četvrtak, 22.11.2012.
Put povratka
"Lako je tebi sada smijati se", kažem sama sebi dok, šetajući jedne večeri, tražim zaklon dok ne smirim smijeh koji me je "spopao". Nešto kasnije počinjem razmišljati o tome. Je li uistinu lako? Nasmijati se, da. Prihvatiti i oprostiti si, i nije baš lako. Ne mogu govoriti u ime drugih koji su nešto slično prošli, ali što se mene tiče, ostaje jedna nelagoda, sram i krivnja.
Trudim se ne razmišljati o tome. Nije stvar straha od suočavanja, stvar je u tome da ono iz prošlosti ne mogu promijeniti, a budućnost je prisilno na čekanju. No, neminovno je da se ponekad moram suočiti sa sobom i to zbog drugih. Kada me je D. prvi puta pitao što studiram i na kojoj godini, vjerojatno sam pozelenila. Treba reći istinu a ne posramiti se i treba naći pravi odgovor, a da ne ispadnem netko tko je preglup da završi fakultet. Također, treba i prikriti razlog zbog kojeg sam "stala". U tim trenucima osjećam se strašno neugodno i počinjem se, sada kada sam dobro, kriviti što sam preveliki broj godina potrošila na ništa. Pred njim je bilo još neugodnije, em zato što je "kolega", em zato što je stalno nešto zapitkivao po tom pitanju i na kraju krajeva, zato što mi se sviđa.
Počelo je s upisom na fakultet. Zapravo, tada je kulminiralo. Nije kriv fakultet, daleko od toga. Čak mi je jako odgovarao. Upisala sam se kao redovni student i dosta dobro je krenulo. Odgovarala mi je sredina, dobila sam krasne profesore i sve je bilo u redu. Na privatnom planu bilo je rasulo. Obitelj urušena, a veza uzdrmana. Moja obitelj nikad ni nije bila prava obitelj, ali, barem se, do tada, nije od mene očekivalo da budem stup koji će sve držati, pa i popraviti. Veza je uvijek bila čudna.
Nakon što sam vidjela da pucam i da moram to popraviti zato što sam se bojala što bih mogla učiniti, donesla sam odluku. Otići ću psihijatru. To nije bila laka odluka. Ne zbog mene, meni je bilo svejedno. Nisam se smatrala bolesnikom. Bilo me je strah što će drugi misliti o tome. Ali, pošto u najtežim situacijama, pa i onim najinimnijim, donosim hrabro odluke, rekla sam si da me boli briga. Nitko ne živi moj život i nitko ga neće živjeti.
Sada kada gledam na to shvaćam da očito nisam bila tako loše. Bila sam jako izbirljiva. Promijenila sam tri i po psihijatra dok nisam došla do pravoga. Trebala sam nekoga tko me neće tretirati po nekoj ustaljenoj šabloni, nego tko će sa mnom razgovarati kao s osobom sebi ravnoj. Trebala sam prijatelja i savjetnika. I, netipično za mene, ovaj put sam očekivala instant rješenje. Tek mnogo godina kasnije shvatila sam da se u ovakvom slučaju ne može dobiti to -instant rješenje-. Potrebno je mnogo razgovora i malih koraka da bi se čovjek vratio na razinu s koje može normalno funkcionirati.
Prvi psihijatar bio je jedan od "onih". Malo lijekića...i bit će bolje. Razgovarao je on sa mnom, više nego s ijednim drugim pacijentom, ali... Telefon je stalno zvonio, sestre upadale...bile su to vrlo kolodvorske situacije. Jednom prilikom sam mu se požalila na strašnu tjeskobu u grudima, gotovo da bi se to moglo nazvati boli. Ustao je, otvorio vrata nekog ormarića i dao mi Bronhi bombon. Idući put me dočekao s cijelom vrećicom. (To je ujedno i bilo ono što me je neku večer dobro nasmijalo.) Da, bilo je to izuzetno duhovito, čak i tada. I neočekivano. Ali, to me je i razljutilo. O lijekovima da i ne pričam. U relativno kratkom periodu promijenio ih je tri, pritom govorim samo o antidepresivima. Bez ikakvih pauza i prevelikih analiza. "Jesu dobri?", velim ja da nisu, da nisam sretnija...on promijeni. Ubrzo sam saznala da takvo zajebavanje s lijekovima može biti podosta opasno. I više se nisam vratila. Ostala sam na zadnjem koji mi je dao i krenula u potragu za boljom opcijom.
