GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Pet antologijskih priča isprepliću se na američkim pustinjskim cestama, gdje se susrećemo s osobama koje proganjaju paranormalne stvari koje su ih ili napale...ili su ih sami izazvali.



Jedan novi horor 'omnibus', koji to ustvari i nije, jerbo se podosta isprepliću radnje odmah nakon što jedna završi, no to je upravo ono što je zanimljivo u modernijim antologijskim hororima, gdje se možemo prisjetiti nedavnog božićnog 'A Christmas Horror Story'. Američke ceste kroz pustinjska predjela poslužile su kao inspiracija za uistinu brojne filmove svakojakih žanrova, gotovo da bi se mogao naći i novi žanr pod nazivom road movies, osim sličnih top lista takvih filmova. Da se vratimo filmu: četvorica redatelja okupilo se kako bi napravilo zajednički scenarij s individualnim elementima svakog kreatora: film počinje s dvojicom (po izgledu) provalnika koji u autu bježe od lebdećih kostura, no od kojih nikako ne mogu pobjeći te se nastoje suočiti s njima. Nakon toga, radnja se prebacuje na girl-bend kojemu se na putu pokvari auto te upadaju u auto dvoje prikrivenih fundamentalista s mračnim tajnama, treća priča nadovezuje se odmah na drugu, gdje vidimo samotnog vozača koji nakon razgovora sa ženom putem mobitela doživi prometnu gdje mora spašavati žrtvu u napuštenoj bolnici, a četvrta priča vrzma se oko tipa koji pokušava spasiti sestru od demona, da bi se posljednja priča bavila nekakvim zatvaranjem cijele priče. Ovo je jako ukratko pojašnjen sadržaj radnje, kojega ću pokušati malo raščlaniti u nastavku. Kako sam doživio ovaj film? Mogu reći čak dosta pozitivno. Pogledao sam ga prije nekih tjedan i pol dana i tek sada pišem recenziju te mi još uvijek film nekako ostaje u simpatičnom sjećanju, budući da sam ga i tijekom gledanja doživljavao kao solidan prikaz horora, akcije, drame i fantasy elemenata. Plus što mi se sviđa što je kao i u obliku recimo Final Destinationa - sve na kraju povezano, no ovo je već dovoljan spoiler, neću otkrivati kako i na koji način.



Neočekivane scene u filmu i sva ta mistika zabavne su prirode, film vam ne pretpostavlja što će se dogoditi kasnije i to stvara neku neizvjesnost, no nažalost, ne i neku napetost. Postoje raznorazni segmenti, no da sad ne raščlanjujem kao u svakom omnibusu na blogu, pojasnit ćemo to kroz opsežnije rečenice: prva priča dakle direktno uvodi u fantasy elemente filma koje ja veoma poštujem, budući da kreativizam oko novih stvorenja uvijek volim vidjeti. 10-ak minuta trajanja prve priče uvodi nas u drugu, koja opet progovara o nekoj "kultaškoj" tematici prožetoj nenormalnim ljudima i kolektivnim ludilom manje zajednice. Treća štorija pak je najkrvavija od svih, gledamo prilično uvjerljivu "operaciju" i reanimaciju unesrećene djevojke u napuštenoj bolnici te ovaj segment posjeduje dosta body horror elemenata, gdje krv šprica na sve strane, iako je u principu riječ samo o pukoj anatomiji, naravno, u pomalo pretjerujućem obliku. Nadalje, imamo demone u četvrtom segmentu nimalo zahtjevnog oblika, ali sa solidnom šminkom i efektima, dok se u posljednoj priči sve bazira na breaking and enteringu maskiranih ljudi. Kroz cijeli film tematika se bavi ispitivanjem sudbine, odnosno govori o tome kakvi smo ljudi tijekom života, gdje me se dojmio taj svjetovni dio priče, a radio speaker nam tijekom cijelog filma govori o putu prema pokajanju, o grešnicima i grijehovima prošlosti, ne na neki propovijedački, već na suptilan i miran način. S obzirom da su priče relativno kratkog trajanja, film je dosta dinamičan i neće vam biti dosadan. No, unatoč svemu, film nekako nema svoj karakter. Kao da mu nedostaje breaking point ili ta neka uspješnije napravljena atmosfera gdje se ne vidi da je sve sklepano samo eto da bude spojeno, gdje se u prijelazima s nekih segmenata to dobrano može vidjeti.



