GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Obitelj koja živi na farmi izvan grada svjedoči padu neobične materije s neba, za koju pomisle da je meteorit. Ubrzo se nakon pada ispostavi kako će ta tvar izazvati užasavajuće i smrtonosne promjene...



Kozmički horor Color Out of Space djelo je redatelja Richarda Stanleya (Hardware, Dust Devil, The Island of Dr. Moreau), a napravljen je prema noveli legendarnog H.P. Lovecrafta istog naziva. Producirali su ga likovi koji stoje iza filma Mandy, u kojem također Nicolas Cage ima glavnu ulogu. Također, ovo nije prva adaptacija spomenutog romana - imali smo priliku sličnu premisu vidjeti i u filmovima The Curse iz 1987. i Die, Monster, Die! iz 1965. godine. Kada sam vidio da se najavljuje lagano ovaj film i kada sam primijetio da involvirani likovi stoje iza Mandy, a da je tu i guilty pleasure glumac Nicolas Cage, odmah sam znao kako ćemo početkom 2020. dobiti novu poslasticu, no poslasticu u vidu obožavatelja navedenog filma, Lovecrafta, Cagea, no i redateljevog prethodnog rada. Moram napomenuti kako redatelj Stanley radi prilično bizarne, tripoidne i nerijetko nerazumljive filmove, a kada se sve spoji s producentima filma Mandy, moglo se pretpostaviti kako će ovdje biti riječ o filmu s posebnim bojama (konkretno ljubičastom), na koju se zapravo i naslanja Lovecraftov roman, a i što možete vidjeti po ponuđenim screenshotovima iz filma. Daklem, odmah ću zaključiti i reći vam kako Color Out of Space uopće nije za svakoga i većina bi se mogla razočarati, no ekipica koja kuži i voli pravi kozmički horor po uzoru na Lovecraftova čudovišta, nemani i bizarnosti, ali i posebnu atmosferu obgrljenu splatter scenama, film će vas itekako zadovoljiti.



Jedna od najpopularnijih Lovecraftovih priča započinje s prilično bizarnim startom te već na početku vidite kako ovo neće biti nešto uobičajeno ili klasično što se tiče modernih hororaca. Kao što je već spomenuto, ima tu pretendencija na Mandy, jer sve starta u izolacijskoj velikoj kući gdje pater familias Cage u sklopu svoje obitelji sve idilično promatra, dok ne krenu sranja. Nakon što se malo upoznamo s likovima, četveročlanom obitelji, pada meteor - tu kreće sve moguće loše i film ode u totalno drugačijem smjeru. Film je jako zabavan - prepun biziranih, pa i spooky scena, pun splattera, gorea, morbidnosti. Pravi primjer kozmičkog horora koji malo i vuče na priču iz Creepshowa s meteorom koji pada na imanje i potpuno mijenja čovjekovu svijest i fizički oblik Isto tako vuče malo i na Into the Void, vrlo dobar kozmički film iz 2016. godine. Weird shit se događa praktički cijelo vrijeme i tako sve do kraja, obitelj u deluziji primjećuje stravične događaje oko sebe i nekako ih se kao pod određenim teškim opijatom ne uspijeva riješiti ili pronaći neko rješenje. Tripoidnost se naglašava s koloritetima ljubičaste i ružičaste boje i neobičnim, ali solidno napravljenim efektima koji stvaraju neobične kreature i, vjerojatno zbog budžeta, slabije prikazano nego što bi se očekivalo u nekom hororcu '80-ih. Ovo je jedan jako dobar mix B-filmova i modernog stremljenja horora, mix 80-ih i 90-ih. No, zbog tog miksa nerijetko se zna dogoditi predvidljivost, nekoliko glupastih trenutaka i povremeno preglumljavanje ili podglumljavanje.



S mnoštvom referenci na druge filmove i druga Lovecraftova djela te super atmosferom i vidno velikom zaljubljenosti u djelo H.P. Lovecrafta od strane redatelja, Color Out of Space meni je zadovoljio veliku većinu kriterija koje sam od njega očekivao. Naravno da se moglo dosta stvari još bolje odraditi, no gledamo li na sve navedene aspekte, slobodno mogu reći kako je riječ o vrlo dobrom horor uratku, no koji apsolutno nije za svakoga.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Djevojka Oshare radovala se provođenju ljeta sa svojim ocem, no nakon što sazna da bi ga provodila i s njegovom novom djevojkom, odluči sa svojim školskim prijateljicama posjetiti ujnu u nekoj šumskoj zabiti. Po dolasku tamo otkrivaju kako je kuća u kojoj ujna živi (ili joj je barem tamo duša) ukleta...



