GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Adam i Clare sele se u izolirano mjesto u Irskoj, u kuću na osami, gdje se kroz nekoliko dana počinju susretati s misterioznim i neugodnim prisutnostima koje vrebaju iza drveća...



Prepričavanje irskih folklornih običaja, kao i onih škotskih i velšanskih uvelike se znaju povezati s ostalim europskim mitologijama, povijestima prepričavanja i karikiranja šumskih, planinskih i morskih legendi. U nemalom broju slučaja sve šumske vile, životinje, patuljci i ostali iz tog svijeta budu prikazani u antagonističkom profilu, pa se tako dobiva i ona "haunting" atmosfera i razna izobličenja lijepih stvorenja u mračne demone. Slučaj sa izoliranim prostorom u dubini šume, gdje se tek u daljini vidi omanji gradić nikako ne služi obitelji koja nešto želi početi iznova na dobro. No, zbog raznoraznih stvari selimo se na mjesta koja nam u tom trenutku pašu, unatoč tome što su mještani standardnim tradicionalnim spikama pokušali upozoriti bračni par da se što prije maknu od te šume, inače će ih "Hallow" progutati i postat će jedni od njih. Ne vjerujući naravno u tu priču, Adam Hitchens odlazi u šumu redovno proučavajući gljive i da prati razvoj neobičnog spoja korova i crne tekućine, koju nosi sa sobom doma. Upravo tu počinju eskalirati događaji i prema legendama, Hollow će uzeti novorođenče k sebi i odgojiti ga kao svoga ne bude li se prestala uzurpirati politika šume. Kada se dijete nađe u nevolji, na bračnom je paru da se nastoje izvući kako god znaju. Temeljna radnja upravo je navedena, a sad ću vam u nekoliko rečenica probati objasniti zašto mi se film svidio, a zašto u nekim segmentima nije.



The Hallow je prije svega vizualno veoma snažan film. Što zbog mjesta radnje, što zbog nepreglednih irskih prirodnih ljepota, ekipa zaslužna za film razmišljala je o vizualnom identitetu vješto pazeći na raznorazne kutove snimanja i raspodjelu scena, gdje se može primijetiti što veći pokušaj pravljenja manjih kadrova, odnosno detaljiziranih scena, kako bi se možda izbjegla nemogućnost snimanja većih scena. Tako da, s obzirom na snimanje, imate osjećaj kao da se sve događa u veoma malom prostoru, iako je plan puno veći. Što se tiče napada demona i njihovog izgleda, mogu reći kako sam zadovoljan time što sam vidio. Iako su demoni u nebrojeno puno prilika mogli ubiti roditelje i oteti dijete, a ni roditelji nisu trebali dobiti vojničke, kung fu i ostale vještine, scene s demonima uvijek su zanimljive za vidjeti, pamtljiva je scena ova koju možete vidjeti na slici iznad, gdje žena drži otvor od tavana dok demon pokušava prodrijeti unutra. Gluma je također odlična, nisam niti u jednom trenutku primijetio nedovoljno pokazivanje emocija, ili ih se barem ne sjećam da sam upamtio neke loše, budući da sam film pogledao od pisanja ove recenzije prije tjedan i pol dana, no ako se ne sjećam toga, znači da to ni tada nisam uzimao kao nešto ozbiljno. Mora se priznati - unatoč odličnoj atmosferi i brojnim zanimljivim scenama, film pati od manjka materijala jednom kada se kraj počne približavati. Demona je sve više, spasa sve manje, no i dalje se tu stvaraju scene koje su nekako nepripadajuće i mišljenja sam da se scenarij mogao puno bolje transformirati u pravu, napetu priču u šumskoj izolaciji. O detaljima kraja neću pričati, no svakako je neobične naravi i neočekivan.



Pogledajte Hallow, ima napetih i jezivih scena, zanimljive kreature, prelijep krajolik, ali postoje stvari koje mu nedostaju. No, budući da mnogo filmova pati od svojih nelogičnosti, ne treba uzeti za zlo neke omanje gluposti koje su se pogodile. Prepustite se zimskom ugođaju i pogledajte film, give it a chance.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Noćni međugradski vlak napadnut je od strane nepoznatih dlakavih stvorenja usred mračne šume, a na putnicima i osoblju je da se potrude surađivati kako bi zajedno uspjeli preživjeti do jutra...



