ZANIMLJIVOSTI #6 REVIZOR-PROTAGONIZAM /ANTAGONIZAM
Na postu antagonizam
u komentarima Luki je spomenula i kazališne predstave kao formu izražavanje antagonizma, to je naravno uključivo isto i u predstave iz
praktičnih razloga to nisam onda spominjao a to su:
1.Koju predstavu uzeti kao primijer
2.Sjetiti se konkretnih događaja u njoj
3.I to spojiti sa već 3 postojeća primijera.
Stvar je u tome da su za lustraciju bila uključena 3 projekta jedan kratak film u kojem je antagonizam između pozitivca i negativca, tako
u principu izgleda u početku dok ne dođe do preokreta u radnji pa se stvari mijenjaju po kojima ispada da su 2 negativca u drugom pozitivci u negativnoj (pogrešnoj, lošoj radnji) koja ostaje tajna za treću stranu i treći po kojem se najbolje razlučuje da antagonizam nije
nužno definiran za negativne uloge iako je univerzalan princip za njih.Lukin komentar je bio poticaj bez njega vjerovatno ni ovog posta ne bi bilo pa da napokon privedem kraju serijal o zanimljivostima vazanim za predstave bar dok se ne otvore neke nove nadopune i drugih pogledanih. U predstavama stvari se odigravaju po istom principu za primijer ću
ovdje uzeti Gogovljevog "revizora" u kojem su svi definirani kao negativci u kojima ipak postoje nijanse.Inspirativna predstava da dobije i treći post satirični realizam i vječna aktualnost, ja uvijek tako dodajem naknadno nešto. Ovo je jedna od rijetkih ovako izravnih projekcija stvarnosti aktualan od onda do današnjeg vremena. Imao sam post nakon drugog gledanja na danima satire, drugo gledanje uvijek ispadne nadopuna prvom
uoče se neki detalji koji ili u prvom nisu uočeni ili su zaboravljeni. Dio iz tog posta.
"Hlestakov se koristi situacijom kao i ovi naši političari,"negativac" koji u principu raskrinkava prave negativce drama je u principu sa iskuljučivo negativnim ulogama u kojima postoje te neke nijanse Hlestakov i Marija Antonovna su u kompletnoj toj priči još najpozitivnije uloge. On samo koristi situaciju i istovremeno raskrinkava mito i korupciju a ona je više pasivan promatrač tih svih sranja".
Ali na stranu sad događaji unutar drame, ovdje će biti fiksacija na ulogama ne na kompletnoj predstavi. Svi definirani negativci su antagonisti ali imaju dozu protagonizma, kad se pokazuju kao uloge u drami i na vijest da dolazi revizor, zajedničkim snagama smišljaju
sistem kako da prikriju svoje kriminalne radnje i malverzacije, krađe mito i korupciju. Po drugoj strani kao antagonisti se pokazuju kad daju mito navodnom revizoru (Hlestakovu) i prebacuju odgovornost s jednih na druge. Pod pretpostavkom da je on stvarno revizor on koristi situaciju, kako sam naveo u postu linkanom on je zapravo uloga koja raskrinkava negativce i istovremeno se koristi situacijom.
Premijerno izveden Gogovljev revizor
"Uplašen da ne razotkrije njegov nerad, nebrigu i osobno bogaćenje na državni račun, kad čuje da se u lokalnoj gostionici nalazi nepoznati stranac iz Petrograda, da je tu već dva tjedna i da odbija platiti svoje račune, gradonačelnik mu se pohita pokušati umiliti, uvjeren da se sasvim sigurno radi o predstavniku državne vlasti"...
Kad dobiju obavijest da im dolazi revizor smišljaju pregovaraju dogovaraju plan kako da ga otkače da ne budu razotkriveni, dio protagonizma, dok prelaze u antagoniste kad se obostrano optužuju. Uloge u drami i dijelovi scenarija.
"Anton Antonovič Skvoznik-Dmuhanovski, upravitelj grada /Bojan NAVOJEC
Ana Andrejevna, njegova žena / Daria LORENCI FLATZ / Vanja MATUJEC (27.10.2021.)
Marija Antonovna, njegova kći / Iva MIHALIĆ
Luka Lukič Hlopov, školski nadzornik / Slavko JURAGA / Ivan COLARIĆ (27.10.2021.)
Amos Fjodorovič Ljapkin-Tjapkin, sudac / Dušan BUĆAN"
"Artemij Filipovič Zemljanika, staratelj dobrotvornih ustanova / Alen ŠALINOVIĆ
Ivan Kuzmič Špekin, upravitelj poštanske stanice / Milan PLEŠTINA
Petar Ivanovič Dopčinski, mjesni vlastelin / Filip VIDOVIĆ
Petar Ivanovič Bopčinski, mjesni vlastelin / Silvio VOVK
Ivan Aleksandrovič Hlestakov, činovnik iz Petrograda / Igor KOVAČ
Osip, njegov sluga / Ivan JONČIĆ
Svistunov, policajac / Kristijan POTOČKI
Miška, sluškinja upravitelja grada/
Sluga u gostionici / Tin ROŽMAN"
Kopirano sa HNK Zagreb
Prepiska iz prvog čina/prvi prizor upravitelj grada, skrbnik dobrotvornih ustanova školski nadzornik sudac policijski pristav liječnik dva policijska nadstražara.
UPRAVITELJ GRADA-Sazvao sam vas gospodo,da vam priopćim veoma neugodnu vijest:dolazi nam revizor.
AMOS FJODOROVIĆ-Što, revizor?
UPRAVITELJ GRADA-Revizor iz Petrograda, inkognito. A uz to još i s tajnim nalogom.
AMOS FJODOROVIĆ-Eto ti ga na!
LUKA LUKIĆ-Gospode Bože! što nam je to trebalo!
UPRAVITELJ GRADA-Evo da vam pročitam pismo što sam ga dobio od Andreja Ivanovića Čmihova- vi ga znate, Artemije Filipoviću.Čujte što piše:Dragi prijatelju, kume i dobrotvore (mrmlja upol glasa dok prelijeće pismo očima)...da te obavijestim. Aha! tu je: između ostaloga, hitim da te obavijestim da je stigao službenik koji ima nalog da pregleda cijelu guberneriju, a napose naš kotar (značajno podiže prst u vis) Doznao sam to od vrlo vjerodostojnih ljudi, iako se izdaje za privatnu osobu. Kako znam da ni ti kao ni svaki drugi nisi bez sitnih grijeha, jer si pametan čovjek i nerado ispuštaš što ti rado kapne u ruke...(zastaje) no to on nešto onako...savjetujem ti da budeš na oprezu:jer on ti svaki čas može stići, ako već nije stigao i nastanio se gdjegod inkognito...jučer sam...no dalje već dolaze obiteljske stvari: došla nam je u goste sestra Ana Kirilovna s mužem Ivan Kirilovićse jako udebljao i jednako svira na violini...i tako dalje, i tako dalje. Dakle vidite u kakvom smo položaju! "
AMOS FJODOROVIĆ-Što, revizor?
UPRAVITELJ GRADA-Revizor iz Petrograda, inkognito. A uz to još i s tajnim nalogom.
AMOS FJODOROVIĆ-Eto ti ga na!
LUKA LUKIĆ-Gospode Bože! što nam je to trebalo!
UPRAVITELJ GRADA-Evo da vam pročitam pismo što sam ga dobio od Andreja Ivanovića Čmihova- vi ga znate, Artemije Filipoviću.Čujte što piše:Dragi prijatelju, kume i dobrotvore (mrmlja upol glasa dok prelijeće pismo očima)...da te obavijestim. Aha! tu je: između ostaloga, hitim da te obavijestim da je stigao službenik koji ima nalog da pregleda cijelu guberneriju, a napose naš kotar (značajno podiže prst u vis) Doznao sam to od vrlo vjerodostojnih ljudi, iako se izdaje za privatnu osobu. Kako znam da ni ti kao ni svaki drugi nisi bez sitnih grijeha, jer si pametan čovjek i nerado ispuštaš što ti rado kapne u ruke...(zastaje) no to on nešto onako...savjetujem ti da budeš na oprezu:jer on ti svaki čas može stići, ako već nije stigao i nastanio se gdjegod inkognito...jučer sam...no dalje već dolaze obiteljske stvari: došla nam je u goste sestra Ana Kirilovna s mužem Ivan Kirilovićse jako udebljao i jednako svira na violini...i tako dalje, i tako dalje. Dakle vidite u kakvom smo položaju! "
Tu počinje zaplet, tenzije se daju rezati nožem na samom početku, nakon puno konverzacija i pregovora dolaze u hotel u kojem je navodni revizor i nude mu smještaj u gradu, a on ih iskorištava financijski, koristi se situacijom i istovremeno raskrinkava koruptivni sustav. Ovdje je Hlestakov iz te pozicije protagonist onaj koji je referentna točka radnje, svi ga vide kao "revizora" a on se samo kroisti
situacijom. S druge strane, korumpirani političari rade sve samo da ih se ne razotkrije u njihovim aferama i malverzacijama pa prebacuju odgovornost jedni na druge kad su sa Hlestakovom (odvojeno ne zajedno) Pod pretpostavkom da je Hlestakov stvarno revizor doveli su ga u grad, što je i razultiralo otkrivanjem njihovih kriminalnih radnji. Oni u njemu vide prijetnju a on vremenom uočava da od tog njihovog imagniarnog straha može izvući korist.
TREĆI ČIN SOBA IZ PRVOG ČINA BRZINSKA SKICA SCENARIJA
ANA ANDREJAVNA-Eto vidiš, cijeli sat tu čekamo, a sve zbog tvog glupog prenavljanja, već se bila posve odjenula ali ne! ona još dalje nešto šeprtlja....bolje da te nisam slušala. Što me to ljuti. I baš kao za inat ni žive duše!
MARIJA ANTONOVNA-Ma, uvjeravam vas mamice, da ćemo za dvije minute sve doznati. Brzo će sa Avdotija morati vratiti (gleda kroz prozor i poviče) ah,mamice mamice! Netko ide,ano je ondje na kraju ulice. U fraku...tko li je to?ha, baš me ljuti pa tko bi...
ANA ANDREJEVNA-Gdje? vječno nešto fantaziraš pa zbilja ide. Tko ide? oniska rasta....u to bi mogao biti?
MARIJA ANTONOVNA-To je dopčinski mamice!
ANA ANDREJEVNA-Kakav Dopčinski? stalno ti se nešto priviđa!
