018

Ajvar performans

Moja je ispaćena roditeljica imala smočnicu ( rekli bi Petrinjci špajzu ) veću od nečijeg dnevnog boravka.

Jer kud bi inače stavila sve ono veliko suđe za kuvanje zimnice ( i ne samo zimnice, bilo je tu i lonaca i ranjgli u kojima nije imala šta kuvat al kupila je jer će možda nekad zatrebat recimo lončuga od petnajst litara s poklopcem, ak za ništa drugo da posudi susjedi kad joj bude trebala ). A za špajzu je dala napravit police skoro čitavom dužinom, tak da može slagat svu pustu zimnicu koju je svake godine nakuvavala. Pa je tu bilo pekmeza od marelica, pekmeza od šljiva, pekmeza od dunja, kisele paprike u četrnajst varijanti ( uključujući i babure punjene kupusom koje mi nikad nisu uspjele ispast ko njene ), kiselih krastavaca, cikle, šarene salate, zelenih paradajza...ma svega šta se dalo ukiselit. Mene je najviše oduševljavao ajvar, sve dok ga nisam ja morala počet kuvat ako sam ga htjela pojest.
Kad je mama obolila, imala sam tek šesnajst. Kažem ja njoj - hoćeš ti meni pokazat kak da napravim ajvar ? Ona se smije, kaže - hoću, al ima s tim vražjeg posla. ( Mislim si - ma daj, pa to ću ja sklajbat u roku par sati, šta me strašiš ). Pa slijedeći njene upute dan ranije operem teglice, poklopce, ranjglu i pun kufer plastičnih posuda za koje sam bila sigurna da mi uopće neće trebat, pa flajšmašinu za mljevenje paprika i patlidžana; naprala se sita, pa me popala muka kad sam samo pomislila da ću sve to morat ponovo prat kad ofenziva bude gotova. ( Tu sam pokleknula prvi put, dok još nisam ni osjetila pravu draž kuvanja ajvara ) Kupila rogove, patlidžane, ocat, ulje, doteglila kući.
Ujutro pranje i čišćenje rogova i kuhanje istih u octu; pečenje patlidžana pa guljenje istih. Pa oguli češnjak i očisti nešta feferona za dodat u ajvar. Pa složi flajšmašinu, pa samelji rogove i patlidžane. ( E tu sam pokleknula drugi put, otpale mi ruke okrećuć; al kad sam već počela - nema nazad ). Pa odma rastavi flajšmašinu i operi je, da kasnije ima manje. Pa naloži vatru i pristavi ranjglurinu. Pa miješaj i miješaj i kuvaj i kuvaj, dok ne dobije onaj prekrasni izgled i okus ( Tu sam pokleknula treći put, jer sam cijelo vrijeme mislila da je to turbobrzo gotovo ). Pa ugrij teglice, pa se speci dvanajst puta dok grabiš ajvar u kipuće teglice. Pa stavi u rol da se uhvati korica. Pa zašuškaj da se hladi do drugog jutra.
I onda takva polumrtva od stajanja i miješanja i grabljenja peri sve ono šta se zasralo tijekom čišćenja i kuvanja; takozvani afterparti u pjeni. Kaže meni mama - šta sad kažeš, jel teško ? Gledam ja nju, reko ispaćena moja roditeljice, pa lakše bi bilo kopat ugljen u rudniku, ovo je prestrašno.

Al šta reći ? Kuvam ga svake godine, to je naprosto mast hev ( i to puno veću količinu, jer je i moj junior zaluđen ajvarom, pa svake jeseni mahnitamo sa ajvar performansom, nekad i po dvaput ). Eto nek se nađe u špajzi.



( na fotki je knjižica u kojoj je moja mama pronašla recept za ajvar, pa i mene zarazila kuvanjem )

25

subota

kolovoz

2018

Oprez, klizavo !

25. kolovoza 1609. godine Galileo Galilej uspinjao se, teško dašćući, na zvonik crkve svetog Marka u Veneciji. Kud je bilo vruće, tud je bilo visoko, a usput je moro pazit i na svog traljavog pomoćnika da ne slupa njegov najfriškiji izum.

-Daj pazi kak hodaš, jebate, razbićeš taj dalekozor, jedva sam ove leće uspio nabavit. Ako ga slupaš baciću te sa zvonika, života mi.
-Ma pazim, malo sam samo zabasrljo, klizave su stepenice. Neg šta ste ono rekli, kak se zove ovo šta nosimo gore?
Galilieo upire pogled prema nebu, znojan i zadihan.
-E i ja nađem pomoćnike, svaka mi čast. Dalekozor, da le ko zor, četrnajst puta sam ti ponovio.
Pomoćnik ponavlja dva, tri puta, slegne ramenima i zapinje za još jednu stepenicu; Galileo jedva uspije uhvatit svoj izum da ne padne na stepenice i krvničkim pogledom mjeri pomoćnika koji opet slegne ramenima i mrmlja kak su stepenice jako skliske.
-Daj to vamo, ja ću dalje nosit sam. Kud sam te uopće vodio gore, traljo traljavi ? PA SRUŠIĆEŠ ME !!! Daj se izuj, jebale te te šunjalice, satraćeš i nas dvojicu i dalekozor !!! Hodaj iza mene, pa ak padneš – šta bi ti ja. Dići ćeš se dok ja obavim šta trebam na zvoniku.
S dušom u nosu stižu na vrh zvonika; Galileo znojan i zadihan ko da je bokso, spušta svoj dragocjeni teret vrlo oprezno iz ruku i naslanja se na zid. Pomoćnik stiže koji tren kasnije, noseći šunjalice u rukama, krvavog nosa i bez jednog zuba.
-Za pet rana Isusovih, pa šta ti je bilo ?!
-Ma ništa, spotako sam se i bez šunjalica i malo pao. Saće to stat. Hoćete mi dat da malo pogledam kroz taj, kak ste rekli...
-Dalekozor. Da le ko zor. Hoću, al moraš pazit, jel u redu ?
-A kad ja ne pazim, kad ?
Galileo opet upire pogled prema nebu i kreće se navirit sa zvonika da vidi ima li išta ljudi koji će nazočit povijesnom trenutku. Ima ih, naravno, al slabo vidi jer je toranj visoko.
-Ajme kak sam glup, pa imam dalekozor! Ček ček...saćemo mi to popravit...
Uzima dalekozor i sa zvonika promatra ljude koji podignutih glava gledaju šta se gore dešava.
-Ma sjajno! Eno i veleumnih glava, i susjeda, i svih koje sam zvao. Vide se ko da su tu s nama na zvoniku.
-Pa dajte da samo malo virnem, rekli ste da ću moć. Jel mogu?
-Evo, al kratko. Pazi kak ga držiš i nemoj se prepast, ljudi će ti bit jako blizu.
-Ma ne berite brigu, samo da virnem.
Pomoćnik pažljivo uzima dalekozor i virne prema dolje; oduševljen je, čini mu se da može dodirnut ljude gledajuć ih dalekozorom, pa se krene pomaknut i oklizne se po petnajsti put. Galileo vještim manevrom hvata svoj dragocjeni izum, a pomoćnik bubne još jednom i izbija i drugi zub. Krv iz nosa ponovo kreće curit, on je briše rukavom i fuflja:
-Pa fta fte to ifumili ? Pa fve fam vidio ko da ftoje ifpred mene. Ovo je ftrafno!
-Ne melji, ništa te ne razumijem! Imaš sreće pa nije ispo dolje, letio bi i ti za njim, majke mi moje. Ajde se spusti pred crkvu, valjda se nećeš ubit putem, i zovni ko hoće da dođe pogledat kroz dalekozor.
Pomoćnik silazi, vrlo oprezno, a Galileo ponovo uzima dalekozor i gleda sa zvonika, presretan šta je dalekozor preživio i pokazuje se vrlo korisnim.
Nakon par minuta konačno se među ljudima ukazuje njegov pomoćnik, sada i vidno šepajući, krvavog nosa, mašući rukama i pokazujući prema vrhu zvonika.

Galileo sa uzdahom odlaže dalekozor, govoreći sam sebi:
-Pa gdje mi je pamet bila da ga vodim, a pogotovo da ga takvog krvavog šaljem među ljude? Znači pao je i iduć dolje, dok šepesa. Još će ljudi mislit da sam ga pretuko, il da je moj dalekozor neka vradžbina od koje ljudima ispadaju zubi i krvari nos. E jebem te živote...

24

petak

kolovoz

2018

Insomnija 3

Odgledam ja preksinoć reprize serija na HRT1 , pa popijem šlaftabletu i obavim higijenske djelatnosti, pa legnem u uobičajeno vrijeme, a sve da bi možda uz malo sreće odspavala u komadu barem do pet ujutro. Pričekam da me malo tableta još mlatne, pa legnem na svoj Dormeo i zaspim relativno brzo.

Budim se sljepljena ko da sam zaspala u ljepilu za miševe. Okrenem se na drugu stranu, misleć da će to nekim čudom rezultirat nastavkom spavanja. Moš mislit kak je rezultiralo. Dižem se sva mrljava, sjedam u mraku na trosjed i gledam kolko ima sati – deset do jedan. Milina. Znači spavala možda dva sata. Pojedem bananu, pa zapalim cigaretu, pa se vraćam u krevet i dalje se nadajuć da ću uspjet zaspat. I taman da ću zadrijemat – eto divlje horde ko zna otkud, pa veselo prevrću znakove koje su radnici pometali da upozore vozače na radove u tijeku ( u dvorište ovih dana ulazim riskirajuć goli život; to je traka, strojeva, zemlje, nekakvih klipa, nema šta nema ). Razmišljam bil se digla pa im zakrenula vratove; odustajem jer bi se morala oblačit, nezgodno je da budem baš neobučena dok me hapse zbog višestrukog ubojstva u pola tri u noći. Pa ih slušam kak urliču i bacaju znakove štokuda po cesti, i molim Boga da ne ubace i koji od strojeva u dvorište – kak ću izać ujutro, moram ić radit ?
Pa se prevrćem ko na roštilju, vamotamo, i trudim se zamišljat smirujuće slike, tipa ovčice koje lagodno pasu najzeleniju moguću travu, pa neku plažu sa sitnim pijeskom, al kud god okrenem sa slikama nemrem zaspat ni pod razno jer cucki laju u cijeloj ulici, svi do jednog, ko da prolazi Džek Trbosjek pa eto da obavijeste da nije sigurno izać na cestu. Ipak nekak zakrepivam, pa se ponovo budim oko četri. Gledam u strop i razmišljam kak ću spilit drva jer je sve razvaljeno ( šta ću drugo, probala s tim umirujućim slikama pa nije bilo rezultata, pa kad sam već budna da razmišljam o praktičnim stvarima ). Zaspim i sanjam da se pile drva i uvoze u šupu kojekuda okolo, a ja sam sva u verbalnom deliktu sa izvođačima radova jer drva uvozimo prek Mađarske u dvorište. Ustajem u pet i dvadeset, debelo prije alarma, probudila se a nisam uspjela dovršit svađu u snu.