Može li skučenija radnja od žrtava zarobljenih u svega par vagona, a okolo njih je krdo likantropa? Howl je britanski nezavisni horor film za kojega je zaslužna osoba koja je Neilu Marshallu radila specijalne efekte, a riječ je o Paulu Hyettu, koji stoji iza efekata Dog Soldiersa, Doomsdaya, Descenta i sl. Upravo to mi je dalo naznaku da ću gledati sasvim solidno werewolf ostvarenje gdje ću se moći dobro zabaviti, iako naravno, neću očekivati neko prebijesno djelo. Zadnji dobar werewolf horor kojega sam pogledao je prošlogodišnji Late Phases, no prije toga stvarno se ne mogu sjetiti novijih uspješnih osim eventualno Wolfman remakea. Ljubitelj sam filmova koji se odvijaju na svega par lokacija, a sve počinje s upoznavanjem konduktera koji je prisiljen odraditi i noćnu smjenu međugradske vožnje od Waterlooa pa nadalje. Provjeravanjem voznih karata upoznajemo se s likovima putnicima koji će biti prisutni kroz daljni tijek filma, a po klasičnom sistemu, vlak se sastoji od štrebera, frajera, lijepih djevojaka, starije populacije...svašta se može naći, no za ovakav format likovi su zanimljivo isprepleteni i kreirani tako da svatko ima nešto protiv nekog drugog. Klasična potjera započinje prilično brzo, kada vlak stane usred šume okruženom vukodlacima. Zvuči zanimljivo, zar ne? Prije svega detaljnijeg, reći ću kako se u globalu nisam nešto naročito razočarao filmom, iako sam ga smatrao još jednim werewolf flopom, no ispada da sam se prevario, barem u tom pogledu što sam se uspio zabaviti gledajući film koji nije podbacio s efektima, ne gledajući toliko činjenicu da ima brdo klišejastih trenutaka, banalnih te nepotrebnih scena.



Počnimo od izgleda vukodlaka: nekakav hibrid između onih iz Dog Soldiers i Late Phases, znači gledamo u vukodlake koji su sposobni stajati na dvije noge, veoma su dlakavi i iznadprosječno visoki, što ih oslikava kao moćne predatore. Rijetko se kad pojavljuju u kadru, prvenstveno zato što smo svjesni toga da nije lako impresionirati gledatelja u smislu kvalitete efekata i raznoraznih maski i šminki, no kada se pojave, mogu reći da sam zadovoljan njihovom fizionomijom. S druge strane, mnogo toga je napustilo dozu realnosti te su se neke scene previše zanijele po pitanju autentičnosti događanja, mnogo toga izgleda neuvjerljivo i zbog toga se smanjuje napetost. Kako bi napetost sačuvali, filmska se ekipa od sredine do kraja filma bavila raznoraznim napadima izvana na vlak, sa nekoliko pojavljivanja infiltracija neželjenih gostiju, što klaustrofobičnost vagona ne trpi tako lako te se stvaraju posljedice. Naravno, ovdje ima onih klasičnih šema kao i u zombie filmovima, netko biva ugrižen, pa slijedi nekakav oblik transformacije (jer kakav je to werewolf film bez transformacije), e sad, bila ona dobra ili loša, dogodit će se, a nakon nje uslijedit će galoni krvi. Upravo ta predvidljivost događanja umanjila mi je početni entuzijazam kojega sam imao kada sam vidio okruženje i atmosferu filma te izgled vukodlaka. Kako se film primiče kraju, tako nailazimo na uistinu sve više gluposti te nažalost dobijete osjećaj kako bi se to sve trebalo što prije završiti, a ni kraj nije ostavio neki poseban dojam.