MARIJA ANTONOVNA-Ma, uvjeravam vas mamice, da ćemo za dvije minute sve doznati. Brzo će sa Avdotija morati vratiti (gleda kroz prozor i poviče) ah,mamice mamice! Netko ide,ano je ondje na kraju ulice. U fraku...tko li je to?ha, baš me ljuti pa tko bi...
ANA ANDREJEVNA-Gdje? vječno nešto fantaziraš pa zbilja ide. Tko ide? oniska rasta....u to bi mogao biti?
MARIJA ANTONOVNA-To je dopčinski mamice!
ANA ANDREJEVNA-Kakav Dopčinski? stalno ti se nešto priviđa!
Ovdje su stvari još ekstremnije, antagonizam između majke i kćeri za poziciju u obitelji. Dolaskom Hlestakova nadmetanje oko njega se odigrava od prve situacije kad ih obje upozna.Bilo je ovdje situacija kad upravitelj grada ostaje indiferentan na Hlestakovovo nabacivanje svojoj ženi i kćeri u početku zbog panike od revizije a kasnije kad vidi da se može iz situacije izvući korist.To je to! spašavaj se, a i izvuci najbolje iz situacije još profita profit iznad svega! Do koje granice ide sve to govori da je upravitelj grada u stanju dati kćerinu ruku liku kojeg ni ne poznaje za njega je sve kupoprodaja. Pored sve ove situacije Marija Antonovna izgleda kao žrtva odrastanja u provinciji korupcije i kriminala. Pred samu premijeru Iva je dala intervju o ulozi
" U predstavi igraš Mariju Antonovnu, kći upravitelja grada.. Možeš li nam malo približiti svoj lik, njezinu ulogu u duhovitom, a istovremeno kritičkom djelu?
Marija Antonovna je kći pohotne majke i korumpiranog oca. Majka joj je glavni uzor i rekla bih da polako, ali sigurno postaje sve sličnija majci."
Marija Antonovna je kći pohotne majke i korumpiranog oca. Majka joj je glavni uzor i rekla bih da polako, ali sigurno postaje sve sličnija majci."
Ovu predstavu vidim kao prelazak, antagonizma u protagonizam, Hlestakov razotkriva koruptivni sustav i koristi se situacijom, primijer
negativca-protagonista, Marija Antonovna, vidi izlaz iz situacije u braku sa Hlestakovim, a upravitelj grada pod pretpostavkom da je on
stvarno revizor korist.
PETI ČIN PRVI PRIZOR
UPRAVITELJ GRADA-A što misliš, Ano Andrejevna ne bih li se sada mogao dočepati kakva visoka čina? jer prisan je sa svim ministrima i zalazi u carski dvor , pa bi mi mogao ishoditi takvo unaprijeđenje pa bih se s vremenom mogao vinuti i do generala. Što misliš Ano Andrejevna, bih li se mogao vinuti do generala?
ANA ANDREJEVNA-Kako ne! Razumije se da bi mogao.
ANA ANDREJEVNA-Kako ne! Razumije se da bi mogao.
Pred završnicu predstave, ovdje se kompromitiraju kao glavni negativci njih dvoje, jer su pod pretpostavkom da je Hlestakov stvarno revizor i u toj situaciji našli prednost njemu dali kćerinu ruku. Antagnoizam ove drame je na relaciji gradski vlastelini(revizor i jedni protiv drugih)i Marija Antonovna-Ana andrejevna , da ne analiziram završnicu i Hlestakovo samoubojstvo to sad nije tema, njih dvoje Marija Antonovna i Hlestakov (tako to interpretiram, iako sigurno nije jedina izvediva interpretacija) se šaltaju u protagoniste koji su izvukli najbolje što su znali iz situacije iako je situacija u principu bezizlazna i za njih i za sve druge.Zašto je u ovoj verziji Hlestakov počinio samoubojstvo ostaje tajna, vjerovatno je izmijenjeno zbog scenskog efekta.
Izmijenit ću malo redoslijed činova, prvi je zbog uvoda, peti da se prvo uoče prelasci iz antagonizma u protagonizam, a onda kao dodatak još malo interakcija što je prethodilo raspletu iz kojih situacija je došlo do okretanja ploče kad su našli korist da Hlestakov oženi Mariju Antonovnu.
8.PRIZOR ANA ANDREJEVNA I MARIJA ANTONOVNA
ANA ANDREJEVNA-Ah kako je mio!
MARIJA ANTONOVNA-Ah, dražestan je!
ANA ANDREJEVNA-A kako su mu samo lijepe manire! odmah se vidi prijstolnički salonski čovjek. I vladanje i sve mu je tako...ah kakva milina! strahovito volim ovakve mladiće! Upravo sam izvan sebe ali i ja sa se njemu vrlo svidjela:zamijetila sam to-neprestano me pogledavao.
MARIJA ANTONOVNA-Ah mamice mene je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Molim te prestani s tim svojim koještarijama! ove su ti posve naumjesne
MARIJA ANTONOVNA-Ali mamice, zaista me je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Evo nje opet! Bože sačuvaj da se ne bi prepirala! nije i dosta! gdje bi on tebe gledao? i zašto bi tebe gledao?
MARIJA ANTONOVNA-Zbilja mamice neprestano me gledao. i kad je počeo govoriti o književnosti pogledao me je, i kasnije kad je pripovijedao kako se karta s veleposlanicima , i onda me je pogledao
ANA ANDREJEVNA-Pa možda te je ipogledao jedanput dvaput i to tek onako,samo da pogleda. Valjda je u sebi rekao hajde nek joj bude pogledat ću i nju.
MARIJA ANTONOVNA-Ah, dražestan je!
ANA ANDREJEVNA-A kako su mu samo lijepe manire! odmah se vidi prijstolnički salonski čovjek. I vladanje i sve mu je tako...ah kakva milina! strahovito volim ovakve mladiće! Upravo sam izvan sebe ali i ja sa se njemu vrlo svidjela:zamijetila sam to-neprestano me pogledavao.
MARIJA ANTONOVNA-Ah mamice mene je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Molim te prestani s tim svojim koještarijama! ove su ti posve naumjesne
MARIJA ANTONOVNA-Ali mamice, zaista me je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Evo nje opet! Bože sačuvaj da se ne bi prepirala! nije i dosta! gdje bi on tebe gledao? i zašto bi tebe gledao?
MARIJA ANTONOVNA-Zbilja mamice neprestano me gledao. i kad je počeo govoriti o književnosti pogledao me je, i kasnije kad je pripovijedao kako se karta s veleposlanicima , i onda me je pogledao
ANA ANDREJEVNA-Pa možda te je ipogledao jedanput dvaput i to tek onako,samo da pogleda. Valjda je u sebi rekao hajde nek joj bude pogledat ću i nju.
Antagonizam između Ane Andrejevne i Marije Antonovne se proteže do trenutka kad upravitelj grada i ona ne izvuku korist iz situacije
davajući dopuštenje Hlestakovu da im oženi kćer. U devetom prizoru četvrtog čina Hlestakov nakon zavodničkih igrica sa Anom Andrejevnom se prebacuje na kćer, 13-i prizor prijašnji i Ana Andrejevna
ANA ANDREJEVNA-(videći Hlestakova kako kleči) Ah, kakva čudesa!
HLESTAKOV-(ustajući) uh,do vraga!
ANA ANDREJEVNA-(kćeri) što to znači gospođice? kakvo je to ponašanje?
MARIJA ANTONOVNA-Mamice ja...
ANA ANDRJVEVNA-Odlazi odavde! čuješ li? odlazi dolazi! i da mi se nisi usudila dolaziti na oči (Marija Natonovna odlazi uplakana)
HLESTAKOV-(za sebe) A i ona je apetitilnih bogami, posve je zgodna (pada na koljena) godpođo vidite kako izgaram od ljubavi
ANA ANDREJEVNA-Što vi klečite? ah, ustanite ustanite!
HLESTAKOV-Ne, klečat ću bezuvjetno ću klečati hoću znati što mi je suđeno, život ili smrt.
HLESTAKOV-(ustajući) uh,do vraga!
ANA ANDREJEVNA-(kćeri) što to znači gospođice? kakvo je to ponašanje?
MARIJA ANTONOVNA-Mamice ja...
ANA ANDRJVEVNA-Odlazi odavde! čuješ li? odlazi dolazi! i da mi se nisi usudila dolaziti na oči (Marija Natonovna odlazi uplakana)
HLESTAKOV-(za sebe) A i ona je apetitilnih bogami, posve je zgodna (pada na koljena) godpođo vidite kako izgaram od ljubavi
ANA ANDREJEVNA-Što vi klečite? ah, ustanite ustanite!
HLESTAKOV-Ne, klečat ću bezuvjetno ću klečati hoću znati što mi je suđeno, život ili smrt.
Situacije su ovdje zaoštrene više nego što je u slučaju za vlastelom kad prebacuju odgovornost jedni na druge pred navodnim revizorom. Ana Andrejevna kao antagonist priče dijamteralno-suprotno vlasteli vidi konkurenciju u svojoj kćeri, tek kad presude viši interesi koje sve prednosti ima u potezu da im kćer oženi revizor je prijeloman trenutak, onda se stvari mijenjaju u korist Hlestakova i Marije Antonovne kao protagonista drame.
Drama u 5 činova idealan je primijer šaltanje antagonista u protagoniste drame, vlastela i upravitelj grada sa Anom Andrejevnom su "baza" kompletne priče i njihova panika pred revizijom, Hlestakov i Marija Antonovna su našli neku korist u kompletnoj situaciji, ima jedan trenutak u predstavi kad radnja počne dominantno biti fokusirana na njih dvoje. Ovdje se skida fokus sa one bazne radnje korupcije vlastelina i njihove panike pred navodnim revizorom i više su u fokusu karakteri uloga koje su dijametralno-suprotne drugima u predstavi, ukalupljenih u identičnu ulogu.
4. ČIN 12 PRIZOR HLESTAKOV I MARIJA ANTONOVNA
MARIJA ANTONOVNA-Ah!
HLESTAKOV-Čega ste se tako uplašili gospođice?
MARIJA ANTONOVNA-Ne, nisam se uplašila.
HLESTAKOV-(afektira) Molim vas lijepo, gospođice vrlo mi je drago što ste me držali za nekoga...smijem li vas pitati kamo ste krenuli
MARIJA ANTONOVNA-Mislila sam da je možda mama ovdje...
HLESTAKOV-Ama ja bih želio znati kamo ste krenuli?
MARIJA ANTONOVNA-Smetala sam vam. Zacijelo ste bili zauzeti važnim poslovima.
