5th anniversary i prigodna recenzija (fine mrtve djevojke 2002)
Na današnji dan prije ravnih 5 godina otvoren je ovaj blog sve ukupno 218 postova (sa ovim danas) više od 11000 riječi u svim postovima
i preko 7800 komentara iako svoje odgovore ne računam kao komentare a posebno ne miroljubove kretenarije. Nije puno ali sasvim dovoljno za mali jubilej. Evo u povodu 5 godina i prigodan film.
Kolegica starry me je nedavno pitala imam li što o Matanićevom davnijem filmu "fine mrtve djevojke" bacio sam pogled unazad kroz sve objavljeno zadnjih pet godina i kao što sam pretpostavio-nemam.
Sramota, o ovom filmu koji je skoro klasik hrvatske kinematografije pa ću sad prigodno posvetit koji post i o njemu. 2012 izvedena je premijera istoimene predstave u Gavelli još jedan slučaj kad je film dobio kazališnu verziju a redatelj je Mate Matišić kad je suradnja s njim onda sigurno vrijedi projekt "ljudi od voska" iznimno uspješan kvalitetan i izvođen to potvrđuje iako nisam gledao film jesam pa niti od predstave nije za očeivat ništa manje od radnje na filmu. Ono što je upadalo u oči je cenzura oko plakata predstave u kojem su paranoici vidjeli "blasfemiju" kao i u slučaju kad su u promotivnom plakatu HNK Zagreb za sezonu 2017/2018 bolesnici iz viliagre vidjeli "pornografiju" da se vratim na "fine mrtve djevojke" radi se o ovom plakatu
"Plakat dizajnera Vanje Cuculića za predstavu Mate Matišića Fine mrtve djevojke, u režiji Dalibora Matinića. Brzo nakon što je objavljen, u siječnju 2013. plakat je zabranjen i uklonjen od samog naručitelja (GDK Gavella) zbog velikog pritiska katoličkih građanskih udruga. O njemu su tada pisale sve dnevne novine, a kulturna javnost se mobilizirala u obranu plakata i njegova dizajnera. Na ovaj slučaj službeno je reagiralo i Hrvatsko dizajnersko društvo.
"Provokacija, huh. Prije bih rekao poziv gledatelju na dijalog. Ajmo ovako: svi plakati koje radim ‘provociraju’ gledatelje da ih aktivno ‘čitaju’. Oni interpretiraju temu predstave kroz jezik grafičkih simbola. Tema Finih mrtvih djevojaka je tragična lezbijska ljubav uvjetovana hrvatskom zbiljom. Na žalost, hrvatska je zbilja takva da dio društva ne prihvaća otvoreno osobe drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Simboli na plakatu stavljeni u kontekst teme predstave upravo pozivaju taj dio društva na polemiku. Opet na žalost, civilizirana polemika u potpunosti je izostala, a zamijenio ju je medijsko-politički cirkus. Plakat za Fine mrtve djevojke zapravo je nevjerojatno precizan lakmus papir naše društveno političke zbilje. U tom smislu mu je sudbinu dodatno odredio sukob između Crkve i Vlade. Ja sam uvjeren da bi plakat prošao potpuno neprimjećen da se pojavio, recimo, prije godinu dana. Danas je on uvredljiv jer koristi vjerske simbole na vulgaran način."
Eto, sve je o provokativnosti objašnjeno, u ovom "modernom" vremenu više ovakvog nebuloznog kmečanja nego u periodu iz kojeg je film, 21 godinu unazad, a film na parodičan način ocrtava hrvatsku stvarnost lezbijske ljubavi odnosima okoline , u kompletnom filmu osobno najintrigantniji mi je ratni veteran koji je jedan od "milijun" problematiziranje hrvatske realnosti kroz umjetnost je kako se iz priloženog vidi omiljena meta danas više nego u vremenu iz kojeg je film, paradoksalno je kako onda nije bilo na dotični film histričnih reakcija kao što ih ima na nove filmske projekte. Zapravo vjerovatno je i bilo, samo je internet još onda bi u svojim prvim fazama a sad se sve jednostavnije i brže širi sve je lakše dostupno. Matanić se ovdje dotiče odnosa okoline prema lazbijskom paru problematizira obiteljsko nasilje, to je adaptirano kroz ulogu ptsp-ovca koji pije lema ženu, i u gluho doba noći pušta thompsona. Film je klasik, većina ga je gledala a predstava koja je izvedena 10 godina kasnije govori o njegovoj popularnosti.