Šteta, Howl je mogao biti veoma dobar horor film i upasti u 'visoku školu werewolf kategorije', no spriječile su ga klasične boljke koje nailazimo i u ostalim sličnim filmovima. Ipak, film je dobio i više nego prosječnu ocjenu s obzirom na poneke kvalitetne prizore, efekte, maske, tu i tamo pogođenu glumu te zanimljive likove. Nije da je dobar, nije da je loš. Dati mu šansu ili ne, uistinu je na vama.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Leon je mladić koji je od početka doživljavao odgojnu izolaciju svojih roditelja, a koji je veliku empatiju pronašao u lutki koja služi za anatomiju u liječničkom uredu svoga oca. Nevolje kreću kada lutka svojim interakcijama s Leonom počne utjecati na njegov život na veoma negativan način...



Pin je prava definicija psihološkog horora. Horori toga žanra, iako imaju tendenciju ozbiljno uznemiriti gledateljstvo, poznati su i po svojoj izraženijoj pasivnosti koja u nekoliko slučajeva zna prijeći i u blagu dosadu, sve dok se ne približi kraj filma, kada kulminacija događaja krene pokazivati svoju pravu narav radnje. Kod slučaja filma Pin, može se reći kako je negdje na pola između odlaska u monotoniju sadržaja i održavanja neke napetosti. Radnja je sama po sebi dosta čudnovata te postavlja mnoga pitanja, a neka od njih su: je li ovdje riječ o fantasy filmu kada anatomska lutka može govoriti, ili je posrijedi riječ o nečemu drugom? To se kroz film skladnom naracijom može otkriti i to je jedan od najbitnijih dijelova zbog kojih sam zavolio ovaj film - pametna, spora i skladna naracija koja kronološki upućuje na veoma neočekivan rasplet događaja. Ponavljam, iako je film stvarno u nekim trenutcima malo teži za gledati u smislu sporosti, niti jedna radnja nije bezveze snimljena niti je scenarij sadržavao ikakve rupe, sve je smisleno odrađeno i s krajnjim ciljem, samo je pitanje hoćete li si dati truda do toga cilja doći. Redatelj Sandor Stern je, osim ovog filma, imao i snimljen četvrti dio Amityville horror serijala te je napravio screenplay za originalni Amityville, no osim toga nisam primijetio nikakav važniji projekt u njegovom opusu. Ljudska psiha i u ovom filmu nastavlja iznenađivati psihologe svijeta, jer je sadržajnost radnje veoma dobro uputila na mentalne probleme, manjke odgoja i roditeljske ljubavi, odnose brat/sestra i na krajnje granice svjesnosti.



Budući da film teče kronološki s manjim odstupima iz retrospektivnih prikazivanja djetinjstva, ne bih se htio previše zadržavati oko radnje, najbolje je twist na kraju promotriti individualno jer upravo to čini najzanimljiviji dio filma. Svaka pojava Pina, anatomske lutke u filmu, bude zanimljiva te ju jedva čekate doživjeti. Lutka ima indisponiran ravnomjeran glas koji kroz komunikaciju zvuči još hladnije, pogotovo kada Leonu govori savjete što da radi i kako da se ponaša prema sestrinom novom dečku, svojoj djevojci itd. Postoji jedna veoma dobra scena, kada lutka u invalidskim kolicima krene ganjati jednu djevojku kroz kuću, a vi ne možete znati gura li lutku Leon u pozadini (vidimo samo da se šeće iza nje), ili se lutka uspijeva nekako sama kretati. Upravo ta neizvjesnost držala me do samoga kraja, kada sam čekao vidjeti što je u pozadini svega toga. Iako se ovo ne može u potpunosti smatrati horor filmom, što je ustvari i šteta, drago mi je da se dogodilo upravo to da je dramatičnost i korištenje psiholoških elemenata ošlo u jeziviju atmosferu koja je stvorila neke hororične elemente, iako krvi ima u decilitrima, a namjernih scary scena u malom omjeru. Osim Pinovog karaktera, valja obratiti pažnju i na odličnu karakterizaciju lika Leona kojeg je utjelovio odličan David Hewlett. Potpuna paranoja, naznaci shizofrenije i odlično odglumljena distanciranost od realnosti jako je dobro poslužilo filmu, tako da, što se tiče cjelokupne glume, možete biti jako zadovoljni.