HLESTAKOV-(prenemažući se) Vaše su oči lijepše nego važni poslovi...vi mi nipošto ne možete smetati ni na koji način, ne možete naprotiv vi me možete samo razveseliti.
MARIJA ANTONOVNA-Vi govorite prijestolnički
HLESTAKOV-Samo tako krasnoj osobi kao što ste vi. Smijem li biti tako sretan i ponuditi vam stolac? Ma što, vama ne dolikuje stolac nego prijestolje.
MARIJA ANTONOVNA-Zaista ne znam...tako mi se žurilo (sjedne)
HLESTAKOV-Kako vam je krasan rubac!
MARIJA ANTONOVNA-Vi ste podrugljivac,samo se podsmjehujete provincijalkama.
HLESTAKOV-Čega ste se tako uplašili gospođice?
MARIJA ANTONOVNA-Ne, nisam se uplašila.
HLESTAKOV-(afektira) Molim vas lijepo, gospođice vrlo mi je drago što ste me držali za nekoga...smijem li vas pitati kamo ste krenuli
MARIJA ANTONOVNA-Mislila sam da je možda mama ovdje...
HLESTAKOV-Ama ja bih želio znati kamo ste krenuli?
MARIJA ANTONOVNA-Smetala sam vam. Zacijelo ste bili zauzeti važnim poslovima.
HLESTAKOV-(prenemažući se) Vaše su oči lijepše nego važni poslovi...vi mi nipošto ne možete smetati ni na koji način, ne možete naprotiv vi me možete samo razveseliti.
MARIJA ANTONOVNA-Vi govorite prijestolnički
HLESTAKOV-Samo tako krasnoj osobi kao što ste vi. Smijem li biti tako sretan i ponuditi vam stolac? Ma što, vama ne dolikuje stolac nego prijestolje.
MARIJA ANTONOVNA-Zaista ne znam...tako mi se žurilo (sjedne)
HLESTAKOV-Kako vam je krasan rubac!
MARIJA ANTONOVNA-Vi ste podrugljivac,samo se podsmjehujete provincijalkama.
"Hlestakov je sam po sebi ništavan čovjek. Čak ga i ništarije nazivaju najvećom ništarijom. On ne bi nikad u životu uspio ništa učiniti što bi moglo privući nečiju pažnju. Ali je moć općeg straha načinila od njega značajnu komičnu osobu. Strah koji je svima zamaglio vid dao mu je priliku za komičnu ulogu… Osjetio je slobodu i najednom se promijenio…”. Sve to redatelj prihvaća i dozvoljava Hlestakovu da se tako ponaša – no u toj novospoznatoj slobodi, kada u početku sasvim nagonski, nesvjesno, a potom, razumijevajući postupno što se oko njega događa, on sve više gubi obzire i granice ponašanja lažući bezočno i bez srama, odjednom se prelama, probija okvire komičnog i sunovraća se u tragično, na vrhuncu moći kada je sav taj mali svijet sitnih podlaca, kukavica, lopova i podmitljivaca neopozivo pod njegovim nogama, on odabire odlazak, samoubojstvo, hicem iz revolvera oduzima si život. To je prva, bitna i neočekivana novina koju redatelj uvodi u komad i time multiplicira grotesknost ne samo njega i lica koja ga okružuju nego i same strukture i ideje predstave u cjelini".
Ima jedan američki film iz 2007 čisto usporedbe radi po protagonističkom/antagonističkom parametru "Živjeti i umrijeti" u kojem grupa pljačkaša nakon nauspjele pljačke postanu heroji spašavajući ljude od pravih kriminalaca s kojima su se našli u isto vrijeme na istom mjestu. Na isti način u "revizoru" Hlestakov i Marija Antonovna preuzimaju protagonistički element kad scena prelazi više u fiksaciju na njih a u toj situaciji upravitelj grada vidi korist. Film je ovdje samo kao općeniti primijer prelaska iz antagonizma u protagonizam, u trenutku kad njih dvoje intenzivnije dođu do izražaja na sceni, Hlestakov je antagonist,za korumpiranu vlastelu od početka za 4.zid protagonist.
Ali bilo je na postu o antagonizmu još kvalitetnih observacija, Medlife je ostavila sljedeći komentar.
medlife
Mene uvijek fascinira koliko često čak favoriziramo antagoniste nad protagonistima.
Mene uvijek fascinira koliko često čak favoriziramo antagoniste nad protagonistima.
17.02.2023. (08:53)
Na što sam odgovorio da je caka u tome da su negativne uloge uglavnom intrigantnije od pozitivnih i samim time su favorizirane, intrigantnosit i zanimljivosti koju imaju negativci pozitivci teško mogu konkurirat, s tim da je antagonizam primijenjiv i na pozitivce to je
onaj trenutak kad su zanimljivi. Ali u kompletnoj stvari ima jedan paradoks Hlestakov je antagonist sam za sebe, svog života, korist koju izvlači iz situacije zapravo uopće ne iskorištava na taj način, po ovoj verziji od početka je samoubojica koji svim ovim metodama provjerava treba li odustati od ideje samoubojstva, nakon svih intriga vidi da nema i puca si u glavu. Onaj koji je realno iz situacije mogao profitirat u principu uopće nije, groteska bez pobjednika kao i u stvarnosti.
Ali protagonizam je i poentiran kroz analizu u knjizi sa dramskim tekstom, ključan je ovaj dio:
"Hlestakov počinje rasti kao protagonist upravo kontekstualno, uvjeravajući pomoću etiketa drugih likova upravitelja grada (ali i sebe) kako je on vladin poslanik"
Protagonističku poziciju preuzima praktički od početka kad zbog svoje paranoje gledaju kao revizora. Predstava je primijer negativnog
protagonizma drama u kojoj su glavni negativac (Hlestakov) i uloga koja se na njega nadovezuje (Marija Antonovna) u kompletnoj stvari najpozitivnije uloge. U modernom vremenu situacija sa korupcijom i kriminalom je ista samo su drugi akteri u igri ironija je samo da je (vidi se iz priloženog) bilo daleko manje primitivizma nego u 21.stoljeću još ni u jednom ruskom klasiku nisam gledao problematizaciju primitivizma.
5th anniversary i prigodna recenzija (fine mrtve djevojke 2002)
Na današnji dan prije ravnih 5 godina otvoren je ovaj blog sve ukupno 218 postova (sa ovim danas) više od 11000 riječi u svim postovima
i preko 7800 komentara iako svoje odgovore ne računam kao komentare a posebno ne miroljubove kretenarije. Nije puno ali sasvim dovoljno za mali jubilej. Evo u povodu 5 godina i prigodan film.
Kolegica starry me je nedavno pitala imam li što o Matanićevom davnijem filmu "fine mrtve djevojke" bacio sam pogled unazad kroz sve objavljeno zadnjih pet godina i kao što sam pretpostavio-nemam.
Sramota, o ovom filmu koji je skoro klasik hrvatske kinematografije pa ću sad prigodno posvetit koji post i o njemu. 2012 izvedena je premijera istoimene predstave u Gavelli još jedan slučaj kad je film dobio kazališnu verziju a redatelj je Mate Matišić kad je suradnja s njim onda sigurno vrijedi projekt "ljudi od voska" iznimno uspješan kvalitetan i izvođen to potvrđuje iako nisam gledao film jesam pa niti od predstave nije za očeivat ništa manje od radnje na filmu. Ono što je upadalo u oči je cenzura oko plakata predstave u kojem su paranoici vidjeli "blasfemiju" kao i u slučaju kad su u promotivnom plakatu HNK Zagreb za sezonu 2017/2018 bolesnici iz viliagre vidjeli "pornografiju" da se vratim na "fine mrtve djevojke" radi se o ovom plakatu
"Plakat dizajnera Vanje Cuculića za predstavu Mate Matišića Fine mrtve djevojke, u režiji Dalibora Matinića. Brzo nakon što je objavljen, u siječnju 2013. plakat je zabranjen i uklonjen od samog naručitelja (GDK Gavella) zbog velikog pritiska katoličkih građanskih udruga. O njemu su tada pisale sve dnevne novine, a kulturna javnost se mobilizirala u obranu plakata i njegova dizajnera. Na ovaj slučaj službeno je reagiralo i Hrvatsko dizajnersko društvo.
"Provokacija, huh. Prije bih rekao poziv gledatelju na dijalog. Ajmo ovako: svi plakati koje radim ‘provociraju’ gledatelje da ih aktivno ‘čitaju’. Oni interpretiraju temu predstave kroz jezik grafičkih simbola. Tema Finih mrtvih djevojaka je tragična lezbijska ljubav uvjetovana hrvatskom zbiljom. Na žalost, hrvatska je zbilja takva da dio društva ne prihvaća otvoreno osobe drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Simboli na plakatu stavljeni u kontekst teme predstave upravo pozivaju taj dio društva na polemiku. Opet na žalost, civilizirana polemika u potpunosti je izostala, a zamijenio ju je medijsko-politički cirkus. Plakat za Fine mrtve djevojke zapravo je nevjerojatno precizan lakmus papir naše društveno političke zbilje. U tom smislu mu je sudbinu dodatno odredio sukob između Crkve i Vlade. Ja sam uvjeren da bi plakat prošao potpuno neprimjećen da se pojavio, recimo, prije godinu dana. Danas je on uvredljiv jer koristi vjerske simbole na vulgaran način."
"Provokacija, huh. Prije bih rekao poziv gledatelju na dijalog. Ajmo ovako: svi plakati koje radim ‘provociraju’ gledatelje da ih aktivno ‘čitaju’. Oni interpretiraju temu predstave kroz jezik grafičkih simbola. Tema Finih mrtvih djevojaka je tragična lezbijska ljubav uvjetovana hrvatskom zbiljom. Na žalost, hrvatska je zbilja takva da dio društva ne prihvaća otvoreno osobe drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Simboli na plakatu stavljeni u kontekst teme predstave upravo pozivaju taj dio društva na polemiku. Opet na žalost, civilizirana polemika u potpunosti je izostala, a zamijenio ju je medijsko-politički cirkus. Plakat za Fine mrtve djevojke zapravo je nevjerojatno precizan lakmus papir naše društveno političke zbilje. U tom smislu mu je sudbinu dodatno odredio sukob između Crkve i Vlade. Ja sam uvjeren da bi plakat prošao potpuno neprimjećen da se pojavio, recimo, prije godinu dana. Danas je on uvredljiv jer koristi vjerske simbole na vulgaran način."