Film počinje dolaskom policije kod glavne antagonistice, pod sumnjom da je otela dijete jednoj od tih djevojki, događaji u filmu su koncipirani kao retrospektivni, gledao sam prije 20+ godina kad je snimljen i sasvim zaboravio na taj koncept kako je priča stavljena u sadašnje vrijeme sa vraćanjem u (blisku) prošlost. Evo i poveznice na film.
Važan film, koji osim primitivizma ima na "piku" i licemjerje i malograđanštinu 2002 je općenito bila godina kvalitetnog filma, što se tiče projekta "fine mrtve djevojke" bolju lokaciju od stračare pored zapadnog nisu mogli naći, komplenta zgrada je puna bizarnih likova nešto kao ludnica na otvorenom. Film sadrži neke poprilično degutantne stvari ali to i je poanta filma, adaptacija stvarnosti u kojoj su stvari i daleko gore. U kinu Tuškanac 2018 je bila projekcija filma u sklpou programa portreti uvijek aktualan film, od godine njegovog izlaska svašta se nešto promijenilo a sve što se kroz film provlači nije još je intenzivnije nego onda. Film koji ukazuje na pošasti društva, ljude sa dna licemjere bolesnike.
"Gotovo nadrealno zvuči podatak kako su ‘Fine mrtve djevojke”, redatelja Dalibora Matanića, snimljene prije skoro dvadeset godina. Osjećaj prolaznosti vremena nekako se tako čini sasvim prigodan i za sam film, pogotovo ako uzmemo u obzir teme koje obrađuje. Iskreno, ne mogu se sjetiti kada sam ga točno prvi put pogledao, ali zato znam da je nakon nedavnog novog gledanja na mene ostavio toliko jak dojam da sam jednostavno morao napisati nekoliko rečenica o njemu. Ono što je mene posebno oduševilo kod ovog filma u prvom je redu Matanićeva režija. Njega možete voljeti ili ne, ali apsolutno nitko ne može osporiti kako se radi o našem (po)najboljem redatelju mlađe generacije. Iako su mu Fine mrtve djevojke bile tek drugi film u karijeri, već tada je pokazao koliko je talentiran za režiju, odnosno za detalje koji su film učinili toliko dobrim. I danas će za mene, kada je Matanić već međunarodno priznat režiser i kada u svojoj karijeri iza sebe ima impresivne filmove, Fine mrtve djevojke biti njegov “najbolji od najboljih” filmski naslov".
Ne, znam u rondanju po netu za još koju info više uspio sam naći linkanu stranicu s koje je kopiran ovaj text. Uglavnom, ne samo prigodan nažalost i aktualan raznoraznih parazita, silovatelja primitivaca i velikih moralista ima i sad, ovaj film je samo adaptacija svih njih na okupu. Nije slučajnost da radnja filma ne ide dalje od zgrade pruge, stubišta i birtije, to je u ovom filmu specifično, ne računajući prvu scenu iz sadašnjosti i zaključnu onaj trowback u blisku prošlost u kojoj su razjašnjene sve okolnosti koje su prethodile sadašnjosti je na toj jednoj lokaciji kao baza kompletne priče. Matanić je redatelj koji je na samom početku karijere već napravio filmske senzacije prvi film prije ovog je bio "Blagajnica hoće ići na more" kao čista komedija i 2 godine nakon "fine mrtve djevojke" kao oblik crne komedije. Osim redatelja poveznica između ova 2 projekta je parodiranje realnosti u prvom slučaju jebanje u zdrav mozak poslodavca nad radnikom i rvatsko preživljavanje u drugom sijaset stvari od primitivizma silovanja, obiteljskih naslinika i zlostavljača svih vrsta i fela. Svaki od uloga/likova je zasebno rezimirana od frustriranih degenerika koji pređu granicu i postanu silovatelji do psihijatrijskih slučajeva u kojem su stvari dovedene do degutantnosti, kao situacija da ne govorim direktno o čemu se radi-akcije da bi se i dalje primala njemačka mirovina (doiche marke 2000-ih nisu bile za bacit cilj opravdava sredstva) Specifičnost Matanićevih filmova je što kroz više žanrova adaptira istu ili sličnu stvar ili u neku ruku stvari koje su povezane jedne s drugima.
