GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Šesti put Freddy se vraća kako bi ušao u noćne more, no ovoga bi ga puta njemu bliska osoba mogla zauvijek protjerati u pakao...



Šesti dio drugačijeg naziva nego prethodnici, u kojem se odmah "spoila" rasplet filma: ovo je i službeno trebao biti kraj Freddyja Kruegera, barem je tako bilo planirano. No, Wes Craven, redatelj i kreator originalnog filma, odlučio ga je posljednji put oživjeti u New Nightmare 1994. godine, sedmom dijelu, no koji kanonski odudara od cjelokupne prethodne priče. Freddy's Dead djelo je redateljice Rachel Talalay, poznatoj uglavnom po radu na poznatim serijama, a priča nastavlja radnju na peti dio. Prizvuk komedije se, kao i u četvrtom i petom dijelu, osjeti od početka, no ovdje poprima tolike oblike da je uspio u potpunosti zasjeniti onaj štih koji je serijal do tada njegovao. Dok su četvrti i peti dio uspješno balansirali takve segmente, šesti dio nesmotreno je uplivao u more rijetko dojmljivog humora i blesavo-dosadnjikave naracije. S razlogom se ni kritika ni publika nisu "slagali" s ovim filmom, unatoč tome što je film kao i prethodni odlično zaradio na kino blagajnama. Definitivno mi šesti dio pada na posljednje mjesto što se NOES kvalitete tiče, no takve su se stvari mogle i očekivati, u nekakvom nedostatku boljih ideja. No, nije opet sve tako crno ni ultra loše - ipak je tu Freddy aka Robert Englund koji svojom pojavom barem malo osvijetli dojam, a ima i nekih zabavnih scena koje se, naravno, najviše tiču onih scena u pojedinačnim snovima.



Uvod dobro starta, vidimo ovdje san u avionu i Freddyja kako pored njega leti na metli, zatim kako vozi bus, uglavnom interesantno realizirano, s jednako dobrim efektima kao u petom dijelu, pa čak ni humor na početku nije nužno smetao, sve dok nije postao kontinuiran. U ovom nastavku kronično nedostaje zanimljivih snova, ne zanimljivih, već bilo kakvih, da barem na trenutak izvuku nakon uvoda nastalu monotoniju. Imamo tu san s gluhim likom koji je vrlo dobar, gdje je lik u igri poput Super Marija...i dalje se na kreativnosti u tim segmentima nije izgubilo, no da se moglo više poraditi na frekventnosti snova, uvjeren sam da bi dobili bolji dojam. Freddy je, osim što je uvijek rado viđen, postao ranjiviji nego prije, još humorističniji te je nekako baš kao lik bio zreo za mirovinu, što i nije baš previše odgovaralo Wesu Cravenu, način u kojem je smjeru otišao Freddyjev lik, dok je u njegovoj zamisli on bio puno jeziviji, ozbiljniji i agresivniji. Bezveznjikavost se osjeti kroz ostatak filma, neki dijelovi su čak i uspavljujući koliko su neinteresantni i koliko nisu uspjeli u svom naumu, barem da animiraju. U svakom slučaju, nemam puno što o šestom dijelu pisati budući da je sama njegova premisa mlaka i stvorena tako šeprtljavo, samo da se zaradi još pokoji dolar, pohvaljujem u svakom slučaju efekte i nekolicinu snova, no sve je ostalo dosadno, u većini vremena zamorno i teško gledljivo, s obzirom kakvu je oscilaciju napravio samo nakon prethodnika, koji je ako ništa drugo bio solidan i zabavan.



Radujem se ponovnom gledanju sedmog, završnog dijela, koji će se u potpunosti odmaknuti od ovog kanona i prikazati Freddyja onakvog kakvog ga više cijenim - puno opasnijeg nego što je sada. Šesti dio je najgori dio serijala, unatoč povremenim pozitivnim segmentima.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Doktor, njegova žena i dvoje male djece sele se iz Bostona u ruralni dio Mainea, gdje se neobične stvari ubrzo počnu događati nakon što otkriju da se na njihovom posjedu dublje u šumi nalazi staro groblje životinja...