Southbound je solidan film s dobrom radnjom, zanimljivim personama, dobrim efektima, ali s manjkom atmosfere i duha. Mogao bi veoma dobro proći kod ljubitelja hororaca, a opet, ti isti bi ga mogli osuditi za mnogo stvari. Uistinu je na vama i stvar je osobnih preferencija.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon stravičnih događaja iz prethodnog dijela, Regan, sada starija i izliječena, ali još uvijek pod liječničkom prismotrom, govori kako se ne sjeća ničega što se dogodilo te kobne noći, no ustvari, sjećanja su joj potisnuta te joj doktori pokušavaju hipnozom rasvijetliti događaje, budući da je svećenik Lamont dobio zadatak od Crkve da istraži ubojstvo svećenika Merrina, koji je uz svećenika Karrasa istjerivao demona Pazuzua putem egzorcizma...




Drugi dio ultra popularnog filma Exorcist izašao je četiri godine poslije, s istom glumačkom postavom (Linda Blair kao Regan, Max von Sydow kao svećenik Merrin), a otprilike, i s istim očekivanjima i nadanjima cijele filmske postave, u smislu da će Heretic uspjeti dostići kvalitetu i popularnost originala. No, kako to često i biva, a ovdje je još drastičnije uprimjereno, Exorcist II je, meni kao i mnogima drugima, potpuni flop i užas od filma. Nadao sam se nekako da će mi sve glasine, kritike i mišljenja gledatelja možda krivo predočiti slabost ovog nastavka, pa čak i neke izjave poput one Martina Scorsesea koji kaže kako je ovo čak i bolji dio u nekoj sferi od jedinice, s čime se, koliko god se trudio pronaći bazu toga, nikako ne mogu složiti. Linda Blair je starija Regan, potpuno normalno funkcionira nakon svega i pomoću sinkronizatora, nove vrste hipnoze koja spaja moždane valove dviju osoba, nastoji se privesti kraju obitavanje demona Pazuzua iz svijeta ljudi. Dok je prvi dio živio u strahu i napetosti, to se ovdje u potpunosti, znači u potpunosti izgubilo, oslabio je strah oko originala i ta neka neizvjesnost i općenito, iščekivanje razvoja događaja upravo zato što je egzorcizam prisutan u realnom svijetu, zbog raznoraznih razloga. Stoga, dvojka nimalo ne priliči originalu, a mislim da se barem u nekoliko segmenata trebao ugledati na njega kako bi imalo podigao svoj poražavajuć rejting. Legendarni Enio Morricone, Oskarom okrunjen tek ove godine, napravio je glazbu za ovaj film, koja odiše prikladnim plemenskim i liturgijskim melodijama i harmama, što je jedan od rijetkih pogođenih elemenata. Ne bih se baš toliko složio oko ocjene na imdb-u, malo bih je čak i povisio, no raspon koji se uspio dogoditi između nagrađivanog i odličnog prvog dijela i ovog kvazi nastavka je astronomski.



Film čak i griješi u kontinuitetu, po pitanju slaganja s radnjom prethodnika, naime, Crkva u ovom dijelu niti na jedan način ne odobrava egzorcizam, dok su u prvom dijelu dali potvrdu i podršku ocu Merrinu, dalje, nelogičnosti leže i u tome da se Crkva odlučila modernizirati pa žele na bilo koji način izuzeti postojanost Sotone, a oca Merrina ne žele pretjerano spominjati, dok ga Lamont (Richard Burton, glavni svećenik ovdje), nastoji učiniti svetim. Film ne sadrži niti jednu strašnu scenu, zanimljiva je činjenica kako su uspjeli razvodniti direktni prvi nastavak nakon jednog od najstrašnijih horora svih vremena. U prilog mu nimalo ne ide ni to što je jako, jako usporen i u svoj toj usporenosti, još je i loše i neinteresantno odrađen. Užasno je nepamtljiv, evo, nakon dva tjedna pišem recenziju i na svu sreću, pisao sam si natuknice na papir budući da nikako ne bih mogao popamtiti što se tu događalo. Ta zavidna monotonija koju film posjeduje uništila je bilo kakav predznak da će se film, kako ide prema glavnini i kraju, uspjeti oporaviti. Čak mi nije ni jasno kako su s prilično solidnim budžetom (oko 14 milijuna dolara) uspjeli napraviti blesave i prilično loše efekte, koji se manifestiraju kad god se pojave razne bube i skakavci u rojevima, koji predstavljaju demona Pazuzua u drugom fizičkom obliku. Kako ne bi bilo da samo gunđam oko ovog filma, valja se spomenuti kako su zvukovi u mnogo trenutaka odlično pogođeni i, osim dobre Morriconeove glzbe, nekoliko se solidnih scena našlo na kraju filma, koji barem na trenutak uspiju pokriti sve što se zasralo prva dva sata radnje, no i dalje, nažalost, bezuspješno. Dobri kadrovi i zvukovi, ali nažalost loši efekti i isprazni dijalozi ne mogu pomoći da ne dođem u napast premotavati ovaj film velikom brzinom.