"Blagajnica hoće ići na more" "fine mrtve djevojke" spojive teme, primitivizam obiteljsko nasilje sa pričom o blagajnici koja rinta za crkavicu na kasi nekog kvartovskog dućana. "ćaća" iz 2011 mračne obiteljske tajne opet spojive sa pričom iz "finih mrtvih djevojki" u toj zgradi u kojoj žive sami redikuli svi imaju svoje mračne tajne koje se počinju (raz)otkrivati. Između ova 2 projekta (blagajnica 2000 i djevojke 2002) je razlika 10 i 11 godina a fascinantno kako se inače nepovazani filmovi s onim što adaptiraju nadopunjuju. Zvizdan iz 2015 o kojem sam nedavno imao post, kog zanima nek ronda po arhivi je spojiv sa ćaćom i finim mrtvim djevojkama po pitanju pomirivanja prošlosti i sadašnjosti samo kroz drugu situaciju. Na ovom polju takvog režirnja Matanić je što se Hrvatske tiče redatelj broj 1.Tematski, konceptualno glumački...skroz različiti filmovi a opet s poveznicom
Ali ima još jedan zanimljiv slučaj na relaciji povezanosti sa "blagajnicom" snimljenom 2 godine ranije, osim inspektora koji je (pretpostavljam) ista uloga kao i u prvom filmu ovdje je u prvi u kadru prve scene, kako je razmirano sadašnjost sa flashevima bliske prošlosti, glavni događaji se odigravaju po principu ispričane priče jedne od djevojaka u interakciji sa policijskim inspektorom. Konkretnije, elegantna režija i liberalni svjetonazor
"U cjelokupnoj povijesti hrvatskoga dugometražnog igranog filma malo je ostvarenja koja otvoreno plediraju za svjetonazorni pluralizam i pravo na različitost. Kako najveći dio hrvatske cjelovečernje slikopisne povijesti otpada na socijalističko razdoblje, kad se podrazumijevao marksistički svjetonazorni temelj, a pluralizmu polje djelovanja dodjeljivalo u strogo kontroliranim okvirima Socijalističkog saveza, odsutnost izravnog problematiziranja svjetonazornog, idejnog i naposljetku ideološkog i političkog pluralizma lako je razumljiva. Jedan od rijetkih filmova koji su afirmirali pravo na (političku) različitost, Hadžićev Lov na jelene, bio je moguć tek na izmaku razdoblja masovnoga pokreta koji je otvoreno, premda također ograničeno, zagovarao pluralizam".
"Fine mrtve djevojke filmska su metafora, točnije sinegdoha. Matanić je odabrao trošnu kuću pokraj željezničke pruge koja, zajedno sa svojim živopisnim stanarima, simbolizira hrvatski glavni grad, a istodobno i Hrvatsku u cjelini. Dok je u Blagajnici matično zagrebačko stanovništvo bilo predstavljeno simpatičnim likovima koji lako izazivaju suosjećanje, tim prije što su izloženi presiji ruralnih Dinaraca, ovdje su isti ti purgeri iliti Zagrepčanci postali jednako primitivni kao njihovi tlačitelji iz prošloga filma, ali i znatno agresivniji od njih. Silvije Degen jamačno bi ustvrdio da su dotepenci osvojili grad i usadili mu svoje vrijednosti, no prije će biti da je u bijelom Zagrebu duh primitivizma obitavao odvajkada, skriven ispod patetično-sentimentalnog ruha tzv. malog Beča. Žrtve primitivnih i nasilnih purgera, među kojima dakako ima i onih koji nisu takvi, ali su zato amoralni tipovi i slabići, ili jednostavno psihički bolesnici izgubljeni u prostoru i vremenu, dvije su djevojke u homoseksualnom odnosu, od kojih je jedna (Nina Violić) muškobanjasta lezbijka, a druga (Olga Pakalović) krhka biseksualka. Ako nekoga ta situacija podsjeti na onu iz nezavisnog američkog oskarovskog hita Dečki nikad ne plaču, treba dodati da su Fine mrtve djevojke izrazito intertekstualno ostvarenje u kojem se mogu prepoznati i motivi Hitchcockova Psiha, Papićevih Lisica, de la Iglesijinih Susjeda, Tadićeva Ritma zločina i njegova, kao i Golikova, zagrebačkog opusa u cjelini, motiv Lynckova demonskog neznanca (koji kod Matanića naposljetku dobiva prizemljeno tumačenje), motiv Almodovarovih krivonosih likova i još štošta. Tu negdje, međutim, nastupaju i neporecivi problemi Matanićeva filma".