Eto, sve je o provokativnosti objašnjeno, u ovom "modernom" vremenu više ovakvog nebuloznog kmečanja nego u periodu iz kojeg je film, 21 godinu unazad, a film na parodičan način ocrtava hrvatsku stvarnost lezbijske ljubavi odnosima okoline , u kompletnom filmu osobno najintrigantniji mi je ratni veteran koji je jedan od "milijun" problematiziranje hrvatske realnosti kroz umjetnost je kako se iz priloženog vidi omiljena meta danas više nego u vremenu iz kojeg je film, paradoksalno je kako onda nije bilo na dotični film histričnih reakcija kao što ih ima na nove filmske projekte. Zapravo vjerovatno je i bilo, samo je internet još onda bi u svojim prvim fazama a sad se sve jednostavnije i brže širi sve je lakše dostupno. Matanić se ovdje dotiče odnosa okoline prema lazbijskom paru problematizira obiteljsko nasilje, to je adaptirano kroz ulogu ptsp-ovca koji pije lema ženu, i u gluho doba noći pušta thompsona. Film je klasik, većina ga je gledala a predstava koja je izvedena 10 godina kasnije govori o njegovoj popularnosti.
Film počinje dolaskom policije kod glavne antagonistice, pod sumnjom da je otela dijete jednoj od tih djevojki, događaji u filmu su koncipirani kao retrospektivni, gledao sam prije 20+ godina kad je snimljen i sasvim zaboravio na taj koncept kako je priča stavljena u sadašnje vrijeme sa vraćanjem u (blisku) prošlost. Evo i poveznice na film.
prvi dio
drugi dio
Važan film, koji osim primitivizma ima na "piku" i licemjerje i malograđanštinu 2002 je općenito bila godina kvalitetnog filma, što se tiče projekta "fine mrtve djevojke" bolju lokaciju od stračare pored zapadnog nisu mogli naći, komplenta zgrada je puna bizarnih likova nešto kao ludnica na otvorenom. Film sadrži neke poprilično degutantne stvari ali to i je poanta filma, adaptacija stvarnosti u kojoj su stvari i daleko gore. U kinu Tuškanac 2018 je bila projekcija filma u sklpou programa portreti uvijek aktualan film, od godine njegovog izlaska svašta se nešto promijenilo a sve što se kroz film provlači nije još je intenzivnije nego onda. Film koji ukazuje na pošasti društva, ljude sa dna licemjere bolesnike.
Fine mrtve djevojke
"Gotovo nadrealno zvuči podatak kako su ‘Fine mrtve djevojke”, redatelja Dalibora Matanića, snimljene prije skoro dvadeset godina. Osjećaj prolaznosti vremena nekako se tako čini sasvim prigodan i za sam film, pogotovo ako uzmemo u obzir teme koje obrađuje. Iskreno, ne mogu se sjetiti kada sam ga točno prvi put pogledao, ali zato znam da je nakon nedavnog novog gledanja na mene ostavio toliko jak dojam da sam jednostavno morao napisati nekoliko rečenica o njemu. Ono što je mene posebno oduševilo kod ovog filma u prvom je redu Matanićeva režija. Njega možete voljeti ili ne, ali apsolutno nitko ne može osporiti kako se radi o našem (po)najboljem redatelju mlađe generacije. Iako su mu Fine mrtve djevojke bile tek drugi film u karijeri, već tada je pokazao koliko je talentiran za režiju, odnosno za detalje koji su film učinili toliko dobrim. I danas će za mene, kada je Matanić već međunarodno priznat režiser i kada u svojoj karijeri iza sebe ima impresivne filmove, Fine mrtve djevojke biti njegov “najbolji od najboljih” filmski naslov".
Ne, znam u rondanju po netu za još koju info više uspio sam naći linkanu stranicu s koje je kopiran ovaj text. Uglavnom, ne samo prigodan nažalost i aktualan raznoraznih parazita, silovatelja primitivaca i velikih moralista ima i sad, ovaj film je samo adaptacija svih njih na okupu. Nije slučajnost da radnja filma ne ide dalje od zgrade pruge, stubišta i birtije, to je u ovom filmu specifično, ne računajući prvu scenu iz sadašnjosti i zaključnu onaj trowback u blisku prošlost u kojoj su razjašnjene sve okolnosti koje su prethodile sadašnjosti je na toj jednoj lokaciji kao baza kompletne priče. Matanić je redatelj koji je na samom početku karijere već napravio filmske senzacije prvi film prije ovog je bio "Blagajnica hoće ići na more" kao čista komedija i 2 godine nakon "fine mrtve djevojke" kao oblik crne komedije. Osim redatelja poveznica između ova 2 projekta je parodiranje realnosti u prvom slučaju jebanje u zdrav mozak poslodavca nad radnikom i rvatsko preživljavanje u drugom sijaset stvari od primitivizma silovanja, obiteljskih naslinika i zlostavljača svih vrsta i fela. Svaki od uloga/likova je zasebno rezimirana od frustriranih degenerika koji pređu granicu i postanu silovatelji do psihijatrijskih slučajeva u kojem su stvari dovedene do degutantnosti, kao situacija da ne govorim direktno o čemu se radi-akcije da bi se i dalje primala njemačka mirovina (doiche marke 2000-ih nisu bile za bacit cilj opravdava sredstva) Specifičnost Matanićevih filmova je što kroz više žanrova adaptira istu ili sličnu stvar ili u neku ruku stvari koje su povezane jedne s drugima.
"Blagajnica hoće ići na more" "fine mrtve djevojke" spojive teme, primitivizam obiteljsko nasilje sa pričom o blagajnici koja rinta za crkavicu na kasi nekog kvartovskog dućana. "ćaća" iz 2011 mračne obiteljske tajne opet spojive sa pričom iz "finih mrtvih djevojki" u toj zgradi u kojoj žive sami redikuli svi imaju svoje mračne tajne koje se počinju (raz)otkrivati. Između ova 2 projekta (blagajnica 2000 i djevojke 2002) je razlika 10 i 11 godina a fascinantno kako se inače nepovazani filmovi s onim što adaptiraju nadopunjuju. Zvizdan iz 2015 o kojem sam nedavno imao post, kog zanima nek ronda po arhivi je spojiv sa ćaćom i finim mrtvim djevojkama po pitanju pomirivanja prošlosti i sadašnjosti samo kroz drugu situaciju. Na ovom polju takvog režirnja Matanić je što se Hrvatske tiče redatelj broj 1.Tematski, konceptualno glumački...skroz različiti filmovi a opet s poveznicom
Ali ima još jedan zanimljiv slučaj na relaciji povezanosti sa "blagajnicom" snimljenom 2 godine ranije, osim inspektora koji je (pretpostavljam) ista uloga kao i u prvom filmu ovdje je u prvi u kadru prve scene, kako je razmirano sadašnjost sa flashevima bliske prošlosti, glavni događaji se odigravaju po principu ispričane priče jedne od djevojaka u interakciji sa policijskim inspektorom. Konkretnije, elegantna režija i liberalni svjetonazor
"U cjelokupnoj povijesti hrvatskoga dugometražnog igranog filma malo je ostvarenja koja otvoreno plediraju za svjetonazorni pluralizam i pravo na različitost. Kako najveći dio hrvatske cjelovečernje slikopisne povijesti otpada na socijalističko razdoblje, kad se podrazumijevao marksistički svjetonazorni temelj, a pluralizmu polje djelovanja dodjeljivalo u strogo kontroliranim okvirima Socijalističkog saveza, odsutnost izravnog problematiziranja svjetonazornog, idejnog i naposljetku ideološkog i političkog pluralizma lako je razumljiva. Jedan od rijetkih filmova koji su afirmirali pravo na (političku) različitost, Hadžićev Lov na jelene, bio je moguć tek na izmaku razdoblja masovnoga pokreta koji je otvoreno, premda također ograničeno, zagovarao pluralizam".
"Fine mrtve djevojke filmska su metafora, točnije sinegdoha. Matanić je odabrao trošnu kuću pokraj željezničke pruge koja, zajedno sa svojim živopisnim stanarima, simbolizira hrvatski glavni grad, a istodobno i Hrvatsku u cjelini. Dok je u Blagajnici matično zagrebačko stanovništvo bilo predstavljeno simpatičnim likovima koji lako izazivaju suosjećanje, tim prije što su izloženi presiji ruralnih Dinaraca, ovdje su isti ti purgeri iliti Zagrepčanci postali jednako primitivni kao njihovi tlačitelji iz prošloga filma, ali i znatno agresivniji od njih. Silvije Degen jamačno bi ustvrdio da su dotepenci osvojili grad i usadili mu svoje vrijednosti, no prije će biti da je u bijelom Zagrebu duh primitivizma obitavao odvajkada, skriven ispod patetično-sentimentalnog ruha tzv. malog Beča. Žrtve primitivnih i nasilnih purgera, među kojima dakako ima i onih koji nisu takvi, ali su zato amoralni tipovi i slabići, ili jednostavno psihički bolesnici izgubljeni u prostoru i vremenu, dvije su djevojke u homoseksualnom odnosu, od kojih je jedna (Nina Violić) muškobanjasta lezbijka, a druga (Olga Pakalović) krhka biseksualka. Ako nekoga ta situacija podsjeti na onu iz nezavisnog američkog oskarovskog hita Dečki nikad ne plaču, treba dodati da su Fine mrtve djevojke izrazito intertekstualno ostvarenje u kojem se mogu prepoznati i motivi Hitchcockova Psiha, Papićevih Lisica, de la Iglesijinih Susjeda, Tadićeva Ritma zločina i njegova, kao i Golikova, zagrebačkog opusa u cjelini, motiv Lynckova demonskog neznanca (koji kod Matanića naposljetku dobiva prizemljeno tumačenje), motiv Almodovarovih krivonosih likova i još štošta. Tu negdje, međutim, nastupaju i neporecivi problemi Matanićeva filma".
ANTAGONIZAM
Povremeno, (da povremeno, moš mislit samim time što mi je već određeni period u fokusu mi je inspiracija za tipkanje) često kad surfam po stranicama raznim u lovu na informacije o filmovima i ulogama dosta često
kad su u pitanju uloge same neovisno i nedefinirano konkretno o kojem filmu se radi mi se redovito izbacuje riječ "atagonist". Generalno
preopćenita riječ u kontekstu uloga ima objašnjenje
Antagonist (grčki ý˝Ä±łÉ˝ąĂĮ - protivnik, natjecatelj) je lik ili skupina likova kojima se protagonist najčešće suprotstavlja. Također, antagonist može predstavljati veliku opasnost ili prepreku protagonistu.