Drugom psihijatru upala sam u ordinaciju i odmah počela ridati. To nisam nikad doživjela. I prije nego sam sjela, već sam potrošila paketić maramica. No, vrlo brzo sam otupila. Dotična osoba djelovala je tako bezdušno i hladnokrvno da sam zaključila da bi bilo možda ipak bolje da se ubijem. Što se toga tiče, to mi je palo na pamet samo jednom, i to prije nego sam došla do ove osobe.
Treće je bilo nešto što izvansebilo. Bila je to jedna novostečena poznanica, valjda psihijatrica, iako sam sumnjala od početka. Došla sam k njoj doma, dočekao me zamračen stan, neke pletene svjetiljke i šalica čaja za smirenje??? Osjećala sam se kao na inicijaciji za ulazak u sektu. Taj tren u meni nije postojao ni jedan jedini problem, razmišljala sam samo o tome kako da što prije kidnem iz tog stana. Iz mene je ispila svu energiju a svaki atom mog tijela se zgražao nad tim. Ni jedan tren nisam razmišljala o tome da se vratim. Hvala lijepo, volim ja i zamračene sobe i intimne atmosfere i dobre čajeve, ali ne u društvu takve osobe.
U međuvremenu nije me samo boljelo "srce" i duša, nego je moja bol postala fizička. Na bol u grudima sam navikla, no s vremenom se javilo nešto što sam ja osjetila kao hroptanje, iako obiteljski liječnik ništa nije pronašao. Također, bile je tu i mjesecima prisutna povišena temperatura. Ma koju god pretragu napravila, sve je bilo ok.
Četvrti psihijatar bio je moj Učitelj. Nikad nisam imala takvu tremu kao pred susret s njim. No, ubrzo sam vidjela da se radi o jednoj krasnoj toploj osobi. Trudio se, nekad više, nekad manje, no, uvijek je sa mnom razgovarao kao s prijateljicom. Imala sam prilike mnogo čuti o njemu i mnogi nisu uspjeli razumjeti njegov stil pa su s toga i bili razočarani njime. Nisu uspjeli ni shvatiti njegove provokacije pa im je to bilo uvredljivo. Ja sam se možda ponekad začudila, ali redovito sam mu dolazila "hladne glave" i nakon malo promišljanja bez problema bih shvatila što radi. Nakon par susreta s njim prestala sam piti antidepesiv. Bilo je to gadno razdoblje i tko god rekao da postoji takav antidepesiv koji ne izaziva navikavanje, laže. Psihički ga nisam trebala, što se kasnije i pokazalo točnim, bar što se moje percepcije tiče. Kada je prošao period odvikavanja, zasjalo je sunce. Možda griješim, ali u životu mi ništa nije tako naškodilo kao taj "lijek". Pod njim sam bila stalno cmizdrava, praktički emocionalno inkontinentna, ali i dosta agresivna.
Onaj koji to prođe, a ima malo dobre volje, želi pomoći drugima koji se nađu u takvim situacijama. Svaki problem je drugačiji, svaki je teži, ali ne zato što je uistinu tako, nego zato što se mi suočavamo s njim. Ne smatram se dovoljno kompetentnom da bih dijelila savjete, pogotovo po ovako osjetljivom pitanju. No, želim reći da je bitno u takvim situacijama razgovarati. Ne ide od prve, možda ni od druge, možda ni nakon par puta. Do toga dovedu stvari koje se godinama akumuliraju u nama, i bilo bi suludo očekivati da netko uistinu posjeduje čarobni štapić kojim će sve to izbrisati iz nas. Ali, trebamo se potruditi. Iz beznađa se može van, ali se teško može sam.
- 10:50 -
ponedjeljak, 19.11.2012.
...
Zadnjih nekoliko dana sam užasno nervozna. Nema posebnog razloga, a možda je upravo u tome problem. Čini mi se da se i net urotio protiv mene, pa dok pokušavam istres svoj bijes na "blog-papir", on svako malo zašteka i pusti me da čekam.
U međuvremenu palim po ne znam koju cigaretu, nervozno petljam po šalici kave, razmišljam o petku, o ljudima koji su me izbacili iz takta i o tome kako sam se popodne naživcirala shvativši da mi je uistinu dopizdio život domaćice. Umjesto da u petak popodne izađem s nekim?? društvom, odemo prošetat ili nešto slično, ja sam napravila popis za kupovinu i otišla po omekšivač. Šetajući/trčeći do trgovine, mislila sam da ću se raspuknuti. Proklinjala sam i omekšivač i petak i svoje godine i činjenicu da... sam tu gdje jesam.