Evo nam nakon 30 godina remake/reboot/whatever Kingovog Pet Semataryja, odnosno filma zasnovanog na istoimenoj priči o groblju životinja, povratku najmilijih i istovremenom prokletstvu. Obitelj od četvoro useljava se u kuću u kojoj naizgled problemi ne mogu postojati, upoznavaju starog susjeda, a okolina im otkriva jedno misteriozno groblje koje samo po sebi odaje jezivu pozadinu i izgled. Nakon što im mačka pogine, nevolje kreću kada ju pokušaju oživjeti, jer prema legendi ispričanoj od strane susjeda, ako pokopate životinju (ili neko drugo biće) na posebnom mjestu groblja, ta životinja će vam se vratiti, iako nikada neće biti ista kao prije. Normalno, kako je čovjek u svojoj tuzi i tjeskobi zbog gubitka voljan svašta učiniti, logično je da će sve krenuti u krivom smjeru i da neće sve stati samo na životinjama. Film su napravila dva redatelja - Kevin Kolsch i Dennis Widmyer (obojica zaslužni za Starry Eyes, segment u omnibusu Holidays), a ono što valja primijetiti je da je film svojom tematikom i atmosferom bitno mračniji i turobniji od originalne ekranizacije. Isto tako, trudili su se modernizirati radnju pa su je, sukladno modernim industrijskim uvjetima, u potpunosti izdramatizirali i stvorili su neku depresivnu atmosferu s dugim scenama tuge, pokajanja i tegobe, što i nije tako prezentirano bilo u filmu iz 1989., makar moram priznati da nisam pročitao knjigu pa ne mogu tvrditi koja je radnja autentičnije prenijela događaje iz nje. Što mislim o filmu u globalu? Mogu reći da sam imao puno niža očekivanja i da sam relativno, ali samo relativno, zadovoljan viđenim.



Dobra atmosfera ključan je trenutak cijelog filma te se neprestano provlači kroz njegovu dinamiku, vizualno je film vrlo dojmljiv te je popraćen dobrim pozadinskim zvukovima, a scene i dijelovi priče kojima možemo svjedočiti nisu samo nužno povezane sa životinjama, čak štoviše, za razliku od originala, ovdje je napravljen veći odmak od fokusa na životinje i tu se, barem kod mene, stvorio problem kod inicijalne ideje filma. No, da vam ne spoilam odviše, iako oba filma imaju istu premisu, oslanjanja na pojedine scene i njihovu dužinu različito su percipirani i realizirani. Ono što je klasično kod modernih rebootova remakeova i horora općenito jest to da se puno više od starijih filmova oslanjaju na jump scareove i neke klasične scare scene, koje su ovdje u nekim trenutcima bile prezentirane u previše navrata, jednostavno mi za Kingovu ekranizaciju nije potrebno toliko treskavica, dobro znamo koje su osnovne snage Kingovih djela i da se taj psihološki element kod njegovih likova uvijek mora staviti na prvo mjesto. Ono što moram pohvaliti svakako je odlična gluma svakog pojedinačno, od Jasona Clarkea kao doktora Louisa, do malene Jeté Laurence, koja je fantastično iznijela "obje" svoje uloge. Također, film sadrži nekoliko dojmljivih scena na koje nismo baš navikli da ih vidimo, no s druge strane, neke nelogičnosti koje možemo vidjeti ne možemo čak ni okrivljavati jer su sve sazdane u originalnoj priči, primjerice, vidite da je groblje užasno sablasno, čujete svakojake zvukove i da netko nešto govori, priviđaju vam se mrtvi, no vi svejedno ovdje odlučite zakopati mačku, nadajući se ne znam čemu. Kraj je također pomalo razvodnio cijelu premisu, no ne mogu se požaliti na krajnji efekt i dojam.



