Veri important susret 2

Znate da kod mene uvijek ima nastavaka. E pa ovo je nastavak jedne od meni najdražih pričica, koju sam ovdje objavila na samom početku, 22. ožujka 2018.

Dakle, kad osvane dan da se konačno treba odigrat veri important susret, nastaje determinirani kaos. Jer treba poslije posla stić obavit sve šta je neizbježno za obavit a da bi prvi dojam ostao zapamćen za vijeke vjekova ( amen ). Pa se slaže raspored higijensko-kozmetičkih zahvata, razmišlja se o odjevnoj kombinaciji i cipelama i torbi koje moraju pasat i koliko je uopće moguće za dva do tri sata od sebe napravit remek djelo majke prirode.
Ravno sa ulaznih vrata kreće se pod tuš. Eto prve greške u koracima; naime prvo treba počupat obrve, da se crvenilo izgubi do napuštanja kućne lokacije. Brže-bolje se briši i nategni pidžamu i traži pincetu, koja je zadnji put viđena u čuvenoj kutiji od morske trave na vešmašini, a sad je nema ko da ju je pojelo. Pojavljuje se u spavaćoj sobi, dok se u naletu panike zbog nepronalaska pincete pokušava složit šta će se obuć. Pa brže pincetu i špigl i srede se obrve, nemoš ić ko Mesić tam kam već ideš. E onda juriš pod tuš, pa umjesto šampona na kosi završi regenerator; pa ispiri, pa šamponiraj, pa umjesto regeneratora na kosi završi gel za tuširanje. ( Sreća ne stoji Domestos u tuškabini, da ne oslijepiš od dezinfekcije vlasišta ). Pa fen u ruke, suši kosu, pa skužiš da nemaš više voska za modeliranje. E jebiga. Poslužiće i Nivea mlijeko, u DeEm ne stižeš da te neko razapne. Pa lakiraš nokte na nogama i sjetiš se da nisi obrijala noge uslijed cirkusa sa korištenjem krivih sredstava za pranje. Znači moraš čekat da se lak osuši pa onda ić obrijat noge.
Dok se lak suši ideš tražit šta ćeš obuć. Jedna haljina - pretopla. Druga haljina - preotvorena. Treća haljina - ima flek nepoznatog porijekla. Odabireš suknju, na koju treba pripasat košulju. Prva košulja - pretanka. Druga košulja - preširoka. Treća košulja - fali gumb. Odabireš jednobojnu majicu koja paše. Brzinski je peglaš, izbjegavajući prste jer Jekoderm kremi je isteko rok i bacila si je pred par dana.
Juriš u kupaonu brijat noge, ovaj put nema posjekotina ( fala nebesima i cijelom katoličkom kalendaru ). Ideš obuć čarape, i tu se ponavlja priča sa deranjem čarapa ko od šale. Kopaš po ormaru i srećom pronalaziš jedne boje noge koje su cijele i upotrebljive, ove koje si poderala još dodatno drapaš da im se osvetiš šta su pukle. Pa se obučeš, i u kupaonu na šminkanje. Ručnik odma ide na majicu, jer ak je zaflekaš opet ćeš morat kopat po ormaru, a vrijeme lagano curi. Lagana šminka, uz vrlo oprezno korištenje maskare da se izbjegnu čuvene klaunove suze. Sve ide ko po loju. Obuvaš cipele, lagani dodir parfema i skužiš da si gladna ko divlja zvijer. Šta sad ? Uzimaš jednu bananu koju jedeš na stojećke, da se izbjegne svaka mogućnost da recimo padne na tamni šos.
Krećeš. Vraćaš se provjerit jesi ištekala peglu. Nisi je ištekala, naravno. Usput pojedeš još jednu bananu jer ti još uvijek kruli u želucu. Popravljaš ruž i ponovo krećeš.

Hodaš i razmišljaš jel imaš sve u torbi. Kopaš po torbi da provjeriš. Sve je tu, čak i Kafetin i još jedna banana koju nisi pojela na poslu, znači trebaš pazit da tražeć bombone u naletu panike ne izvadiš bananu. Hodaš i sva si važna, jer si ovaj put uspjela se spremit bez teških tjelesnih povreda i plača od maskare. Osjećaš se ko milion dolara ( šta zapravo i jesi ), i nadaš se da se u momentu prilaženja nećeš saplest i past i prosut torbu, pa će banana opet izać na vidjelo.