Nekad ne mogu, neću, pa neću i ne mogu.
Vikend je prošao trulo. Još jedan u nizu. Bila sam nešto mirnija nego u petak. Rutina me opet razvukla na sve strane i hoću/neću, prilagodila sam se onome što drugi trebaju i očekuju od mene.
Napravila sam samo jednu grešku u tom prividnom miru. Veselila sam se ponedjeljku.
Sam bog zna zašto. Nadala sam se da će se s ponedjeljkom nešto promijeniti, da će naći razloga da se zbog nečega javi.
I eto, ponedjeljak je pri kraju, od njega ni službeno ni neslužbeno ni -a-, mene su opet pojeli svakodnevni problemi koji čak i nisu moji, ali se očito očekuje da ih ja nosim i riješim.
Pa tako sjedim u hladnoj sobi, pored otvorenog prozora, pijem tu vražju kavu na kojoj se već led hvata i šizim.
I da stvar bude gora, ljutim se na sebe jer nade za svoje smirenje i -malo sunca u životu- polažem u nekog muškarca s kojim su razgovori do sada bili sve osim uvjerenja da će -tu biti nešto-. To što smo mi nervozni jedno pored drugoga ne mora značiti ništa osim da smo po prirodi takvi. On je možda uvijek takav, iako mi je to teško povjerovati, a ja sam nervozna kad mi se netko sviđa.
Nadam se samo da ću se ubrzo pribrati i nastaviti s prividnim mirom dalje, jer drugih opcija nemam. A njega ovim nervoznim čežnjama sasvim sigurno neću dozvati....
Tajna
- 16:52 -
srijeda, 14.11.2012.
Moj život daleko je od onoga o čemu ovdje pišem. Ponekad se zapitam zašto o tome nikada ne pišem, jer, gledajući svoje postove, imam dojam da sam samo mlada žena koja cvili o nevoljenosti, zaljubljenosti i retrospektivama.
Sa svim drugim stvarima sam se suočila, naučila kako ih popraviti, riješiti, pričekati...
Ovo je mjesto gdje se suočavam sa samom sobom. Mjesto koje mijenja prijateljicu, slušatelja... Učitelja već dugo nisam srela. Nemam osjećaj da mi previše treba njegov savjet, ali, nedostaje mi. Ponekad sam se ljutila na njega zato što je imao unaprijed pripremljenu priču, ponekad sam bila zapanjena njegovim savjetima, ponekad iznenađena jer ne zna što bi rekao. Ali, voljela sam te trenutke kada sam s njim, u njegovom društvu, punila baterije. Skinula bih se pred njim i otvorila, često sam znala osjetiti da i on čini isto. Možda bi neke žene smatrale bezobraznim ono što on radi, odnosno, govori, ali meni je bilo zanimljivo promatrati kako jedan stručnjak prelazi granice, igra se s inteligencijom svoje slušateljice te igru završava na obostranu korist. Često bi me znao dočekati s toplim pogledom i čvrstim stiskom ruke, a rastati se od mene sa zagrljajem i poljupcom. To nije išlo u opis njegovog posla, no meni je puno značilo i on je to dobro znao. Ono čemu se divim u našem odnosu je to da nisam postala ovisna o njemu. Pružio mi je jednu vrstu utjehe koja je uvijek uz mene (i koja mi je vjerojatno u zadnjih par mjeseci moga života dala ogromnu snagu da izdržim ono što mi se dogodilo, i bez njegove pomoći), a ja se nisam "navukla" i kao slučajno, pokušavala doći do njega. Zbog toga smatram da je fantastičan čovjek, stručnjak, zato ga i zovem Učiteljem.
No, kada nađem par trenutaka za razgovor sama sa sobom, pojavi se ona -ja- koja u sebi nosi čaroliju glazbe i ugode, ona -ja- koja sve lijepo u sebi nema s kim podijeliti.
Nema dugo u jednom svom komentaru dotaknula sam se teme depresije. Prošla sam ju onakvu kakva je bila. Bila je teška, bila je moja. Bilo je to vrijeme u kojem nisam ništa željela, ništa očekivala, ničemu se nadala, a istovremeno je to bilo vrijeme u kojem sam očajavala jer sam znala da nije normalno ništa ne željeti. Onda sam polako propuzala, pa napravila po drugi put u životu prve korake i počela hodati, odnosno, željeti. I onda me opet pokosilo, no, ostala sam na nogama. Često se pitam kako, jer...često se vidim kao osobu koju je lako dotući, pogotovo nepravdom. No, morala sam biti jaka, morala sam biti dobro ja da bi oni pored mene bili dobro. Čini mi se da sam uspjela i da još uspijevam.