Pa jučer čitam kak hormon melatonin tijelo proizvodi samo čim sunce počne zalazit i proizvodi ga sve dok sunce ne izađe, a za to je zadužena epifiza. E pa ja sam sve više uvjerena da je meni epifiza otpala u onoj prometnoj i da je više uopće nemam. I kak ću spavat kad nemam jebenu žlijezdu koja proizvodi hormon potreban za spavanje ? Pa meni trebaju dvije lopate tog hormona svaki dan da zaspim, a ne tabletica od tri il kolko već miligrama.
Bavim se mišlju da nabavim neke ovčice, da pasu po dvorištu. Neću morat palit kosilicu, a imaću šta i brojat svaku božju noć kad se probudim. Pa kad ja nemrem spavat neće ni one, nek bauljaju dok ih ne prebrojim jedno pedesetosam puta svaku noć, dok i njima ne otpadnu njihove ovčje epifize.

23

četvrtak

kolovoz

2018

Ručni rad 2

Kad sam već načela temu, nikako ne bi bilo u redu da zaobiđem jedan od najdirljivijih trenutaka moga školovanja, a tiče se divnog predmeta zvanog tehnički odgoj.

E to me tek nije išlo. Poglavito onaj dio sa piljenjem šperploče, na šta sam potrošila pilica za srezat dvadeset metara drva, i to kvrgavih. Pa samo je za mene u knjižaru naručilo kamion tih pilica, života mi moga. Nikako me nije išlo, al nikako.
I za kraj godine oće učitelj da napravimo od šperploče kućicu; za slabiju ocjenu neku kućicu za ptice, za bolju ocjenu kuću sa plotom i svačimnečim. Pilim ja svako popodne, pilice pucaju, sve to meni slabo ide ko da nogama pilim. Moj pilež rezultira tek čudnovatim oblicima šperploče koji se ne mogu spojit jedan s drugim ni u najluđim snovima. I šta mi drugo preostaje neg ispaćenu roditeljicu prokušanih vrlina najebat da mi iz svoje škole donese neku kućicu, najgoru moguću, da dobijem neku trojku pa da zauvijek iza sebe ostavim problem pileža.
-Pa jel ti nisi u stanju ni pilit, pa to je bar lako, pa kak ću ja kolegi reć da mi da nečiji rad, pa jel niko od dečki iz razreda ti nije mogo pomoć...kad ti treba?
-Krajem tjedna mi treba, i nek bude najgora moguća, da moj učitelj ne posumnja da su moje vješte ruke same sklepale nešta.
-Ajde dobro. Zamoliću ga, al to nek ti je zadnje. Ajde šta su bili problemi sa šnajderajom, pa sa kuvanjem na domaćinstvu, al da ni pilit ne znaš...
Ja sva sretna, boli me ćošak za nabrajanje, samo da mi se dočepat bilo kakve kućice da više ne kupujem pile, jer čim prođem kraj knjižare žena rukama mlati iznutra da nema pilica i da nemre više nasmagat kolko ja mogu strgat.
I eto majke preksutra popodne iz škole, nosi nešta u ogromnoj najlon vrećici, jedva prošla kroz plot s time.
-Šta ti nosiš?
-Sad bi ti rekla šta nosim, tvoju jebenu kućicu. Još me sad pita šta nosim, pa šta si rekla da donesem ?!
Nekak to meni ogromno izgleda, al ajde...poklonjenom konju se ne gleda u zube, pa ću ja otvorit ogromnu najlon kesu da vidim šta je ispod najlona. A tamo...mili Bože, najljepša kuća od šperploče koju možete zamislit. Ogromna, preogromna. Sa pofarbanim crepovima. Sa prekrasnim prozorima. Sa rezbarenim vratima. Sa ukrasnim grmljem i stablima kojih se ne bi posramio perivoj u Šenbrunu ( znate ono – tvrda spužva obojana u zeleno, savršenih oblika krošanja i grmlja ). Sa plotom i ulaznim vratima od plota, odškrinutim za dobrodošlicu.
-Mama, pa šta ću ja sad ?! Ja ak to odnesem bolje da mene vrag odnese !!! Pa razapeće me ovaj na ploču sutra ujutro kad mu to stavim na stol !!!
-I ja sam rekla da je to previše, al eto kolega nije htio nešta nakaradno pa mi utrpo ovu skalameriju. Saćeš nosit, šta ti ja mogu. Otkini to koje drvo da bude ružnije.
( Da otkini koje drvo; trebala bi je bacit na pod par puta, možda bi mi onda povjerovo da sam ja to majstorila ).
Ništa; ja ujutro s tom ogromnom najlon kesom u školu, prvi sat tehnički. Ocjenjuje on radove, ide po abecedi; svašta se tu donijelo. Ja luda, mogu samo mislit šta će bit. Dođe red na mene...jao majko. Kad sam ja rastrložila najlon kesu i izvadila kuću, čovjek se zakocenio. Smije se on, suza suzu stiže, progovorit ne može. Ja stojim mrtva ozbiljna i čekam da ga malo pusti diskofrazma. Jedva se nekak umiri, daje mi znak rukom da se sagnem prema njemu, i šapće mi na uho, jedva priča:
-Reci mami da pozdravi Peru ( naime kolegu koji je upakirao kuću u ogromnu najlon kesu ), i da mu kaže da sam mu dao pet iz zalaganja. I bježi da te moje oči ne vide, ajme kad me sad nije šlagiralo...

Pa opet u smijeh i plač. Upiso mi četvorku, za trud uložen oko transporta velebnog zdanja. Već sam se prepala da će se morat hitna zvat, al ajde smirio se za par minuta. Ispaćenoj roditeljici prenijela poruku, pa se i ona zakocenila. Biće je i Pero zamro kad mu je prenijela ocjenu.

22

srijeda

kolovoz

2018

Ručni rad

Da me sad neko ubije nemrem se sjetit u kom smo razredu na satovima domaćinstva učili šivat. Znate ono, prišit gumb na trinajst načina, pa kojekakvi bodovi za porubljivanje, pa vadit krojeve, pa svaštanešta vezano za iglu i konac.

A ja ljevak. Sve kontra, ništa kak treba. Pa ću ja ispaćenu roditeljicu ( koja je baj d vej isheklala stolnjaka i miljeića za prekrit sve stolnjake i nahtkasle u Rusiji i saštrikala vesti za obuć sve Ruse pride ) zamolit za pomoć.
-Pa kak ne znaš ?! Prišit jebeni gumb ?! I pretandrljat to malo poruba ?! Ajme šta sam ja rodila...bitno da na zvijezde laješ, a iglom bi se zaklala da jače zamahneš rukom. Daj vamo tu knjigu iz domaćinstva i to platno i gumbe i konac, pa ću ti ja počet a ti završi. I nemoj mislit da ću ti ja sve napravit, nema šanse.
( Vrlo oprezno i umiljato pokušavam objasnit da ja ko ljevak...)
-Ne seri. Daj to vamo. I ne spominji mi lijevu ruku, jebate kolko žena ljevakinja šiva i nema šta ne rade lijevom rukom, samo ti imaš taj problem.
( Vrlo oprezno i umiljato pokušavam objasnit da ja to sutra trebam predat...)
-Sutra ?! Ujutro ?!
( Jok. U ponoć. Neg šta neg ujutro. Vrlo oprezno i umiljato pokušavam objasnit da nisam stigla...)
-Da si odma prestala objašnjavat !!! Mogla si mi dat sutra ujutro da se s tim zajebavam !!! Pa jel ti vidiš kolko tog ima ?! Eto mi je tlak narasto da bi tlakomjer puko !!! Jebe se tebi šta ja imam pisat za sutra za školu, bitno da milostivici treba ručni rad za sutra.
( Lukavo šutim jer ona broji i usput prišiva gumbe na sve prikazane načine, i izrađuje sve one puste bodove na platnu, i usput drži ekspoze da kak je ona u mojim godinama bila maltene Žuži Jelinek al bez mašine, šivala na ruke. I dalje lukavo šutim, dok ona sa Žuži prelazi na vađenje mustri za heklanje. E jebiga tu je moram prekinut jer sam se sjetila da moram izvadit i nekakav kroj. Da pogled može ubit, ostala bi mrtva subito odma taj čas. )
-Kroj moraš izvadit ?! E pa saću te zadavit ovom krpetinom !!! Ni to nemreš sama ?! Marš po Burdu u sobu i one velke škare, saćeš vadit kroj pa makar kako. I da nisi spomenula lijevu ruku, jer ću ti je iščupat iz ramena !!!
( Pjetlam po jebenu Burdu u sobu i po škare, i lukavo šutim jer je ona u međuvremenu završila s platnom. )
-Eto. Još sam sve ja napravila a rekla sam da ću ti samo započet. Baš sam luda.
( Lukavo šutim jer ona prtlja po Burdi i traži najjednostavniji kroj, i dok ga vadi drži kraći ekspoze da kak je zapravo tata kriv šta sam ja tak aljtrava oko škara i šta ne znam ništa od ručnog rada, jer nije dao da me s tim maltretira kad je imala volju naučit me to veleumlje. Završava ekspoze i vađenje kroja. )
-Eto. I to sam napravila. Jel imaš još kakvih želja, dok mi je to sve pri ruci ?
( U krivom trenutku velim da nemam jer mrzim ručni rad; u pravom trenutku zdimim van iz kuhinje jer baca za mnom one velike škare koje padaju na pod i galami da će sad sve poderat i natjerat me da sama sve radim ispočetka. Tata iz sobe zove da šta je tak tresnulo; reko – mama je bacila škare za mnom jer sam rekla da mrzim ručni rad. On konstatira da je jebo ručni rad, da ko se time još okoristio šta zna heklat i štrikat, i da koja budala uopće maltretira djecu da prišivaju gumbe i vade krojeve. Jer da ja ko njegova Maja neću sigurno bit šnajdarica il štrikačica. )

Dok mama odlazi na vece, ja jurišno odlazim po ono šta je već napravila za moje domaćinstvo i sakrivam u torbu, da joj ne padne na pamet zbilja to razdrapat. Jer bi ja to još dan – danas nabadala i ne bi stigla pisat.
I nemojte me pitat jesam u međuvremenu naučila šta od toga. Šivaći pribor i ja smo smrtni neprijatelji. )



21

utorak

kolovoz

2018

Čekaj do Neuma ( ako ne i malo duže )

Kak se vi ponašate kad morate čekat? Šta ja znam, kod doktora, u dućanu, da vas neko nazove, da neko dođe?