Ovaj teško opisiv film djelo je Nobuhiko Ôbayashija, japanskog redatelja nerijetko eksperimentalnog filma, producenta i urednika televizijskih reklama kojemu je ova komedija horor daleko najpoznatije djelo. Sačinjen od 95% amaterskih glumica i glumaca, House je film koji je nekoliko godina stajao u ladici kao nedovršen scenarij, jer ga nitko nije htio snimati, sve dok studio Toho nije dopustio da to Nobuhiko odradi. Sama radnja filma naizgled je ultra jednostavna i lako opisiva, međutim valja razlučiti kako ni sam, ni frend s kojim sam gledao nismo uspjeli razlučiti o čemu je tu točno riječ, odnosno zašto se stvari odvijaju kako se odvijaju i zašto je film snimljen na način na koji je snimljen. Ovo je definitivno najjači japanski trash kojeg sam dosad gledao, a definitivno predstavlja jedan od najjačih trasheva u svijetu. Iako je po izlasku nailazio na negativne kritike, jednom kada se prebacio na svjetsko, odnosno primarno američko tržište, film je postao kultan i nerijetko komentiran. Iako je ovdje bazično riječ o komediji, crnom humoru i grotesknim, ali smiješnim scenama, morao sam napisati nekoliko riječi o njemu budući da njegova istinska pozadina, a i ono što vidimo ustvari pripada žanru horora. Nisam znao u što se upuštam(o), ali krajnji rezultat je bio jeben - House je prokleto zabavan i nevjerojatan film.



Da kratko sumiram prošlu rečenicu - House nimalo nije bezbojan ili beznačajan film bez simbolike kada je u pitanju radnja - redatelj se radnjom i stilom snimanja obrecnuo na Hiroshimu i Nagasaki, događaje iz 2. svjetskog rata, gdje mu je tijekom bombardiranja poginuo velik broj školskih prijatelja. Podijeljen je na dva dijela, gdje u prvom gledamo naizgled blesasti film pun pozitive, no već od početka primjećujemo neobične događaje i sekvence, a u drugom vidimo totalni raspad jednom kada djevojke dođu do ujne i u misterioznu kuću - spoj bizarnog, morbidnog, namjernog, slučajnog, devastirajućeg, kaotičnog, urnebesnog, nebuloznog, iznimno atipičnog...nešto što ste vrlo rijetko ili možda nikada imali prilike za vidjeti. Ne mogu odvojiti pojedince sekvence jer je jako teško ukratko analizirati ovaj uradak, a jako je teško izdvojiti i pojedine scene jer je velika većina njih apsolutni kuršlus. Film je jako posebno snimljen, što mu daje određenu čar i potpunu raritetnost za razdoblje u kojem je rađen, sedamdesete u japanskoj kinematografiji općenito. Događaju se namjerne greške i nebuloze, a u nedostatku financija, najlakše vam je kroz trash film prikriti stvarne manjkavosti i problematike koje imate pri realizaciji filma. Nakon prvih 10-15 minuta, film postaje urnebesan u svakom pogledu, doslovno kao da ste otišli na wc, netko vam je stavio nešto u piće i da ste ga ispili te nastavili gledati film u potpuno neočekivanom ozračju. Svake minute se nešto događa te mi nisu jasni komentari koji govore kako je film monoton ili dosadan. Čak štoviše - kroz toliko zgražanja/čuđenja/smijanja/wtf momenata može vam se učiniti da naprosto previše toga ima, pa se može stvoriti dojam kako je film jedan veliki pucanj u prazno, kao Evil Dead 2 na asteroidima.