Pin je, sve u svemu, dobar psihološki film sa zanimljivom, iako usporenom radnjom, s dobrim likovima i glumcima te sa zanimljivim krajem. Moglo se nešto dinamičnosti i još ponekih intrigantnijih scena dogoditi kako bi film bio pun pogodak, no trebamo proučavati ono što nam se poslužilo. Tako da, ako volite nešto drugačiji horor osamdesetih, pogledajte ga.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mladić i njegova djevojka odlaze u vojnu bazu proučavati mladićevog oca vojnika koji sudjeluje u nekom nepoznatom projektu. Nakon što su svjedočili projektu gdje se mrtve vraća u žive, putem su doživjeli prometnu nesreću gdje je djevojka umrla, a gdje lik pokušava provesti eksperiment na njoj kako bi ju oživio...



Eto nam i trećeg dijela ovog zabavnog serijala. Pet godina nakon solidne dvojke, poznati redatelj Brian Yuzna prihvatio se trećeg filma, a slične poteze s oživljavanjem nekog serijala radio je i s filmovima Re-Animator gdje je napravio Bride of Re-Animator i Beyond Re-Animator, kao i sa četvrtim dijelom Silent Night, Deadly Night, a njegovi su i Dentisti...uglavnom, u trećem dijelu nam je osim brojnih hordi zombija odlučio ponuditi nešto siromašnju količinu zombija, s nekim zombijem koji će predstavljati ne samo zombije, već i cijeli film, a riječ je o poginuloj djevojci s uvoda, glumici Melindi Clarke koja utjelovljuje Julie Walker, rockericu koja se postepeno pretvara u mesoždernog hodajućeg leša. Koncept promjene svakako je dobro došao, vjerujem kako ćemo u četvrtom dijelu naziva Necropolis opet pažnju usmjeriti na više, a ne samo na jednoga zombija. No, kako kažem, ni ovo nije loše te je uvijek osvježavajuće, tada se od zombija Buba nije moglo pronaći toliko bitnijih zombija, a kasnije smo dobili Fidu i to bi bilo to od mog znanja sa zombie karakterima. Treći dio također je pun splattera i gruesome scena koje obiluju krvlju, a imamo i neke zanimljive dijelove koji nisu bili potrebni filmu, ali su se sasvim dobro uklopili, tipa čovjek koji živi ispod mosta i dijeli životne savjete i ispadne najveća dobričina. Moram priznati da je treći dio bolji od prvog, više sam se povezao s njim i drago mi je što je tako, budući da vjerujem kako će četvrti i peti dio biti propast filmske industrije.



Akcijskih scena ima ponešto manje, ali sve su dužeg trajanja i kvalitetnije su odrađene od prethodnog dijela. Ne pokušavam uspoređivati film s prethodnikom, budući da nije ni isti redatelj niti ima previše poveznica osim otrovnih bačvi, ali tako mi je lakše iznijeti nekome tko je pogledao i drugi dio (ne vjerujem da vas ima puno koji ne gledate redom serijale) kakve su prednosti, a kakvi su nedostatci u razvitku serijala. Ponovno prepuno boja, dobrih šminki i maski, ROTLD 3 može se pohvaliti i odličnim izgledom glavne ''zombijke'', budući da je u jednom dijelu filma sama izjavila kako joj paše samoozljeđivanje jer u tom trenutku ne misli na glad i ništa ju neće nagnati da jede ljude, stoga si je izbušila razne nakite i sječive predmete po tijelu i tako dobila genuine izgled. Što se tiče glume, mogu reći kako sam zadovoljan ponašanjem glavnih ljubavnika, budući da je ovo sve također zahtijevalo neko veće ispoljavanje emocija i suočavanje sa situacijom, a posebne pohvale idu Melindi Clarke koja je nosila cijeli film. Film također, očekivano, sadrži i mnoštvo nepotrebnih scena i one koje nisu previše smislene, ali eto, opet su tu ostavljene, što mi nije previše jasno. No, količina krvi i interesantnih bloody dijelova stvarno su napravljeni u maniri osamdesetih, pogotovo scena u izoliranoj prostoriji gdje oslobođeni zombi kolje prisutne laborante. Mnoštvo takvih scena, pogotovo pred kraj, rezultiralo je i očekivanim krajem, gdje se skupa sa invazijom sprječava i nastavak ljubavne i ustrajne tragedije.