Ja sam urođeno nestrpljiva. Trebala sam se rodit u veljači, a ja stigla tri tjedna ranije, usred siječnja ( dobro, to je mama možda malo kriva, bijele koke s neba pale, cijelo Brezje zatrpale, a ona s trbuhom do zuba poletila čistit pa subito u roku par sati završila u rodilištu; a možda sam i ja nadrla van sama po sebi, jer mi se nije više dalo čekat ). Pa kad ja moram nešta čekat...to je neviđeni spektakl.
Recimo kod doktora, kad me naruči pa kad dođem kaže – sjednite malo i pričekajte, pa ih uđe unutra četrnajst prek reda a ja ko još uvijek čekam, jer će se valjda kad uđem unutra ukazat onaj zgodni doktor iz „Uvoda u anatomiju“ šta ga glumi Patrick Dempsey pa će me on pregledat ? ( Za to ima načina – kupiš s vremena na vrrijeme neku čokoladu pa ih uđe svega deset prek reda. Za nać unutra Patricka nema načina, barem ga ja nisam uspjela smislit. )
Il kad čekaš u mesnici, pa se nađe pametnjaković koji ko ne zna da je red s one strane gdje ti stojiš i kupi baš onaj komad mesa koji je tebi zapeo za oko; na to sam l u d a. Pa još ak je mesaru tak svjedno pa kaže – mesa ko drva, šta se pjenite, evo saću ja nać nešta šta još niko nije kupio i sedam jezika govori dok se peče...to obično rezultira verbalnim deliktom na rubu incidenta i dovede do toga da više tu ne kupujem meso.
Zgodne su i situacije kad čekaš da te neko nazove, pa lomiš vrat prek namještaja svaki put kad jebeni telefon cvrkne misleć da je to taj bitni poziv il poruka, a ono drek na klipi, zove frendica da ti ispriča kak je bila na mamografiji i kak se posvađala s mužem jer nije htio jest sataraš za večeru ( o tom načekivanju poziva sam već pisala pod kodnim nazivom „U iščekivanju“, gdje su dubiozno opisane traume kad zovu svi, samo ne onaj ko treba ).
Il kad neko treba doć pa ga se čeka ko papu...majko mila. Jedna frendica je imala taj modus operandi; javi se i kaže – eto me za deset minuta, stavi kavu. Pa skuvam kavu, popijem svoju šalicu, popijem njenu šalicu, speglam ttri mašine veša, dovršim ručak, jedem, prilegnem i zakunjam, kad eto nje za jedno tri sata, pita – pa jel ti još kavu nisi skuvala? E ta je žena dočekala ne znam ni broj novih godina u autu, na putu za doček nove, jer se uvijek pojavio neki problem dok ona stigne. Zbog nje je vjerojatno izmislilo reprizu dočeka.
Išla sam malo kopat ima li kakvih citata o čekanju / strpljenju, pa vidim da je hrpa vrlo umnih ljudi preporučivala strpljenje. Recimo, veliki Tolstoj napisao je : „Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje“ ( pa zato su njegovi romani imali po šest iljada osamsto strana, dok dođeš do kraja zaboraviš šta si kreno čitat ). Il naprimjer Saadi: „Imaj strpljenja. Sve stvari su teške prije nego postanu lake“ ( živ mi bio; čekaj pa čekaj pa još malo čekaj, pa se probudiš sa osamdesetosam godina i skužiš da još uvijek čekaš, al si zaboravio šta i gdje ti je proteza ). Pa planetarno poznati stihovi Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo“ (e pa kad bi mogla, pitala bi ga u četri oka šta mu to točno znači i jel nije mogo napisat recimo – dolazim dok još nisi ni pomislila, jebalo ga dugo čekanje ). Desanku Maksimović neću ni spominjat: „Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“ ( ja nisam skroz sigurna jel njoj bilo dobro dok je to pisala; znate ono – sviđaš mi se al nemoj mi prilazit jer si mi napetiji dok čekam da mi se smiluješ, ma prestrašno ).

Šta sam htjela reć? Da ne volim čekat, iako ponekad rezultat čekanja zna bit fenomenalan. Znači da su ovi pametnjakovići ipak bili u pravu. E to tek ne volim.

20

ponedjeljak

kolovoz

2018

33 / 45 / 78

Koliko vas pamti čaroliju slušanja ploča na gramofonu ? U vrijeme kad nije bilo jutjuba, pa nisi mogo razvrnut zvučnike da ispadaju cigle iz zida, nego si moro kupit ploču da možeš slušat ono šta voliš, il molit svevišnjeg da na radiju naleti pjesma koju voliš.

Ja sam rasla uz starijeg brata koji je imo pozamašnu kolekciju šta longplejki, šta singlica. I to kakvih imena - Claptona, Led Zeppelina, Deep Purplea, Stonesa, Manfred Mann's Earth Banda, Beatlesa, Bijelog dugmeta...Naravno da sam ja imala zabranu pristupa i rondanja po tom čarobnom svijetu. I naravno da se nisam pridržavala zabrane pristupa; kad sam malo frknula onda sam i ja počela kupovat ko svoje ploče ( ispočetka Boney M i ABBA, lakše štivo, kasnije je na red došla Azra i Film i puno drugih ), pa sam ko slušala samo svoje ploče. Moš mislit. Slušala sam ja ono šta mi se htjelo kad god mi se ukazala prilika, jedino sam morala pazit da vratim ploču točno tamo gdje je bila, jer je brat biće imo fotografsko pamćenje pa je znao kojim su redom bile složene.
Sjećam se prvog kupljenog singla Azre ( Balkan / A šta da radim ), omotnica plave boje sa crvenim točkama i nazivom banda ak se dobro sjećam, koju sam kupila u ondašnjem Elektromaterijalu ni ne znajući šta kupujem; konstatiro je da dobro sviraju, a meni je to bio znak da popratim njihov rad i kupim ono šta će dalje izdat.
Kad je brat otišo u vojsku njegov gramofon Toska ( ne znam više broj ) je bio maksimalno iskorišten. Bila sam u njegovoj sobi više nego u bilo kojoj prostoriji. Pa ajmo; ploču van iz omota pa na gramofon, pa ono pucketanje igle po vinilu prije nego krene čarolija zvuka...Imo je braco i ono nešto za brisanje ploča, nema to čudo naziv; to sam skoro izlizala u njegovoj odsutnosti, brišuć ploče da izbjegnem preskakanje, da mi ne zavrne vratom kad dođe doma. Jer lako ak preskače ABBA, šta ak počne preskakat Clapton ? Pa bolje da me vrag odnese.
Jedino nikad nisam naučila promijenit iglu na gramofonu; nije da mi danas fali to znanje, al moglo mi je možda umanjit frazove od mogućnosti da i igla sjebe ploču.

Dok se brat vratio iz vojske, ja sam doktorirala na njegovoj kolekciji i proširila je nekim svojim dodacima. Na upit jesam dirala ploče, odgovor je bio pogled tipa - pa šta me uopće pitaš, reko si da ništa ne diram. Vidiš da je sve složeno kak je i bilo. Srećom Toska nije mogla odgovorit na pitanje, imala bi za ispričat cijele ruske klasike o satima i satima pucketanja vinila i svirke.

19

nedjelja

kolovoz

2018

Kad se ja porežem

Jučer al definitivno nije bio moj dan. Biće loša zvjezdana konstelacija, šta li.

Nakon šta sam jedva doteglila kući one puste vrećice s placa i iz dućana, pa popila drugu kavu, primila se kuvanja ( jer šta ja ne bi išla napravit krumpir salatu i pohat piletinu na božjoj peki, bolje se još malo preznojavat neg pojest recimo malo sira i paradajza ). Krumpir veselo kipi, ja gulim kožu s piletine pa ću oprat dasku i nož oštriji od katane, ko da mi treba za harakiri. I operem nož, ispirem ga vodom i u pokretu stavljanja jebenog noža na sudoper isti mi počne ispadat iz ruke. Umjesto da ga pustim da padne na pod pa ga opet provučem kroz vodu, ja manirima samuraja hvatam za oštricu i gledam kak krv bljuje iz mog palca na lijevoj ruci.
Nastaje kataklizma. Dok jurišam u kupaonu za mnom ostaje trag u vidu krvi po parketu i pločicama. Uzimam čisti ručnik i stežem palac. Sjedam i svakih par minuta smaknem ručnik; krvarim al profesionalno, nema tu. Pa si mislim - oću ja sad po toj peki još morat na hitnu pa na kirurgiju ? Kak ću se obuć, jebote ? S ručnikom omotanim oko palca ? Šta ću, hodat do doktora s ručnikom prebačenim prek ruku ko krzneni muf ?
Nakon desetak minuta bogovi budu milostivi, krvarenje se smiruje, i idem u potragu za zavojem, za koji sam sigurna da mora bit u kupaonskom ormariću. Pa tamo pronalazim Jekoderm kojeg nikad nema kad se opečem, kremu za depiliranje koju nisam mogla nać kad mi je trebala, šampon za cucka, prosute štapiće za čistit uši, Opal pastu, rezervni kaladont, nešta britvica za noge...sve osim zavoja je tamo. Nađem neki komad gaze i zamatam palac, pa se oblačim i u apoteku po zavoj i komprese. Srećom je apoteka blizu, jedino moram pazit prek iskopina; šta ću, izgubila i nešta krvi pa da se ne smandrljam taka iskrvarena.
E onda slijedi spektakl zvan kad ljevak treba zamotat porezani prst na lijevoj ruci. Stavim antibiotičku kremu na porezotinu, pa jedva nariktam kompresu, pa zamatam desnom rukom koja ko da i nije moja, al ajde standrkam to nekak. Pa treba desnom rukom odrezat zavoj škarama; to traje i traje i traje jer mi škare u desnoj ruci nisu prirodna pozicija.
Uglavnom za ručak nije bila krumpir salata i pohana piletina jer se kuvarica povrijedila; opet sam jela sir i paradajz. To sam mogla odma tak napravit, izbjegla bi hvatanje noža u letu i zaustavljanje krvarenja i apoteku i bandažiranje i čišćenje krvi s poda.

Na Kupu nisam išla; nakon šta mi je pukla vrećica na putu kući s placa i nakon šta sam se porezala ko divljak odlučila sam da je ipak bolje bit doma u zamračenom prostoru. Još mi je samo falilo davljenje u vodi, sa zamotanim prstom u zraku.

18

subota

kolovoz

2018

Kad se ja natovarim

Podranim ja jutros na plac, dok još nije ugrijalo. Kad već moram teglit pa da teglim po ladovini.

Kupim suhi sir, grincajg za juhu, tri kile krumpira, kilu i pol rogova za speć za salatu, nešta babura za sataraš, par glavica češnjaka, komadinu lubenice cca tri i pol kile ( čime gnoje tu zemljuštinu da mi je znat kad tolke lubenice narastu, majko sveta ). Znači to šta sam nabrojala teško je sve zajedno nekih desetak kila.
Ali to nije sve. Ulazim u dućan i jedva istrpam iz ruku povrće da mogu baratat košarom. Jer mi treba još kruh, mineralna, kava i sjetim se da nemam ni kapi ulja u kući. Pa uzmem još dvije limenke pive ( nek se nađe, ako niko ja ću jednu pokonzumirat jer imam pijeska u bubrezima, nek se čiste ). Dakle eto još pet kila tereta. Ajde platim i potrpam u vrećicu to andrlje iz dućana, i pokupim andrlje kupljeno na placu.

