Moja ostarjela Kosjenka

Ulazim u bolničku sobu. Vidim je kako leži u postelji pored prozora; sićušna je poput ptičice, njeno krhko tijelo izgubljeno je pod pokrivačem.

Gledam je tako slabu, i prisjećam se nekih davno prošlih vremena kada je njeno tijelo imalo sasvim drugačiji izgled. Starost i bol i bolest ostavile su na njoj neizbrisiv trag, nije niti sjena nekadašnje žene koja je tako živa u mom sjećanju. Žene koja je prkosila problemima i u inat njima preživjela sve što joj se ispriječilo na putu. Žene koja nije odustajala dok ne ostvari ono što je naumila. Žene koja je dobivala bitke i onda kada su se činile izgubljenima. Sjećam se koliko je voljela pjevati i plesati; sjećam se da sam je rijetko kada vidjela bez ruža na usnama.
Polako prilazim postelji. Dodirnem njenu sićušnu ruku, kojom me toliko puta pomazila po kosi. Okreće glavu prema meni, znam da me ne vidi ali će prepoznati glas pa progovaram. Zna tko je. Saginjem se da je poljubim; i ona ljubi mene, pita me kako sam došla i kako sam znala gdje trebam doći. Milujem joj lice i ruke, pitam kako je i znam da će reći da je dobro i da je ne boli. Kaže mi da je žedna, pa joj pridržavam čašu s vodom dok pije, ne usuđujući se pomaknuti je jer ne znam smijem li i hoće li je zaboliti.
Vrlo tiho priča, pa moram potisnuti svu tugu i sagnuti se da je čujem. I dalje mi govori da ne osjeća bol i da je dobro. Držim je za ruku i govorim joj da je dobro što je tako. Gledam njena sićušna ramena, lice, svo to slabašno tijelo, i razmišljam što bih dala da mogu nešto promijeniti, da mogu nešto učiniti. Da mogu tek dodirom vratiti snagu u njeno tijelo. Nažalost, ništa od toga nisam u stanju napraviti. Mogu tek milovati njeno lice i kosu i ruke, i nadati se da sva ljubav koju gajim za nju kroz moje dlanove ulazi u njenu krhkost i daje joj barem malo snage.
Ljubim je na odlasku; govorim joj da je puno volim i da će sve biti dobro. Krećem prema vratima. Ona ostaje u postelji, vjerojatno nesvjesna borbe koja je pred njom. Hoće li uspjeti, tek je da se vidi.

Na stepenicama si mogu dozvoliti suze. Uz njenu postelju sam ih morala sakriti, zagušiti, ne dati im da se uopće pojave. Na stepenicama mogu kliziti niz lice, tople poput ljetne kiše.
Ne plače se pored onih koje nisu plakale ni onda kad im je bilo najteže.