Drago mi je da serijal ne ide nizbrdo već da sam naišao na film koji mi je bolji od prethodnoga, no sudeći po svemu, stat će na tome, no ubrzo ću se osvrnuti i na četvorku. Trojka je ispunila sva moja očekivanja te sam naletio na zabavan zombie flick.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Prijatelji nakon noćne zabave u napuštenoj ustanovi za nestabilnu djecu shvaćaju da su oslobodili zlog demona koji će ih početi opsjedati jednog po jednog...



Redatelj filma Marcus Nispel dostavio nam je prvi potpuno autorski horor, budući da je prije bio "poznat" po pravljenju remakeova kao što su Texas Chainsaw Massacre (2003., ok remake), Frankenstein (2004., loše) i Friday the 13th (2009., također ok). Odmah moram naglasiti da mu premijera slobodnog pristupa scenariju nije legla baš najbolje, pogotovo zato što i ovdje imamo susreta s mnogim žanrovskim uspješnicama, kao da je i ovdje ustvari riječ o remakeu. Exeter je film o opsjedanju, potjeri i napuštenoj bihevioralnoj ustanovi, prepun mladih ljudi koji se nastoje izboriti za svoj život dok su zaključani u prostorijama zgrade. Zanimljivo, cijeli film se u potpunosti odvija po danu, odnosno od jutra do početka mraka, što je za takve tematske horore interesantna stvar, iako su hodnici i dalje ispunjeni mrakom. Sve ostalo bojim se da je toliko sramotno i loše izvedeno da naprosto ne mogu vjerovati kako netko može komentirati na kritičarskim sajtovima: ovaj film je podcijenjen, ovaj film ima karizmu...ne ne, ovaj film niti ima karizmu niti ima išta što bi me natjeralo da ga ikome preporučim, horor fanu ili ne. Veoma slaba realizacija straha i neuspješno slanje straha gledateljstvu, mnoge, ali uistinu mnoge suvišne scene, raspad sistema kada se twist dogodi, sve u svemu...baš bad, bad movie.



Zatvoreni u ludnici jednom kada se zlo oslobodi, ekipica, nakon burne noći sastavljena od opijata, alkohola, lakih i teških droga, iako im je striktno napomenuto od strane svećenika (kojega btw glumi Stephen Lang) da ne prilaze ustanovi dok se renovira, pokušava pobjeći na raznorazne načine davajući svakojake glupe prijedloge. Biti na Internetu u starom prostoru bez signala naprosto je nevjerojatno, a još je nevjerojatnije guglati članak Uradi Sam Egzorcizam: 10 lakih koraka...nakon toga mislim da sam dovoljno vidio u filmu i da se ovo pretvara u parodijsku farsu, iako nigdje nije naznačeno da je riječ o komediji. Preopušteno ponašanje glumaca, odnosno likova ne može biti opravdano, zlo luta svuda oko vas, a vi tu i tamo znate nabaciti koju foru + prijatelj vam nedavno umre, a vi umjesto potpunog šoka zbijate šale s 20-ak godina. Nevjerojatno kako nitko o tome ne može razmišljati i da ne postoji osoba za reguliranje takvih banalnosti, a da ne pričam da su fore koje govore u najmanju ruku loše. S druge strane, moram priznati da je film kvalitetno snimljen. Dobri kutovi snimanja i mijenjanja scena koja upućuju na modernitet tehnologije i novih ideja solidno su učinili film interesantnijim i interaktivnijim. Posljednjih 25 minuta bilježi dobre krvave scene pune gorea koji podsjeća pomalo na Evil Dead (kažem, redatelj je nastavio trend remakeova), a primjer je odlično ubojstvo četkicama za zube u oči. Nažalost, tu ćemo morati stati s dobrim stranama filma, ne bih ni komentirao iritantnost likova koja je već normalna u klišejastim lošim hororima.