Hodam ja ( mislim hodam, više posrćem al eto ) i teglim tih cca petnajstak kila po rukama. Kunem se cijelim katoličkim kalendarom da ću subito čim prije kupit ona kolica šta izgledaju ko torba na kotačima, a služe za bezbrižan prijevoz namirnica od dućana do kućnog praga. Znoj curi, ruke su mi otprilike negdje u ravnini s koljenima. Pa svako tolko stani, pa prebacuj vrećice vamotamo iz ruke u ruku ( ko da će mi to nešta promijenit, svejedno moram teglit al ajde - čini mi se da mi bude lakše kad zeru pretumbam vrećice iz lijeve u desnu ruku ).
Pa dolazim u raskopani dio ulice, vrlo blizu kuće, koji izgleda ko Bejrut jer raskapaju za kanalizaciju i umjetnost je proć bez ičega u rukama, a kamoli natovarena ko grbadeva. Sad sam već znojna ko da sam boksala s Kličkom pet rundi, saplićem se preko iskopina i pijeska i čega sve nema, i dolazi krucijalni moment da ručka na vrećici od krumpira puca, i krumpir se nezadrživo i veselo kotrlja na sve strane po jebenoj baušteli i iskopini. Ajme...pa spusti u tu prašinu ostale vrećice, pa zaveži ručke i poberi krumpire koji su se rasuli ko da ih je iz aviona bacilo, pa opet natovari u ruke sav teret, pa mi iz platnene torbe dok sam se saginjala ispadne vrećica s baburama, dajojmajkujajebem.
Napsovala sam se ko osam kočijaša. Pa dođem pred kuću, pa sve spusti jer nemrem nać ključ od ulaznih vrata. Pa otključaj i utandrljaj sve u kuću. Pa zaključaj i potjeraj kuju da ne skače, jer će razderat vrećice, neću do podneva skupit sve šta poispada.

Evo pijem drugu kavu, nebil se bar malo dobila, i razmišljam da stvarno moram kupit ona kolica za na plac, pa imaću ruke do zemlje ko gorila, jebote.



( fotku našla na "Vijesti online", nisam mogla do mobilnog uređaja da poslikam svoj teški teret :) )

17

petak

kolovoz

2018

Dejvi vs Čak

Dejvi Kroket bio je prvotna inačica Čaka Norisa ( oću reć Vokera, teksaškog rendžera ), u to nema sumnje.

Kak znam? Pa eto znam; čim pročitaš šta je sve radio, jasno je ko dan. Razlika je u tome šta teksaški rendžer nije takorekuć golim rukama ubijo pume i medvjede, da ga ne razapnu društva za zaštitu životinja, a naš Dejvi nije imo crni pojas ( al nije mu ni trebo jer je bio jak u rukama ).
Napiso je Dejvi u svojoj autobiografiji da je već sa osam godina bio odličan šta strijelac, šta lovac. E to je klinac, koji sa osam barata oružjem ko marinac, pa nek naiđe kakva zvijer il lopov - on odma vadi pušku ispod popluna i poduzima intervenciju u cilju spašavanja onih koji nisu bili spretni ko on. Sa trinajst je uteko od kuće u šumu ( premlatio nekog u školi pa ko zbog toga zbriso u zelenilo; jebate pa danas bi pola djece bilo po šumama, na radost ponajpače učitelja koji ih ne smiju ni smrknuto pogledat jer se to odma računa ko da su ih natjerali da kleče na kuruzu ). Pa je tri godine glavinjo po divljini, šta je jeo i kak je prao veš i šivo novu robu - nemam pojma, to nigdje ne piše. Vratio se kući na šesnajsti rođendan, biće se poželio torte. Ženio se dvaput, bez rastave - osto je udovac pa je moro ponovit radnju.
Bio je i poslanik u Kongresu ( volili ga ljudi pa ga izabrali, jer je bio spretan s puškom i nije volio nepravdu; on nije skupljo satove i umjetnine i imo tajne račune štokuda po svijetu ). Pa je na kraju zapalio za Teksas i poginuo u bitki za Alamo ( i današnji kongresmeni bi sigurno napravili isto, otišli u neku vukojebinu i pustili dušu za pravdu, moš mislit, poglavito ak su te sreće da recimo u Hrvatskoj sjede na nekoj funkciji ).

Čak Noris, oću reć teksaški rendžer, ima taj Dejvijev osjećaj za pravicu, opet kažem bez žrtvovanja životinja i puno puškaranja, jer je tolko jak u rukama da mu ne treba oružje da nekog sastavi sa crnom zemljom. Nije bježo od kuće da bi batrljo po pustinji i prašumi, on se odmalena pripremo za rendžerovske vratolomije iduć na treninge karatea i tak toga. A i Teksas im je poveznica, Dejvi je pogino tamo a Voker je ko rendžer po Teksasu porješavo sve hodajuće zlotvore.

Jedino Voker nije nosio čuvenu Dejvi Kroket kapu od rakuna. Sad jel bio alergičan na dlaku i prašinu koja se oćeš - nećeš s vremenom nabere u jebenom krznu ( najviše u repu ), il mu je bilo vruće u kapi, il mu je stalno padala sa glave dok se tuko sa negativcima pa su odustali od kape da se ne mora stalno sagibat po nju - nije mi poznato.

Poznato mi je jedino da sam nekako sigurna da je Dejvi bio veliki uzor Čaku Norisu. Oću reć Vokeru, teksaškom rendžeru.



16

četvrtak

kolovoz

2018

Odlazak kraljice soula

Aretha Franklin bila je za mene pjevačica van svake kategorije. Iznimnog glasa, iznimne izvedbe. Po svemu je bila posebna.

Toliko sam puta kao klinka čula njene pjesme na radiju, ne znajući tko ih pjeva; nije mi ni bilo važno ime, njen je glas moćno probijao radiovalove i ispunjavao prostor, brišući sve loše i ružno što sam možda toga trena osjećala. 1985. snimila je "Sisters are doin' it for themselves" pjevajući sa Annie Lennox jedan od meni najdražih dueta; dvije žene vrlo moćnih vokala, kojima ne treba danas toliko eksponirana golotinja da bi stvorile čaroliju glazbe.
Od rane dobi pjevanje je učila od Mahalije Jackson i Clare Ward. Postoji li uopće netko da nije čuo njene bezvremene klasike "Respect", "I say a little prayer", "Think" ili "Chain of fools". Čudesna, čarobna kraljica soula otišla je sa ovog svijeta istog datuma kao i kralj rock'n'rolla Elvis Presley.

Sreća je da postoji puno tonskih zapisa njenih maestralnih izvedbi, koje će moći čuti i generacije koje dolaze.
Aretha Franklin je uistinu bila moćna, sjajna pjevačica koja je ostavila traga u životima nas malih ljudi koji smo je voljeli slušati.
Neka mirno sniva, ostavila je iza sebe neizbrisiv trag u beskraju.

15

srijeda

kolovoz

2018

Bogorodici, s ljubavlju

Moja baka po ocu u svojoj je skromnoj, malenoj kućici imala dvije velike uramljene slike. Na jednoj je bio sveti Antun, a na drugoj Bogorodica.

Sliku Bogorodice pamtim još uvijek, svaki detalj. Prikazivala je Majku Božju, ogrnutu plaštom pariški plave boje. Bila je nestvarno lijepa, prekrasnog lica uokvirenog dugom smeđom kosom. Često sam je promatrala i uvijek se iznova čudila ljepoti koju je prikazivala. U kasnijim godinama sam se pitala tko je slikaru poslužio kao model, ali kao djevojčica sam bila očarana njenom nezemaljskom ljepotom.
Nakon bakine smrti slika Bogorodice preselila je u naš dom. Stajala je u spavaćoj sobi mojih roditelja. Nakon jezivog rata i progonstva nisam je pronašla u sobi, nego na tavanu kamo ju je netko bacio. Staklo je puklo, a njeno je prekrasno lice bilo uništeno vlagom od kiše ili tko zna čega. Bila je nepovratno uništena. Živi u mom sjećanju, lijepa onako kako to samo Bogorodica može biti.
Danas sam prehodala put od Petrinje do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama. Mene za Goru vežu posebna sjećanja; moja je majka godinama radila u Gorama kao učiteljica, i često sam kao djevojčica išla s njom u tamošnju školu, a prošle sam godine u Gorama doživjela nešto što ću nazvati svoj drugi rođendan ( kako drugačije nazvati činjenicu da sam tamo preživjela jezivi frontalni sudar ). Crkva Majke Božje Gorske nešto je naljepše što možete vidjeti; obnovljena templarska crkva rekonstruirana je od temelja. Građena je pet godina, bez korištenja suvremenih materijala – nema u njoj ni betona ni željeza, a klesanci su slagani starom tehnikom slaganja kamenih blokova. Crkva je vrlo malena, skromna, ali prekrasna.

Velika je Marijina ljubav; ne morate biti vjernik da biste je osjetili. Dovoljno je otvoriti srce i biti čovjek drugom čovjeku, privijajući sebi one koje volite i darujući svijetu svoju dobrotu.



( crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama, moja fotka )

14

utorak

kolovoz

2018

Ljevača

Kasnim za jedan dan - jučer je bio međunarodni dan ljevaka, al ne mogu a da ne posvetim nešta prostora ljevacima. Naime, i ja sam ljevak ( ljevača je možda neki naziv za ženu koja koristi lijevu ruku za svaštanešta ).

