Glazbena gradacija boli

Obzirom da često koristim kojekakve riječi, pomalo nerazumljive nekima koji ih čitaju il čuju, danas ću se pozabavit sa dvije takve moje ( i ne samo moje ) izvedenice.

Kad se čovjek zatelebači, onda pronalazi svaštanešta da si olakša duševnu bol. Pa da se izbjegne zamka alkoholizma, bolje je razvrnut glazbu. Zavisno od trenutnog duševnog stanja, glazba može možda donekle ublažit simptome, a bome ih može i pojačat. Sve ovisi koji je stupanj zatelebačenosti u pitanju.
Cvilojeb je definitivno prva kategorija glazbenog odabira. Ko šta samo ime govori ( ako pažljivije čitate, naravno ) riječ je o songovima koji djeluju kod blažeg stupnja izmijenjenog stanja svijesti i razmišljanja. Pa će cvilojeb recimo djelovat ako se radi o nekoj početnoj fazi upoznavanja, dok još postoji nekakva šansa da izvučeš živu glavu iz pakla zatelebačenosti. Tu se još uvijek gleda kroz ružičaste naočale i sanjari se o tom tamo nekom ( il nekoj ), i cvilojeb dođe ko melem na ranu, Jekoderm na opekotinu, antibiotik širokog spektra na gnojnu anginu. Cvilojeb bi recimo bio "She" Elvisa Costella il "Woman in Love" Barbre Streisand. Tu još uvijek ne dolazi do trajnih oštećenja.

E kad se prijeđe na žiloreze, situacija izmiče kontroli. Uglavnom je il zatelebačenost neuzvraćena il se takvom čini. U tim situacijama cvilojeb djeluje ko već spomenuti Jekoderm na već spomenutu gnojnu anginu, znači nula bodova. Dolazi do diskofrazmičnih grčeva i teških poremećaja stanja svijesti i razmišljanja. Tu se poseže za žilorezima, koji djeluju još gore - ko sol na ranu, vrućina na opekotinu il čips na gnojnu anginu ( ovo zadnje stvara nesnosnu bol ko da jedeš žilete, pa zato spominjem, ne bi inače ). Žilorez dovodi do potpunog pomračenja ono malo svijesti šta je preostalo. Al sluša se i dalje, jer drugog rješenja nema osim već spomenutog alkoholizma koji u krajnjem slučaju dovodi i do narušavanja financijske konstrukcije, ako zanemarimo djelovanje na zdravlje. U kategoriju žiloreza svakako idu "You" Ten Sharpa i "I will always love you" Whitney Houston.

Postoji i glazbeni žanr koji bi se mogo nazvat boli me ona stvar, saću baš razvrnut nešta od čega ispadaju cigle iz zida pa nek ide sve u vražju mater. Koristi se u fazama donekle normalnog stanja svijesti, reklo bi se u povremenim pauzama ko za ručak il večeru. E tu ide AC/DC ( kompletan repertoar ) il recimo "Lady Marmalade", verzija koju izvode one četri vještice obučene ko za Moulin Rouge. Kad to svira, dozvoljeno je i drugima da se obrate žrtvi zatelebačenosti. Inače je to najstrože zabranjeno dok se sluša cvilojebe il žiloreze, a može bit i pogubno po život.

( Šta sluša autorica ovog grafita...e to je dobro pitanje ).