Baš film za preskočiti, ne bih ga vjerojatno ni pogledao zbog radnje, da ga nisam nabavio na DVD-u po povoljnoj cijeni. Exeter je baš osim tri četiri dobre solucije ispao jadan predstavnik žanra te će ga se nastojati lako zaboraviti.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Četvorica stanovnika omanjeg gradića upućuju se na put u nenastanjenu dolinu kako bi spasili otete ljude od nepoznatih špiljskih kanibala...



Bone Tomahawk jedan je od rjeđih pojava žanra koji se zove Western Horror, odnosno jedan od rijetkih filmova koji su uspješno u okviru tog subžanra bili etablirani kao nešto poznatiji ili prihvatljiviji. Osobno se ni sam nisam susretao s mnogo takvih filmova, čak mislim da su na blogu jedini takvi filmovi From Dusk Till Dawn serijal i The Burrowers, iako sam prije bloga pogledao i Near Dark i sl. Dakle, nerazumijevajući zašto je taj žanr marginaliziran, dotaknut ću se detaljnije ovog filma. Veliki lik koji će ove godine također glumiti u još jednom westernu, Tarantinov Hateful Eight, je legendarni B-glumac Kurt Russell. Uz njega, ovdje možemo vidjeti i Patricka Wilsona, Lili Simmons, Sida Haiga, Davida Arquettea, Richarda Jenkinsa i druge, što znači da je postava jedna od poznatijih barem što se horor žanra u posljednje vrijeme tiče. Mala postava glumaca, ogroman prostor za stvaranje radnje i kanibali osigurali su kvalitetan scenaristički uokviren projekt, iako je po svakom realnom smislu, trebao trajati barem 40-ak minuta kraće. Razlog zbog kojeg je to primjedba jest što se u filmu ništa konkretno ne događa sveukupno kroz taj period što se jednostavno trebalo malo ubrzati.



Radnja se bazira na dvojici pljačkaša koje je nepoznato pleme napalo i gdje jedan od njih bježi u grad gdje se nalazi naši protagonisti, zatim slijedi regrupacija hrabrih koji su voljni otići pronaći otete osobe. Sam put do tamo (špilje) nije popraćen gotovo nikakvom dinamikom ili akcijom, sve se bazira na, doduše pametnim dijaozima, ali nekome tko nije previše zagrizao za nepotrebne konstatacije ili komunikaciju, nedostajat će mu energije te će mu film lagano postati dosadan. Dakle, monotonija koja se tu i tamo provlači kroz film zaslužna je za 132 minute trajanja horor filma, što je osobno, nedopustivo i nepotrebno. Unatoč tome, akcija kreće u posljednjih 50-ak minuta filma kada Russell i ekipa dolaze do "sjedišta" kanibala. Tu možemo vidjeti stvarno svega, od gorea i brutalnih scena do blagih humorističnih dijelova, ili inovativnih scena kao što je davanje opijuma u pljoski kanibalima i zabijanje iste u trbuh žrtve, a da vam sad ne spoilam, skromno sam to opisao. Odlična gluma u apsolutno svakom smislu okrunila je sve glumce, uživao sam u tom segmentu jako budući da je uistinu teško bilo odraditi neke scene i neke emocije, ali ako je dobra ekipa, garantirano će se povećati mišljenje o samome filmu, što govore i dosadašnje kritike. Zanimljiva je posvećenost nekolicine likova da do kraja, makar i po cijenu naprave humanu dužnost, što je kroz dijaloge prikazano kao put prema okončanju života, odnosno kao put prema gotovo sigurnoj smrti.



Pomalo usporen, pri kraju zabavan, veoma inteligentno napisan i odlično odglumljen, Bone Tomahawk bih vam preporučio. Uzmite si vremena i posvetite se dijalozima i načinu kulminiranja događaja, siguran sam da ćete pronaći mnogo toga zanimljivog.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Klinci delikventi održavaju svoje sastanke u jednoj grobnici, a nakon što im se najmlađi član uspije iskobeljati i pobjeći, vijajući ga nailaze na bačve s kontaminiranim sadržajem, koju naravno otvaraju. Bačva će stvoriti jednake posljedice kao i one u prvom dijelu, oživjet će groblje i mrtvi će hodati zemljom...