Pisci su likove u svojim pričama stavljali u različite situacije. U mnogim od njih likovi pokušavaju zaustaviti negativce ili antagoniste u njihovim namjerama. U većini su slučaja to policajci ili kakvi drugi državni službenici, obično predstavnici zakona.
Ponekad glumci mogu biti protagonisti, ali i antagonisti, ovisno o tome koji je njihov krajnji cilj.
Pisci su likove u svojim pričama stavljali u različite situacije. U mnogim od njih likovi pokušavaju zaustaviti negativce ili antagoniste u njihovim namjerama. U većini su slučaja to policajci ili kakvi drugi državni službenici, obično predstavnici zakona.
Ponekad glumci mogu biti protagonisti, ali i antagonisti, ovisno o tome koji je njihov krajnji cilj.
Konkretno najjednostavnije- kontra protagonistima, klasičnim riječnikom negativna uloga, protagonist-pozitivac atagonist-negativac. Ali ovdje me nešto drugo zanima malo širi kontekst od samo ove skraćene verzije s wikipedije. Za primijer ću povući 2 filma jedan kratak i
jedan cjelovečernji (o oba projekta je već bilo ovdje riječi kroz ovih skoro 5 godina bloganja) jer su mi situacije unutar njih dale materijala
za ovakvu analizu. "Dijagnoza" kratak filmski projekt studenata s verna koji ima uvjerljivu psihološku podlogu, Goran Grgić briljira u ulozi psihijatra.
Caka je u tome da je Goranova uloga uloga psihijatra, u prostoriji su on i pacijent koji je piroman, na psihološkoj je procijeni nakon što
je požar koji je potpalio ubio dvoje ljudi nakon čega je upućen na psihološku procijenu. Interakcije su na razini tragi-komedije (one crne) a i izvrsno je približen psihološki profil piromana kao jedan od puno njihovih fiksacija i razloga zašto su opsjednuti vatrom. Na jednom postu iz ljeta 2020 nakon što se napokon nakon dugo vremena (skoro godinu) pronašao dugo očekivani film s Isabelči sam imao polemiku i o njemu samom i o drugim filmskim projektima studenata s verna, jedan od njih je bio i ovaj "dijagnoza" oko kojeg smo isto izvčlačili citate koji su istovremeno komični zabavni i tragični. Stvar je u tome, nisam htio ranije spojlat film ali sad je druga situacija po principu cilj opravdava sredstva ću napraviti iznimku. Stvari dobiju neočekivani preokret: piroman psihijatra pročita kao latentnog piromana,stvari su očito vodile tome, uzeo je njegov slučaj (slučaj piromana,prvi put u karijeri ) ispituje postavlja pitanja na razini degutantnog kako razgovor ide sve dalje i u jednom trenutku stvar se kompletno razotkriva-psihijatar ima isti poremećaj potpaljivanja požara. Upečatljiva je scena kad piroman postavi protupitanje/konstataciju "meni postavljate pitanja koja sami sebi postavljate" Od početka filma, psihijatar je pozitivna uloga (protagonist) piroman negativna (atagonist) a stvar onda dobije preokret, kad piroman (negativac, atagonist) kompromitira psihijatra (pozitivca, protagonista) kao piromana, njegova uloga kao da se izmijenjuje iz pozitivne u negativnu a slučaj u početku nije izgledao tako. Kod prvog gledanja skroz me zaokupiralo, izgledalo je obećavajuće očekivati se moglo svašta ali ovakav obrat nisam. A to kolika je film ispao senzacija dovoljno govore dojmovi o njemu. Ali osim ovog ima i jedan drugi slučaj u kojem su stvari malo kompleksnije. Matanićev triler "ćaća" na njega se ponovo vraćam jer je i ovdje inspirativan za protagonizam-atagonizam.
O ovom filmu ne treba previše uglavnom su ga svi koji prate domaću kinematografiju gledali oni koji nisu slobodno im je pročitati recenziju gore linkanu, i pogledati film dostupan je kompletan na you tubu ali evo ovdje kao šablona u kontekstu ovog što me ovdje zaokupira prilažem o radnji kratko s wikipedije.
"Saznavši da joj je otac teško bolestan, kći je nagovorila svog dečka i sestru na putovanje u očevu kuću gdje se on skrasio nakon što ih je davno napustio. Kći želi iskoristiti zadnju priliku da razgovara s ocem o svemu što se dogodilo u prošlosti. U očevu domu, u izoliranom krajoliku prekrivenu snijegom, počinju se polako otkrivati duboko potisnute mračne obiteljske tajne".
Glumačka postava:
Judita Franković (kćer)
Iva Mihalić (sestra)
Igor Kovač (dečko)
Ivo Gregurević (ćaća)
Film već po samoj svojoj najavi i službenom traileru prije nego je imao kino-premijeru na neki način potvrđuje da je Ivo Gregurević u ulozi ćaće negativna uloga-davno je ostavio familiju a sam slogan filma je bio da je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" od prvog kadra u kojem je distanciran je i skoro indiferenatn na dolazak svojih kćeri što je indikacija već onda da je nešto stvarno mračno iz prošlosti u pitanju. To se kasnije i potvrdi ali jedna druga situacija je ovdje zanimljiva na relaciji pozitive i negative protagonizma i atagonizma. Dečko je u vezi sa starijom kćeri, Iva ima ulogu mlađe koja je i povezana sa mračnom tajnom iz prošlosti i ta uloga je kompleksna na više razina. Kroz cijeli film od prve scene ima otpor u vezi dolaska u Liku i negativan odnos prema ćaći (sasvim opravdano a to se otkriva tek na kraju pravi razlog) kompleksnost uloge je u tome što u 2 scene tokom filma ima zavodničke intencije prema sestrinom dečku. Po nekom principu bi neki drugi promatrači scene kategorički i tu ulogu iz pozitivne prešaltali u negativnu ali zapravo nije tako.Iako to možda je do percepcije tu ipak postoji više razina.
Prva je i najvažnija jer ona je i korijen trauma iz djetinjstva koja je rezultirala i nekom vrstom frustracije, a ima i u njenoj distanciranosti i protestu protiv dolaska uopće, još jedan preokret je ključan-kad se sazna prava istina da kako je navedeno i u sadržaju filma ćaća nije bolestan nego je to samo bio izgovor starije kćeri da ga posjete. Ovdje su stvari podijeljene nije crno-bijela situacija kakva bi mogla biti ( i najvjerovatnije je) u sluačju prvog filma u kojem psihijatar ispada latnatni piroman i samim time negativac. Ovdje je rola kompleksnija
i općenito odnosi unutar filma su neizvjesni i napeti. 2 glumca 2 glumice 3 pozitivne uloge jedna negativna iako i pozitivne imaju dozu negativnosti mlađa sestra (Iva, zaboravih ime uloge) i sestrin dečko generalno nisu negativne, nekako životne pozitivne sa nekom negativnom stranom. Stvar je prekomplicirana za kategorizaciju pod negativne uloge iako su se našle u situaciji kad rade krivu negativnu stvar. To je još jedan preokret kad prelaze u atagoniste ali ne one ekstremne jer su potencirani nekim drastičnim okidačima .To je primijer preokreta pokazivanja one negativne strane kod inače uloga koje nisu negativno definirane iako sve je u principu do percepcije iz mog kuta nisam doživio ni jednu od tih uloga kao negativnu (osim ćaće koji je negativna uloga i službeno) nego kao životno realne generalno pozitivne koje su u nekom trenutku napravile grešku u koracima. U slučaju "dijagnoze" na prvu protagonist psihijatar koji se prešalta u atagonista to u principu i je (ipak pod utjecajem pacijenta-piromana potpali vatru) a u slučaju uloga mlađa sestra-dečko starije sestre su ipak stvari kompliciranije atagonisti u jednom trenutku ne generalno jer pozadina svega toga nije iz pokvarenih motiva a mračna tajna iz prošlosti koja-samo to ću otkrit, za one rijetke koji nisu gledali je trauma iz djetinjstva-one najgore vrste. S druge strane radi se o trileru a triler nije triler ako nije realističan i šokantan sa puno preokreta i komplicirajućih situacija u odnosima pozitivnih uloga. Ali ima ovdje i jedna druga stvar. Atagonizam nije nužno uvjet negativnih uloga primijer toga je ova situacija iz "ćaće" stvar je u tome da odnos mlađe sestre i dečka starije ostaje tajna za nju nešto sasvim drugo od onog kad se uloge u direktnom nadmetanju neovisno jesu definirane kao pozitivne ili negativne. Zapravo u slučaju prvog filma iz primijera atagonizam je očit kod obje strane razgovori u filmu su zaoštrene psihološke igre što i psihijatra dovodi do točke pucanja u drugom primijeru za stariju sestru ostaje tajna odnos mlađe i njenog dečka. Protagonizam i atagonizam nisu nužno uvjetovani pozitivom ili negativom po ovom su izvedivi u jednom i drugom slučaju.
Da moram nasumično navesti razloge zašto mi je ovo najbolji noviji Mataničev projekt to bi bilo glumačka postava lokacija, fabula. Po preferencijama glumačka postava, fabula i važna tema koju adaptira + lokacija kao bonus. Sviđa mi se koncept filma, u prvom primijeru
s "dijagnozom" atagonizam je očit od samog početka napetosti u razgovoru između psihijatra i piromana daju se rezati nožem. Prije nego dođe do preokreta u kojem se ispostavi da je i sam psihijatar piroman službeni razgovor na realciji psihijatar-pacijent eskalira u prepucavanje do osobne razine. Kod drugog filma dijametralno-suprotno osim sitnih prepucavanja između dvije sestre i distanciranosti mlađe prema ćaći te situacije nisu očite ovdje se sve otvara po malo, s razlikom da ono što je već navedeno odnos mlađe sestre sa dečkom starije za nju ostaje tajna. Isabelči je dijelila mišljenje samnom apropo ovog filma, uz spomenutu hipotetsku mogućnost ako Matanić ne dobije ideju napraviti nešto novo vjerovatno u smislu nastavka. Zanimljiva ideja jer je triler ostavio otvorenog prostora da se
na njemu napravi nova priča. Ima još primijera sa televizije, jedan kvalitetan HBO europe projekt "Uspjeh"
Serija je koktel obiteljskih odnosa, korupcije kriminala politike i sumnjivih poslova, 4 nepoznatih je spojio jedan tragičan događaj. 6 epizoda, na kraju sezone njih četvoro postanu meta bogatog poduzetnika mafijaša, prvi slučaj atagonizma na relaciji pozitivne-negativne uloge.