Hausu/House mi je toliko drago da sam konačno pogledao, nisam se prije toga educirao o filmu niti sam gledao trailer, ono što mi je presudno kod ovakvih filmova, jer upravo mi zbog toga nikada ne mogu spoilati ni zericu onoga što će me dočekati kad krenem s gledanjem. Riječ je o zabavnom, trashy humorističnom horor uratku prepunom krvavih i gore scena, koje zapravo to i nisu. Preporuka ljubiteljima azijske kinematografije i ljubiteljima istinskog trasha, imat ćete priliku gledati jednog od začetnika te vrste filmova.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Arkin nastavlja svoju bitku sa serijskim ubojicom poznatim kao "The Collector", no ovoga puta prisilno se nađe u situaciji gdje mora spašavati mladu djevojku uz pomoć mafijaša, koja se nalazi u ubojičinom sjedištu punom zamki...



Prateći uspjeh prvog dijela, redatelj Marcus Dunstan odlučio je nastaviti priču o nepoznatom serijskom ubojici koji svoje žrtve ubija uz pomoć smrtonosnih zamki, a žrtvu koju odabere kao posebnu stavi u kutiju i pošalje do sljedeće potencijalne žrtve. Da ne pričamo previše o prošlom nastavku, reći ću samo kako mi je nakon drugog gledanja prošao prilično ok, dinamično, no s mnoštvom nelogičnih rješenja. The Collection je direktni nastavak koji s istim glumcima i praktički istim premisama pokušava posložiti neku smislenu radnju u nešto više od sat i 10 minuta trajanja. Odmah ću reći kako je nategnut od samog starta pa sve do kraja - riječ je o, po mom mišljenju, vrlo prozirnom, nedosljednom i nekvalitetnom horor uratku kojega bih najrađe volio što prije zaboraviti. Nisam siguran zašto mi se stvorila tolika averzija tijekom gledanja, znam da nije do trenutnog raspoloženja, no opet ne mogu dokučiti baš kako je čak i većini gledatelja ovaj nastavak bio dobar horor ili barem dostojan nasljednik prvog dijela. Smatram da The Collection može eventualno zadovoljiti isključivo samo fanove prve instalacije.



Od početka se vidi da će ovo biti još jedan akcijski horor flick, koji se još više osvrće na dinamičnost, brzinu, a s njom nažalost dolazi i do komplikacija vezanih za svrhovitost scenarija, što je zapravo najporaznija stvar tijekom cijelog filma - manjak dobre radnje, ili ikakve radnje. Sve se bazira na mindless koljačini, primjer je jedna od prvih scena - Ghost Ship death scene na trajektu je mala beba naspram vrhunaravne inteligencije ovog serijskog ubojice. Još jedan od ogromnih problema - ubojica je napravljen da bude gotovo svemoguć, što ni u kom slučaju ne pomaže ozbiljnosti filma. Iako je ovoga puta radnja smještena na njegovom domaćem terenu - ogromnom napuštenom skladištu neke tvornice - nijedan realan serijski ubojica ne može biti toliko isforsirano nedodirljiv i teško ranjiv. A kad smo već kod interijera i mjesta radnje - puno sam više bio motiviraniji za gledanje sa saznanjem da će se radnja odvijati u kući, negoli u ovom ogromnom kompleksu kojemu ne znate ni glavu ni rep i na temelju kojeg možete napraviti što hoćete, a onda napravite sve suprotno nečem suvislom ili kvalitetnom. Mindless zamke, ubojstva, krvave scene, sve je nekako forsirano, pretjerano, previše. Moram navesti i nekoliko prednosti filma, zbog kojih nije totalni šrot - svakako pojava Josha Stewarta, odličnog glumca koji zapravo i nosi serijal, a prednost su i akcija i dinamika te posljednjih 20-ak minuta filma.



Razočaran sam drugim dijelom priče, iskreno se nadam da treća instalacija koja je najavljena 2020. godine neće posezati za uhodanim materijalom i da je redatelj nešto naučio s razmakom od gotovo osam godina. Prvi dio je bio ok, drugi je totalno podbacio i spustio mi cjelokupan dojam o Collector ubojici. Preskočiti.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Očajan u namjeri da vrati bivšoj ženi sve dugove, nekadašnji zatvorenik Arkin planira opljačkati kuću njegovog novog poslodavca, nesvjestan činjenice da je u kući već drugi provalnik, no s daleko krvavijim i ubojitijim namjerama...



