srijeda, 16.01.2013.
Borimo se za to da ne znamo!?!
"Pretrčah" po Kurikulumu zdravstvenog odgoja i famoznom 4. modulu, pretrčah i po 10 božjih zapovijedi, sjetih sve svog djetinjstva, sjetih se svega što samu kroz godine čula i s čime sam se susretala i... ne mogu vjerovati.
Odgajana sam dosta slobodno. Na mene se nikad nije vršio neki pritisak da moram misliti ovako, raditi onako. Većina toga mi je ostavljena na slobodno razmatranje i zaključivanje. Naravno, neke stvari su se morale napraviti onako kako se kaže i gotovo. Ali, nikad me se nije učilo da u nešto slijepo vjerujem, da nekoga ne podnosim, omalovažavam zato što je drugačiji od mene, pokušavam ga preodgojiti, popraviti i sl. U osnovnoj školi išla sam na vjeronauk. U nižim razredima nije mi pasala atmosfera. Izuzev jednog kratkog perioda kada je vjeronauk predavao jedan krasni, mladi svećenik koji se zbilja trudio da od nas napravi dobre ljude, ali naglašavam, ljude, ne slijepe ovce koje vjeruju u sve što im se servira. Nažalost, druženje s njim bilo je kratkog vijeka. Kasnije sam čula da se "skinuo", osnovao obitelj...bilo mi je baš drago. Onda sam dobila vjeroučiteljicu i tu je puklo. Dobila sam jedan zadatak, dobro se pripremila, obradila to s onog stajališta s kojeg mi je rekla i vidjela da to ima puno više smisla nego ono što propovjeda Crkva, nju je to naljutilo a mene odmaknulo od vjere. Već tada sam smatrala da imam pravo na svoje mišljenje i da se zbog njega nitko ne smije ljutiti, pogotovo ako nikome ne šteti. E pa, ona si je uzela to pravo i smatrala je da trebam vjerovati i raditi ono čemu se protivim jer je to, valjda, jedino ispravo. Pri upisu u srednju školu nije bilo dilema. Može etika i jedino etika, pa što god tko mislio o tome. Kao ni u osnovnoj školi na vjeronauku, ni u srednjoj na etici nisam ništa pametno naučila. Ne krivim predmet, ni nastavni plan, krivim profesore bez entuzijazma i odgovornosti. To je ipak bio jedan od predmeta iz kojih svi imaju odličnu ocjenu, što bi se netko bogati potrudio da nas pripremi za život i upozna s različitostima.
Ne moram ni spominjati da na fakultetima nema takvih predmeta, bar ne na ovom mom. Jer, kakti, već smo veliki i skroz pametni...
Moram priznati da kroz pubertet i adolescenciju se nisam previše susretala s temom homoseksualaca među svojim vršnjacima. Svi su toliko bili fokusirani na svoj seksualni život i postignuća da se nije stiglo lamentirati o drugima, osim ako se radilo o nekom sočnom traču. No, kroz medije sam se susretala s tom temom. I otpočetka sam bila zgrožena. Ruku na srce, da se ne pravim sveticom, nisam to mogla razumjeti. Nikako mi nije "sjedalo" kako netko može osjetiti privlačnost prema istom spolu. Ali dobro. I tu moje čuđenje završava. Takvi ljudi postoje, osjećaju što osjećaju, no, i dalje su ljudi koji imaju još hrpu drugih karakteristika a ne definira ih njihovo seksualno opredjeljenje. Smatram li da ih treba "ispravljati", liječiti, promatrati, kritizirati, prokazivati i td.? Bože sačuvaj! Kome štete svojim osjećajima, svojim stajalištima? Ali, iskreno, KOME??? Da se razumijemo, među njima, kako i među heteroseksualcima, postoje ljudi s devijantnim ponašanjem koji ne razumiju riječ -ne-, ali, usudila bi se reći, sa svog laičkog stajališta, iznimka ne čini pravilo. Pa se opet pitam, kome štete? Godinama promatram razne devijacije koje se javljaju kod ljudi i promatram takozvane normale ljude koji nemaju ništa za reći po tom pitanju, ali kada se ukaže prilika za "ubit, ubit pedera", bit će prvi. Gdje su oni kada se otvori pitanje pedofilije? Zašto nitko od vjernika u nas ne prosvjeduje pred Crkvom kada se čuje za slučaj pedofilije u istoj toj, nadalje pisanoj malim slovom, crkvi? Kada svećenik naguzi nekog dječaćica, onda on nije niti pedofil niti homoseksualac, niti problematičan jer je njemu što...bog dao blagoslov da to učini? Jel je? Ma u kakvog boga to oni vjeruju? 10 božjih zapovijedi kaže: Ne ubij! Nigdje, bogati, nema zagrade u kojoj je uputa da to ne vrijedi za pedere. Ima tu još zapovijedi i ima tu još vjernika koji žive svakako osim po njima. Pa odu u crkvu, pa se ispovijede, pa uz par molitvi i koju lipu u škrabici sve je oprošteno i mogu dalje. Da li stvarno oni misle da vjerovati u boga znači tako živjeti? Kako ih nije sram i kako se ne boje?!? Meni kako nevjerniku ili bolje reći agnostiku nije jasno. Ja bi se bojala. Ja se i bojim, zato to ne radim.