Desna ruka mi je beskorisna za sve osim za pisanje; a ne bi je ni za to koristila da moja ispaćena roditeljica nije ko prosvjetna radnica na vrlo lukav način uspjela nagovorit me da pišem sa olovkom u desnoj ruci. Za sve drugo jedino i isključivo koristim lijevu ruku, znači jelo, rezanje, peglanje, šivanje...il lijeva il nikako.
Čitam baš neki članak o ljevacima. Pa kažu, između ostalog, da su ljevaci sramežljiviji od dešnjaka ( dobro, tu se baš i ne vidim; da su rekli lajavi - i Bože pomozi, al sramežljivi...). Dalje navode da se ljevaci puno brže napiju ( e pa sad...zavisi šta se pije i zašto se pije, kud ćeš mi reć da se ja ko ljevača brže naločem od dešnjače ?! ). Nadalje tvrde da su ljevaci skloniji alergijama i migrenama ( e to je istina; ja imam strašne alergije i migrene ponajpače kad mi neko obezvređuje logiku il me smara nečim šta me uopće ne zanima ). Navodno Eskimi na svaku ljevoruku osobu gledaju ko na potencijalnog vrača ( vidiš ti; da me rodilo među pingvinima i tuljanima mogla sam živjet od gledanja u soc od kave il liječenja štokakvih boleština i imat najveći iglu u selu ). I kod Inka su ljevaci uvijek bili šamani.
Istraživanja pokazuju da su ljevaci jako talentirani matematičari, muzičari, arhitekti i generalno umjetnici ( moš mislit za matematiku i arhitekturu kak sam nadarena; da ga nije napravilo još kadikad, ja bi mogla složit jedino jako iskošen toranj u Pisi uslijed krivih izračuna i skica. o glazbi bi se već dalo diskutirat, još da ne pušim...). Tvrde i da ljevaci puno lakše gledaju pod vodom ( još ja mislim šta me spopadne svaki put kad zaronim da moram beljit otvorenih očiju - pa to je zato šta sam ljevača, ja instinktivno znam da mogu zjakat po morskom il riječnom dnu ).

Pa još kad vam kažem da su neki od najpoznatijih ljevaka bili Leonardo da Vinci, Albert Einstein, Benjamin Franklin, Michelangelo, Mark Twain, Jimi Hendrix, Marie Curie, Julije Cezar, Aleksandar Veliki, Gandhi, Mozart, Beethoven, Goethe, Aristotel, Nietzsche, Kafka, Hans Christian Andersen…koje birano društvo. I kak se ja onda neću radovat kad krenem rezat nokte pa mi škare naopako stoje, il kad nikad ne naučim štrikat jer moji potezi iglama liče na sve osim na štrikanje, il kad idem peglat pa žnoru od pegle držim prebačenu prek ruke jer valjda misle da ljevače ne znaju peglu ni uštekat u struju.

13

ponedjeljak

kolovoz

2018

Ahtung, der Zid

13. kolovoza 1961. Hansa je u cik jutra probudila dreka njegove ispaćene supružnice Fride. Svađala se s nekim iz petnih žila, a bilo je tek pola sedam ujutro.

Hans je usto iz kreveta, nervozan ko pas jer je bilo sparno i slabo je spavo i još je trebo takav nadrndan izać van i razdvajat Fridu od još uvijek nepoznatih protivnika.
- Šta vi uopće sebi zamišljate, jeste vi normalni ?! Kak ne bi vi meni upeljali u bašču sve te bagere i mašineriju i razrovali to malo sirotinje od povrća koje sam jedva uspjela spasit od suše. Saću prvo zvat muža van a onda policiju. Majmuni jedni. HANS !!! HANSILAJN !!!
Hansilajn je izlazio na dvorište zakapčajući kratke hlače i ugledo Fridu kak napada neku grupu radnika, koji su već razvalili njihov plot i pokušavali zaobić Fridu u nastojanju da uđu građevinskim strojevima u njihov vrt.
- Šta je bilo ?
- Šta šta je bilo, jesi ćorav jebote ?! Jel ne vidiš da su idioti strgali naš plot i oće zapeljat svu tu menažeriju u moju bašču. Vele da nešta moraju počet gradit. Hansilajn, odma da si poduzeo hitne korake jer bi ja mogla nekog i odrobijat ako zađu u moje paradajze i ciklu i krastavce i prestraše mi kokoši.
Hansilajn poduzima hitne korake u vidu pitanja građevincima da kog vraga rade do dana i da šta oće. Oni tvrde da počinju sa izgradnjom nekakvog zida i čekaju da dođe herr inženjer, koji će im dat točne naputke kud da krenu kopat za salijevanje temelja.
- E pa onda van iz bašče dok on ne dođe, jer ja ne mogu garantirat da ću je zaustavit kad joj dokraja padnu klapne. Nemate vi pojma šta je ona u stanju napravit.
Građevinci izlaze van prek strganog plota i čekaju herr inženjera. Frida i dalje pljuje po njima i prijeti i psuje ko najgori kočijaš.

Ubrzo dolazi herr inženjer u novom Varburgu, iza kojeg ostaje trag dima u kojem se nit radnici nit strojevi više vide. Izlazi van i prilazi pobješnjeloj Fridi.
- Dobro jutro, gospođo. Evo saću ja vama vrlo kratko objasnit. Naime, danas počinjemo sa gradnjom Berlinskog zida pa evo...
- Berlinskog čega ?! U mojoj bašči ?! Pa od cijelog Berlina jel baš u mojoj bašči mora stajat zid ?! HANSILAJN !!! Oni misle razvalit moju bašču i kokošinjac za nekakav jebeni zid !!! Odma da si ih potjero !!!
Hansilajn prilazi herr inžinjeru koji mu objašnjava da počinju sa izgradnjom Berlinskog zida i da će Fridina bašča i kokošinjac uskoro postat prošlo svršeno vrijeme. I da nema načina da se to zaustavi. Hansilajn odlazi u kuću po vodu i tablete protiv živaca i nagovara Fridu da ih popije. Frida pristaje popit praške i dopustit da otpočne gradnja jedino ak građevinci prvo poberu svo povrće iz bašče.
- Kak vi ne bi meni sjebali sve to šta sam ja okapala i zalijevala. Bando bezobrazna. Sve do zadnje mrkve da ste iskopali van! Hansilajn, vataj kokoši i zatvori ih u zahod dok ne nađem rješenje za njih. A vi alatljike u ruke i marš u gredice! Nemoj da ostane nešta u bašči, glave ću vam rašerafit.

Radnici jurišno iskapaju to malo povrća šta je bilo, a Hansilajn unosi kokoši u zahod i skuplja jaja. Kad su završili, kreću sa iskapanjem za temelje budućeg Berlinskog zida. Frida, kojoj su tablete u međuvremenu počele djelovat, pita herr inženjera da kolko će zid bit visok.
- Preko tri metra, gospođo.
- Tri metra ?! HANSILAJN !!! Pa gledaćemo u jebeni zid do kraja života !!! Ja mislila to će bit zidić ko za ogradu !!! Odma da si nazvo moju mamu, reci joj da dolazimo sa šest kokoši i pijetlom i da ostajemo kod nje do daljnjeg, dok taj jebeni zid ne sruše. Ja idem pakirat robu.

Herr inženjer sa žaljenjem gleda za Hansilajnom i misli si - ajme sreća pa je zid zaobišo moj kvart, pa mene bi moja Helga razapela na zidu.

12

nedjelja

kolovoz

2018

Neprilagođen(a)

Dok sam bila djevojčurak u početnoj fazi odrastanja, kvalitetnije komade robe donosilo je nekoliko babaca iz Trsta.

Carrera il Rifle il Levis traperice, majice, svaštanešta čega nije bilo za kupit po našim dućanima. Ljeto 1981. donijelo je ko hit platnene hlače sa puno ciferšlusa, pastelnih boja. I jedva ja nagulim ispaćenu roditeljicu prokušanih vrlina da mi kupi takve hlače, jer oću i oću i to se meni jako sviđa i ajde mi kupi. Kad joj je dodijala moja svakidašnja jadikovka, otputimo se kod jedne od babaca po hlače. Ima ih, al samo naglosvijetloplave. Roditeljica koluta očima, da jel nema kakve tamnije jer sam ja jako plentrava i stalno se saplićem i padam ( i to predamnom govori, ja stojim na pol metra i slušam i ne vjerujem šta slušam ). Kaže babac - gospođo Ljubice, nema takvih tamnih hlača, samo pastelne boje, roza i žute i zelene i naglodrap il ovak svijetloplave, to je hit ove sezone. Pita roditeljica kolko koštaju. Koštaju masno. Da bil ja ipak da mi donese traperice. Ne bi nikako, ja bi baš ove subito odma sad kupila i odnijela kući.
Plati roditeljica hlače, s njima u vrećicu, i putem ekspoze na temu nošenje i održavanje svijetloplavih hlača bez mogućnosti da se uflekaju il unište čim se obuku. Reko čekaj, pa to znači da trebaju samo stajat u ormaru, jebiga. Kak da ih nosim i da budu nakon ljeta ko da ih nisam uopće nosila ? Roditeljica me pogleda, kaže - oćeš da te sad odma udavim vrećicom il šta ćeš? Ja govorim da ih paziš kad ih budeš nosila, da ih ne usereš nečim, ne znam, kavom, sladoledom, štajaznamčime.
I dođe divan dan, već sutradan, da ja svoje nove naglosvijetloplave hlače izvedem u šetnju. Ide se u Sisak, u ondašnji Stari klub ( roditeljica naravno misli da ja idem tu negdje u Petrinju, i jedva izmolim da dođem doma u dvanajst, jer zadnji bus iz Siska ide u pola dvanajst, taman da stignem jurišnim korakom kući ). Opet slijedi ekspoze o nošenju i održavanju svijetloplavih hlača bez mogućnosti da se uflekaju il unište čim se obuku. Ja slušam i klimam glavom ( šta ću, ak počnem drobit neće mi dat da mrdnem od kuće ). Oćeš pazit? Da mama. Nemoj da te neko zalije. Neće mama. Nemoj sjedat na stepenice u njima. Neću mama.
Jedva se uspijem krenut od kuće, sestrična već čeka u parku. Sviđaju joj se i moja bijela majica i bijele sandale i svijetloplave hlače i moj visokokotirajući rep ( imala sam kosu ispod guzice, pardon gluteusa tada ). I da skratim priču, sve je bilo skroz ok dok nismo došle u već spomenuti Stari klub u Sisku, gdje sam krenula na šank po Koktu, i neki majmun se uzjebo s dvije plastične čaše bambusa, i jednu - nećete vjerovat - salio na moje nove svijetloplave hlače. Dalje mi fali pola filma, jer mi se cijelo vrijeme motala samo mamina slika po glavi, kako će me zadavit golim rukama kad ujutro ustane i u kupaoni zatekne svijetloplave hlače sa ljubičastim flekom veličine Brazila ( i to iza onakvog ekspozea ). Jebeš više i mjuzu i sve.
Ušuljala se u kuću, namočila hlače u prašak, stavila i onog za suđe. Legla moleći Svevišnjeg da se probudim i da se ispostavi da sam sve to samo sanjala. Jutro je pokazalo da nisam sanjala. Roditeljica me iznenadila; nije uopće vikala, rekla je samo - onaj flek sić sa hlača neće, šta znači da ćeš ih nosit uflekane. Krmačo. I ne zanima me ko te polio i čime. Znaš kad ću ti više kupit nešta tak skupo il svijetloplavo? Krmačo.

To sam ljeto alzo upamtila po fleku koji se al ničim nije dao skinut sa novih hlača, i po sjajnom " Live in Kulušić" albumu grupe Film. Pjesmu "Neprilagođen" čula sam neposredno prije nego je onaj majmun iskreno bambus na moje svijetloplave hlače. Kad god je čujem sjetim se lihtblau hlača, i vidim kako ih bambus zalijeva ko plimni val. To su bili dani...