Kako je serija u formi trilera, atagonizam je i u drugoj situaciji suprotstavljene strane su i pozitivne uloge (njih četvoro i policijska inspektorica) ubojstvo sina narko-dilera u parku joj otvara indiciju da je to povezano, naručeno ubosjtvo iza kojeg stoji isti taj poduzetnik povezan sa politikom a prvi trag vodi do njih četvoro. Da ne idem u detalje atagonizam se ovdje reflektira na obje uloge na pozitivne i negativne. Radnja serije same apsolvirana je kroz ranije postove ovdje je kao i u slučaju prva 2 primijera fiksacija na ulogama ne na rednji. Ubojstvo s kojim je povezano njih četvoro nije naručeno ubojstvo (pod sumnjom toga inspektorica je motivirana za riješavanje slučaja iz osobnih razloga, 2018. godina, a 5 godina ranije isti taj poduzetnik/projektant je naručio ubojstvo njene sestre kad je otkrila nepravilnosti u poslovanju) što dovodi do atagonizma na relaciji pozitivaca kod kojih se borba svede na obračun sa negativcem, glavnim atagonistom u priči. Tri zanimljiva kvalitetna projekta a i analiza uloga iz ovog kuta isto, ovo je u neku ruku neka vrsta eksperimentalnog posta.
Ti mene nosiš (2015)
Kad se već zaredalo s tom godinom evo post o još jednom filmu iz iste. Nije ga se moglo ranije rezimirat jer je tek od nedavno objavljen
na nekom normalnom kanalu. Zanimljivo je da je film došao do netfilxa naravno s komplikacijama i to ni manje ni više nego-kod nas!
"Netflix je otkupio film "ti mene nosiš" a u Hrvatskoj mi ne daju snimati nove projekte
"Netflix je mogao uzeti naš film samo za određeno područje, ali se odlučio za prikazivanje diljem svijeta. To je veliki kompliment jer očito smatraju da smo dostigli kvalitetu američke produkcije. Velika je stvar što sada film na hrvatskom jeziku može gledati poslovni čovjek u New Yorku, domaćica u Oklahomi, student u Brazilu..."
"Nikad u Hrvatskoj nije bilo toliko jednodušne podrške nekom filmu i umjetničkom djelu koje mijenja opću percepciju autorskog kapaciteta domaće kinematografije. Dokinuta je Zvonimirova kletva koja je ranije rastjerivala publiku te otvrdla srca članova međunarodnih festivalskih žirija. Zaista, film koji je Ivona Juka uz neznatnu pomoć javnih fondova proizvela sa sestrom, producenticom Anitom, preko njihove privatne kompanije 4Film, prošao je trijumfalni put, osvojio mnoštvo nagrada, a zatim postao prvi film iz regije koji je kupio Netflix pa je na toj platformi za komercijalnu distribuciju filmskih djela postao dostupan u cijelom svijetu."
"Nikad u Hrvatskoj nije bilo toliko jednodušne podrške nekom filmu i umjetničkom djelu koje mijenja opću percepciju autorskog kapaciteta domaće kinematografije. Dokinuta je Zvonimirova kletva koja je ranije rastjerivala publiku te otvrdla srca članova međunarodnih festivalskih žirija. Zaista, film koji je Ivona Juka uz neznatnu pomoć javnih fondova proizvela sa sestrom, producenticom Anitom, preko njihove privatne kompanije 4Film, prošao je trijumfalni put, osvojio mnoštvo nagrada, a zatim postao prvi film iz regije koji je kupio Netflix pa je na toj platformi za komercijalnu distribuciju filmskih djela postao dostupan u cijelom svijetu."
Neću sad o pitanjima cenzure koja se konstantno nameće, film je poprilično kompleksan i previše razvučen sve u svemu aktualno stanje
u društvu je realistično adaptirano. Film o snimanju dramske serije koji je u principu sve samo ne film o snimanju serije. Usput, digresija
set korišten za scene snimanja serije je isti koji je korišten za snimanje "Larinog izbora". Početne scene su kratke sekvence obiteljskih
događaja svih u filmu oko kojih je priča manje je monotonije na početku filma nego pred krajem kad je poprilična. Sve ako se ne varam troje filmskih "obitelji" rade na setu u prvoj su dvoje sa malom djecom koji je diler i narkoman u drogoj kćer sa ocem oboljelim od alchaimera. Svima im je zajedničko da su na istom setu. Pored iritantne monotonije na kraju kadrovi u filmu su me sjetili na jedan sad već
davniji američki akcijski triler iz 2008. "točka pucanja" u kojem se radnja svodi na kućanicu koja živi s naslinim krebilom i dvoje male djece. Radnja je usred Božića i ona odlazi u kupovinu nakon svađe
kompletna eskalacija je kad troje psihotičnih likova ubiju zaštitara ispred trgovačkog centra i sad kao svjedoka ubojstva nastoje ubiti i nju.
Nije slična forma niti blizu, ovo je akcijski triler "ti mene nosiš" je drama-triler u ovom američkom trileru stvari se odigraju tako (a što drugo kad su ameri i njihova filmska/redateljska/režiserska politika u pitanju) da ih ona sve pobije uzima pištolj nakon što ubije glavnog
atagonista i nakon što se vrati u kuću ubija i nasilnog krebila s kojim živi. Ta je scena "odsjećena" To je bila "točka pucanja" po principu te "točke pucanja" sam sagledavao stvari i situacije u ovom domaćem filmu u prvom slučaju odnos kompliciraju kriminalne aktivnosti u drugom bolest. Upečatljiva scena je na 11:13 (link na film ubacit ću u komentare) kad stvari eskaliraju u verbalni obračun sa slučajnom prolaznicom. Svaki od zaposlenih na setu ima točku u kojoj pukne "goni se u pičku materinu" i slične riječi iz repertoara kad se nakupe frustracije film je realističan prikaz stvarnog života. Kroz kompletan film se protežu tenzije i + to problematiziraju se dječja zatrovanost
kojekakvim marginalnim likovima kao što je Mamić. U par scena prikazano je kako dijete gleda na internetu videe sa Mamićem u elementu kad upućuje prijetnje kad jebe mater svima a dijete je već zatrovano tim toksičnim sadržajem do razine da sve njegove riječi zna citirat od prve do zadnje. Na ovom filmu su bili uključeni i neki marginalci iz stvarnog života
‘TI MENE NOSIŠ’: U ulozi se našao i Zdravko Mamić i B.B.B.-ovac s debljim policijskim dosjeom"
"Goran Hajduković, jedan od glumaca u filmu ”Ti mene nosiš” poznatiji je kao Čupko, a zanimljiv je i živopisan lik s podebljim policijskim dosjeom…
Publiku bi na premijeru filma Ti mene nosiš mogla privući imena poput iskusnog Voje Brajovića i debitanta Zdravka Mamića koji će uz ostale poznate hrvatske glumce, ispričati priču o Dori (HELENA BELJAN), zanemarenoj djevojčici koja mašta postati nogometna menadžerica. U filmu igraju najveće glumačke zvijezde regije, kao što su: Vojislav Brajović, Lana Barić, Nataša Janjić, Nataša Dorčić, Sebastian Cavazza i brojni drugi. Premijera se u Zagrebu održava 28. svibnja u CineStar kinima u distribuciji 2i Filma".
"Goran Hajduković, jedan od glumaca u filmu ”Ti mene nosiš” poznatiji je kao Čupko, a zanimljiv je i živopisan lik s podebljim policijskim dosjeom…
Publiku bi na premijeru filma Ti mene nosiš mogla privući imena poput iskusnog Voje Brajovića i debitanta Zdravka Mamića koji će uz ostale poznate hrvatske glumce, ispričati priču o Dori (HELENA BELJAN), zanemarenoj djevojčici koja mašta postati nogometna menadžerica. U filmu igraju najveće glumačke zvijezde regije, kao što su: Vojislav Brajović, Lana Barić, Nataša Janjić, Nataša Dorčić, Sebastian Cavazza i brojni drugi. Premijera se u Zagrebu održava 28. svibnja u CineStar kinima u distribuciji 2i Filma".
Te "točke pucanja" na njima se bazira poanta filma fotke su screenshot iz filma nekih od tih trenutaka kad stvari eskaliraju.
Ovo je jedan mali dio nasumično izrezan, tih situacija je film pun, puno je scena povezanih i sa kriminalom bolnicom, da stvar bude kompletna i sa aferama u prvom slučaju. Oboje imaju sexualne afere što me isto sjetilo na jedan kratak filmski projekt iz 2011. "zimica"film od 10 minuta o djevojci koja dolazi kod bivšeg u potrazi za izgubljenom intimnosti. Nema nikakve direktne veze s ovim filmom osim sličnih situaija koje su očite iz samih reakcija protagonista u tim aferama. Kao nekom odmaku od crne stvarnosti. Film ima puno preokreta, jedan od ključnih je rotacija za 360 kad diler sa početka
mijenja život i počinje s legalnim poslom na kojem ga zajebu, nakon čega ponovo počinje sa kriminalom tim više jer je dužan. Puno preokreta u više od 2 i pol sata likova i interakcija na sceni. Osobne frustracije svih njih eskaliraju u verbalne obračune unutar 4 zida i izvan njih.
Na Pula film festivalu ima 3 zlatne arene. Na ovoj stranici su i neki argumenti zašto vrijedi pogledat film.
"Ono što ćete u filmskoj verziji svakako primijetiti je trajanje od čak 157 minuta. Ta dužina je potrebna kako bismo upoznali sve likove. Priče koje nam Juka priča ovim filmom povezane su vrlo labavo, vežu ih samo izgubljenosti glavnih likova. Vojislav Brajović u ulozi dementnog Ivesina oca, bivšeg intelektualca koji se gubi kao da simbolizira društvo u kojem su vrijednosti izokrenute. Primjećujete, to isto radi i Dora, samo na drugi način. Osim njene povezanosti s ocem, važno je primijetiti kako Dora ne primjećuje izgubljenost svoje majke Lidije (Nataše Janjić) koja se između djece, ambicija i života nema na što osloniti. Pitanje oslonca najvažnije je pitanje filma. Naslov „Ti mene nosiš“ opravdano sugerira pitanje „tko tu koga nosi“"?