A zdravstveni odgoj? Skinuh ja taj kurikulum s net-a da pogledam njegove strahote. Svi koji imaju što reći po tom pitanju, trebali bi napraviti dvije stvari: sjetiti se svog djetinjstva i pročitati taj kurikulum. I naravno, biti iskreni. Kome se to oduzima djetinjstvo? Kojem djetetu to može štetiti? O čemu mi to pričamo? Prvo, četvrti modul se uvodi u trećem razredu osnovne škole. Tada smo na pragu pubeteta. Djeca spoznaju seksualnost i ranije. Sjetimo se Barbike i Kena, skidanja istih i slično, igranja mame i tate... Evo, ja se sjećam odlazaka u školu. Na putu je bio jedan kiosk na kojemu su bili erotski časopisi. Dečki su svaki dan trčali do tamo da pregledaju novitete širom otvorenih ustiju i očiju, u čudu i neopisivoj ekstazi. Nisu ni cure bile drugačije, ali su bile mrvicu diskretnije. Tiče se to nižih razreda osnovne u kojima su se isto tako razvlačili posteri Pamele Anderson, po skrivečki nosili od kuće i listali ti erotski časopisi, gdje se zaključivalo da je Playboy preblag i td. U četvrtom razredu osnovne škole učiteljica je pozvala doktoricu da nam održi predavanje o seksualnosti. Da vidite koliko je bilo interesa i pitanja! A danas neki od tih ljudi već imaju djecu koja idu u školu i protestiraju i psuju protiv zdravstvenog odgoja. Neki idu toliko daleko da vrijeđaju jednog od autora kurikukuma prozivajući ga da nema svoju obitelj i djecu a smatra se kompetentnim da njima govori kako bi trebali odgajati svoju. Nisam znala da od onog trenutka kad postaneš roditelj postaneš toliko mudar i božjom providnošću činiš najbolje za svoje dijete. Samo, opet mi jedna stvar nije jasna. Zašto su onda mladi danas tako jadni, nezadovoljni, tužni, (auto)drestruktivni... Crkva je dala sve od sebe, roditelji su se zbilja potrudili, sve je napravljeno da mladi u život ulaze osigurani, odgojeni i obrazovani, da znaju misliti i imaju ispravna stajališta ili ako ništa drugo, znaju za toleranciju. Zašto onda ima toliko maloljetničkih trudnoća, neželjenih trudnoća, spolnih bolesti, zašto se toliko pije, zašto se toliko drogiraju, zašto se tuku i omalovažavaju, zašto uništavaju opća dobra, zašto im smeta cvijeće, zašto trgaju ljuljačke, razvaljuju kante za smeće... zašto skupljaju prijetelje na facebooku a u stvarnosti samo gledaju kako da nekome "smjeste", zašto ulaze u politiku a ne znaju ni osnove o tome, zašto napreduju u politici a nemaju odgovornosti. Zašto kradu? Zašto su gledni? Zašto su nesretni? Je li jedan profesor doktor znanosti bez djece za to kriv? Zna li on o životu i ispravnosti življenja manje samo zato što nema djece? Je li neodgovorniji?
Je li, na kraju krajeva, zdravstveni odgoj uistinu nešto oko čega se treba dizati tolika frka i panika? Zemlja propada, tvornice nestaju, radna mjesta nestaju, ljudi su gladni, masa je onih koja se redovito hrani antidepresivima a bome i jačim ljekovima, nalaze se u neizlaznim situacijama a graja se diže zbog zdravstvenog odgoja! Borimo se za to da ne znamo!?! Bože!
- 16:20 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.01.2013.
Čovjek navikne, na sve. Rekli bi neki, k'o magarac na batine.