11

subota

kolovoz

2018

Gaža

Došlo je takvo doba da je financijski najisplativije bit pjevačica u usponu, sa tendencijom postajanja superstara. Naravno, pod uvjetom da posjeduješ određene predispozicije. A one su - nekih tridesetak godina, grudnjak minimalno četvorka ( ako se nema, lako se nadoštuka silikonom il natrpa svaštanešta u spomenuti grudnjak, da izgleda onak malo impresivnije ), dobre noge, minimalna odjeća i sposobnost korištenja dobrih nogu u vrlo visokim petama bez posrtanja. Raspon glasa - nije bitan, ionak više gledaju neg šta slušaju. Boja glasa - nije bitna, rekli smo da više gledaju. Repertoar - nije bitan, sve se pokrije dužinom nogu i vidljivošću jal pupka jal gluteusa usljed odjeće prilagođene dvosatnoj izloženosti sjaja reflektora, a u cilju popunjavanja šupljine u intonaciji.

Kad takvu zvijezdu u usponu nazovu za gažu, onda se razgovara tipa:
- Dobar dan. Zovem u vezi vašeg mogućeg nastupa tu i tu, tad i tad. Pa me zanima jestel slobodni.
- Naravno da nisam, trebala bi nastupat u Pušćoj Bistri, imaju neki ringišpil il šta su već rekli, biće i kotlovine i svaštanešta. Jedino ak vi nemate ponudu koju al nikako neću moć odbit.
- Pa dobro kolko dobivate tamo?
- Ma skoro pa ništa, al eto idemo da se dečki malo bolje usviraju, nije problem u meni neg bubnjar malo šepa s ritmom, ostavila ga žena pa dosta pije u zadnje vrijeme. A znate kak je teško nać dobrog bubnjara. Šta ste me pitali, kolko daju ( izbacuje cifru od par iljada ojra ), ma ne isplati mi se šminkat i dolazit dok podijelimo pare između sebe.
- Jel bi došli kod nas pjevat za recimo ( izbacuje cifru za četri iljade ojra više ), mi ne možemo nikog dobit, a ne možemo brate ni odgodit našu proslavu.
- A smrljaću im nešta, šta sad da radim. I meni je u cilju zaradit.
- Daj mi recite šta sve imate na repertoaru, šta pjevate?
- Ajme šta me sve nećete pitat, majke ti...pa pjevam šta vam na pamet može past. Šta ja znam, Đibonija, Dugme, Tomsona, Grdovića, Rozgu, Magazin. Šlagere baš ljudi ni ne vole, znači Gabi i te pizdarije ni ne vježbamo, a vala ni klasiku. Ko još sluša takve gluposti.
- Znači pjevate cca dva sata za ( izbacuje cifru, onu od maloprije ) ?
- Dva sata i ni minutu više. Satraše me štikletine ako je duže. Probajte se vi nasadit na petu od dvanajst centimetara pa skakat i još pjevat dva sata, dok bubnjar mahnita jer je depresivan.
- Pa dobro kak vaše kolegice koje pjevaju recimo svadbe?
- Puca mi i za njih i kak one pjevaju na peturdama. Dva sata i ni minutu više.
- Ajde nek bude. Nećete valjda doć u nekoj dugačkoj robi?
- A kad sam došla na nastup u dugačkoj robi? Kad je bal, nek je maskenbal. A i grlo me zajebava već dva tjedna, plus problem sa bubnjarom koji sam vam već spomenula, pa ajde onda nek ljudi bar gledaju kad ne mogu slušat.
- Onda smo sve dogovorili?
- Dogovorili, eto mene pod punom ratnom spremom tad i tad tu i tu.

Kad završi razgovor, zove organizatore u Pušćoj Bistri:
- Alo, neće moć tad i tad. Imam nekih problema s bendom. Pa ako vam paše idući dan, il za dva dana? Paše? Odlično. Pa ćemo odgodit glazbeno - scenski spektakl, eto mene dva dana kasnije u punom sjaju. Ajde fala vam.
Prekida vezu i misli naglas:
- Ajme majko, ko će u tri dana dvaput izblejat cijeli repertoar? I bauljat u onim peturdama, jebo ih onaj ko ih je izmislio? Al šta ću, lakše mi je i to neg u Konzumu sjedit za kasom svaki božji dan. Sva sreća ne trebaju mi dugačke haljine, pa ne moram još plaćat ženu da ih pere i pegla. Samo da se bubnjar ne ubije, propadoše mi pare...

10

petak

kolovoz

2018

In Memoriam Gordan Lederer

Gordan Lederer bio je hrvatski fotograf i televizijski snimatelj. Iza sebe je ostavio mnoge video zapise koji i danas vrlo slikovito govore o prvim danima Domovinskog rata. Najpoznatiji je svakako ovaj, naknadni montažni uradak nazvan "Banijska ratna praskozorja", nastao nakon njegove smrti.

Na Lovrenčevo, 10. kolovoza 1991. pogođen je snajperskim metkom na Čukur brdu iznad Hrvatske Kostajnice. Na padini niz koju se potom otkotrljao gađalo ga se ručnim bacačem granata. Zapovjednik zagrebačkog zbornog područja JNA general Andrija Rašeta nije dozvolio helikopterski let do bolnice u Zagrebu. Sati izgubljeni u cik-cak prijevozu zapriječenim cestama bili su presudni za gubitak Gordanovog života. Da ironija bude još veća, njegova je majka bila primarijus anesteziološko-reanimatološke službe Kliničke bolnice Sv. Duh; ne usuđujem se uopće pomišljati kroz kakav je pakao prošla, svjesna da ne može pomoći svojem teško ranjenom sinu, a liječnik je, i da može samo iščekivati njegov dolazak. U bolnicu je stigao prekasno.

Gordan Lederer imao je svega trideset i tri godine. Ostavio je dušu na Banovini, snimajući ratne dane koje svi još uvijek nosimo u sjećanju. "Slomljeni pejzaž" naziv je spomen obilježja Gordanu Ledereru na Čukur brdu, sa kojeg se pruža nevjerojatan, bajkovit pogled na dolinu rijeke Une. Sjetim se Gordana Lederera kad god na radiju čujem "Brothers in Arms", pjesmu Marka Knopflera koja je stavljena kao glazbena podloga za "Banijska ratna praskozorja". Možda je snajperist ubio tijelo, ali njegov rad i dušu nije uspio ubiti. Još uvijek je živo, i jedno i drugo.

09

četvrtak

kolovoz

2018

Wilma, domaćica iz kamenog doba

Evo sam crkla. Naime moja je kuhinjica poslijepodne izložena suncu, i temperatura je neznamkolkotočno u kuhinjici, al je poprilično visoka. A ja eto izvana mahnula viseću kuhinju, peć, frižider i sudoper. Kud sam se preznojila pedesetšest puta, tud sam dehidrirala. A puko mi je i nokat, pa ću sad kad dođem sebi morat i nokte odrezat, jebala me kuhinja i trackanje po njoj.

Pa sam otvorila limenku radlera, da se malo dobijem, i nešta mi palo na pamet kak je zapravo bilo dobro ženama koje su živile u špiljama. Od kućanskih aparata jedino ognjište s vatrom, jerbo još nije izmislilo struju; nit štekera, nit frižidera za otapat, nit peći za ribat ( pa jesi oribala - jel iskipilo, ko da zna da je čista ), nit sudopera, nit elemenata pretrpanih ranjglama, tanjurima, čašama i šalicama. Spužvice, žice za ribanje, svi ti pusti Domestosi i Mister Muskolo sredstva - nula bodova ( i da je kojim slučajem bilo tih sranja, štaš ribat kad nema kuhinjskih elemenata, šta drvenih šta ugradbenih ).
Pa ujutro ustane i ispaćenog supružnika popraši u lov, da se ima nešta za ubacit u kljun; dotle ona s djecom malo obiđe grmlje da naberu malo bobica, da se ima uz meso il ko glavni obrok ako supružnika satre medvjed dok lovi ručak. Pa se vrati u špilju, možda malo pobaca one životinjske kože van da se luftaju i pazi da se ne ugasi vatra. ( Šteta šta nije bilo tevea da malo pogleda reprizu kakve sapunjare, al jebiga onda bi bilo i usisavača i peći i frižidera, pa kad bolje razmislim nek nije bilo struje jer se time zaobilazi puno ribanja ). Kad se on dovuče do špilje, iznapada ga svakako - jer se predugo zadržo, jer je ulovio nešta maleno pa nema dosta za ručak ni za njega a kamoli za cijelu familiju, jer ga je ulov ugrizo pa mora obavljat trijažu lišćem i manjim komadima kože koje čuva za svečane prilike; uglavnom kak god okrenulo - najebo je ko žuti. Onda nabrzaka bubne meso peć, pa se najedu, i uvuče kože nazad u špilju, a njega potjera da ide ulovit nešta za večeru jer je bio pretraljav kod ulova za ručak i nemaju šta večerat. Djecu natjera spavat i razmišlja kak bi bilo dobro imat nešta za popit poslije ručka, recimo neku kavu il radler, i da ima neka čarobna kutija iz koje bi izvirali zgodni frajeri poput Balibega, pa da gleda sapunjaru dok njen lovac nastoji izvuć živu glavu vrebajuć budući obrok.

Ajme šta im je bilo dobro. Upravo sam se sjetila da one nisu imale ni peglu. A mene čeka popeglat hrpa majica, koje sam bila dovoljno glupa kupit a znala sam da se peglaju.

( Na fotki je rekonstrukcija lica neandertalke; nazvalo je Wilma, po ženi Freda Kremenka. E ta kad je muža pogledala znao je šta misli i hvato se izlaza iz špilje bez da puno pametuje. )

08

srijeda

kolovoz

2018

Norma Jean

Norma Jean, kad bolje razmislim, imala je sve i nije imala ništa.

Sa svojih 164 cm i 52 kile bila je bomba svoga doba, prekrasna plavuša kojoj su iz ruke jeli Joe DiMaggio, Marlon Brando, Arthur Miller i dva brata iz klana Kennedy. Poznata po izjavi da u krevet nosi samo par kapi Chanela broj pet. Navodno je na dnevnoj bazi pila sirova jaja razmućena u mlijeku i obožavala jest meso i sladoled, naročito od čokolade. Svašta se o njoj pisalo, i da je stalno depresivna i razdražljiva i pod tabletama. Umrla je pod vrlo sumnjivim okolnostima, o kojima je tek nedavno u javnost izašlo da priča kako se predozirala barbituratima uopće ne drži vodu i da je zapravo ubijena. Ljudi iz pogrebnog poduzeća koji su je spremali za pogreb tvrdili su da je bila vrlo zapuštena ( znate ono - izrast širine dva prsta, neuredni nokti, neobrijane noge etcetera etcetera ) i da je ličila na sve samo ne na sebe.
Pa se ja sad pitam, da mi neko ponudi da budem nova Norma Jean bil pristala il ne. Dobiješ svijet pod noge, ne smiješ se nigdje pojavit jer to bude popraćeno histerijom obožavatelja, smatraju te glupom plavušom kojoj je jedina svrha da zabavlja tamo nekog koga već, pa kad mu dojadi malo te napuni tabletama il udavi jastukom.
Pa sukladno svemu nabrojanom, a i nekim mojim principima, ne bi ni pod razno uzela tu opciju u obzir. Neka mene ovakve kakva jesam. Za mene nije čuo cijeli svijet i ne izazivam tektonske poremećaje kud god stane moja štikla, al to samo znači da mogu normalno živjet, jest, plakat i smijat se kad mi se hoće i bit samo svoja, bez straha hoće mi neko zakrenut vratom kad mu prepizdim.