Zbog koncepta povezanosti priča koje nisu zasebne nego se isprepliću povezivanje je lagano zakomplicirano ono što ostaje kao baza filma su osobne frustracije koje u nekom trenutku dosežu svoj vrhunac. Sve stavke modernog vremena su obuhvaćene ili bar većina za probleme klečavaca s trga i mafije koja vodi državu trebalo bi radit zaseban film bilo u obliku nastavka ovog ili nekog sasvim drugog. Ljudski životi sudbine akcije i reakcije. Dodavanje marginalaca s dosjeom u priču mi je novost to nisam znao niti u godini kad je film bio aktualan u svakom slučaju uspjelo je kao neki eksperiment a i iz prve ruke realizam je jači. Problematiziranje navijača i navijačkih sranja je posebno hvale vrijedna stvar kao i na ukazivanje problema dječjom fascinacijom krimosima kao što je Mamić. Realnost naša jebena to je ovaj film. Gledam aktualnu situaciju sad u 2023-oj iako je počelo još prošle godine. Primitivizma ima i par godina unazad kad je snimljen ovaj film u kojem su obuhvaćeni svi onda aktualni događaji, a sad ga žalosno iritantno i poražavajuće ima još i više. Da su ovi klečavi izopačeni bolesnici bili aktualni i onda u filmu bi ih se najvjerovatnije dotakli po onome što film obuhvaća kao nadopunu osobnih frustracija koje u određenom trenutku eskaliraju. Onda je to bio Mamić i fasciniranost djece s jednim takvim likom. Kod nas konkretno postoje i filmovi u nastavcima (iako nije uobičajeno za naše tržište da filmovi dobiju nastavak) to su konkretno:
"Metastaze"
"Zg80
U bližoj budućnosti spominjano je kao i ideja za treći dio "Zg90" uglavnom, aktualni problemi onda su adaptirani u filmu, za ovu situaciju s redikulima sa trga bi bilo idealno kad bi neki film sa sličnim konceptom kao ovaj bio snimljen koji bi istaknuo problem tih redikula kao što je u "ti mene nosiš" adaptirana dječja fascinacija Mamićem, kao nešto loše i negativno što i je. Isto se odnosi i na ovu situaciju, kroz film/predstavu se sve toksično i negativno u društvu problematizira i to je ono što može polučiti promijenu na bolje.
Osobno mi je žao što mi je promaklo pogledati jedan isto obećavajuć film zbog seratorske kino-politike koja ga je svjetlosnom brzinom makla s rasporeda par dana od premijere u kojem se kroz satiru problematiziraju pošasti društva kao što su "zlatna mladež" i konzumerizam. O samom filmu sam nešto malo i tipkao na osnovu prikupljenih informacija što se tiče ove pošasti sa primitivcima iz srednjeg vijeka ne sumnjam da bi bili problematizirani u talonu sa osobnim "točkama pucanja" dječje fascinacije krimiosima ili parodirani kroz filmske projekte kao što su "svinjari" (gle slučajnost isto iz 2015-e) zaseban film ili nastavak bi bio izvanredna nadopuna jer su problemi adaptirani u "ti mene nosiš" aktualni i sad (samo sad drugi likovi kolo vode na toj krimi-sceni ali poanta je ista) Ali ovo povezivanje mi je otvorilo prostor za rekapitulaciju još jednog filma pogledanog u kinu 2010. "the show must go on" o kojem je bilo više postova ovdje. Jedan specifičan na granici paranormalnog sam posvetio tom projektu "Kad film postane stvarnost" projekt iz 2010 u kojem je radnja u 2020-oj, ta godina je u filmu adaptirana kao godina generalnih pizdarija-film o reality showu koji je samo kao sredstvo na kojem se odigravaju političke igre globalnog rata. 2020 u stvarnosti pandemija, potresi i srušen toranj na katedrali (što je bio motiv filma kao posljedica ratnog stanja a u stvarnosti produkt potresa) Na puno načina film je ispao vizionarski projekt što je i primijetila ekipa u komentarima. U vezi filma iz posta stvari nisu tako daleko otišle da bi se kao fikcija moglo ubaciti srednjevjekovne nazadnjake u 21.stoljeće a da kojim slučajem je radnja proširena i na njih ispala bi stvar identična onoj sa "show must go on-om" koji je 2020-u prikazao kao sjebanu godinu u kojoj se ostvarilo puno lošeg. Kad su aktualni problemi bili adaptirani u "ti mene nosiš" većini nam je bilo nazamislivo da još postoje takvi primitivci koji bi unazadili zemlju 15 svjetlosnih godina samim time nije problem fanatizma analiziran niti adaptiran u filmu a da je ispao bi ne fikcija nego vizionarstvo.
REKAPITULACIJA
Film iz 2010 prvi domaći sf je adaptirao 2020 kao godinu nuklearnog rata, u stvarnsosti se na sreću nije pokazala tako ekstremna ali
po generalnom principu-loša u filmu loša u stvarnosti. Inspiracija za post "kad film postane stvarnost" mi je bila instagram objava redatelja dotičnog filma, kolaž fotka sa srušenim tornjem na katedrali s jedne strane u filmu s druge stvarnu kao produkt potresa. Kad su apsolvirani svi aktualni problemi iz 2015 paralelno sa osobnim frustracijama potenciranim životnim situacijama nije bilo ni pod razno zamislivo da će samo koju godinu kasnije ovi viliagre destruktivni psihotici provodit svoje bolesne ideje. Po meni je to još jedna stvar koja je materijal za film sličnog koncepta kao "ti mene nosiš"
Zvizdan (2015)
Matanićev film iz 2015, kad su njegovi filmovi u pitanju izvanredan izbor glumačke ekipe, lokacija fbulacije je nepisano pravilo. Nakon
"ćaće" iz 2011. ovaj film je još jedan iz kategorije boljih ostvarenja. "Zvizdan" (prevedeno na engleski za strance "high sun") imao je premijeru na filmskom festivalu u Cannesu prvi put pogledan iste godine kad je bila i premijera u kinu "Europa" dok ga mafija nije privatizirala kao i kino Grič digresija sa strane, vraćanje na film iz 2015. sjetilo me perioda kad su stvari u odnosu na sad još bile i idealne prije privatiziranja svega što je simbol grada što je rezultiralo gubitkom identiteta našeg grada. Film se uglavnom dotiče pitanja prošlosti na realciji sa sadašnjosti dosta kompleksan podijeljen u tri priče. Specifičnost filma je što isti glumci imaju više uloga kroz te 3 priče. Zvizdan
"Na Zvizdan se može gledati kao na kalkulantski film namenjen politički korektnim žirijima na internacionalnim festivalima. Ne bih ja to baš nazvao kalkulantstvom, nego pametnom odlukom i dobrim ciljanjem, pre svega, strane publike. Umesto didaktičnih dela namenjenih Srbima i Hrvatima koje valja naučiti da im nema budućnosti ako ne žive u slozi (ako to do sada nisu naučili, bojim se da im nema pomoći), Zvizdan se poziva na univerzalnost rata, razaranja i patnji kojima su ljudi (jer smo pre svega ljudi, pa tek onda sve ostalo) izloženi, ma u kom ratu i ma na čijoj strani bili. Zato pametna konstrukcija Zvizdana može biti preneta na bilo koji drugi sukob u svetu juče, danas i sutra, na Ruse i Ukrajince, Izraelce i Palestince i bilo koje druge zaraćene strane. Nemam ništa protiv te univerzalnosti, dokle god nije beskrvna i dokle god je dobro izvedena, a Zvizdan je jedan sasvim dobar film".
S vremenskim odmakom rezimiranje filma je problem, iako se našlo načina da se pogleda i podjseti o konkretnim događajima adaptiranim u filmu. Ispizdila me stranica sa kompletnim filmom dostupnim za gledanje kad je na više od pola zaštekalo ali sasvim dovoljno da posluži kao lagani podsjetnik na kompletan film pogledan u kinu prije koju godinu. Prva priča je u 91-oj pred rat. Na stranici tv profil je ovaj sadržaj.
"Tri različite ljubavne priče smještene u tri uzastopna desetljeća u dva susjedna balkanska sela opterećena dugom poviješću međuetničke mržnje: ovo je film o opasnostima – i trajnoj snazi – zabranjene ljubavi.
ZVIZDAN rasvjetljava tri ljubavne priče smještene u tri uzastopna desetljeća u dva susjedna balkanska sela opterećena dugom poviješću međuetničke mržnje. Film je to o krhkosti – i intenzitetu – zabranjene ljubavi. U prvoj priči, smještenoj u 1991., romantična privlačnost potisnuta je kada ljubav postane zabranjeni luksuz u ozračju predratnog ludila, zbunjenosti i straha. U drugoj priči, smještenoj u 2001., rat je gotov, ali ljubavnicima je nemoguće pretvoriti svoju zaljubljenost u trajnu vezu: ožiljci rata još su previše svježi i ne mogu zacijeljeti tako lako. Treća priča odvija se 2011. godine, kada ljubav napokon može niknuti ako se ljubavnici uspiju osloboditi prošlosti. Zlo i sumnja nisu u potpunosti nestali iz njihovih života i katarzu nije lako postići, ali ponovno je moguće".
ZVIZDAN rasvjetljava tri ljubavne priče smještene u tri uzastopna desetljeća u dva susjedna balkanska sela opterećena dugom poviješću međuetničke mržnje. Film je to o krhkosti – i intenzitetu – zabranjene ljubavi. U prvoj priči, smještenoj u 1991., romantična privlačnost potisnuta je kada ljubav postane zabranjeni luksuz u ozračju predratnog ludila, zbunjenosti i straha. U drugoj priči, smještenoj u 2001., rat je gotov, ali ljubavnicima je nemoguće pretvoriti svoju zaljubljenost u trajnu vezu: ožiljci rata još su previše svježi i ne mogu zacijeljeti tako lako. Treća priča odvija se 2011. godine, kada ljubav napokon može niknuti ako se ljubavnici uspiju osloboditi prošlosti. Zlo i sumnja nisu u potpunosti nestali iz njihovih života i katarzu nije lako postići, ali ponovno je moguće".