Sada kroz moj život, ali samo onaj najintimniji dio tog života opet prolazi ogromno nestrpljenje, očekivanje i nadanje. Slušam najromantičniju moguću glazbu, plešem u sebi, ujutro biram koji ću sjaj nositi u očima i ne dopuštam sebi da se prizemljim. Čekam mail, poziv, poruku...čekam no, onaj vrag u meni se smije mojoj gluposti i govori mi da prestanem. Što zato što se neće ništa dogoditi što zato što i da se dogodi, moglo bi biti jače od moje snage.
- 17:35 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.11.2012.
D.
Koračam tiho na prstima kroz noć u svoj sobi da se ne probudim iz tog sna. Sanjam budna. Prolaze sati i sve manje vremena mi ostaje da uistinu odspavam.
Gledam u smjeru svoje torbe. Tamo negdje unutra, u novčaniku je njegova vizitka. Prisjećam se trenutka kada je posegnuo za njom. Čujem kako se ruše stvari po stolu, sklanjam pogled da se ne nasmiješim, ne iz zlobe, nego zato što mi je sve to izuzetno simpatično. Na poleđini piše još jednu svoju mail adresu, čini mi se da to radi s prevelikom preciznošću i nemirom. Pruža ruku i daje ju meni. Gledam ga u čudu i pitam se zašto meni, jer... Slušam ga kako govori. Tiho i mekano, stalno se ispravlja i pazi da sve bude gramatički točno. Na odlasku nastaje pomalo neugodna situacija. Rukuje se s osobom s kojom sam došla i priča. Ja ne znam što da radim sa svojim rukama, da li da mu ju pružim, da li da pričekam? Isto se događa i njemu. Pokuša on, pokušavam ja, nakon nekog vremena konačno se rukujemo.
Tjedan dana kasnije po istoj toj ruci me je ogrebao primajući iz mojih ruku neke papire. Ispričao se. Izlazim iz auta i odlazim obaviti što trebam samo da ne bih razmišljala o tom trenutku koji ne znači ništa ali...vraćam se prema autu i nadam se da neće pogledati. Ne znam što bih sa sobom, da li da dignem pogled ili da ga spustim. Ne znam kojim snagama podignem pogled i uhvatim njegov....
Bojim se da ne izgubim taj san. Nisam zaljubljena, vjerujem da nisam, ali... Dok imam ove misli, imam kuda pobjeći, ne moram se svaki tren suočavati s onim kako moj život uistinu izgleda. Mogu pobjeći od problema, svakodnevnice, ružnih vijesti i neizvjesnosti. No, istovremeno se bojim one žene u sebi. Toliko dugo nije bila voljena, pa ni dotaknuta. Bojim se da će u netrpljivosti i želji za realizacijom svojih maštanja uništiti ta maštanja i iz nedorečenih poteza iščitati odbacivanje. Bojim se da će jednog zanimljivog muškarca opet pretvoriti u prizemnog majmuna oko kojeg nema smisla truditi se. I onda ću se početi ljutiti na njega, ni krivog ni dužnog, davati mu najgore "epitete" i "vratiti ga u kavez kamo i pripada". A ja ću opet sjediti u svom "kavezu" i potvrđivati si da ne vrijedim truda, kao žena.
- 11:33 -
srijeda, 07.11.2012.
D.
Gledam prošli post i malkoc mi je mučno. Da, da, bila je to ljubav, no, usudila bih se reći, vrlo devijantna. Što se tiče ljubavi čovjeka prema čovjeku, u to uopće neću ulaziti. Za mene su to neke svete sfere, i u ovom slučaju, bar za mene i s moje strane, neupitne. A ljubav muškarca i žene? To je taj devijantni dio. Nemam namjeru pisati o tome što je bilo dok je bilo, niti što je bilo nakon toga. Za mene je to još uvijek nedokučivo, neshvatljivo. Kao čovjek mogu sve razumijeti pa čak i oprostiti. Kao žena ne mogu. A, između ostalog, povrijedio me je kao ženu. Namjerno ili nenamjerno, ne znam i možda čak nije ni bitno, iako ne vjerujem da se takvo što može napraviti namjerno, jer da vjerujem, morala bih se suočiti s tim da sam bila u vezi s, u najmanju ruku, čudakom.
