Bogorodici, s ljubavlju

Moja baka po ocu u svojoj je skromnoj, malenoj kućici imala dvije velike uramljene slike. Na jednoj je bio sveti Antun, a na drugoj Bogorodica.

Sliku Bogorodice pamtim još uvijek, svaki detalj. Prikazivala je Majku Božju, ogrnutu plaštom pariški plave boje. Bila je nestvarno lijepa, prekrasnog lica uokvirenog dugom smeđom kosom. Često sam je promatrala i uvijek se iznova čudila ljepoti koju je prikazivala. U kasnijim godinama sam se pitala tko je slikaru poslužio kao model, ali kao djevojčica sam bila očarana njenom nezemaljskom ljepotom.
Nakon bakine smrti slika Bogorodice preselila je u naš dom. Stajala je u spavaćoj sobi mojih roditelja. Nakon jezivog rata i progonstva nisam je pronašla u sobi, nego na tavanu kamo ju je netko bacio. Staklo je puklo, a njeno je prekrasno lice bilo uništeno vlagom od kiše ili tko zna čega. Bila je nepovratno uništena. Živi u mom sjećanju, lijepa onako kako to samo Bogorodica može biti.
Danas sam prehodala put od Petrinje do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama. Mene za Goru vežu posebna sjećanja; moja je majka godinama radila u Gorama kao učiteljica, i često sam kao djevojčica išla s njom u tamošnju školu, a prošle sam godine u Gorama doživjela nešto što ću nazvati svoj drugi rođendan ( kako drugačije nazvati činjenicu da sam tamo preživjela jezivi frontalni sudar ). Crkva Majke Božje Gorske nešto je naljepše što možete vidjeti; obnovljena templarska crkva rekonstruirana je od temelja. Građena je pet godina, bez korištenja suvremenih materijala – nema u njoj ni betona ni željeza, a klesanci su slagani starom tehnikom slaganja kamenih blokova. Crkva je vrlo malena, skromna, ali prekrasna.

Velika je Marijina ljubav; ne morate biti vjernik da biste je osjetili. Dovoljno je otvoriti srce i biti čovjek drugom čovjeku, privijajući sebi one koje volite i darujući svijetu svoju dobrotu.

( crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama, moja fotka )