Fokus na prvoj priči neposredno pred rat je na nacionalizmu predratnog stanja, situacije u familiji na relaciji majka-kćer-brat eskaliraju
u verbalne i fizičke okršaje "jebeš se s njihovima" " s njim se jebeš" sve nabijeno nacionalizmom predratnog stanja. Film je u principu ne o ratu kao ratu nego o događajima koji su produkt toga na ljude i njihove živote, bar u prvoj priči. Scena na kojoj su mi počeli tehnički problemi jer realno stranica i je smeće koje ima dostupne određene kvalitetne filmove ali sama njena kvaliteta je nula. Uglavnom scena na kojoj se dogodio "pad sistema" je druga priča, priča je u 2001. početak post-ratnog perioda u kojem se nakon rata
glavne protagonistice vraćaju nazad u selo (vjerovatno iz Zagreba, na početku prve priče su imali planove za odlazak u Zagreb kad se ratno stanje zakuhavalo) druga priča je bitka pomirivanja prošlosti i sadašnjosti, i zadnja treća svodi se na pitanje ostavljanja prošlosti u prošlosti. U principu film koji je triler a može se kategorizirat i pod psihološku dramu, postavlja i analizira važna pitanja pomirivanja prošlosti i sadašnjosti. Na dijametralno-suprotan način pitanje prošlosti i sadašnjosti je apsolvirano u "ćaći" sa razlikom konkretno u situaciji otkrivanja mračnih obiteljskih tajni iz prošlosti. Šokantan triler i jedan od Matanićevih najboljijih novijih filmova, nakon njega "zvizdan" ista stvar pitanja pomirivanja prošlosti i sadašnjosti kroz 2 različite forme u prvom slučaju kroz obiteljske prekinute odnose i drugi na općoj razini o utjecaju predratnog nacionalizma na privatne živote i u post-ratnom stanju. Aktualni problemi od predratnog do post-ratnog stanja.
Kroz gledanje svakog Matanićevog filma zasebno ne računajući one koji odskaču od šablone koji su komedija kao što je ovaj su na neki način u principu analiziranje jednog pitanja pomirivanja prošlosti i sadašnjosti osim ovog novijeg sa linka komedije kao "blagajnica hoće ići na more" i crna komedija iz 2002 "fine mrtve djevojke" Tipkao sam u postu o "ćaći" o samom sloganu iz filma po kojem je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" na što su uslijedili zanimljivi komentari, po mišljenju većine je "bolje" kod mene dijametralno-suprotno da sad ne govorim o kakvoj se mračnoj tajni radi. Pitanje pomirenja prošlosti i sadašnjosti je bila premisa filma iz 2011. s razlikom da su problemi unutar jedne obitelji u 4 zida a skrivena tajna je one najgore vrste. Kod "zvizdana" je na općoj razini obiteljski kompleksni odnosi ali potencirani predratnim događajima koji se reflektiraju i na događaje u budućnosti u drugoj priči koja je u 2001. i trećoj u 2011. Što se novijih filmova iz njegovog talona tiče "ćaća" i "zvizdan" su na samom vrhu trilera.
O projektu "ćaća" osim same recenzije imao sam i zaseban post o zanimljivostima koje se tiču filma zagrebavanje ispod površine kod ovakvih filmskih senazcija je uvijek zanimljiva stavka, u tekstu samom linkana je vijest o samoj inspiraciji za film. Po istim principu ima jedan intervju što je pozadina i inspiracija "zvizdana" a sa ovime pogađa poantu:
"Mržnja i netrpeljivost čine ljude nesretnima. Cilj mi je kroz umjetnost boriti se za Hrvatsku koja se jednostavno mora izdići iznad mulja i time upravo ja gradim hrvatski identitet, a ne oni koji se prozivaju velikim Hrvatima, a uništavaju je"
Nema ništa bolje od "zakucavanja" velikim rvatinama nego kroz umjetnost, poruke koje film šalje je problematiziranje stvarnosti i mijenjanje društva na bolje. Evo ima i kod nas pozitivnih stvari, svaki od ovih filmova šalju poruku u prvom slučaju da je sve tajne iz prošlosti bolje otkriti kakve god to reakcije polučilo i u drugom realan prikaz predratnog i postratnog nacionalizma koji je imao utjecaj i na događaje u budućnosti. Polarizacija je najveći problem a protiv pravih stvari i bolje Hrvatske najviše kmeče velike rvatine pljuvanjem po domaćoj filmskoj umjetnosti u koju se ulaže kikiriki to je za neki post u budućnosti ne sumnjam da će trebat objašnjavat i tako jednostavne stvari. Usput to me je sjetilo na nebulozan potez HRT-a prije par godina da satiričnu komediju apsurda Vinka Brešana "koja je ovo država" pomaknu na drugi dan jer se dan emitiranja "poklapa na dan Tuđmanove smrti" sam hrt je tim potezom napravio apsurd dupli što je potvrdilo nametanje cenzure da se ne povrijede osjećaji razno raznih "domoljuba" sa satirom koja je zapravo samo podloga za priču o generalno apsurdima u državi. Iako nije isti redatelj radi se o još jednom važnom filmu pa ga stavljam u talon sa ovima. Iz priopćenja HRT-a :
Hrvatska televizija danima je najavljivala da će večeras na svom Drugom programu emitirati film Vinka Brešana “Koja je ovo država”. Međutim, film je bez objašnjenja skinut s programa, a u terminu u kojem je trebao biti emitiran sad je film “Vis-A-Vis”, redatelja Nevija Marasovića. Nakon što su mediji i korisnici društvenih mreža uočili da je film skinut, s HRT su poručili da je odlučeno da se Brešanov film emitira u nekom drugom terminu.
– Hrvatska radiotelevizija (HRT) obavještava gledatelje da je film koji je večeras trebao biti emitiran u 21.00 sat u sklopu Ciklusa hrvatskog filma četvrtkom na HTV2 – “Koja je ovo država” u režiji Vinka Brešana i produkciji Ivana Maloče – bio predložen još u rujnu od strane uredništva Dramskog programa HTV-a. Glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević je danas, nakon pregledanog filma, donio odluku da je spomenuti film neprimjeren emitiranju na godišnjicu smrti prvog hrvatskog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, te će biti emitiran u nekom od narednih termina Ciklusa hrvatskog filma četvrtkom. Umjesto filma “Koja je ovo država” premijerno će biti emitiran film “Via-a-Vis” redatelja Nevia Marasovića, izvijestili su priopćenjem s HRT-a"
Ne sumnjam u reprizu ovakvih slučajeva u budućnosti. Onima koji bi sve zabranjivali i cenzurirali je ovo pomicanje filma došlo kao dopamin a išli bi svi oni i korak dalje da se sve zabrani i nametne (auto)cenzura tako da filmovi više ne bi bili adaptacija stvarnosti koja im razbija iluzije o "državi iz snova". Na "zvizdana" još nisam pročitao negativne seratorske komentare za koje je evidentno da komentiraju oni koji niti su gledali niti blage veze imaju što ne znači da ih nema. Usput na dayli motionu film se može pogledat podijeljen u 2 djela pa ću ga linkat ovdje jedini problem su oglasi koji iskaču svakih par jebenih minuta što može odbit od gledanja kao što je i mene.
1.dio
2.dio
Ps s Isabelči sam imao prepisku u komentarima predlani o "ćaći" kao najboljem Matanićevom filmu.
isabel
"eh frende , sad si ga pogodio ono baš u "živi centar" , ne znam kako drugačije da se izrazim, ovo je definitvno njegov najbolji film (ako mu ne padne na pamet da ponovno krene u Liku pa smisli nešto slično, ili novo, nebitno to sad), mislim, tj, negdje mi zvoni da sam čitala da je i kolabrirao snimajući ovaj film, nije izmišljotina, mislim da je sam rekao u jednom od intervjua vezano za -Ćaću- s obzirom kako si i sam naveo kako se snimalo( gotovo bez odmora, predaha, sna) .....
jooooj, sada sam posve zaboravila kako i koliko smo pričali o ovome filmu ovdje, trebalo bi se podsjetiti, ali ipak, malo mi prekasno sada rondat po tvojoj arhivi,a i umorna sam iako je baš noć moje omiljeno i najaktivnije vrijeme i stvaranja i čistog razmišljanja,ipak, full aktivan dan uzeo je svoj danak pa ostavljam za sutra u neko doba povratak ovom fenomenalnom filmu, njegovom redatelju i naravno glumcima koji su imali pretežak zadatak,a iznijeli su svoje uloge virtuozno",
tp.
02.02.2021. (02:09)
Još i sad stojim kod toga da je lokacijom fabulom, pričom glumačkom ekipom i tempom snimanja najbolji njegov projekt. Pored toga drugi na listi ovom ravnim iako skroz drugog koncepta je "Zvizdan" što se tiče dramatičnih i triler filmova iz njegove režije. Bilo mi je zadovoljstvo polemizirat na ovaj način vrhunski argumentirano kvalitetno i poticajno s Isabelči šteta što nije bilo prilike za apsolvirat i "zvizdan" ovo je film iz kategorije onih koji ostavljaju prostor raznim polemikama a to je ono što je na blogu i najbolja stvar. Apsolvirali smo sve odnose događaje i mračne ozbiljne teme u "ćaći" s fokusom na glumačku virtuoznost kompletne ekipe od 2 glumca i 2 glumice fiksirano na glumu legende hrvatskog glumišta Ivu Gregurevića i Ivu u ulozi njegove filmske mlađe kćeri na kojoj se i lomi ta mračna tajna iz prošlosti. Gledanjem "zvizdana" u 3 priče koje se nadopunjuju materijala za polemiku ima još i više. Usporedba 2 dijametralno-suprotna filma nije prioritetno zbog toga jer je isti žanr i redatelj samo jednim dijelom nego jer imaju istu podlogu- pomirivanje prošlosti i sadašnjosti, sa različitim situacijama i događajima ali pitanje ostaje isto. Može li se prošlost i sadašnjost pomiriti? U prvom slučaju skoro nemoguće ipak je ono što je problem one najgore vrste u drugom se isto radi o traumama koje bitno određuju život u budućnosti samo što se istovremeno problematizira generalizirajući nacionalistički stav i prema onima drugih nacionalnosti koji sa ratnim zločinima nisu imali veze.
Bio bi post o ovom filmu i ranije da je bilo načina da se reprizno pogleda ovdje isto kao i kod "ćaće" ima prostora za polemike i analiziranje stvarnosti koju Matanićevi filmovi izvanredno adaptiraju.
Radio-drama
Na youtubu ima jedan zanimljiv vlog otvoren nedavno nakon što je stari (vjerovatno?) bio hakiran. Na njemu su razno-razne jezive priče
u formi radio-drame o paranormalnom fikcije ali i balkanske legende. Ono što je posebno za izdvojiti je to da praktički svaka od radio-drami donosi neku poruku osim onih rijetkih koje su kompletna fikcija. Naratativno moćno nešto što ima potencijala za kakav kratak film.
Ovdje ću izdvojit zadnju koju sam prevrtio, pratim taj kanal koji tjedan i mogu reći da je jedan od boljih na youtubu za sve one koji vole
paranormalno, horore,legende i radio drame općenito prava stvar. Povremeno ću ovako napraviti presjek sa ovime između filmskih i kazališnih postova kao svojevrsno osvježenje na blogu jer i ovo spada na neki način u neki podžanr drami i nešto što kad se sluša kreiraju se u glavi slike tih događaja.