Nakon dosta godina ja sam još uvijek povrijeđena. U svemu tome više nema njega koji je povredu nanesao, ne plačem što nije dio moga života, čak sam ponekad, u trenucima realnosti, sretna što ga nema. No, ostale su posljedice u obliku nesigurnosti u sebe, u sebe kao ženu. Nisam osoba koja će za sve svoje sadašnje probleme kriviti nekog drugog, no, neminovno je da ću se zapitati u kakvu bi se ženu ja pretvorila da nije bilo njega. Vraćajući se deset godina unatrag vidim mladu djevojku, pomalo nepromišljenu i buntovnu, koja ne zna što želi ali hoće sve probati. U odnosu prema muškarcima nije nametljiva, ali u neposrednom kontaktu nije ni pretjerano sramežljiva. Prvi poljubac je "obavljen" već u šestom razredu, prvi pokušaj intimnosti na početku prvog razreda srednje škole. Prerano? Vjerojatno. No eto, bez štetnih posljedica. Pred kraj prvog razreda srednje upoznajem njega i... tijekom godina počinjem kopniti. Žena u meni se buni protiv toga što se događa, no budala u meni smatra da treba ostati uz voljenog čovjeka bez obzira na sve i nadati se boljem. Bolje nikada nije došlo, a posljedice za ženu u meni bile su poražavajuće. I sada, jedino ostaje pitanje kako to popraviti i da je na meni da to popravim, na njemu (???) ili na nekom drugom muškarcu?
***
D. konačno dolazi. Ulazim u auto i proklinjem u sebi i kišu i mokre nogostupe i svoje tenisice i njegove svijetle presvlake i podmetače u autu. Nismo sami i na meni je da sjednem straga u auto. Ulazim na vršcima prstiju , petljam po torbi, tražim maramice da obrišem tenisice i nezasvinjim mu auto. U toj strci da ne napravim nered opije me miris njegovog parfema i njegova elegancija. Sredim to što diskretnije i brže, skidam jaknu i gledam njegovu košulju. Čista, precizno speglana, bez mane i stoji mu odlično. I dok u meni "lete stotine leptirića", prisjećam se našeg prvog susreta. Bio je to urnebes. Niti on zna što bi rekao niti znam ja. Sve je strogo poslovno, nisam uopće ja bitna u cijeloj stvari, no on se obraća i objašnjava meni. Čak mi pomalo ide i na živce, smatram da će uvrijediti osobu koja je došla k njemu s razlogom, jer ja sam samo pratnja. Iduća dva puta odbila sam ići k njemu jer mi je uistinu bilo neugodno. No, saznajem da nije moglo proći bez razgovora o meni. Raspituje se kako stojim s fakultetom, na kojem isitu je zapelo i td. Briga kolege za buduću kolegicu? Nema li on pametnijeg posla? Prošli utorak nisam imala izbora, morala sam doći. I opet kreće on... Priča sa mnom, dijeli savjete, pola sastanka potroši na nebitne stvari. Drugu polovicu potroši pričajući mi o problemu osobe s kojom sam došla.
Vraćam se mislima natrag u auto. Pogledom prelazim preko njega, preko njegove kose, lica, ruku...promatram način na koji vozi i divim se eleganciji njegovih poketa. Drugačiji je od muškaraca s kojima se inače susrećem, u svojoj profinjenosti, perfekcionizmu ali i zbunjenosti u svakom slučaju ostavlja dojam finog muškarca. Dosta je stariji od mene. No, ja jednostavno ne razmišljam o tome. Muškarca kojeg zamijetim kao takvog uvijek gledam kao ravnog sebi, u protivnom o njemu uopće ne razmišljam kao o muškarcu već isključivo samo kao o osobi. Ne bojim se njegovih godina niti iskustva. Ne gledam u njemu ni priliku za novu veliku ljubav, jer je to naprosto nemoguće, ali vidim priliku za veliku avanturu koja bi me mogla povući s dna samopouzdanja i ne vjerovanja u sebe kao ženu. No, naravno, ni ovaj put nemam plan realizacije ni dovoljno hrabrosti da učinim prvi korak. Da li da položim nade u njega ili da se okanim iluzije da taj muškarac prema meni gaji išta više od brige i razumijevanja kolege prema...budućoj kolegici?
- 14:55 -