Meni je Norma Jean uvijek bila prekrasna. Baš onak...bomba od žene i sjajna glumica. Imala je ono nešto, riječima neopisivo; i fizičku ljepotu, i osmijeh djeteta, i nevinost i prepredenost upakiranu u isti celofan. Imala je sve i istovremeno nije imala ništa.

07

utorak

kolovoz

2018

Sunce piči, mi roštiljamo...

Roštiljanje je uvijek prigoda da muškarci dokažu svoje kulinarske sposobnosti.

U tu svrhu ženi valja pripremit meso ( znači kupit ga, stavit u pac i u frižider), pripremit rešetku za roštilj, drveni ugalj ( il plinsku bocu vidjet jel puna, da Karapandži ne nestane plina tijekom pečenja), rostfraj posudu za pečeno meso, nož, hvataljku za meso, ulje, kuhinjske krpe il ubruse, uglavnom sve šta treba da bi se moglo peć. Ako će se roštilj peć na nekoj livadi, e onda sve to treba i stavit u gepek da se Chef ne povrijedi, jer ko će onda speć meso?
( Usput pripremi i mast za opekotine, flastere i nešta zavoja za slučaj eventualne povrede tijekom pečenja).
Dok ne dođe vrijeme za naložit vatru guli tikvice i krumpir za peć na roštilju, pere i čisti povrće za salatu, stavlja hladit pivu, vino, mineralnu, sokove. Čisti i lubenicu od koštica, da se ima za iza roštilja, jer neće stić kasnije. Vadi tanjure i beštek i čaše i salvete i postavlja stol. Reže kruh.
Kad Chef konačno odluči da je vrijeme za start, veže mu pregaču i loži vatru i donosi van meso i rostfraj posudu i hvataljku i krpe i nož. Možda i neku pivu, da lakše istrpi dim i tlaku pečenja. Odlazi pripremit salate. Doziva je neprekidno - šta će prvo speć, zašto nije narezala piletinu na manje komade da se lakše speče, pala mu je hvataljka pa da je opere, zašto nije uzela masniju vratinu, pao mu je poklopac pa da ga opere, zašto je kupila te roštiljke jer pucaju kad se peku, pala mu je krpa sa ramena na rešetku i počela gorit. Ostaje vani s njim da ne mora stalno skakat vamotamo, jer ak ugane gležanj nemre je vozit na hitnu kad peče meso.
Kad je meso i povrće konačno pečeno, nosi ga na stol i ide završit salatu. On je konsterniran, pita - pa jel ti ni salatu nisi stigla napravit. Sjeda se za stol, jede se i mora se povremeno pohvalit Chefa jer da nikad nije bolje speko meso.
Kad je jelo gotovo, on mora leć i čekat kavu jer ga bole noge. Ona krči stol, pere tonu suđa, riba rešetku od roštilja, iznosi sladoled i lubenicu, kuha kavu i dok je pije sluša kak se treba malo bolje organizirat za drugi put jer se nemre meso hladit dok ona reže jebene krastavce i paradajz.

On ide odspavat jednu rundu, ona nastavlja ribat rešetku i čistit roštilj od ugljena i pepela, pitajuć se jel joj nije bilo lakše skuvat filanu papriku.

06

ponedjeljak

kolovoz

2018

Vamos a la Playa 2

Dok ležiš u hladu borova, nemreš bit da ne primijetiš sve šta ima i sve šta se dešava oko tebe.

Pa tak vidiš da neki ljudi na plažu nose puno više dodatne opreme, recimo šatore za ležanje, za koje mi uopće nije jasno šta će im jer nisu zauzeli poziciju na jakom suncu. Pa onda rekete za badminton, da djeca lakše mogu isprevrtat nečije stvari kad se bace za lopticom ko nekad davno Goran u Vimbldonu. Pa pravu odbojkašku loptu, da te bolje dekne kad te pogode s njom; ja je uzela i stavila pod glavu, da demonstriram svoje nezadovoljstvo njihovom izvedbom usred plaže. Došo klinac po nju, očito strendžer (il se pravi da ga ne našpotam) pa se i ja pravila strendžer - ko ne kužim šta oće, pa mu dala loptu i dalje su ispaljivali projektile na sasvim drugu stranu, mene zaobilazili.
Pa onda žena pokraj, u naletu dosade, vadi iz torbe pincetu i ogledalo i čupa višak dlaka, šta oko očiju šta iznad usana. Depilirala se nije, kolko sam popratila razvoj situacije. A i kak bi saprala recimo vosak u moru il pod ladnim tušem, da ne spominjem ljepljive trake na koje bi se polijepilo bar desetak ljudi, ko miševi. Pa cijela familija okupljena oko plažnog ručka u dvanajst taperver posuda, nema šta nema u njima; odma proradi glad pa jedeš napolitanke, jer nigdje na vidiku nema onog šta vozi krafne i kuruze i štrudl i kokice, a ti moraš jest (mislim nije da moraš, jelo se doma, al ko da i nije, jer ovi jedu pohano i paradajz i svaštanešta i proradila glad pa udaraš po napolitankama). Čudom se možeš načudit i tetovažama, neke prikazuju i postanak svijeta; neke su nastale pod nerazjašnjenim okolnostima pa uopće ne kužiš šta je autor htio prikazat svojim šarama. To je oslikavanje ravno onome u Sikstinskoj kapeli, samo bez skela.
Diviš se i onima koji i na plažu dolaze nakićeni zlatnim lancima i narukvicama i prstenjem, eto nek se vidi da se ima. Kak ih to ne povuče u dubinu - e ne znam, biće borave uglavnom u plićaku da izbjegnu moguće davljenje. Neki u vodu ulaze sa perajama, naočalama, dihalicama, jebate ko da idu u lov na kitove a ne se malo smočit. Pa posrću pod opremom dok se ne dočepaju vode, gdje onda demonstriraju svoje površinsko - podvodne vještine pred ostalim manje spretnim kupačima.
Dobra je stvar šta nema ježeva, pa možeš uć u more bez opasnosti da te ponesu do hitne na vađenje bodlji. Ja sam jedna od onih kojima nikad ko ne trebaju sandale za u vodu, pa se onda skližem dok se dočepam vode, jer je kamenje uglancano ko u Luvru i samo molim Boga da se ne strmopizdim i ne razbijem glavu. Oni snalažljiviji u more uđu u kroksama, pa kad se okrenu na leđa iz vode izrone nagloroza krokse, ponekad i samo jedna na nozi jer je druga spala u prevrtanju i treba je detektirat i obut ponovo.

Još ak ti prvi susjedi pod borovima imaju vidovnjačke sposobnosti pa vide rješenja svih gospodarskih i političkih problema u svijetu - to je ko da si dobio na lutriji. Samo trebaš slušat i spoznat kolko si umno nesposoban jer nisi u stanju sam smislit nešta tak jednostavno. Pa puno više boraviš u vodi, nebil ti sol progrizla oklop da tvoja rođena pamet lakše izađe van.

05

nedjelja

kolovoz

2018

Dijagnostika koja lupa

Jeste bili kad na magnetnoj rezonanciji? Niste? E pa daj nek vam ja u kratkim crtama opišem kak je to dobro.
Prvo predaš papire i popuniš upitnik u kojem izjavljuješ da nemaš spiralu, protezu, šerafe il metalne dijelove po sebi ( pa nisam Robokap, jebote, otkud mi šerafi i metal ), da nisi trudan, da si vakinaki i da nisi vakinaki. Onda unutra, opet propitivanje o metalnim dijelovima šta tijela šta odjeće ( ak ćete ić nemojte nosit one remene sa cvekovima i ogromnim kopčama, to sve ide dolje ) i upute; sad ćete se leć, budite opušteni i nemojte gutat. Čim kaže nemojte gutat naravno da slina odma krene, u velikim količinama, sve se pitaš otkud izvire iz koje vražje matere i jesu ti žlijezde slinovnice veličine vešmašine, šta samo po sebi predstavlja problem jer ne smiješ s metalnim dijelovima unutra. Dalje upute - evo vam alarm ( u lijevu ruku neka pumpica ), ak bude bilo kakvih problema stisnite, i slušalice na u yesterdayši pa će bit i malo glazbe da ne čujete buku. Jel može? Može komforno. E onda kreće urnebes; ugura te unutra ko puru u rol, mjesta ima otprilike ni za trepnut, pa vi sa ugrađenim trepavicama prvo kod kozmetičarke da vam ih skine da ne zapinjete po unutra. Ja sam zažmirila, bilo mi lakše. Al kad je krenulo lupat; mila majko...koda šest hiltica istovremeno skida pločice u kupaoni. Glazbe niotkuda. Gubica puna sline. Šta da radim? Ak stisnem alarm, moraće sve ispočetka. A ništa, duraću, Pa lupa, pa nabija, pa ko centrifuga od vešmašine na najjače. Pa si mislim - sad još kad oglušim, koda mi nije dosta to sranje s vratom. Konačno me ženica izvlači van, kaže - evo ga, gotovi smo, reko oprostite ne čujem još najbolje, satrlo me čekićanje unutra; ona me blijedo gleda, pogleda slušalice, kaže - oprostite, nije bilo pojačano. Reko ne znam čitat s usana, bil mi napisali kad će nalaz bit gotov. U glavi još uvijek bubnjar odrađuje, al ajde obučem se i bris van, dok me nije opet sastavilo.
( Dobro, ima i gorih stvari; jednoj poznanici radio primarijus kolposkopiju pa pozvao unutra pet stažista da i oni vide šta vidjeli nisu, kaže da je stavila suknju na glavu da joj bude lakše. Ja bar nisam imala promatrače, jedino su uši malo stradale )

04

subota

kolovoz

2018

Vamos a la Playa

Imala sam najbolju namjeru stavit krasnu fotku mora, i već je krenem zakeljit kad skužim neko dvoje kupača nasred srijede fotke, grcaju slanu vodu na nekom nagloroza luftmadracu. A kakve sjajne valove sam uhvatila fotkom, i sjebu mi oni koncepciju. Al dobro.