BRAIIIIIIINS!! BRAIIINSS! I tako, evo nam i drugog dijela ovog humorističnog prikaza zombie svijeta. Prvi dio sam recenzirao, jebote prije više od pet godina, a savršeno se sjećam velike većine filma, budući da je stvarno bio odličan, smislen, zabavan i naposljetku kvalitetan. Logika stvari u horor, a i općenito filmovima nalaže kako će se tu uvijek iznjedriti neki nastavak, pa smo tako nakon tri godine dobili i drugi dio jednostavnog sufiksa 2. Ima tu još i 3,4,5, no o njima nešto kasnije, nadam se unutar pet godina, a ne nakon. Radnja prati sličan početak kao i u prvom dijelu, militarne bačve koje su trebale ostati pod nadzorom vojske dolaze pod građanski opticaj nakon što klinci svojom znatiželjom naprave nevolju. Mimo klinaca, glavnu riječ vode i dvojica pljačkaša grobova, koji se također zateknu na istom groblju, s istom hordom zombija. Ako ćemo gledati izvrsne parodije na zombie filmove tog doba, svakako je ROTLD odličan parametar, ne govoreći o daljnjim nastavcima. Dvojka je nešto blaža naspram prvog dijela, dovoljno govori činjenica je samo jedna scena odvajala film da bude PG-13 rejtiran, mimo izričitih psovki djece, ubojstva jednog od njih i sličnih stvari. Blaža, no ipak i manje zabavna. Dvojka se vodi prema značajkama prethodnika i vidno je kako pokušava u nekim dijelovima ispasti i zanimljiviji i konkretniji, no ipak sam dojma kako je u nekim dijelovima to puno više izraženo nego što uistinu jest tako. Stoga, svo to neko pretjerivanje i tjeranje na staru slavu spustilo mi je očekivanja kako je film tekao dalje, no naravno, mora se naglasiti kako je film i dalje dobar i zabavan za gledanje, pun je 80s atmosfere i odiše dobrim splatter scenama.



Idemo prvo riješiti pitanje glume: klinci kao klinci u B filmovima, ne mogu biti bolji nego što jesu, pa tako spadaju u kategoriju 'ne znaju da ne znaju'. Pogotovo mali Billy, koji je praktički i glavni protagonist filma, a za kojega mi je nesuvislo da uopće bude nekakav predvodnik nečega ili tako snalažljiv momak. Na stranu nerealne scene (pobogu pričamo o filmu sa živim mrtvacima), gluma je i kod ostalih mnogo slabija nego što je očekivano, no dobro, ionako se ovakvi filmovi ne gledaju zbog tog segmenta. Zombiji su odlični, interesantno napravljeni, mnogo je različitih vrsta i svakojake se prikaze i maske može vidjeti. Jedna od najpamtljivijih svakako je zombie Michaela Jacksona na kraju filma, po uzoru na film i pjesmu Thriller. Genijalni dodatak filmu, a koliko sam čitao, smišljen je na licu mjesta. Mogu reći kako sam se čak i iskreno nasmijao na neke dijelove filma, gdje se kroz tupave situacije i zombiji teško snalaze, kao i blesavi ljudi koji ne primjećuju da umjesto zaobilaženja sporih zombija (koji ponovno pričaju), jednostavno ih treba ubiti i zaklati. No naravno, kako to biva u zombie filmovima, a poglavito parodijskim zombie filmovima, treba barem 40 minuta filma proći dok se ne shvati kako su zombiji ranjivi primarno metkom kroz glavu ili totalnim kasapljenjem. Radnja teče polagano, tek oko pola sata filma događaju se prve zabavnije i intrigantnije scene, a i to se može protumačiti kao blagi minus, budući sam očekivao čak i više akcijskih scena, gdje se od zombija u gradu svašta može zabavnoga napraviti, no završna scena rješavanja zombija sa strujom svakako je poboljšala sva očekivanja, no šteta što je takav splet dobrih scena došao tek pred kraj, a mogao je puno ranije.