Za razliku od nekih remakeova koji su nam stvorili stereotip kako će rijetko koji naredni valjati, Pet Sematary ispunio je moja niska očekivanja te mi malo podigao letvicu. Unatoč nekim nelogičnostima, lošim potezima i povećoj količini jump scena, film odiše dobrom atmosferom i vizualno je vrlo dobro napravljen. Ljubitelji Kinga, dajte mu šansu.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Šezdesetih godina u New Jerseyu, djevojčica je optužena za ubojstvo vlastite sestre u crkvu tijekom njene prve pričesti, no i nakon toga slijede nasilni napadi nožem koji će početi upućivati na razne druge stvari...



Alice, Sweet Alice oliti Communion (a mislim da čak ima još jedno ime), psihološki je slasher kojega sam godinama preskakivao, em se nisu mogli naći dobri torenti, em sam uspio u nekoliko navrata na njega i zaboraviti. Međutim, tematika filma, nekoliko fotki što sam vidio, plakat, njegova premisa, sve je upućivalo na to da će mi se film na nekoliko razina svidjeti i da će mi biti zanimljiv za baciti oko. Dakle, riječ je o filmu koji svoje paralele može vući iz nekoliko filmova šezdesetih i sedamdesetih, prvenstveno mislim na Don't Look Now (1973.) i na neke od kasnijih Hitchcockovih radova, no osjeti se taj uznemirujući, atmosferični dašak sedamdesetih godina u svakom segmentu ovog filma, iako mu je radnja smještena desetak i više godina prije. Vjerski motivi provlače se kroz cijeli film, budući da je, logično, poveznica na nemile događaje upravo pričest, a redatelj Alfred Sole na svojstveni je način upakirao elemente slashera, psihološkog horora, drame i trilera, dok su ga za glumačkim kadrom pratili Linda Miller, fantastična Paula E. Sheppard kao 12-godišnja Alice (iako je tijekom snimanja imala 19 godina) te debitantski nastup Brooke Shields. Film je u tadašnje vrijeme bio prilično kontroverzan, zato što se na subverzivan način mogao protumačiti kao otvorena kritika katolicizmu i kršćanstvu u sferama suzbijanja grjehova pojedinca i kažnjavanju istih, a iako je čak neko vrijeme bio i zabranjivan, upravo je zbog toga stekao kultan status među fanovima, iako film uopće nije dobio kredita i prepoznatljivosti onoliko koliko zaslužuje.



Sve počinje u naizgled mirnoj kršćanskoj obitelji, gdje se odmah nakon 10-ak minuta filma kreću događati nevolje i ubojstvo djevojčice. Iako je očigledno da je Alice ta koja je okončala život svojoj sestri, stvari će se kasnije ipak pokazati nešto drugačijima. Da vam naravno ne otkrivam pojedinosti, reći ću vam kako neke twistove tijekom filma bome nisam očekivao, a nisam ih ni mogao predvidjeti, što mi je veliki plus kojem pridodajem misterioznost cjelokupnoj priči. Nadalje, jezivost koja se krije u gotovo svakom segmentu radnje, scena, kadrove i glazbe prilično je dobro utanačena i spremna je blago uznemiriti vas kako film odmiče, govorim blago zato što je ipak riječ o sedamdesetima, no da smo svi gledali film u to vrijeme vjerujem kako bismo još intenzivnije doživjeli poneke scene i motive. Zakulisne igre, creepy likovi, klaustrofobičnost koja se povremeno javlja, elementi su koji vas proganjaju kroz čitav film te mi ni u jednom trenutku nije bio naporan ili dosadan. Doduše, moram mu zamjeriti nekoliko nelogičnosti, rupa i prebrzo objašnjenih situacija koje na neki način narušavaju visoko podignutu letvicu nakon što smo pogledali prvih pola sata filma. Također, neke scene loše su kadrirane i snimljene. Mimo toga, ne mogu mu stvarno naći neku veću zamjerku, osim također pomalo pompoznog kraja.



Alice, Sweet Alice vrlo je dobar predstavnik žanra iz toga razdoblja, baš onakav kakav treba biti - nekonvencionalan, uznemirujuć, teško probavljiv i u neku ruku blago šokantan. Preporučujem svim ljubiteljima filmova sedamdesetih, dobar je kao i Don't Look Now i njima slični uratci.