Kad treba krenut na plažu, prvo pol sata treba za spremit sve šta može zatrebat. A to sve uključuje ručnike, slamnate ležaljke, ligeštule; frižider s vodom, voćem, keksima, sendvičima, smokvama, pohanim mesom, ovisno o prehrambenim navikama; luftmadrace, peraje, šlaufe i one plastične gluparije za djecu da mogu plivat; kantice i grablje i lopatice i pun kufer plastičnih pizdarija za igrat se u pijesku; rezervne kupaće za sve koji idu; kreme za prije, za vrijeme i za poslije sunčanja; tablete za sve situacije; novčanik da se može otić na kavu; sunčane naočale, dihalice, maske za ronjenje; suncobran, pribor za nokte, knjigu, karte. E onda pol sata slažeš u gepek jer sva ta krama al nikako ne stane unutra, pa je moguć i verbalni delikt usljed visoke temperature i posrtanja pod teretom krameraja.
Kad se konačno sve potrpa i krene, negdje na pola puta se skuži da se uzela lubenica al ne i nož, il se nisu ponesle plastične čaše za pit. Verbalni delikt je neizbježan, jer se nameće pitanje čime rezat lubenicu ( bacat je od stijene dok se ne razleti) i kak pit bez čaša ( lijevat sok u ruke pa riskirat napad pčela). Kad se stigne na parkiralište, slijedi iskrcaj ko na Normandiju jer treba svu kramu izvuć iz gepeka i odnest je do plaže. Pritom treba pazit i na djecu, jer pomahnitaju čim vide vodu.
Konačno plaža. Djeca tule jer moraju čekat da se slože ručnici pa onda mogu u vodu. Ponovo izbija verbalni delikt jer onaj ko je trpo flaše u frižider nije stavio one pločice iz dubokog zamrzavanja pa je sok topal ko pišalina, a salama u sendvičima je crna. Svi su izbezumljeni od znoja i vrućine, i opet izbija verbalni delikt jer da ko će ostat kod stvari, jebiga nemoš s novčanikom u vodu.
Pa divljanje po vodi, ronjenje i skakanje i potapanje i ispričavanje onom koga slučajno zapneš. Pa verbalni delikt s onim ko je osto čuvat stvari, jer da koju vražju mater vas nema tak dugo, mozak mu je zakipio. Pa se maži kremurinama. Pa pij kipući sok, sendviči se bacaju zbog sumnje na salmonelu. Pa prženje na suncu, i opet voda i mazanje kremom i tak stalno u krug. Da ne spominjem kad naiđe onaj sa kuvanim kuruzima i kokicama, to je stampedo za njim preko baba i ručnika.
Predvečer sve skupljaj, nosi do auta, slaži u gepek. Opet verbalni delikt jer se ostavilo frižider na plaži pa se mora vraćat po njega. Pa sve vadi iz gepeka, nosi u apartman, vadi ručnike i pravi večeru. Jer kad si gladan nisi svoj.

Zvuči poznato?

03

petak

kolovoz

2018

Čiča - miča 5

Šta smo ono rekli zadnji put, da su braća Grimm imali svaštanešta protiv vuka al baš u svakoj priči koju su napisali, a da je vuk bio utrpan u radnju? E pa nećete vjerovat, i u ovoj je naježio. Takav mu je horoskop.

Znači tri brata praščića odlučila svak sebi uredit životni prostor onak kak kojem paše, a sukladno svojim željama i mogućnostima arhitektonske izvedbe.
Prvi praščić je bio šta lijen, šta neupućen u modernu arhitekturu pa je nabrzaka sklepo nekakvu kućicu od slame. Taman prigotovio i ušo unutra divit se svom remek - djelu, kad eto vuka. Kaže - izlazi odatle il ću ti raspuvat tu kućicu i svejedno ću te pojest. Praščić veli - ajde puši, baš da vidim jesu ti pluća zdrava. Vuk malo jače udahne ( neš ti posla, slamu raspuvat) pa puhne i ode kućica ko da je ni bilo nije. Praščić jedva zbriše kod drugog brata.
A drugi brat ko bio malo sposobniji, pa napravio kućicu od dasaka.
Ne bi dugo, eto vuka. Kaže - il otvarajte il ću raspuvat i to daščano čudo gradnje. Praščići se smiju, vele - ajde puši, šta ti možeš daskama, pa nije to slama. Vuk još malo jače udahne, pa puhne dva, tri puta; pade daščara samo tako. Oni bris pred njim kod trećeg brata.
E taj je sazido kuću od cigle ( ne pitajte otkud mu cigla i crijep i cement, jel dizo kredit il je mazno negdje, o tome nisu pisali). Uletila ova dva ljenivca k njemu, kaže on - ne bojte se, do preksutra može puvat al ovu srušit neće.
Eto vuka, kreću verbalne prijetnje, praščići se smiju, kažu - e pa ajde puši, ak ovo srušiš onda si maher. Vuk udiso, izdiso, puho, poplavio od puhanja - ništa. Ni makac. Pa vidi dimnjak na kućici, pa će kroz dimnjak udarit ko Djed Božićnjak. Pripne se na krov i dok je strugo i klizo se po crijepu praščići ga čuli, pa u kamin stavili kotao s vrelom vodom. Vuk se spizdio kroz dimnjak, upo u vodu, sav se sfurio i zbriso takav sfuren u tri vražje matere, jedva na vrata pogodio od opekotina.

Dalo bi se sad raspredat o svačemu; kak je treći brat tak brzo zido, pa i dimnjak napravio? I otkud mu kipuća voda, znači i bojler je imo, kad je prije i struju priključio? Al najviše me muči ko je vuku radio trijažu iza furenja, i jesu mu ostali ožiljci? To braći nije palo na pamet napisat. Jer vuk je zlikovac pa mu ne treba dat ni Jekoderm mast da nadrlja šape. Znate vi kakve je on mjehure moro imat iza ateriranja u kipuću vodu?
Jadni Vučko. Još i gladan osto.Ma baš su bili nehumani, al skroz.

02

četvrtak

kolovoz

2018

O svjetlosti

Prekrasan je osjećaj biti prožet svjetlošću. Mlačna ljetna noć, ispunjena svjetlošću ovakve nekadašnje svjetiljke i cvrčanjem cvrčaka, poseban je doživljaj.

Živjeti bez svjetlosti je nemoguće. Uzaludno je imati sve ako nema svjetlosti dovoljno jake da rasvijetli i najcrnju tminu i obasja dušu svojim nježnim dodirom.
Kad je moja sestrica donijela na stol ovu plavu svjetiljku, vratila mi je sjećanje na bezbrižne dane ranog djetinjstva. Ostala sam kod bake i ujaka na selu, bilo je vrijeme sakupljanja sijena, i ujakov prvi susjed već je podigao sijeno na štagalj. Večerali smo, oprali se uz ujninu pomoć u velikom starom aluminijskom lavoru i krenuli u pustolovinu spavanja u sijenu. Ujna je išla prva, s upaljenom lampom, držeći mene za ruku da sigurnije hodam kroz mrak ljetne noći, ispod neba prepunog zvijezda. Lampa se njihala poput ogromne krijesnice u njenoj žuljevitoj ruci.
Popeli smo se ljestvama na štagalj, ujna je svijetlila najbolje što je mogla da ja kao sićušna gradska djevojčica sigurno stignem u mirisno sijeno. Dobacila je za mnom i mali pernati jastuk, rekavši - samo ti zovi ujnu ako ne budeš mogla spavati. Otišla je kroz noć, ostavljajući iza svojih koraka gusti mrak, koji su ponovo poput krijesnica rasvjetljavale lampe upaljene u okolnim kućama gdje je čeljad još bila budna.
Bili smo maleni i poprilično umorni. Ja sam jedina imala jastuk, i uspjela sam se namjestiti u svojevrsnom gnijezdu od svježe osušenog sijena koje će u studenim zimskim danima hraniti krave. Zaspala sam začuđujuće brzo i spavala sve do svitanja, kada je ujna došla po nas; mene je uz smijeh poljubila i rekla - i nisi zvala ujnu, sad si bome prava cura jer si tako mala prespavala u sijenu.
Dočekao nas je već gotov doručak, najfiniji bijeli žganci čiji okus još uvijek pamtim, i dalje svatko za svojim poslom - dečki s kravama na pašu, a ja s ujnom brati mahune i paradajz i krastavce u vrt.

Svjetlost koju vi možete unijeti u nečiji život topla je i nezaboravna, zauvijek. Ali jednako tako dobro čuvajte sve one koji vam nesebično daruju svjetlost. To je najviše što se može dati ili primiti.

01

srijeda

kolovoz

2018

Zapažanja tijekom puta

Kad putuješ busom na dalje, onda baš svašta vidiš i čuješ. Počevši od modnih detalja i frizura, preko neobavezne meljave, pardon razgovora iza svojih leđa ( red Plenkovića, red skidanja flekova od cikle, red skidanja kamenca sa zuba) pa nadalje.

I gledam ja gospođu koja sjedi s moje lijeve strane. Mocart frizura ( znate one lažne lokne sfafuljane na vrh glave uz pomoć dvanajst špangi - možda i koja više, nije mi se dalo brojat). Našminkana je onak, ko više za krunidbu švedskog kralja neg za put busom. Na bluzi ima tolko cvijeća da ti sve dođe da kreneš pomirišat, moleć Boga da je ne opaze pčele negdje vani jer će poduzet akciju niskog preleta a u cilju skupljanja peluda, pa ubadanja kad skuže da je cvijeće pusta farsa.
E sad... čim je bus kreno iz torbe se vade Kviki štapići. Pa vlažna maramica za brisat ruke. Pa krene pljunut žvakaću u vlažnu maramicu, pa joj padne na hlače. Brže miče žvakaću sa hlača, al joj padaju štapići na pod ( srećom loše otvoreni, pa ispala samo dva-tri van). Pa bere štapiće, pa opet dezinfekcija. Pa jede štapiće. Pa vadi Jamnicu od pola litre, koja malo pokipi po krilu dok se otvara. Pa opet vadi maramice da skupi CO2 i tekućinu s hlača. Pa pije. Pa vadi mali špigl i ruž da popravi ono šta je pojela sa štapićima i popila s vodom. Pa opet dezinfekcija. Pa ruž u smatanju busa nalijevo, a uslijed gravitacijske sile, pada na pod. Brže diže ruž s poda, pa opet dezinfekcija.

Znate šta? Smorila me u deset minuta koda sam boksala s Tajsonom. A simultano s njenim muvingom, meni iza leđa odvija se telefonski ekspoze širokog spektra, gdje slušam o terapijskom plivanju i vezi s kompjuterom ( ne pitajte čijem, nemrem se okretat jer pratim šta će ova s lijeve strane još izvadit iz torbe).

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.