Već je prošlo dugo godina otkako sam prvi put gledao The Collector, dinamični home invasion horor Marcusa Dunstana, koji je isto tako zaslužan i za nastavak 2012. te treći u najavi koji treba izaći 2020. godine. Drugi dio nikada nisam pogledao, vjerojatno iz razloga što nisam prvi put kad sam gledao bio pretjerano oduševljen ovim filmom, no zato sam si odlučio osvježiti pamćenje i skoro 10 godina poslije ponovno ovom uratku dati priliku. Collector je prvotno bio zamišljen kao prequel mega-popularnom Sawu (za kojeg su Dunstan i Patrick Melton pisali radnju, odnosno njegove neke nastavke), no od toga ipak ništa. Na kraju se radnja iskristalizirala u jednom ponešto sličnom, no nikako ne istom pravcu. The Collector je jedan od dinamičnijih horor filmova koje sam gledao, pa čak i ovog stoljeća. Neprestano je nabijen dinamikom, koju ne bih nužno nazvao akcijom, već te cijelo vrijeme nekako drži u tiltu i grču što će se naredno događati - Collector je ustvari naziv za serijskog ubojicu koji svoje žrtve voli ''zajebavati'' postavljanjem ubojitih zamki po mjestu gdje se žrtva nalazi te ih postupno mučiti, a ona žrtva za koju se odluči da će preživjeti, stavi u ogromnu kutiju i pošalje je sljedećoj žrtvi na adresu...bolestan koncept killera te sablasno dobra ideja. Je li ona i realizirana kako spada i doliči? Pa mogu se složiti da u solidnom postotku jest.



Dakle, ostat ćemo još neko vrijeme na killeru, zbog njegove zanimljivosti: tih, napadan, brz, strašno spretan, a po zanimanju koliko smo iščitali i entomolog (bavi se kukcima i insektima te njihovim instinktima preživljavanja). U kući u kojoj se radnja odvija prvo se predstavlja kao deratizator o kojemu vrlo slabo znamo, a zatim ga gledamo pod maskom ostatak filma - iako maska nije inventivna niti nešto posebno odrađena, stvara određenu jezu i napetost. Dakle, što se tiče glavnog antagoniste, od sadizma, do nemilosrđa - potpuno crazy lik. Nadalje, valja pohvaliti interesantne zamke - vidi se da je ovo zapravo jedan pokušaj hvatanja za vlak Saw serijala, no iako naravno nije u tom omjeru uspio, postigao je intrigu s postavljanjem raznoraznih smrtonosnih zamki. Druga stvar koju moram naglasiti je da film ima odličan soundtrack te zvučne efekte, iako mi se nije previše svidio način snimanja tj. pokreti kamerom. Film je prilično napet kako sam već rekao, a najviše mi se sviđa prvih 45 minuta, što je dobro koliko je i loše - očekujete da će ishod biti na nivou, no osobno mi se mišljenje spuštalo kako je film išao prema samom kraju, a tu su po meni najviše kumovali uskost prostora koja se nije najbolje iskoristila te pretjeranost torture-porn dijelova. Ono što se mora navesti kao otegotna okolnost filma svakako je uzak prostor - da je ne znam koliko velika kuća, ne možete se toliko mimoilaziti po kući međusobno, a da tijekom mimoilaženja s ubojicom nastaju nove zamke te se stalno negdje drugdje pojavljuju. Film je s tog aspekta isforsiran, nerealan i prilično nategnut. Torture porn i scene mučenja te kasapljenja i krvavosti - pretjerano, nepotrebno u tolikoj količini te iako nije ni do koljena pravim TP filmovima, ovdje se neke stvari pretjerano naglašavaju, a po meni je veći fokus i težište trebalo biti na napetosti i atmosferi home-invasiona, negoli na tome, nešto slično kao i s novijim filmom "Don't Breathe". Još valja za spomenuti odličnu glumu svih pojedinaca filma, pogotovo pohvale idu glavnom glumcu, Joshu Stewartu.



Odlučio sam 2020. godinu započeti s nekim filmom koji je prilično popularan, a čiji osvrt nisam još napisao na blogu, a taman mi je i odlično poslužilo, pošto se najavio treći nastavak ove godine, a i drugi tek dolazi na red za gledanje. The Collector je dinamičan, zabavan i napet film s odličnim killerom, no nedostaje mu logike, a o viškovima da ne govorimo. Tko voli Saw, torture-porn, zamke, spletke, dinamiku - bacite oko svakako, ne mogu tvrditi da ovaj horor nije vrijedan barem jednog gledanja.