Doživio sam potpuno razočaranje, no drago mi je što sam ga pogledao kako bih si uklonio bilo kakve predrasude i očekivanja i konačno stavio ovaj, iako loš, prilično poznat film u spisak pogledanih naslova. Linda Blair je bila potencijalno big movie star, dok joj se nije dogodio ovaj projekt, kada je počela snimati loše eksploatacijske filmove, sve do Excalibura 1981. godine. Nikad nemojte pogledati ovaj film, ni E od egzorcizma.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon što su u tragičnoj nesreći na svome imanju izgubili kćer, bračni par Laura i John Baxter odlaze privremeno živjeti u Veneciju kako bi nastavili sa životima, i na poslovnoj i privatnoj razini. Laura u Veneciji slučajnim susretom upoznaje dvije stare žene, od kojih je jedna vidovnjakinja, koja joj najavljuje kako može čuti i vidjeti njezinu kćer, no kako kćer ne donosi baš lijepe vijesti za njihovu budućnost...



Dobitnik BAFTA-e za najbolju fotografiju, Don't Look Now psihološki je horor film koji je sedamdesetih zračio nekom posebnom atmosferom. Uznemirujućom, rekli bismo, budući da sam dosta spojnica uspio nalaziti s nekim filmovima iz toga razdoblja, kao i iz šezdesetih godina, a koji direktno mogu upućivati na postepeno razvijanje paranoje i napetosti, iako se u principu ništa konkretno ne dogodi ili ne prikaže. Isto tako, ovaj film teško može proći kod nadobudne mlađe populacije gledatelja horor filmova, jer eto, nema se dovoljno strpljenja za starije filmove i za kontekst vremena u kojem su ti filmovi napravili, a dodatan otklon od "modernijeg" gledatelja stvara i činjenica da je film, osim polake naravi, prilično umjetnički nastrojen, sa raznim detaljima i načinima snimanja koji podsjećaju na neke talijanske horor filmove tog desetljeća. Njegov umjetnički izraz je naglašen kroz mnoge detalje i povezane kadrove, koji stvaraju jednu smislenu cjelinu, iako se ustvari poanta filma otkriva tek na samome kraju, ne daje vam se prilika da shvatite film unaprijed, iako mnoge, mnoge naglašene stvari u detaljima mogu na to upućivati, makar i na daleke staze. Nagrađivan i hvaljen, pa čak i od strane Daphne du Maurier, engleske književnice koja je autorica priče filma, Don't Look Now razvio se u jednog od najvećih predstavnika horora sedamdesetih, s puno više zasluženih momenata nego onih koje to nisu, a možda se dan danas naglašavaju.



Laura i John Baxter, glavni su protagonisti koje utjelovljuju Julie Christie i Donald Sutherland, odličan glumački par koji je korektnom i zahtjevnom glumom predstavio bračni par koji nakon tragedije doživljava razne razdore, nevjerice i otežana iskustva, a svemu tome kumuje ženina naivnost za dušama koje su i dalje među nama. Praznovjerje je jaka stvar, a ovdje se ističe kao temeljni problem karaktera u razvoju događaja, stoga u filmu možemo vidjeti seanse, medije koji komuniciraju s duhovima te poneka prikazanja koja svoj dublji smisao kriju u završnici radnje. Polu-napetost koja se odvija ustvari tijekom glavnine filma stvorila je određenu dozu interesa prema samom filmu, upućuje na razmišljanje i znatiželju koja može tu i tamo biti prekinuta oduženim scenama, ali nekom novom, neočekivanom, naracija ponovno dolazi do željenog izražaja. Također, film nije jednoličan, događaju se često neobične i pomalo šokantne scene, koje očigledno nastoje ubiti moguću postojanost stvaranja monotonije.



Da skratimo - Don't Look Now dostojan je predstavnik žanra, mračna je horor drama s nekoliko odličnih glumaca, zanimljivom radnjom i prepun vrlo dobrih elemenata koji stvaraju lako gledljiv i važan film sedamdesetih.