Kad se nađe u nekom problemu, prvo se unezveri, preplaši se, srce lupa, misli luduju, pravi kaos. Vrlo brzo nakon toga padne u depresiju, željan je sna, spavao bi danima, nikako da se naspava. Bježi od problema. Paralelno s tim, očekuje pomoć, prijateljski savjet, suosjećanje, rame za plakanje, uši za slušanje. Ponajviše to očekuje od onih koji su znali da će doći u problem i koji su se prikazivali kao prijateljima. Dođe problem, ode prijatelj. Pitaš se dvije stvari: zašto i zašto opet? Vrtiš si kroz glavu, možda nisi kvalitetan čovjek, možda si ovakav, onakav, možda si trebao biti drugačiji prema toj osobi, bla-bla-bla. Možda je problem kriv za sve, možda netko neće biti dio toga? Ali kako, pa do jučer se kunuo u to da ostaje uz tebe što god da bilo. A pred bogom znaš da kriv nisi, da si tu gdje jesi zbog tuđe zlobe i pakosti.
Vrijeme počne teći... Uhvatiš se u koštac s problemom, prilagodiš se nekoj novoj normali, sređuješ si život kako znaš i umiješ, bez ičije podrške, tople riječi i razumijevanja. Znaš što tvoj prijatelj radi, s kojim ljudima komunicira i znaš da su to ljudi koji tebi nastoje napraviti pakao od života, ili su oni jako bliski s njima. Isto tako znaš u kojim prilikama se zatekao prijatelj, znaš da je izabrao za sebe neke loše stvari, zbližio se s krivom osobom, s osobom koja će ga povrijediti. Upozoravao si ga na to, nastojao ga zaštiti, ali dobio si kontraefekt. Ispao si neprijatelj. No, umjesto da likuješ, svejedno se brineš i žao ti dođe.
A vrijeme ide i ide, prijateljeve brige za tebe ni otkuda, ma ni jedno "kako si?". Prolaze mjeseci. Sve je drugačije, magarčeva koža na guzici već je gadno očvrsnula a i batine su blaže. Nađeš malo spokoja u nekakvim virtualnim komunikacijama, veseliš se nekim rijetkim susretima s gotovo nepoznatim ljudima, počneš sanjariti, pronalaziti interese u nekim drugim stvarima. Novine ne čitaš, ne gledaš vijesti, fejs profil si zapustio jer nemaš ni volje a nit imaš s kim. "Sandučići" mail adresa opuste, poštari ionako već dugo ne donose lijepe vijesti. No, tako je kako je, bolje i dugačije ne može, pa se prilagodiš.
Dođe vrijeme blagdana. Neko novo vrijeme, neko nepoznato, hladno i pusto, nikad teže. Ne nedostaje prvi puta neokičena jelka, ni odojak, ni nepotrebnih (bar) petnaestak vrsta kolača, ni pokloni... Nedostaju ljudi. No, opet si kažeš, dobro je, zbilja je dobro. Imaš dva bića koje s jutrom možeš zagrliti, zbog kojih možeš i moraš živjeti i radovati se najsitnijim sitnicama. Jer, bez njih život ne bi bio život, bez njih baš ništa na ovome svijetu ne bi imalo smisla. Oni su jedino pravo bogatstvo i nema ni drugog čovjeka ni jedne novčanice koja bi vrijedila više. I opet se raduješ. Nevjerojatno, ali iskreno.
Dođe Božić. Rano jutro. I s njim i vapaj na mobitelu... Srušilo se sve
, napravio je to i to, povrijedio ju jako i neoprostivo. I piše ona meni u poluljutom tonu, ne znam jel zbog njega jel zbog mene, viče onim -caps lock-om- u poruci, kaže nešto tipa...znam da si mi rekla i da ćeš reći da si mi rekla... No, meni dođe žao. I zbog nje i zbog mene. Žao mi je što je morala doživjeti to. Žao mi je što ne znam reći...hahahaha, neka ti je!. A dovraga i sve, nisam ja takav čovjek. I umjesto da nahranim ego, uputim joj par riječi, iskrenih i mirnih, s dobrim željama.
No... pitam se, što dalje? Radi savjesti, ostat ću fer. Ali, kako da se zaštitim? Danas, sutra, opet ću možda ja zatrebati pomoć prijatelja. Neću tražiti ni stvari, ni novce, ni čuda. Tražiti ću razumjevanje, podršku, malo vremena. Nisam od onih koji dave svojim problemima, ali jesam od onih koji trebaju "ispušni ventil", par trenutaka zaborava na ono što čini svakodnevnicu. Kako izbalansirati jedan odnos da te ništa ne iznenadi i da ništa ne očekuješ, da ponovno ne budeš ljut i razočaran, a istovremeno nikoga ne uskratiš za svoju dobru volju? Je li to uopće moguće?
- 16:58 -