ROTLD 2 pogledajte ako ste pogledali i prvi dio i bili zadovoljni, doživjet ćete blagi copy-paste nekih scenarističkih podudarnosti, no to ne bi trebao biti veliki problem. Očekivao sam doduše nešto malo više zabave i opuštenosti, no dobio sam sasvim dobru horor komediju koja me nagnala da konačno, po prvi put u životu pogledam i treći dio.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Detektiv i psihologinja pokušavaju otkriti uzrok smrti petoro mladih u napuštenoj kući koji su se bavili prizivanjem duhova, u kući gdje se nekad davno odigrao sličan scenarij...



U maniri sličnih filmova sa haunted house temeljem, Demonic upada u široko prostranstvo izgubljenih filmova slične tematike, kojih je već zasigurno u svijetu na desetke tisuća. Klasična špranca nevolja-istraživanje-nevolja-istraživanje-otkrivenje-nevolja (ili spas) već je toliko isfurana i stereotipna da sam po navedenoj šabloni pratio film otpočetka i eto - tako se i dogodilo. S toliko su žara naglasili Jamesa Wana na posteru filma, kao da je on idejni tvorac i redatelj filma, a ustvari je producent i djelo redatelja Willa Cannona krije se iza njegovog imena, dakako. No ni Wan očito nije previše razmišljao o gledateljskoj populaciji koja već ovakve oblike horora ima u malome prstu i kojima je već do grla došlo ponavljanje referenci na raznorazne starije filmove, a razvojem industrije, došli smo do inflacije sličnih ne tako skupih filmova koji kopiraju kopirante, i tu žanr generalno dolazi do problema. Nećemo nešto puno dužiti o ovome filmu, ovo je veoma viđen film koji se bavi prizivanjem mrtvih u napuštenoj kući gdje se tu i tamo pojavi koja scary utvara kako bi održala napetost i cimalice, a bezidejne cimalice su one najgore. Sve u svemu - očekivao sam ipak nešto više od filma, ne tako ispraznu radnju i tako slabo realiziranu, ipak nešto dorađenije i smislenije, no nisam dobio što sam htio i zato je ocjena adekvatna.



Iako se još 2011. ovaj film trebao zvati House of Horror, 2013. godine shvatili su da je čak i naziv filma preobičan i previđen pa su tako stavili u nešto puuuno interesantnije - pazite riječ Demonic, nevjerojatna složenica ničega. Kroz film se neprestano rade scare tactics tako što mladi (koji su btw jedni od bijednijih glumaca što sam vidio) nisu previše u dobrim odnosima jer su se na avanturu istraživanja kuće i pravljenja seanse uputili ni manje ni više nego cura i dečko, njen BIVŠI, jedan kao iskusniji tehnofreak i još netko, čak se ni ne sjećam više tko, i nakon što su se oni malo malo svađali i prepirali, tako jedno po jedno nestaju, a nitko ne zna točan uzrok što bi to moglo biti. I kao da nisu već dovoljno hrabri da uđu u takvu kućerinu, oni odluče nakon mnogih zatvaranja vrata, gašenja svjetla i slično - ostati. OSTATI, kako je to moguće uopće scenirati a da bude realistično odglumljeno? Tko možet biti toliko lud i hrabar da se dovede u mogućnost okončavanja vlastitog ili tuđeg života s 20 i nešto godina? Osim mnogobrojnih rupa u scenariju, moram priznati da efekti i nisu toliko loši, nisam primijetio ikakve greške na tom polju, osim isfuranosti pojave starih baba duhova koje nemaju veze s pričom ali eto neka se tu nađu, bacanja raznih stvari i podrhtavanja kuće. Sam nekakav twist filma prožet je bedastoćama koje uopće nisu dobro ni prikazane, ni nekim većim dokazima potkovane, sve se svodi na prepričavanje događaja i na klasično ponavljanje filmova početkom 2000-ih.



Demonic je stvar za zaobići, budući da nećete ništa drugačije vidjeti ako pogledate i neke poznatije i bolje filmove slične tematike, prizivanje, okultno, napuštena ukleta kuća etc...Ovo je baš tipičan primjer filmova koji nemaju svoje 'ja'.